Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Continue reading “Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji”

Oglasi

U obranu Europske Unije

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Što je to sretan grad?

Drevna  Atena pokazala nam je što treba učiniti, a stari Rim što ne treba.

“Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ovo su pitanja kojima se bavi nagrađivani novinar Charles Montgomery u svojoj knjizi ”Sretan grad”. Kao što naslov knjige sugerira, Montgomery povezuje ova dva pitanja s temom sreće. Ako nam je potraga za srećom nešto važno, onda i način na koji gradimo gradove i živmo u njima treba odražavati našu predodžbu o tome što je sreća, smatra Montgomery.

Montgomery govori o dva drevna grada – Ateni i Rimu – da bi ilustrirao različite poglede na  sreću i kako je ona predstavljena u dizajnu ova dva grada. U staroj Grčkoj Atena je koncipirana i napravljena na osnovu pojma “eudaimonia”, terminu koji je uveo Sokrat i koji znači stanje čovjekovog boljitka ili duhovne sreće. Za stanovnike Atene grad je bio više od mjesta za život i rad – radilo se i o ideji i konceptu na koji način živjeti. Stanovnici Atene su voljeli grad zbog načina na koji je on podupirao bogat kulturni i građanski život. Za njih je sreća značila mnogo više od sretnih okolnosti i materijalnog bogatstva – ona je obuhvatala i razmišljanje i djelovanje, što je neminovno podrazumijevalo i aktivan građanski angažman. U njihovome je načinu razmišljanja aktivno sudjelovanje u javnom životu od pojedinca stvaralo cjelinu. Nažalost, određene skupine ljudi bile su isključene iz aktivnog sudjelovanja u životu grada: žene, djeca, robovi i stranci koji su živjeli u Ateni.

Antička Atena je napravljena tako da se omogući i potakne aktivno sudjelovanje u životu grada. Agora (veliki trg) je bila srce drevne Atene. Ljudi su ovdje šetali, išli u kupovinu i nalazili se da raspravljaju o javnim poslovima. Cvjetali su demokracija i građanski angažman. Sokrat i suvremenici tu su raspravljali o pitanjima poput filozofskog značenja sreće.

S druge strane, stari Rim je reflektirao drugačije ideje o značenju sreće. Iako je u početku stvoren da odražava duhovne vrijednosti, Rim se s vremenom usredotočio na moć i individualnu slavu više nego na opće dobro. U čast rimske elite izgrađeni su ogromni spomenici. Javni prostor i dobrobit većine ljudi bili su brutalno zanemareni. Grad je postao neugodno mjesto za život a mnogi koji su si mogli priuštiti povukli su se na selo.

Što možemo naučiti iz ove priče o dva drevna grada u smislu traganja za srećom? Možemo početi definiranjem što mislimo pod pojmom sreće. Da li mislimo da se sreća sastoji isključivo od osobnog uspjeha i blagostanja, ili sreću vidimo kao nešto što je povezano sa sveukupnim društvenim boljitkom? Drugim riječima, možemo li biti sretni u društvu koje je nesretno? Možemo li biti sretni ako nismo uključeni u proces oblikovanja dobrobiti društva? Kada nam postane jasno što sreća znači za nas, moći ćemo osmisliti i urediti naše gradove na način koji odražava i podržava našu ideju sreće.

Više od polovice ljudske populacije danas živi u urbanim sredinama. Vrijeme je da se zapitamo jesu li to mjesta gdje se sretno živi. Da li naši gradovi podržavaju naše pojedinačnu i kolektivnu dobrobit? Ako je odgovor negativan, kako da ih učinimo takvima? Tu dolazimo do Montgomeryevih pitanja: “Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ako pogledamo mnoge moderne gradove doći ćemo do zaključka da je njihova svrha da osiguraju mjesto za život, podupiru gospodarsku aktivnost i pomjeranje ljudi i roba s jednog mjesta na drugo. Osim toga, neki gradovi također podižu spomenike u slavu povijesnih osoba i događaja.

