Martin Luther King Jr. rekao je da “nitko zapravo ne zna zašto je živ sve dok ne sazna za što bi bio voljan umrijeti”. U slučaju većine bh. političara, odreda velikih vizionara i lidera svojih naroda, odgovor je lagan. Radi se o fotelji, uhljebljenju, paušalu, pisanju saopćenja i otvorenih pisama, Facebook statusa, dijeljenju baklava i drugih slastica, trčkaranju u čast svoga entiteta i sveopćem osjećaju važnosti. Nažalost, puno toga im priušte njihovi glasači, za koje je teško ustvrditi da pomno promišljaju svijet oko sebe i posljedice glasanja za uvijek iste šarlatane-populiste.

Nermin Nikšić, predsjednik SDP BiH, napravio je nešto neobično: najavio je kraj svoje političke karijere nakon ovog mandata. Na pitanje novinara BHRT o kandidaturi za izbore odgovorio je: “Ja sam napunio 65 godina, moja je želja da nakon okončanja ovog mandata završim sa svojim političkim djelovanjem, da idem u penziju, tako da nemam namjeru da dalje…”.

Ostatak političke scene – one starije – ne samo da ne odustaje, nego odu u penziju, uzmu otpremninu (koja nipošto nije mala), pa se vrate na svoje funkcije, na sveopće oduševljenje svojih lojalnih glasača, pa i dalje primaju velike novce svaki mjesec za  pisanje saopćenja i otvorenih pisama, Facebook statusa, dijeljenja baklava i drugih slastica, trčkaranja u čast svoga entiteta, prijetnjama da će neprijatelji dobiti po prstima i tako dalje.

Politička analitičarka Ivana Marić potrudila se i napravila listu “stranačkih penzionera” koji su se nesebično žrtvovali za opću dobrobit. Vrijedi upamtiti ove dobrotvore:

“Dragan Čović (HDZ), Bakir Izetbegović (SDA), Nikola Špirić (SNSD), Halid Genjac (SDA), Zlatko Miletić (ne zna više ni on u kojoj je stranci), Šemsudin Mehmedović (ex SDA, sad njegova), Božo LJubić (HDZ pa HDZ 1990), Šefik Džaferović (SDA), Dragan Mektić (SDS), Mirko Šarović (SDS), Dušanka Majkić (SNSD), Nebojša Radmanović (SNSD), Bariša Čolak (HDZ), Lazar Prodanović (SNSD), Mladen Bošković (HDZ), Obren Petrović (SNSD), Niko Lozančić (HDZ), Ismeta Dervoz (SBB) i još neki”. Hvala im, narod to neće zaboraviti.

Pozabavimo se s par poznatijih. Dragan Čović je na čelu HDZ BiH toliko dugo da bi to impresioniralo i sjevernokorejskog vođu. Na budžetu je još duže. Ne trpi kritike i konkurenciju. Pokazao je da “zna kako eliminirati svaku potencijalnu konkurenciju unutar HDZ-a. U stanju je potisnuti, pa i obesmisliti druge hrvatske stranke, prikazati se umjerenim Europljaninom, skrenuti tok rijeke”. Bez njega bi politička scena prodisala, a bh. Hrvati dobili šansu izaći iz domoljubnog jednoumlja koje je ustanovio HDZ BiH.

Željko Komšić je na budžetu od 1996. Trideset godina. Vjerovatno najveća politička štetočina u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Parazitira na podjelama i međunacionalnom nepovjerenju, da ne kažemo mržnji. “Njihov a naš”, simbol ostrašćenog neznanja, nebrige i korisna budala bošnjačkog nacionalizma.

Milorad Dodik je, srećom i zasluženo, smijenjen s pozicije predsjednika Republike Srpske. Nije na listi “stranačkih penzionera”, ali prisutan je u javnosti i budžetski korisnik već tridesetak godina. Truje javni diskurs i otcjepljuje se svako malo, a naivni mu i dalje vjeruju. Nada se da će nastaviti odlučivati iza scene, i da će se SDFA vratiti na vlast, što bi mu olakšalo ostanak.    

Bakir Izetbegović je karijerni političar od početka stoljeća. Osim kontroverznih izjava o “manjini i većini”, koje dovode u pitanje ustavnopravni poredak zemlje koju navodno toliko voli, treba biti fer i reći da gospodin Izetbegović nije u toj mjeri sklon zapaljivim izjavama i vrijeđanju poput njegovih političkih partnera Komšića i Dodika. Preferira bombastične ekonomske najave i standardne teme nacionalnih stranaka. Ono što je najštetnije je njegova izražena turkofilija, koja odbija druge narode a Bošnjacima ne donosi ništa dobroga.

Ovi politički dinosauri imaju svoju armiju glasača i posljedični politički legitimitet. Međutim,  da im je doista stalo do svojih naroda ili do svoje zemlje, barem bi razmislili o  učinku i posljedicama svoga rada.

Treba reći i da smjena generacija sama po sebi ne donosi nužno promjene nabolje. Ako pogledate prominentnije političare mlađe generacije, postavlja se pitanje jesu li Draško Stanivuković, Benjamina Karić, Haris Zahiragić ili Sanja Vulić bilo kakav napredak u odnosu na pobrojane političke dinosaure. Nisu. Možda su i gori u nekim segmentima.

To ipak ne mijenja činjenicu da je časno i pošteno otići u penziju na vrijeme, uživati u slobodnom vremenu, provesti vrijeme s familijom, ili bilo što drugo osim biti vječni uhljeb i sramotiti se.

Dinosauri, ugledajte se na Nermina Nikšića.

---

Damir Bosnić