Bilježnica Robija K.: Tito isti

Feral Tribune, 28.02.1994.

Mi smo išli za vikend kod mog dide na Šoltu. Mama je ronzala da njoj je to živa tlaka jer pošto moj dida nema televiziju. Onda prošišaće joj Santa Barbara. Tata je govorijo da jadni moj dida da nikad se on neće naviknit na ovo novo. Mama je rekla da nije on jadan jer pošto nije se mogao naviknit ni na ono staro. Ja sam pitao roditelje da šta im je to ovo novo i ono staro. Tata je rekao da nema se šta mene prčmoljka brigat za novo i za staro. Continue reading “Bilježnica Robija K.: Tito isti”

Oglasi

Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca

Piše: Mirnes Sokolović

Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove. Continue reading “Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca”