Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Memorandum je ugledao svjetlo dana u jesen 1986. godine. Izrada tog dokumenta trajala je nekoliko mjeseci, a sama ideja o jednom takvom programu trajala je znatno duže. Memorandum SANU je, ustvari, nacionalistički program ostvarivanja velikosrpske ideje, a ta ideja u srpskim političkim i intelektualnim krugovima ima dugačku historiju. Ipak, Memorandum je proizveo najveće političke posljedice, uključujući i tragične ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Autori Memoranduma, ugledni intelektualci i akademici toga vremena, ovim su dokumentom izrazili zabrinutost zbog, kako kažu, nepovoljnog položaja Srbije i srpskog naroda u Jugoslaviji i oštro kritizirali federalno uređenje zemlje. Jugoslovenski Ustav iz 1974. godine bio je prva i glavna meta napada.

No krenimo redom.

Još za vrijeme života Josipa Broza Tita, autoritativnog predsjednika Jugoslavije i vođe jugoslovenskih komunista, počeli su se oglašavati pripadnici različitih nacionalističkih grupacija i krugova unutar srpskog političkog i intelektualnog miljea. Nakon Titove smrti nosioci velikosrpske ideje počeli su se otvorenije i konkretnije izjašnjavati. Te su ideje oblikovane ponajviše u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (SANU) i u Društvu književnika Srbije.

Političke prilike u svim jugoslovenskim republikama postupno su se počele destabilizirati. Javnost je zahtijevala demokratizaciju društva i više građanskih sloboda. Međunarodna politička scena utjecala je na takva politička kretanja u jugoslovenskim republikama, naročito se to odnosi na pokušaje demokratizacije u zemljama tzv. istočnog bloka. U takvoj situaciji srpski nacionalisti osjećaju da će Srbija imati sve manje utjecaja na odlučivanje u Jugoslaviji. U političkim tijelima, u medijima, na javnim skupovima počinju se otvoreno, a potom i dramatično iznositi tvrdnje da je srpski narod u Jugoslaviji ugrožen. Naročito se isticao loš položaj Srba na Kosovu i u Hrvatskoj, a Bosna i Hercegovina u to vrijeme još nije označena kao republika u kojoj su Srbi ugroženi. Takva retorika jos više je zagrijana pobunom Albanaca na Kosovu 1981. godine.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslaviju je zahvatila snažna ekonomska kriza koja je bila dio globalne ekonomske krize, ali se u Jugoslaviji zbog nepovoljnih političkih i društvenih prilika koje su u toj zemlji vladale jos jače reflektirala. Prilike na Kosovu, ekonomska kriza i sve veća samostalnost republika, naročito Slovenije i Hrvatske, potakle su snažno bujanje srpskog nacionalizma. Najistaknutiji književnici i članovi SANU-a javno su raspravljali o svom viđenju Srbije i Jugoslavije, a tajno su radili na dokumentu kojeg su nazvali Memorandum SANU. Autori Memoranduma su neka od najpoznatijih imena tadašnje srpske intelektualne scene među kojima su najistaknutiji Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, Mihajlo Marković, Vasilije Krestić, Stojan Čelić i dr. Cjelokupni sadržaj Memoranduma bavi se problemom ugroženosti srpskog naroda u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i sve većeg narastanja protusrpskog raspoloženja. Kao glavni neprijatelji srpskog naroda označeni su Hrvati i Albanci, što se pokušalo ilustrirati uglavnom konstruiranjem lažnih pokazatelja o dramatičnom pogoršavanju položaja Srba na Kosovu i u Hrvatskoj. Zahtijevane su brze i konkretne akcije da se spriječi, kako akademici navode, propadanje srpskog naroda.

Provođenje ideja Memoranduma bio je glavni politički projekt Slobodana Miloševića koji u drugoj polovini osamdesetih godina postaje centralna figura srpske politike. Prvo je došao na čelo Saveza komunista Srbije, a potom je početkom 1988. godine izabran i za predsjednika Srbije. Tako brzi uspon Miloševiću je ponajviše omogućio tadašnji predsjednik Srbije Ivan Stambolić, koji je kasnije postao jedna od najpoznatijih žrtava Miloševićevog režima. To je samo jedna od činjenica koja upućuje na prirodu režima Slobodana Miloševića i koja će devedesetih godina doći do punog izražaja. Takav beskrupulozan i kriminalan način vladanja Milošević je koristio u obračunu sa svojim političkim neistomišljenicima i sa cijelim narodima.

Milošević je prvo na nelegalan način smijenio rukovodstva Saveza komunista Kosova, Vojvodine i Crne Gore i u tim jedinicama jugoslovenske Federacije instalirao svoje poslušnike i preuzeo potpunu vlast i kontrolu. Sljedeća etapa njegovog djelovanja bili su odlučni i uporni pokušaji da destabilizira političke i društvene prilike u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji. U tu svrhu koristio je već ranije pokrenute vaninstitucionalne aktivnosti koje su poznate kao “antibirokratska revolucija”. Za ostvarenje tih svojih planova Miloševićev režim organizirao je tzv. mitinge istine: to je bila forma okupljanja velikog broja ljudi gdje su govore držali i parole izvikivali Miloševićevi profesionalni mitingaši. Na stotine ljudi prevožene su autobusima uz osigurane sve troškove od strane Miloševićevog režima, gdje su po mjestima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije optuživane vlasti tih republika kao antisrpske i antijugoslovenske. Time je već jugoslovenska kriza ulazila u svoju najopasniju fazu, a ideje iz Memoranduma SANU pokušavaju se sprovesti u djelo.

