Filozofija medijske palanke

U svijetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje bh. novinarstvo. (napušeni fan Branka Kockice, verovatno)

Mediji su ogledalo društva, veli ona poznata i od silne upotrebe ofucana fraza. Medijski prostor u BiH bogato je nalazište i nepresušan izvor političke tabloidnosti i nacional-patriotskih senzacija. Puno je toga na medijskom meniju, valja sve to upratiti. Ali za pasionirane ljubitelje ovakvih sadržaja nema slađeg mazohizma. Najzanimljivije stvari često prođu ispod radara. Nije doduše isključeno da pisac ovih redaka nedovoljno revno prati čudesni svijet bh. medija, odnosno tri ovdašnje političke, intelektualne i medijske iracionalnosti, poznate pod skupnim imenom – bh. javnost. No, uvijek su tu naknadna čitanja da korigiraju propušteno.

Potkraj januara fra Ivo Marković objavio je tekst u kojem se osvrnuo na gradačačko predavanje i propagandno-politički vaz o vjeri izvjesnog militanta s doktorskom titulom. Portal Radiosarajevo.ba prenio je fra Markovićev tekst, uz uvodnu uredničku napomenu da ovaj autor ukazuje na jednu opasnu pojavu koja može koristiti samo neprijateljima države Bosne i Hercegovine. O neprijateljima države i neprijateljima generalno, nešto kasnije. Za potrebe ovog teksta bitan je dio gdje se Marković poziva na tekst Enesa Karića, objavljen koncem prošle godine u Preporodu. Karić je u tom tekstu osudio uklanjanje panoa s božićnom i novogodišnjom čestitkom u Bužimu, a osudio je i postavljanje reklamnog panoa u Zenici na kojem je pisalo da jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio bošnjačke i islamske tradicije.

Između ta dva teksta, Karićevog i Markovićevog, nalaze se dvije reakcije (hvala linkovima): reakcija Filipa Mursela Begovića na Karićev tekst, te reakcija Faruka Velea na Begovićevu reakciju. Oba teksta, odnosno obje reakcije, paradigmatski oslikavaju današnji – nazovimo ga tako – probosanski medijski diskurs.

F. M. Dostojevski i F. M. Begović

Najprije se oglasio Filip Mursel Begović, urednik magazina Stav. Zasmetala mu je Karićeva osuda bužimskih i zeničkih predbožićnih dešavanja. Je li u pitanju neki od ranije tinjajući animozitet prema Enesu Kariću, koji je sada prigodno eskalirao, neka bude tema tabloidnih špekulacija.

Begović je naoštrio pero, raspojasao se i fejzbučki odrešito ošinuo po Kariću. Raskrinkao ga je kao bljedunjavog oportunista i proračunatog beskičmenjaka, spočitavajući mu ni manje ni više nego nedostatak bošnjačkog obraza i islamskog morala. Karićevu osudu krsti duhovnom snobovštinom i kolonijalnim mentalitetom (sic!), optužuje ga – ponovimo to opet – za oportunizam, a usput se ovaj ugledni i naširoko priznati književni upućenik i poetički znalac osvrće na Karićevo literarno stvaralaštvo, ocjenjujući ga amaterskim. Begović također u svom tekstu više puta proziva Deda Mraza i zamjeri mu što se infiltrirao među bosanske sufije, pa nije posve jasno je li urednik Stava polemizira s Karićem ili s Deda Mrazom.

Begoviću je očito dopizdilo, i u pravu je. Čemu duhovni snobizam i lažna učtivost, kada možeš pankerski & slobodarski opandrčiti po Božiću, Novoj godini ili Deda Mrazu. Nema veze što to radiš iz arogantne većinske pozicije ili iz puke snishodljivosti spram većine, bitno je da nisi konformistički pozer i oportunistički pizdun. Inspiraciju za tu vrstu slobodarskog vaza uvijek možeš naći kod neoportunističkih uzora iz prošlosti, recimo onoj koja se odvijala od ’41 do ’45. Onodobni punker i nonkonformist Mustafa Busuladžić uopće nije oportunistički podilazio tadašnjoj većinskoj ustašiji, što je u ovodobnom, neoportunističkom i antisnobovskom Sarajevu valorizirano davanjem mu ulice nauštrb Fuada Midžića, tog crvenog ilegalca i antifašističkog skorojevića.