Drugo pitanje koje trebamo postaviti je tko su vlasnici grada. Tko su vlasnci ulica, pločnika i spomenika? Tko treba odlučivati kako će se u gradovima živjeti, koje aktivnosti će se održavati na gradskome trgu i gdje automobili mogu ili ne smiju ići? Stanovnici drevne Atene nisu imali poteškoća pri odgovoru na ova pitanja. Znali su da je grad njihov i stvarali su ga kao mjesto gdje je sretan život bio moguć. S druge strane, čini se da smo mi pomalo zbunjeni. Tvrdimo da imamo pravo na potragu za srećom, ali onda dopustimo da naši gradovi prestanu biti u skladu s onim što tražimo.

Pogledajte gotovo bilo koji grad. Sumja li itko da su automobili preuzeli vlasništvo nad našim gradovima? Da li to odražava naš pojam sreće? Većina nas voli svoje automobile i voli to što su praktični, što nam omogućuju da idemo kud god poželimo. Međutim, jasno je da je život koji se vrti oko uporabe automobila zapravo smanjio naš užitak življenja u gradu. Vrijeme provodimo u saobraćajnim gužvama, a dragocjeni urbani prostor upotrebljavamo za izgradnju parkirališta i garaža što čini hodanje i biciklizam opasnim i neugodnim. Postajemo sve više izolirani od svijeta prirode i od drugih ljudi u našim gradovima. Montgomery je studirao gradove diljem svijeta i došao do zaključka da oni – osobito gradske ulice – mogu biti dobre za ljude ili za auta, ali ne i za oboje.

Pa što da radimo? Naši gradovi su već izgrađeni, a ulice su betonirane. Ipak, to ne znači da smo zapeli. Inspiraciju možemo naći u ‘uskrsnuću’ gradova.  Ovaj koncept nam možda pomogne redefinirati i redizajnirati naše gradove tako što bi bili više u skladu s našim poimanjem sreće. Mi ne moramo prihvatiti gradove onakve kakvi su sada. Možemo uskrsnuti ideju grada kao mjesta koje ‘njeguje našu cjelovitost’ i koje nas okuplja. Možemo vratiti vlasništvo nad gradovima tako što ćemo se više uključiti u građanski život. Možemo također inzistirati na tome da naši gradovi posluže kao sredstvo kojim bi se omogućio život na način na koji ga mi želimo, a da ne bude samo ‘kulisa za život’. Za početak mogli bismo upotrijebiti predmete poput biljki u velikim vazama, klupa itd. i spriječiti automobile da ulaze u središnje gradske ulice. Te gradske prostore oslobođene od automobila mogli bismo pretvoriti u staze za pješake i bicikliste, kao i u prostore gdje bi se ljudi okupljali te stvarali i ojačavali lokalne zajednice. Pozdravimo ideju o zajedničkoj dužnosti da sudjelujemo u društvenom životu i da kroz to sudjelovanje otkrijemo što je istinska sreća.

Ruth Wilson, On the Commons

Iran kao problem i rješenje

Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.

Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od  vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.

S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti  teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.

Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama  nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.

Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.

Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.

P.R. Kumaraswamy, E-International Relations

Njemačka energetska revolucija (VIDEO)

Ugljen trenutno podmiruje gotovo polovicu njemačkih energetskih potreba. Do 2050. godine, ova zemlja se nada da će dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora. Pogledajte te fascinantne promjene  – kako po veličini četvrta svjetska ekonomija čini odlučne pomake ka obnovljivim izvorima energije. Ovaj odlično snimljeni  kratki film, koji je napravio National Geographic, nudi viziju njemačke energetske tranzicije, a možda i uvid u budućnost energetskog sektora u svijetu.

Prijevod se nalazi ispod videa.

