Piše: Neven Šimić
Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Nastavi čitati “Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji” →
Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.
Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.
Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?
Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.
Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.
Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.
Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.
Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.
Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.
Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.
S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.
Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.
Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.
Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.
P.R. Kumaraswamy, E-International Relations
Ugljen trenutno podmiruje gotovo polovicu njemačkih energetskih potreba. Do 2050. godine, ova zemlja se nada da će dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora. Pogledajte te fascinantne promjene – kako po veličini četvrta svjetska ekonomija čini odlučne pomake ka obnovljivim izvorima energije. Ovaj odlično snimljeni kratki film, koji je napravio National Geographic, nudi viziju njemačke energetske tranzicije, a možda i uvid u budućnost energetskog sektora u svijetu.
Prijevod se nalazi ispod videa.
U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.
Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.
Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.
Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.
Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.
DD
Od sredine 1990-ih, takozvani ‘cyber-utopisti’ promiču internet kao najbolji alat za aktivizam, demokratske promjene i građansku emancipaciju, uvjereni da će mreža neminovno dovesti do širenja liberalnih ideala i pada opresivnih režima. Mnogi i danas vide internet – poglavito društvene mreže – kao najgore neprijatelje despota i tiranina širom svijeta. Međutim, dvadeset godina nakon pojave interneta, postoji li dobar dokaz da je to doista tako?
U videu pod imenom ‘Internet u društvu: emancipacija ili cenzura građana?’, bjeloruski novinar i komentator Evgeny Morozov tvrdi da je, kada je u pitanju ugnjetavanje, mreža daleko složeniji sustav nego se to čini cyber-utopistima. Internet nudi alate za aktiviste i za totalitarne vlade i nema inherentnu sklonost ka slobodi. U djelomičnoj snimci s predavanja održanog na RSA (Royal Society for the encouragement of Arts, Manufactures and Commerce) Morozov tvrdi da je viđenje interneta kao alata za slobodu iluzija i „miješanje namijenjene uporabe tehnologije sa stvarnim načinima uporabe “.
Primjera za navedenu tvrdnju o zlouporabi mreže ima mnogo, od online medija sponzoriranih od strane opresivnih režima (npr. Sputnik) do navodnih lažnih računa na Twitteru kojima vlasti Rusiji pokušava dezinformirati zapadnu javnost, te sjevernokorejskog hakerskog napada na Sonyjeve studije zbog filma u kojem je na za njih neprihvatljiv način prikazan sjevernokorejski diktator, Kim Jong-un.
Video traje jedanaest minuta te je na engleskom jeziku, ali za dobar dio predavanja postoji animirani transkript.
Mnoge obitelji vjeruju da religija igra ključnu ulogu u moralnom razvoju tijekom djetinjstva. Međutim, djeca roditelja vjernika možda i nisu tako altruistički nastrojena kako misle ili bi željeli njihovi roditelji ako je suditi po rezultatima nove međunarodne studije (na engleskom, op. prev.), rađene na Sveučilištu u Chicagu i objavljene u žurnalu Current Biology.
Tim razvojnih psihologa na čelu s prof. Jean Decety ispitao je percepcije i ponašanja djece u šest zemalja. Studija je procjenjivala njihovu sklonost dijeljenju – što je mjera njihovog altruizma – te osuđivanju i kažnjavanju drugih za loše ponašanje.
Prema rezultatima studije, djeca iz vjerničkih obitelji teže dijele stvari s drugima nego djeca iz nereligioznih obitelji. Vjerski odgoj je također povezan s tendencijama ka kažnjavanju kao odgovoru na antisocijalno ponašanje.
Rezultati se razlikuju od viđenja roditelja vjernika, koji su češće nego nereligiozni roditelji izvještavali kako njihova djeca imaju visok stupanj empatije i osjetljivosti na patnju drugih.
“Naši rezultati su u suprotnosti s uvriježenom pretpostavkom da su djeca iz religioznih kućanstava altruističnija i ljubaznija prema drugima. U našem istraživanju, djeca iz ateističkih i neprakticirajućih obitelji su zapravo velikodušnija “, rekao je Decety, uvaženi profesor psihologije i psihijatrije te ravnatelj Child NeuroSuite-a Sveučilišta u Chicagu.
U istraživanju je sudjelovalo 1170 djece u dobi između pet i dvanaest godina iz šest zemalja: Kanade, Kine, Jordana, Južne Afrike, Turske i SAD-a.
Za test altruizma, djeca su sudjelovala u verziji ‘igre diktatora’, gdje im je dano deset naljepnica i pružena prilika da ih podijele s drugim nevidljivim djetetom. Altruizam je mjeren prosječnim brojem podijeljenih naljepnica. Za test moralne osjetljivosti, djeca su gledala kratke animacije u kojima je jedan lik gurao ili se zabijao u drugoga, bilo namjerno ili slučajno. Nakon što su pogledali sve situacije, djeca su upitana koliko je ovakvo ponašanje zločesto, te koliku kaznu zaslužuje.
Roditelji su popunili upitnike o svojim vjerskim uvjerenjima i praksama, te percepcijama o empatiji njihove djece i odnosu spram pravde. Iz upitnika su izdvojene tri velike grupacije: kršćani, muslimani i nereligiozni (djeca iz drugih vjerskih kućanstava nisu predstavljala dovoljno veliki uzorak da bi bila uključena pri dodatnim analizama).
U skladu s prethodnim istraživanjima, izglednije je da će djeca biti spremnija dijeliti što su starija. Međutim, djeca iz kućanstava koja se identificiraju kao kršćanska i muslimanska bila su znatno manje sklona dijeljenju naljepnica nego djeca iz nereligioznih kućanstava. Negativan odnos religioznosti i altruizma jača s godinama, u smislu da je za djecu s dužim iskustvom vjere u kućanstvu najmanje izgledno da će nešto podijeliti.
Djeca iz vjerskih kućanstava preferiraju jače kazne za antisocijalno ponašanje i jače su ga osuđivala nego nereligiozna djeca. Ovi rezultati podupiru prethodne studije nad odraslima koje su zaključile da je religioznost povezana s naklonošću ka ‘kaznenim stavovima’ za interpersonalna kriminalna djela.
“Zajedno, ovi rezultati otkrivaju sličnosti između različitih zemalja – u tome kako religija negativno utječe na dječji altruizam. Oni osporavaju stajalište da religioznost olakšava društveno-korisno ponašanje, te dovode u pitanje da li je religija ključna za moralni razvoj, ukazujući na to da sekularizacija moralnog diskursa ne umanjuje ljudsku dobrotu. U stvari, dešava se upravo suprotno “, rekao je Decety.
Članak prethodno objavljen na University of Chicago News
Fotografija: John Donaghy, Religious Education Class, Flickr
digitalnademokracija.com