Tolerancija će dosegnuti takav nivo da će pametnima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili idiote, tako nekako glasi citat koji se pogrešno pripisuje Dostojevskom. Rečeni citat već godinama cirkulira društvenim mrežema kao meme kojim se počesto oduševljava nabrijani polusvijet željan ritualnog spaljivanja političke i svake druge korektnosti. Da li ga je Filip Mursel Begović usvojio kao svoj novinarski credo, neka ostane visiti u zraku kao još jedna mučka provokacija (pozdrav Z. Mamiću) prema uredniku Stava.

Možda Enes Karić i jeste oportunist, ko će ga znati, ali kad te iz Stava optuži za oportunizam ili kolonijalni mentalitet, to je uvjerljivo taman koliko i tvrdnje erdoganističkog novinarskog podmlatka o visokoj razini ljudskih prava i medijskih sloboda u današnjoj Turskoj. Ili je možda snishodljivo dodvoravanje brkatom turskom autoritarcu i političkoj filozofiji SDA neoportunističko i slobodarsko djelovanje. Neko zlonamjeran sigurno će reći da je uzaludno u mladomuslimanskoj ideološkoj građevini tražiti logičke i etičke konture.

Elem, kad se sretno sljube mladomuslimanska agenda i primordijalni nacionalizam, kao veselo čedo tog ideološkog švaleranja dobiješ političko-propagandni bastard zvani Stav.

Probosanski medijski zaplet

Ali medijska komedija s elementima drame tu ne prestaje. Pravi dramski zaplet, kakav može kreirati samo probosanski žurnalizam, dolazi sa reakcijom na Begovićev tekst. Pedagoško-moralistički šamar uredniku Stava stiže sa tekstom Faruka Velea, urednika portala Radiosarajevo.ba, koji se dramatično zapitao: Zašto SDA i Islamska zajendica BiH šute na napade propagandiste Filipa M. Begovića na akademika Karića?

Autor teksta prepoznaje Begovića kao nemoralnog propagandista, štaviše kao nacionalista, a potom mu kao antinacionalističke i moralne uzore suprotstavlja Reufa Bajrovića, Emira Suljagića, Željka Komšića, Avdu Avdića, Muhameda Filipovića, Mustafu Cerića… (Treba li ovdje staviti onog smajlija s olimpijskim kezom.) Tekst Faruka Velea odista bi bio primjer vrhunske zajebancije da nije u njemu jedne sistemske mane: autor je u navođenju rečenih moralnih i antinacionalističkih (sic!) uzora – krajnje ozbiljan! Što je, opet, komično na svoj način. Ponovo će neki zlonamjernik zlonamjerno šuknuti da je ovakva vrsta dramskog obrata moguća samo u montipajtonovski koncipiranim skečevima, pa da je u tom smislu suvremeno probosansko novinarstvo moguće posmatrati i u komičnom ključu.

Pogledajmo koga to VELEuvaženi novinar STAVlja na uvid kao političke, novinarske, akademske i antinacionalističke (sic!) uzore: Reufa Bajrovića, militantnog tviterologa i agresivnog nacional-građanista miloševićevske provenijencije koji bi probosanskom matematikom rješavao krupne društvene probleme u BiH; Emira Suljagića, robusnog tviteraškog galamdžiju za kojeg još nije empirijski utvrđeno je li manji ili veći militant od kolege mu Bajrovića; Željka Komšića, pritupog populističkog demagoga čiji je talenat za kreiranje međunacionalnih tenzija i razvaljivanje društvene supstance nadrastao čak i njegovu kolosalnu političku glupost i neetičnost; rahmetli Muhameda Filipovića, čiji je bogati akademski rad temeljito raščlanio Tarik Haverić, razgolitivši slavnog akademika kao šarlatana bez ozbiljnije filozofske reputacije ili značajnijeg akademskog djela; Avdu Avdića, jednu od snažnijih personifikacija propasti ovdašnjeg žurnalizma, koji svoje parapolitičko muljanje i vlastiti nacionalizam nastoji podvaliti pod kritičko i istraživačko novinarstvo; Mustafu Cerića, bivšeg reisa i sadašnjeg influensera koji neumorno zbori o neprijateljima Bosne, a usput hvali Putina i Kadirova.