  • Njemačka je započela energetsku revolucije zvanu energiewende. Nadaju se da će do 2050. godine dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora.
  • Jedna vjetrenjača u Sjevernome moru može proizvoditi električnu energiju za 6000 domova.
  • Jedna vjetrenjača od staklenog vlakna, visine 75 metara  teži više od 25 tona.
  • Tehničari u vjetroelektranama uče kako preživjeti bilo kakvu katastrofu na moru – od pada ​​helikoptera do oluje.
  • Devetnaest vjetroelektrana u njemačkim teritorijalnim vodama su ili već završene ili su radovi u tijeku.
  • Obnovljivi izvori energije danas zadovoljavaju nekih 27% njemačkih potreba za električnom energijom, ali ta zemlje još uvijek dobiva više od 44% svoje energije iz ugljena.
  • Njemačka je vodeći svjetski proizvođač najprljavijega ugljena, lignita. Više od 200 milijuna tona izvađeno je 2014. godine.
  • U 2011. Njemačka je odlučila zatvoriti svih 17 svojih nuklearnih elektrana. Devet su već isključene, a ostatak će se zatvoriti do 2022.
  • Nakon što se isključe, trebat će desetljeća da se polako demontiraju i očistite sve radioaktivne površine.
  • Kao dio strategije prelaska na obnovljive izvore energije, ovaj nikada upotrijebljeni nuklearni rashladni toranj je sada je jedna od vožnji u zabavnome parku.
  • Čak i uz dodatnih 18.85 eura na račune za struju svaki mjesec, 92% Nijemaca kažu da podržavaju ovu energetsku tranziciju.

