pekulativne vježbe (IV)
Spekulativne vježbe (III)
Spekulativne vježbe (II)
Spekulativne vježbe (I)

Naslov ove spekulativne vježbe ne najavljuje povratak moći u društveno-političke odnose, gdje ona nikad nije ni prestala da bude najvažniji činilac, već u društveno-političku analizu, gdje je odavno zapostavljena. Taj obrat je još jedna zasluga Donalda Trumpa i političke prakse čiji je simbol preko noći postao. Početkom ove godine, gostovanje Trumpovog najbližeg saradnika Stephena Millera na kanalu CNN izazvalo je dvodnevno zgražanje u jednom dijelu svijeta i američke javnosti, da bi odmah bilo potisnuto novim zgražanjima i palo u zaborav. Odgovarajući na pitanje Jakea Tappera o akciji u Venezueli, Miller je – pravdajući američko »preuzimanje« te zemlje – izjavio da »živimo u stvarnom svijetu, kojim upravlja snaga, kojim upravlja sila, kojim upravlja moć. To su gvozdeni zakoni svijeta koji postoje od pamtivijeka«.

Miller u osnovi nije rekao ništa novo, osim što je upotrijebio izraze »snaga« (strength), »sila« (force) i »moć« (power) kao sinonime, tri jezičke oznake za isti koncept. U poslu kojim se bavi na način na koji se bavi, neko razlikovanje nije mu ni potrebno. Razlike ipak postoje, i ovu spekulativnu vježbu započinjem ukazujući na njih.

Moć je sposobnost jednog subjekta da navede druge subjekte da se ponašaju onako kako se od svoje volje ne bi ponašali ili, prema definiciji Max Webera, vjerovatnoća da će u društvenom odnosu jedan akter biti u poziciji da nametne svoju volju usprkos otporima. Sila je samo jedan oblik moći, koji je prevladavao u najranijoj povijesti a u kasnijim stoljećima nikada nije nestao – samo se povukao pred drugim oblicima. Kada se politička društva – inicijalno nastala iz odnosâ sile – jednom stabiliziraju, moć s vremenom postaje legitimna, što znači da je oni nad kojima se ispoljava prihvataju. Taj drugi oblik moći, legitimnu moć, naziva Max Weber Herrschaft, što se prevodi kao »dominacija«, »vlast« ili »autoritet«. Prema njegovoj tipologiji, autoritet može biti harizmatski (kada se članovi društva pokoravaju volji neke osobe zato što joj pripisuju posebna svojstva), tradicionalni (nasljednost vlasti u monarhijama, patrijarhat itd.) i legalno-racionalni. Ovaj potonji je dijete modernog doba, on pretpostavlja (fiktivni) društveni ugovor u kojem građani (makar to bili samo bijeli muškarci posjednici) ravnopravno sudjeluju u donošenju opšteobavezujućih odluka i izboru nosilaca državne vlasti, pa se samim time ne pokoravaju volji privatnih osoba već zakonu koji je i njihovo djelo. U svakom od ova tri tipa, fizička moć tj. sila ostaje krajnje sredstvo (»zaprijećena sila«) koje država upotrebljava protiv one manjine koja se suprotstavlja legitimnoj političkoj moći – ali nije prevlađujući društveni odnos.

U odnosima među državama ne vrijede ista pravila. Ne postoji središnja vlast koju bi članice društva društavâ prihvatale jer je smatraju legitimnom, niti jedinstven organ koji bi fizičkom prisilom sankcionirao nepoštivanje normi ponašanja među državama. Za razliku od nacionalnog prava koje je akt suverene vlasti, internacionalno pravo nastalo je iz niza sporazuma sklopljenih u posljednjih 350 godina. Ono polazi od načela ravnopravnosti država, no jednakost u pravima ne proizvodi jednakost u snazi i utjecaju. Tokom povijesti, snažnije države uspijevale su da nametnu slabijima svoju volju i bez pribjegavanja sili (soft power); slabije države nisu prihvatale tu dominaciju pa da bi ona postala legitimna moć u veberovskom smislu, ali najčešće nisu imale izbora, i pristajale su na »ograničenu suverenost«.

U razdoblju od sredine 1990-ih pa do 2015. najčešće spominjana i kritikovana dominacija tog tipa jest američka hegemonija. Teško je procijeniti koliko se tinte i žuči prolilo u osudama ponašanja SAD na međunarodnoj sceni i njihovom toksičnom utjecaju na svjetsku politiku: kraj američke hegemonije priželjkivala je kako francuska suverenistička desnica tako i evropska ljevica – da i ne govorimo o antikapitalističkoj internacionali. I želje su se ostvarile, u posljednjih petnaestak godina istopila se američka hegemonija, a ozbiljni politološki radovi koji taj važan moment svjetske povijesti konstatiraju i analiziraju, ponekad i u izravnom prenosu i bez ikakve historijske distance, razlikuju se tek u nijansama: za jedne, radi se o slabljenju američkog carstva (The decline of the American empire) a za druge o njegovom kraju (The end of the American empire).