Već je rečeno da je Ustav SFRJ iz 1974. godine bio glavna meta srpskih akademika. U Memorandumu se tvrdi da su Srbija i srpski narod tesko oštećeni rješenjima iz tog Ustava, a da su svi drugi zadovoljili svoje interese na račun srpskog naroda. Nezadovoljstvo je bilo u tome sto su tadašnje republike dobile jedan broj nadležnosti koje su do tada bile na nivou Jugoslavije. Ustavom iz 1974. godine dvije pokrajine u sastavu Republike Srbije, Vojvodina i Kosovo, dobile su širu autonomiju i postale su konstitutivni elementi jugoslovenske federacije. Time utjecaj Srbije na proces odlučivanja u saveznim organima Jugoslavije jeste bio djelimično umanjen.

Iz današnje perspektive, Memorandum SANU je čudan i zlokoban dokument. Memorandum počinje izlaganjem ekonomskih problema u zemlji. Tu nalazimo smislene opaske o uzrocima ekonomske krize, tromoj reakciji jugoslavenske vlade, inflaciji, nerealnom životnom standardu i reakcijama na pad istoga. Međutim, čini se da ovaj dio zapravo služi kao uvod u glavnu temu i cilj Memoranduma, a to je nezadovoljstvo položajem Srbije i Srba u Jugoslaviji i traženje promjena. Već u prvom dijelu Memoranduma, autori su izrazili nezadovoljstvo i zabrinutost što su se republike i pokrajine sve više osamostaljivale. Time već postaje jasno, što je kroz cijeli dokument i vidljivo, da je u pitanju otvoreno zagovaranje unitarističkog koncepta u svim oblastima života. Naročito su zabrinuti što se decentralizacija, kako autori kazu, “izrodila u decentralizaciju po teritoriji i po privrednim granama”.

Dalje se u Memorandumu raspravlja o krizi društva, s nastojanjem da se naučno analizira stanje u zemlji i uzroci krize. Kao razlog zaostajanja stalno i uporno se ponavlja jačanje decentralizacije. Žali se za periodom kada je u centraziliranom upravljanju zemljom došlo do uspješne industrijalizacije. Uočljivo je da se sredina šezdesetih godina često navodi kao period velikih promašaja i početka stagnacije. Očito je da autori stalno imaju na umu smjenu kontroverznog Aleksandra Rankovića 1966. godine i iskazuju neslaganje s tim činom, ali nigdje ne navode Rankovićevo ime. Ranković je bio osnivač i šef jugoslovenske tajne policije (UDBA-e) i jedna od najmoćnijih političkih ličnosti u Jugoslaviji. Njegova smjena često se tumači kao Titov obračun sa velikosrpskom strujom unutar Saveza komunista Srbije.

Autori Memoranduma konstantno upiru prstom na ustavne promjene iz 1974. godine koje se smatraju neodrživima. Bave se analizom sveopće krize u Jugoslaviji, s naglaskom na moralnu krizu društva. Kao najvažniji aspekt moralne krize navodi se kriza kulture, koja se ogleda u tome što prave vrijednosti ne dolaze do izražaja. Po autorima, kultura se sve više regionalizira i postupno nestaje njezinog univerzalnog, svejugoslavenskog obilježja. I kultura se, smatraju akademici, stavlja u službu republičkih državotvornih aspiracija, gdje nacionalizam i separatizam bivaju sve uočljiviji. Dakle, i ovdje se, u polju kulture, dosljedano insistira na unitarističkim koncepcijama.

Nadalje, na jednome mjestu spominje se kampanja protiv “precenjenog i izmišljenog unitarizma”. Izgleda da autori Memoranduma nisu imali previše smisla za ironiju, jer upravo je ovaj dokument više nego očigledan pledoaje za unitarno uređenje Jugoslavije i centralizam. Autori Memoranduma – koji je nedvojbeno imao ogroman utjecaj na vlast i javno mijenje u Srbiji – smatraju da je jačanje republika i pokrajina unutar Jugoslavije ‘antiistorijski’ a ne demokratski proces, pravdajući svoje viđenje jeftinim floskulama o tome kako se cijeli svijet ujedinjuje. Za njih je Ustav SFRJ iz 1974, kojim su ojačale republike i pokrajine, nešto najgore što se moglo dogoditi Srbiji i Jugoslaviji.

Iz svega ovoga je vidljivo da je Memorandum izvršio golem uticaj na tadašnju srpsku politiku i Slobodana Miloševića. Razvojem kasnijih događaja ispostavilo se da su ideje iz Memoranduma SANU kao i njihov glavni izvršilac doživjele poraz.

Neven Šimić

Memorandum SANU možete pročitati i preuzeti dolje.

Memorandum SANU

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s