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD

Neprijatelj kao utemeljitelj naše političke egzistencije

Carl Schmitt rođen je 1888. godine u Plettenbergu, u njemačkoj regiji Sauerland. Kod nas uživa glas najpoznatijeg, ako ne i najznačajnijeg i najuvaženijeg teoretičara državnog prava u XX. stoljeću, i po svoj će prilici na tome i ostati. Jer još uvijek ima onih koji mu se dive ili ga bespogovorno slijede. Štoviše, Schmitt stječe nove obožavatelje i sljedbenike. No on, uza sve to, ostaje prijeporan, ponajprije zato jer je bio u službi strahovlade. Godine 1933. dobio je, nakon što je prethodno uklonjen jedan kolega, reprezentativnu katedru na Berlinskom sveučilištu, a Hermann Göring imenovao ga je državnim savjetnikom. Godine 1934. je Hitlerovu prvu, pred čitavom javnošću izvedenu seriju ubojstava – u svezi s tzv. Röhmovom aferom – svojim autoritetom opravdao tako što joj je pod formulacijom “Vođa štiti pravo” dao pravni legitimitet. Čak se nije libio na svoj način sudjelovati u progonu Židova. Tek je kasnije, i to ne svojom voljom, potisnut na marginu Trećeg Reicha.
Kako pak sve to, u osvrtu unatrag, valja prosuditi i procijeniti? Nije li čvrstina karaktera u pravilu izuzeće, a oportunizam pravilo? Javni nastupi ili šutnja nakon 1933. godine ionako više nisu bili važni, u međuvremenu učvršćena strahovlada mogla je samo silom biti oborena. Zbiljski značajne bile su godine prije toga, u vrijeme Weimarske Republike, kada još naizgled stvari nisu bile odlučene. U to vrijeme, između 1919. i 1932. Schmitt je objavio svoje najvažnije političke spise; tada je utro put u nesreću. Jer svim je svojim snagama nastojao i radio na tome da se odbace i eliminiraju liberalne tradicije i parlamentarizam. Ponajprije je zdušno radio na tome da ugled stekne mit o neprijatelju – i on je to briljantno radio. S pravom su njegova izlaganja i razmatranja znamenita:
“Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jest razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Ono daje pojmovno određenje u smislu kriterija, a ne iscrpnu definiciju ili naznaku sadržaja. Ukoliko se ne može izvesti iz drugih kriterija, ono za političko odgovara relativno samostalnim kriterijima drugih suprotnosti; dobro i zlo u moralnom; lijepo i ružno u estetskom itd….Smisao razlikovanja prijatelja i neprijatelja jest označiti krajnji stupanj intenziteta vezivanja ili razdvajanja, asocijacije ili disocijacije; ono može teorijski i praktično postojati a da se istodobno ne moraju primijeniti sva ona moralna, estetska, ekonomska ili druga razlikovanja. Nema potrebe da politički neprijatelj bude moralno zao, nema potrebe da on bude estetski ružan; on se ne mora javljati kao privredni konkurent, i može čak izgledati probitačno s njim sklapati poslove. On je upravo onaj drugi, stranac, i za njegovu bit je dostatno da je u nekom posebno intenzivnom smislu egzistencijalno nešto drugo i strano…”.
Otuda je posve konzekventno kad se kaže: “Vrhunci velike politike istodobno su trenuci u kojima neprijatelj u konkretnoj jasnoći biva sagledan kao neprijatelj”. A takva “velika” politika u biti teži za onim krajnjim, za borbom na život i smrt – sve do uništenja. Jer “pojmove prijatelj i neprijatelj treba uzeti u njihovom konkretnom egzistencijalnom smislu, ne kao metafore ili simbole, ne izmiješane i oslabljene ekonomskim, moralnim i drugim predodžbama…”. “Jer u pojam neprijatelja spada eventualnost borbe koja se nalazi na području realnog…Rat slijedi iz neprijateljstva, jer je neprijateljstvo bitku primjereno negiranje nekog drugog bitka”. “Slučaj rata je i danas još ‘ozbiljan slučaj’. Može se reći ovdje, kao i inače, upravo izuzetan slučaj ima posebno odlučujuće značenje i značenje koji razotkriva srž stvari. Jer krajnja konsekvenca političkog grupiranja prijatelja i neprijatelja pokazuje se tek u zbiljskoj borbi. S obzirom na tu najekstremniju mogućnost, život ljudi dobiva svoju specifično političku napetost”.
Iz takve se perspektive Weimarska Republika – budući da nije bila slobodna voditi rat i nije imala sliku neprijatelja – po prirodi stvari doimala kao tvorevina dostojna prezira. A taj prezir morao je svom silinom biti usmjeren na “političare realizatore takve politike” kao što su bili Walter Rathenau i Matthias Erzberger; štoviše, oni su morali biti kažnjeni, pa nije bilo nikakvo čudo da su na kraju umoreni. A što tek reći za Gustava Stresemanna koji je svojim snagama nastojao doći do sporazuma s ranijim neprijateljima? Je li on tim svojim nastojanjem izrastao u državnika od formata ili se tim svojim djelovanjem izmetnuo u karikaturu dobre politike?
