Piše: Boris Dežulović
Sve kad bi spornim crnogorskim zakonom veličanstveni Ostrog i bio prepisan Đukanovićevoj mafijaškoj državi, sve i kad bi ga podgoričke vlasti prodale British Museumu u Londonu, ne bi čudesni Ostrog najebao gore nego što je najebao ovako, pod brigom i pažnjom rođene Srpske pravoslavne crkve Nastavi čitati “Spasimo srpske svetinje!” →
Piše: Boris Dežulović
Lako je zamisliti dramu među našima u Irskoj, koji se ovih dana podozrivo zagledaju po Penneysovim dućanima pokušavajući otkriti koji je to jedan od njih što je glasao za HDZ. Nije takve drame među Hrvatima bilo još otkako se siječnja 2010. hercegovačkim gradićem Ravnom pročulo da je jedan u općini glasao za Ivu Josipovića Nastavi čitati “Tko je glasao za HDZ?” →
Piše: Mirnes Sokolović
Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove. Nastavi čitati “Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca” →