Jedan znak tog slabljenja/kraja jest i najava povlačenja 5000 američkih vojnika iz Evrope. Začudo, izostale su trijumfalističke ovacije evropskih kritičara američke hegemonije, čija je najvažnija komponenta upravo vojno prisustvo širom svijeta. Potvrđuje se da treba dobro paziti šta se želi, jer svijet bez američke hegemonije ne izgleda onako kako su očekivali oni koji su vjerovali da je Amerika uzrok svih zala: više regionalnih sila, od Rusije, Kine i Izraela do Irana i Turske, nastoje sada da ostvare svoje interese ne birajući sredstva, a odlazak svjetskog žandara može ih samo ohrabriti. Evropski (kao i svi drugi) kritičari američke hegemonije, bez ikakve sumnje, osuđuju i sva druga hegemonistička ponašanja, i pokazuju kriminalnu naivnost vjerujući da se politički aktivizam sastoji u zauzimanju principijelnih i moralno ispravnih stavova. Ne zna se da je neko carstvo nestalo i ustupilo mjesto miroljubivim političkim društvima koja, ostvarujući san o nezavisnosti, uvažavaju susjede i teže da s njima ostvare saradnju na osnovima ravnopravnosti: raspad imperija uvijek je za sobom ostavljao haos koji je nekad znao trajati stoljećima, ispunjen nasiljem i krvoprolićima, vjerskim, etničkim, rasnim i klasnim sukobima oko ostavštine, vlašću oligarhijskih skupina i endemskim kriminalom. Ako čovječanstvo bude imalo sreće, haos izazvan nestankom američke hegemonije trajat će samo desetljećima (neku ideju možemo steći gledajući šta se događa na teritoriju još jednog imperija, SSSR, skoro 40 godina nakon raspada).

U tom smislu, trampizam je reakcija Amerike na nestanak američke hegemonije. Programski zahtjev da se »Amerika opet učini velikom« sasvim je legitiman, ali je neostvariv a) ako se veličina i danas shvata kao sposobnost globalnog arbitriranja u političkoj, vojnoj, ekonomskoj i kulturnoj sferi i b) ako se taj povratak utjecaja ostvaruje pomoću sile kao arhaičnog i epohalno prevaziđenog oblika moći.

Tvrdnja o prevaziđenosti sile u današnjem svijetu ispunjenom nasiljem svake vrste zvuči sumanuto, i pojašnjavam je još jednim obrazloženim zahtjevom za promjenom perspektive. Radi se o mitu o ubitačnoj djelotvornosti nekih bivših i današnjih tajnih službi, koje su univerzalan simbol ostvarivanja političkih ciljeva silom. Sâma njihova ubitačnost nije mit, i ništa od svega što znamo (a naročito što ne znamo) o atentatima, namještaljkama, ucjenama, infiltracijama, državnim udarima, političkim ubistvima i destabilizacijama u režiji pojedinih tajnih službi nije izmišljeno. Ono što jest mit, to je djelotvornost, što je bjelodano kada se prisjetimo radi čega su nastale: svemoćni instrumenti kakvi su bili KGB, Stasi ili Securitate nisu sačuvali socijalizam, »istočni blok« ili SSSR kao državnu cjelinu, kao što ni UDB-a i KOS nisu sačuvali samoupravni socijalizam i Jugoslaviju – što je bio njihov osnovni cilj. Korigirajući gornji nauk Stephena Millera, možemo reći da gvozdeni zakoni na snazi od pamtivijeka više ne važe: svijetom i dalje upravlja moć, no kada se ona ispoljava kao sila to sužava sferu u kojoj je upravljanje moguće. Sila može samo da odgodi stjecanje svijesti o neostvarivosti nekih ciljeva.

To nas vodi do još jedne promjene perspektive: za ostvarivost nekog političkog i društvenog projekta, njegov cilj presudniji je od koncentrirane moći kojom se ostvaruje. Ideja o besklasnom društvu do kojeg se stiže tako što radnička klasa predvođena svojom avangardom nasilno preuzima vlast i ukida privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju nije odmah prepoznata kao neostvariva, zato što je iluzija održavana uvijek sve većom silom na unutrašnjem i vanjskom planu – sve do jednom. Jednako je bilo i s vladavinom rasno superiornije klase arijevskih gospodarâ, koja je bila još nasilnija i trajala kraće, ili s privođenjima cijelog čovječanstva jedinoj pravoj vjeri koja su, kroz povijest, koštala života milione ljudi i posljedovala planetarnim razaranjima.