Očito se kod Schmitta radi o sumanutom izopačenju stvari, o pogrešnom shvaćanju ne samo pravila i iznimke, nego i o pogrešnom razumijevanju politike uopće. Upravo “velika” i strpljiva, odmjerena i u svakodnevici često nezapažena i neugledna politika teži sačuvati pravni mir i prema unutra i prema vani; ona nastoji doći do pomirenja, pa makar se radilo o još toliko protuslovnim i nepomirljivim interesima. Ako pak dođe do rata, tada to nije znak da se politika nastavlja drugim sredstvima, nego da prestaje biti politikom. Ona je tada osuđena na šutnju jer oružja govore, a građanski su državnici potisnuti u sjenu vojnih lica – kako je to na poguban i dalekosežan način bio slučaj u Prvom svjetskom ratu. Samo je osoba od formata jednog Bismarcka 1866. godine – u teškom konfliktu s generalima i kraljem – mogla polučiti prekid rata protiv Austrije i ponovno vratiti riječ politici.
Snage koje djeluju na području politike, svejedno jesu li posrijedi udruženja, političke stranke ili države, mogu u pojedinačnom slučaju itekako biti tvrdi protivnici. No sve dok nastoje jedni s drugima razgovarati i doći do sporazuma, njih svjetovi razdvajaju od načela “egzistencijalnog” odnosa prijatelj-neprijatelj. Za Schmitta pak ostajanje na razini razgovora i pregovora ne znači drugo doli pristanak na samozavaravajući liberalizam. Jer liberalizam je “u dilemi između duha i ekonomike, koja je za nj tipična, pokušao neprijatelja, polazeći od poslovne sfere, rastvoriti u konkurenta, a polazeći od duhovne sfere, u protivnika u diskusiji”. I kao što “liberalizam diskutira i pregovara o svakoj političkoj pojedinosti, tako bi on htio i metafizičku istinu rastočiti u raspravi. Njegova je bit pregovaranje i iščekujuća polovičnost koja se nada da se konačni sukob i krvava odlučujuća bitka mogu preobraziti u parlamentarnu debatu i potom vječnom diskusijom vječno suspendirati”.
Schmitt se uostalom izričito izjašnjava za iznimku. Iznimka je “zanimljivija nego normalan slučaj. Normalno ne dokazuje ništa, izuzetak dokazuje sve; on ne samo da potvrđuje pravilo, pravilo uopće živi samo od iznimke. U iznimci probija snaga zbiljskog života ljušturu mehanike koja je okoštala u ponavljanju”.
No čovjek se ne može oteti dojmu da je i ovdje posrijedi politička pozadina. Jer izniman slučaj ili izvanredno stanje lišava parlamente njihove moći; u takvim slučajevima, kao što je rečeno, nastupa “čas egzekutive”. Kada iznimka postaje osnovna norma, tada je kucnuo čas diktature.
Očito se u liberalnom poimanju politike i shvaćanju što ga zastupa Carl Schmitt radi o nepomirljivim suprotnostima. No ako za čas prihvatimo Schmittovo stajalište, tada se postavlja fundamentalno pitanje: Kako, na koji način, kojim putem doći do neprijatelja? Što neku grupu ili neku naciju čini otjelovljenjem egzistencijalno “drugog” i “stranog”, kada moralna ili neka druga stajališta više ne igraju nikakvu ulogu? Sam Schmitt zaoštrava to pitanje, kada kaže: “Rat, spremnost na smrt ljudi koji se bore, fizičko ubijanje drugih ljudi koji se nalaze na strani neprijatelja – sve to nema normativni, nego samo egzistencijalni smisao, i to u realnosti situacije zbiljske borbe protiv nekog zbiljskog neprijatelja, a ne u bilo kakvim idealima, programima ili normativitetima”. Ili još sažetije i oštrije formulirano: “Smisao rata nije u tome da se vodi za ideale ili pravne norme, nego u tome da se vodi protiv nekog zbiljskog neprijatelja”.
Time se pogotovo postavlja pitanje: kako naći našega neprijatelja, na koji način utvrditi tko nam je neprijatelj? Schmittova analiza opsjenjuje svojom hladnom analizom i konsekventnošću, no ona se preokreće u svoju suprotnost i poprima apsolutno iracionalan karakter. Ako, naime, ne postoji nikakav moralni ili bilo kakav putokaz za naći neprijatelja, tada nam samo preostaje izmisliti ga. Nešto drugo ne postoji: on je mit koji mi o njemu stvaramo.
S tim mitom o neprijatelju mi stvaramo politički mit o urotničkoj i zakletoj zajednici protiv koje se treba bespoštedno boriti. Na taj način postaje prepoznatljivo tko je prijatelj, a tko to nije. I unutarnji neprijatelj postaje prepoznatljiv kao pomoćnik vanjskog neprijatelja, a budući da su posrijedi krajnje stvari, odnosno egzistencijalne stvari, biti ili ne-biti, tada se prema njemu moramo odnositi egzistencijalno, a to će reći da mora biti uništen. Za diskusije i prijepore u sklopu stranačkih i partijskih “rasprava” više nema mjesta ni razloga. Für das Vaterland beide Hände, aber nichts für die Parteien, “Za domovinu obje ruke, ali za stranke ništa”, glasila je deviza – kao da ju je izabrao Carl Schmitt – utisnuta na spomen-novac, iskovan 1925. godine, u čast izbora Paula von Hindenburga za predsjednika Njemačkog Reicha.