Proglašavajući urednika Stava nacionalistom, Vele očito sebe pozicionira na onaj drugi, antinacionalistički spektar. Urednik portala Radiosarajevo.ba, koliko god to neuvjerljivo pa i komično zvučalo, nastupa kao borac protiv nacionalizma i kao navodni baštinik one svijesti, nazovimo je građanskom, koja – hajmo naivno pretpostaviti – djeluje u najboljoj namjeri, nastojeći ovu zemlju i njeno društvo osloboditi okova nacionalizma i svih njegovih šovenskih derivata. Zašto taj vid političkog i novinarskog angažmana proizvodi upravo suprotan efekat, teško da se njegovi građanoidni proponenti uopće umiju zapitati, a kamoli približiti bilo kakvom prosvjetljujućem odgovoru.

U tekstu koji bi trebalo da je posvećen neprimjerenom napadu na Enesa Karića, Faruk Vele piše kako se naša država opet suočava se sa apsiracijama povampirenih susjeda. U tekstu koji bi trebalo da je posvećen neprimjerenom napadu na Enesa Karića, Vele piše o onima (ko god oni bili) koji danas odlučuju o sudbini Bosne i tome da li će Bošnjaci doživjeti palestinsku Nakbu i(li) biti gurnuti u geto. (Palestinizacija Bošnjaka u zadnje je vrijeme omiljena autoviktimološka figura državotvnorno nabrijanih nacional-žurnalista probosanske provenijencije.) Ovaj novinar multi-kulti etike i građanoidne vrline nikako ne uspijeva u negativnom kontekstu spomenuti nas a istovremeno se ne referirati na njih, na te neprijatelje Bosne i Bošnjaka koji vrebaju na svakom koraku. ”Strašno je znati da je, u trenutku kada se naša država, kao i 1992. i 1993. godine, suočava s otvorenim atacima na njezine institucije, sa ponovnim neskrivenim aspiracijama susjeda, Filip taj koji odlučuje (…) ko je dobar Bošnjak, koga “treba maknut”, “šta je tradicija Bošnjaka”…”, veli novinar Vele.

I tu se već naziru zajednička platforma i probosanska koalicija mladomuslimanskih i građanoidnih aktera, odnosno zajednička posvećenost zajedničkom neprijatelju. Oba medija, i Stav i Radiosarajevo, svojoj publici dosljedno isporučuju arhetipskog neprijatelja (neprijatelj države, neprijatelj Bošnjaka) koji uvijek vreba i nikad ne spava.

Dobri stari neprijatelj

Opet će neki zlonamjernik zavrnuti da sve navedeno simptomatično koincidira sa općim mjestom – da ne kažemo: osnovnim postulatom – svakog ovdašnjeg nacionalizma. Taj postulat otprilike kaže: svaki postjugoslovenski nacionalizam konstruira neprijatelja nacije, jer bez neprijatelja nacije nema ni nacije. Drugim riječima, bez njih nema ni nas.

To je zapravo univerzalni nacionalistički princip. Postjugoslovensko iskustvo u praksi potvrđuje ono o čemu su pisali i na nekim drugim primjerima prepoznali teoretičari nacije i nacionalizma, sociolozi, politolozi, kulturolozi, lingvisti; ili, pak, ideoloških okova i nacional-patriotskih naloga oslobođeni novinari. Jedan slavni talijanski književnik i semiotičar rekao bi: “Imati neprijatelja važno je ne samo kako bismo definirali vlastiti identitet nego i kako bismo našli prepreku prema kojoj ćemo odmjeriti svoj sustav vrijednosti i, sukobivši se s njom, dokazati vlastitu vrijednost. Stoga, kad takav neprijatelj ne postoji, valja ga konstruirati.Probosanski novinarski diskurs šablonski se i predvidljivo koristi medijskom konstrukcijom neprijatelja i autoviktimološkim obrascima kakvi su poodavno prepoznati u djelovanju političke i medijske desnice u Srba i Hrvata, pa se da zaključiti da probosanske žurnalističke snage u vidu Stava ili Radiosarajeva samo prepisuju i tipološki se nimalo ne razlikuju od svojih desnokrilnih kolega iz susjednih zemalja, samo je kolektivni krivac druge nominacije.