Za razliku od ovih načelno neostvarivih ciljeva, liberalna demokratija kao Hegelov »kraj povijesti« bila je načelno ostvariva. Izgrađivala se u sjeverozapadnoj Evropi (i u Novoj Evropi, preko Atlantika) tokom četiri stoljeća, od rudimentarnih oblika do najpravednijih društava za koja je svijet znao – uvijek povećavajući obim individualnih prava i boreći se protiv različitih vidova barbarstva koje je, često u isto vrijeme i na istom prostoru, pratilo ostvarivanje načelno neostvarivih ciljeva (boljševizam, fašizam, nacizam…). U toj borbi protiv konkurentnih projekata, liberalna demokratija je u jednom trenutku zabacila vlastite moralne pretpostavke, što je dovelo do krize u kojoj se danas nalazi: kako bi rekao Le Carréov junak George Smiley, rezignirani britanski prvoborac hladnog rata, zapadna društva branila su se takvim sredstvima da su prestala biti vrijedna branjenja.

Jedan element je zajednički imperijima koji su se raspali i Trumpovoj Americi koja, suočena s gubitkom hegemonije, napušta liberalno-demokratski model: nedostatak svijesti o augustovskom pragu. Izraz dugujemo Michaelu Doyleu, a referira se na prvog rimskog cara Oktavijana Augusta. Pojednostavljujući za potrebe ove spekulativne vježbe, reći ću da teritorijalno širenje imperija (a Rim se širio i kao republika, pa se u tom smislu nije razlikovao od imperija) donosi metropoli korist, ali u jednom trenutku očuvanje sve većih granica i održavanje reda na sve većem teritoriju počinje da košta više nego što donosi. Oktavijan August zaustavio je divlju osvajačku ekspanziju i značajnim reformama (ukidanje oligarhije u provincijama, djelotvorna državna uprava…) preuredio državno uređenje, pa je Rim uveo u fazu stabilnog trajanja. Augustovski prag je, tako, onaj moment u kojem imperij treba da zaustavi širenje i preduzme reforme kojima će stabilizirati već osvojeni teritorij. Nastavak širenja bez reformi ubrzava njegov slom.

U prvoj vježbi postulirao sam da se civilizacija više ne vezuje za teritorij već za skup temeljnih vrijednosti, iz čega slijedi da pripadnici dviju glavnih civilizacija koje su danas u sukobu, liberalne i autoritarno-identitetske, žive neravnomjerno raspoređeni u postojećim političkim društvima: negdje su na vlasti, negdje u opoziciji a negdje u ilegali. Ta promjena paradigme ima još jednu posljedicu: ekspanzija se više ne shvata kao puko osvajanje novih teritorija (a ako do njega dođe, ono ima sekundarnu ulogu), već kao autoritarno preuzimanje nezavisnih struktura i podsistema unutar postojećeg, teritorijalno dobro omeđenog političkog društva. Donald Trump nastoji da povrati američku veličinu podvrgavajući pravosudne, socijalne, obrazovne, naučne, medijske i ine strukture izvršnoj vlasti kako bi lakše ostvario zacrtani cilj; tom unutrašnjom divljom ekspanzijom on stvara milione nezadovoljnika koji su izgubili stabilnost, pa će zadržavanje osvojenih »teritorija« tj. sfera društvenog života s vremenom koštati sve više u resursima i energiji, otpor postajati sve bolje organiziran i koordiniran a cilj sve nedohvatniji.

Još jedan primjer ekspanzije uz ignoriranje augustovskog praga nudi imperij koji je današnja Rusija. Ekspanzija je ovdje klasična, teritorijalna, jer je unutrašnja davno završena i svi podsistemi podjarmljeni, a u imaginariju ruske političke klase povratak hegemonije vezuje se bez razmišljanja uz teritorijalno širenje. Za objektivnog posmatrača, Rusija kao država s najviše teritorija nema nikakve potrebe za širenjem; sa svojim prirodnim bogatstvima, uz drukčiji model lako bi mogla zadovoljiti potrebe cjelokupnog svoga stanovništva, i imala bi sve uvjete da, stabilizirana, uvećava svoju moć ne pribjegavajući sili. Ruska politička klasa, međutim, odlučila se za silu kao epohalno prevaziđen način ispoljavanja moći: de facto prisajedinjenje Južne Osetije, Abhazije, Pridnjestrovlja, Krima, Donbasa, pokušaj da se vojno osvoji cijela Ukrajina, opstrukcija nenaklonih režima, utjecanje na izbore u trećim zemljama… Jedan načelno neostvariv cilj, povratak ruske hegemonije, ostvaruje se sredstvima koja iscrpljuju naciju, održavanje osvojenih prostranstava košta više nego što donosi, i sve to prijeti, nakon raspada SSSR, i raspadom Ruske Federacije za koja tri-četiri desetljeća – sa svim haosom koji će nakon toga uslijediti.

Pred tom izvjesnom neizvjesnošću, pripadnici liberalne civilizacije nemaju mnogo izbora. Vladat će se i organizirati prema različitim situacijama u kojima se nalaze širom svijeta, držeći se tek liberalno-demokratskog minimuma. U socijalno-ekonomskoj sferi, neće pokušavati da silom uspostave socijalizam za koji će se onda desetljećima bezuspješno tražiti »ljudsko lice«, već će na sve načine ispravljati brojna zastranjenja kapitalizma.

---

Tarik Haverić, tarikhaveric.com