Neprijatelj kao mit koji stvaramo i s kojim se politički uobličavamo čista je iracionalnost: Schmitt samo potvrđuje to stanje stvari, kada kaže da je utvrđivanje neprijatelja čin suverene odluke. A pritom valja imati u vidu da je “odluka, normativno gledano, rođena iz ničega”. Shodno tome se kao vrijednosno ne predočuje neko sadržajno Zašto i Protiv čega nego sama odluka, “jer je upravo kod najvažnijih stvari važnije donijeti odluku nego to kako se odluka donosi”. Schmitt ne zazire od bizarnog primjera, kada optužuje liberalno građanstvo da bi ono suočeno s Pilatovim pitanjem: Baraba ili Krist?, odgovorilo formiranjem istražne komisije.
Ne kazuje li to da bi u situaciji ili-ili, u situaciji koju odlikuje mutno suglasje između ćudi jednog vlastodršca i – po mogućnosti s određenom svrhom organizirane – buke svjetine, po kratkom postupku trebalo raskrstiti sa “zdravim narodnim osjećajem”? “Razapni ga, razapni ga na križ”: linč umjesto pravosuđa? Ne bi li ipak bilo primjerenije obrazovati istražnu komisiju i da ona utvrdi krivnju ili nevinost, ili da se povede redoviti sudski postupak s mogućnostima revizija da bi se korak po korak prošlo kroz sve instance?
Schmitt opisuje usklađenost između “gore” i “dolje”, razlučujući pravu/istinsku demokraciju od liberalne: “Narod je pojam javnog prava. Narod postoji samo u sferi javnosti. Jednoglasno mnijenje 100 milijuna privatnih ljudi nije ni volja naroda niti javno mnijenje. Volja naroda može se isto tako dobro, i još bolje, demokratski izraziti dovikivanjem, acclamatio, samorazumljivim, bespogovornim opstankom, negoli statističkim aparatom koji je od prije pola stoljeća izgrađivan s tako minucioznom brižnošću. Što je snažniji demokratski osjećaj, to je sigurnija spoznaja da je demokracija nešto drugo nego sistem registriranja tajnih glasanja. Pred demokracijom koja je neposredna ne samo u tehničkom nego i u vitalnom smislu, parlament koji je nastao iz liberalnih misaonih tokova javlja se kao umjetna mašinerija, dok diktatorske i cezarističke metode ne samo da mogu nositi acclamatio naroda, nego one mogu biti i neposredna očitovanja demokratske supstancije i snage”.
Postavlja se dakako pitanje nije li to prevođenje odluke zasnovane na volji u prostor “javnosti” usmjereno na uništenje javnosti u smislu neovisnih izjašnjavanja i slobodnog oblikovanja mnijenja. Tko bi se tada još smio usuditi zastupati neko posebno i izdvojeno mnijenje? Nema li možda preokretanje parlamentarne u “istinsku” demokraciju možda skriveni smisao da se mase koje ulijevaju strah liše svakog utjecaja i da se parlamentarni sporazum zamijeni odlukom odozgo, pri čemu se ona polaže u ruke tradicionalne elite – ili nekog samozvanog vođe? Kako to odobravanje, taj acclamatio milijuna ljudi treba praktično izgledati, to ostaje tajna, koja se razrješava u trijumfalnim paradama totalitarnih režima. Glede problema narodnog odlučivanja, Schmitt kaže:
“U prirodi je stvari što se plebisciti mogu upriličavati samo trenutno i na mahove…Narod može reći samo ‘da’ li ‘ne’: on ne može savjetovati, rasuđivati ili raspravljati: on ne može vladati i upravljati; ne može ni normirati, nego samo svojim ‘da’ sankcionirati neki nacrt normiranja koji je pred njega iznesen. On prije svega ne može postaviti nikakvo pitanje, nego samo s ‘da’ ili ‘ne’ odgovoriti na pitanje koje je pred njega izneseno…Zbog svoje ovisnosti od postavljanja pitanja, sve plebiscitarne metode, naime, pretpostavljaju vladu koja ne samo što obavlja poslove nego ima i autoritet da u pravom trenutku na pravi način poduzme plebiscitarna postavljanja pitanja. Pitanje se može postaviti samo odozgo; odgovor može doći samo odozdo. I ovdje se potvrđuje formula velikog konstruktora ustava Sieyesa: autoritet odozgo, povjerenje odozdo”.
Te rečenice potječu iz 1932. godine i navješćuju stvari koje će se ubrzo dogoditi.
Sažmimo: pojam političkog koji se treba izvesti iz odnosa prijatelj-neprijatelj ne može izdržati trijeznu provjeru. Otkriva se kao mitologija. Jer neprijatelj je onaj koga izmislimo i za koga se odlučimo da to bude. To je u svakom slučaju Carl Schmitt pokazao s uzornom jasnoćom i rijetkom konzekventnošću. Ne na posljednjem mjestu, Schmitt se s utjecajem što ga je imao predočuje kao vjesnik i navjestitelj sumanutosti – ili drukčije i oštrije formulirano, kao zločinac za pisaćim stolom, zločinac i sukrivac za njemačku nesreću.
No za nas se danas, ali još više za budućnost, postavlja gorko i uznemirujuće pitanje: što se još sve može dogoditi kada još uvijek ili ponovno ima toliko onih koji su zadivljeni obožavatelji i sljedbenici profesora iz Plettenberga?