Nacional-žurnalistički diskurs na Balkanu pun je patetičnih, kataklizmičkih, paranoidnih i autoviktimoloških figura, pa je tako njegova probosanska varijanta dozlaboga dosadno, predvidljivo, ali i veoma štetno perpetuiranje već viđenog. Isti je to refleks, isti antimisaoni mehanizam, ista vrsta relativizacije kojima šablonski ljigavo pribjegavaju nacional-žurnalisti svih naših zemalja, ako već ne mogu izbjeći teme koje im se ne dopadaju. Uvijek smo mi moralni pobjednici i najveće žrtve, što našu moralnost čini superiornom u odnosu na njihovu kvazietičnost i prijetvornost. U takvom plitkom propagandističkom novinarstvu – koje je, opet će neki zlonamjernik zavrnuti, sarajevski medijski manistream – uzaludno je tražiti pamet, etiku ili logiku. Rečeno trojstvo tamo već odavno ne stanuje.

Medijske potjernice i tabloidno srozavanje

U propagandnom zatupljivanju i ideološkom ispiranju mozga ne postoji neka suštinska razlika između Stava ili portala Radiosarajevo.ba. Razlika je možda u čitalačkom dometu (prednost na strani Radiosarajeva) ili šovenskim decibelima (prednost na strani Stava). Oba medija progovaraju kroz ideologeme, mitologeme, dogmatiku. Stav je konkretniji u kreiranju medijskih potjernica na ljude sa pogrešnim imenima ili kakve druge nepoćudnike, u afirmaciji turkofilije, podaničkog mentaliteta i kolonijalne snishodljivosti (još jedan pozdrav F. M. Begoviću), u glorifikaciji ili medijskoj rehabilitaciji osoba koje su otvoreno podržavali fašizam. Radiosarajevo ništa manje konkretno radi na afirmaciji historiografske mitomanije (dovoljno je pogledati feljton Tragom drevnih Bošnjana) ili tabloidnom srozavanju nauke (afirmativno pisanje o visočkim piramidama), na etatizaciji javnog medijskog prostora, sakralizirajući državu do krajnjih granica neukusa i uvjeravajući svoju nesretnu publiku da je država neki sveti entitet a ne, recimo, aparat u službi građana; ili da su Miro Lazović, dva Komšića i Vojin Mijatović ideal-tipski drugi a ne, recimo, dugogodišnji vjerni ljubitelji državne kase (u narodu poznati kao uhljebi), šarlatani širokog spektra ili monumentalne političke štetočine nulte kategorije.

Oba medija rade lavovski posao u kreiranju ambijenta histerije i panike, nesebično obskrbljujući svoju publiku nadražujućim sadržajima. Stav i Radiosarajevo.ba, koliko god to na prvu izgledalo nategnuto, medijski su koalicijski partneri, na sličan način kao SDA i DF u političkom prostoru. Te dvije probosanske medijske struje ponekad su hinjeno politički i ideološki šatro sukobljene, no uvijek se nekako spoje na zajedničkoj platformi s probosanskom ideološkom i mitomanskom konstrukcijom, te zajedničkim neprijateljem koji uvijek vreba iz prikrajka. Lijepo je to ovih dana sažeo Bakir Izetbegović, komentirajući pregovore oko izbornog zakona: Ono što zagovara SDA podržat će druge probosanske stranke u BiH. O toj vrsti probosanstva pisano je ranije.

Elem, kad se spoje mladomuslimanska baza i građanistička nadgradnja, kao veselo čedo tog ideološkog snošaja dobiješ hibrid u narodu znan kao probosanske snage.

Krah žurnalizma

Propast novinarske profesije ima svoj utabani hod. Informacija mora biti ideologizirana, kolumna državotvorna, intonacija nacional-patriotska. Takvo reduciranje autorske slobode, koje je posljedica ideološkog naloga i vlastitog pristanka na autocenzuru, pretvara se u propagandistički alat pomoću kojeg držiš na okupu ciljani kolektiv, nutkajući ga jednako tako ciljanim sadržajima, ali ne da ga prosvijetliš ili učiniš tolerantnijim, nego da ga držiš u stanju stalne napetosti i borbene gotovosti. Tako žurnalizam nestaje kao društveni korektiv i postaje državotvorno sredstvo mentalnog drila i nacionalne mobilizacije. Etatizacija novinarskog diskursa neminovno vodi ka etnonacionalizaciji profesije i njenom spektakularnom krahu.

Nacionalno i(li) državotvorno orijentirani mediji rade važan posao na kolektivnom zatupljivanju, stvarajući od svoje publike – naravno, uz ideološko posredovanje i politički diktat s vrha – ono što je Hannah Arendt svojevremeno nazvala masom: pretvaranje građana u puku, neartikuliranu formaciju, odnosno u bezličan skup jedinki koje nemaju mišljenje ili svijest o pitanjima od općeg značaja, nego se predvidljivo, poput kakvih dobro izdresiranih eksperimentalnih zamoraca, kolektivno upale na tupave nacional-patriotske sugestije kakve im se serviraju s političkih govornica ili medijskih platformi. Na taj način, kroz medijsku homogenizaciju, drže ciljanu grupu – da ne kažemo naciju – na okupu.

Naravno da bez uspaljujućih nacional-patriotskih sadržaja ili podastiranja dežurnog neprijatelja nema ni klikova ni dovoljno zainteresirane publike. Zato politika i medijske joj ekstenzije moraju animirati publiku tako što će joj isporučiti takve senzacije. Kada ta vrsta političke dresure i medijske pedagogije zaživi kao politički i medijski mainstream, naravno da i publika koja te slijedi neće baš biti vična pluralističkim konceptima i demokratizaciji, odnosno dijaloškoj paradigmi i konsenzualnoj političkoj kulturi, niti sklona nauci i kritičkom mišljenju. Osim toga, podastiranje neprijatelja, huškački senzacionalizam i kultura harange puno su klikabilniji i erotičniji od dozlaboga dosadne dijaloške i mirotvoračke kulture. Zašto kvariti medijski biznis nekakvim pomirljivim sadržajima ili graditi mostove zarad boljeg društva. Uvijek je profitabilnije imati dežurnog neprijatelja i prateću masu u stanju stalne orgazmičke kolektivističke napetosti.

Uglavnom, takvom političkom pedagogijom i medijskom dresurom samo ćeš stvoriti masu frustriranih i dezorijentiranih nevoljnika koji se prazne po društvenim mrežama i koriste tastaturu kao zamjenu za kalašnjikov. (Ok, reći će kakav nepopravljivi pozitivac, bolje rafalna paljba iz tastatura nego ašikovanje iz mitraljeza.) Stvorit ćeš masu, vratimo se opet H. Arendt, koja nekritički slijedi ove pogubne političke i medijske obrasce i postaje pasionirani konzument nacional-patriotskog medijskog sadržaja, u suštini ljigavog političkog i medijskog treša koji ciljanu publiku progresivno onepismenjuje i još progresivnije antagonizira sa onim drugim. Masu kojoj je političko-propagandnim zahvatima hirurški odstranjena upravo ona svijest, nazovimo je opet građanskom, na koju se tako rado pozivaju politički i medijski etno-tribalisti probosanske provenijencije. Posljedice takve političke i medijske pedagogije su – treba to ponavljati, ma koliko sizifovski zvučalo – progresivno onepismenjavanje i još progresivnije antagoniziranje sa onim drugim s kojim dijeliš društveni prostor.

Probosanska dijalektika

Ima neka tajna veza koja spaja ova dva naizgled nespojiva principa – mladomuslimanska i građanoidna – koji se potom stapaju u jedinstvenu probosansku nacional-patriotsku leguru. Pa se tako Radiosarajevo i Stav, kad treba spašavati narod & državu, stope u jedinstvenu političko-propagandnu i ideološku formaciju koja ništa manje jedinstveno djeluje prema zajedničkom neprijatelju. Sve može kad je u pitanju probosanska dijalektika: mladomuslimanska teza, građanoidna antiteza i probosanska sinteza.

Svojevremno su se na zidu, u predsjedničkim odajama Željka Komšića, pomirili Blaž i Joža, NDH i KPJ, Smrt fašizmu i Za dom spremni. Možda probosanski čudotvorci u konačnici uspiju pomiriti Mustafu Busuladžića i Fuada Midžića, jer Država je u pitanju, Senade.

Neven Šimić

Tekst je prvobitno objavio Prometej.ba

Ilustracija: Caroline Amenabar/NPR

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s