Christian Graf von Krockow

S njemačkog preveo Mario Kopić

Tekst izvorno objavljen u magazinu Odjek

Internet i društvo: emancipacija ili cenzura građana? (VIDEO)

Od sredine 1990-ih, takozvani ‘cyber-utopisti’ promiču internet kao najbolji alat za aktivizam, demokratske promjene i građansku emancipaciju, uvjereni da će mreža neminovno dovesti do širenja liberalnih ideala i pada opresivnih režima. Mnogi i danas vide internet – poglavito društvene mreže – kao najgore neprijatelje despota i tiranina širom svijeta. Međutim, dvadeset godina nakon pojave interneta, postoji li dobar dokaz da je to doista tako?
U videu pod imenom ‘Internet u društvu: emancipacija ili cenzura građana?’, bjeloruski  novinar i komentator Evgeny Morozov tvrdi da je, kada je u pitanju ugnjetavanje, mreža daleko složeniji sustav nego se to čini cyber-utopistima. Internet nudi alate za aktiviste i za totalitarne vlade i nema inherentnu sklonost ka slobodi. U djelomičnoj snimci s predavanja održanog na RSA (Royal Society for the encouragement of Arts, Manufactures and Commerce) Morozov tvrdi da je viđenje interneta kao alata za slobodu iluzija i „miješanje namijenjene uporabe tehnologije sa stvarnim načinima uporabe “.

Primjera za navedenu tvrdnju o zlouporabi mreže ima mnogo, od online medija sponzoriranih od strane opresivnih režima (npr. Sputnik) do navodnih lažnih računa na Twitteru kojima vlasti Rusiji pokušava dezinformirati zapadnu javnost, te sjevernokorejskog hakerskog napada na Sonyjeve studije zbog filma u kojem je na za njih neprihvatljiv način prikazan sjevernokorejski diktator, Kim Jong-un.

Video traje jedanaest minuta te je na engleskom jeziku, ali za dobar dio predavanja postoji animirani transkript.

Religijski odgoj povezan s manjkom altruizma – studija

Mnoge obitelji vjeruju da religija igra ključnu ulogu u moralnom razvoju tijekom djetinjstva. Međutim, djeca roditelja vjernika možda i nisu tako altruistički nastrojena kako misle ili bi željeli njihovi roditelji ako je suditi po rezultatima nove međunarodne studije (na engleskom, op. prev.), rađene na Sveučilištu u Chicagu i objavljene u žurnalu Current Biology.
Tim razvojnih psihologa na čelu s prof. Jean Decety ispitao je percepcije i ponašanja djece u šest zemalja. Studija je procjenjivala njihovu sklonost dijeljenju – što je mjera njihovog altruizma – te osuđivanju i kažnjavanju drugih za loše ponašanje.

Prema rezultatima studije, djeca iz vjerničkih obitelji teže dijele stvari s drugima nego djeca iz nereligioznih obitelji. Vjerski odgoj je također povezan s tendencijama ka kažnjavanju kao odgovoru na antisocijalno ponašanje.
Rezultati se razlikuju od viđenja roditelja vjernika, koji su češće nego nereligiozni roditelji izvještavali kako njihova djeca imaju visok stupanj empatije i osjetljivosti na patnju drugih.
“Naši rezultati su u suprotnosti s uvriježenom pretpostavkom da su djeca iz religioznih kućanstava altruističnija i ljubaznija prema drugima. U našem istraživanju, djeca iz ateističkih i neprakticirajućih obitelji su zapravo velikodušnija “, rekao je Decety, uvaženi profesor psihologije i psihijatrije te ravnatelj Child NeuroSuite-a Sveučilišta u Chicagu.
U istraživanju je sudjelovalo 1170 djece u dobi između pet i dvanaest godina iz šest zemalja: Kanade, Kine, Jordana, Južne Afrike, Turske i SAD-a.
Za test altruizma, djeca su sudjelovala u verziji ‘igre diktatora’, gdje im je dano deset naljepnica i pružena prilika da ih podijele s drugim nevidljivim djetetom. Altruizam je mjeren prosječnim brojem podijeljenih naljepnica. Za test moralne osjetljivosti, djeca su gledala kratke animacije u kojima je jedan lik gurao ili se zabijao u drugoga, bilo namjerno ili slučajno. Nakon što su pogledali sve situacije, djeca su upitana koliko je ovakvo ponašanje zločesto, te koliku kaznu zaslužuje.
Roditelji su popunili upitnike o svojim vjerskim uvjerenjima i praksama, te percepcijama o empatiji njihove djece i odnosu spram pravde. Iz upitnika su izdvojene tri velike grupacije: kršćani, muslimani i nereligiozni (djeca iz drugih vjerskih kućanstava nisu predstavljala dovoljno veliki uzorak da bi bila uključena pri dodatnim analizama).
U skladu s prethodnim istraživanjima, izglednije je da će djeca biti spremnija dijeliti što su starija. Međutim, djeca iz kućanstava koja se identificiraju kao kršćanska i muslimanska bila su znatno manje sklona dijeljenju naljepnica nego djeca iz nereligioznih kućanstava. Negativan odnos religioznosti i altruizma jača s godinama, u smislu da je za djecu s dužim iskustvom vjere u kućanstvu najmanje izgledno da će nešto podijeliti.

Djeca iz vjerskih kućanstava preferiraju jače kazne za antisocijalno ponašanje i jače su ga osuđivala nego nereligiozna djeca. Ovi rezultati podupiru prethodne studije nad odraslima koje su zaključile da je religioznost povezana s naklonošću ka ‘kaznenim stavovima’ za interpersonalna kriminalna djela.

“Zajedno, ovi rezultati otkrivaju sličnosti između različitih zemalja – u tome kako religija negativno utječe na dječji altruizam. Oni osporavaju stajalište da religioznost olakšava društveno-korisno ponašanje, te dovode u pitanje da li je religija ključna za moralni razvoj, ukazujući na to da sekularizacija moralnog diskursa ne umanjuje ljudsku dobrotu. U stvari, dešava se upravo suprotno “, rekao je Decety.

Članak prethodno objavljen na University of Chicago News

Fotografija: John Donaghy, Religious Education Class, Flickr