Izmišljanje historije: slučaj Republike Srpske

Piše: Miloš Perović

To da je produbljavanje podjela među narodima u BiH osnovni cilj tamošnjih nacionalističkih elita nikome nije neka vijest. Ali način na koji se taj projekat provodi kroz osnovne škole u manjem bh. entitetu svakako zaslužuje pažnju.

Novi udžbenik iz istorije za učenike devetog razreda osnovnih škola u Republici Srpskoj obrađuje noviju istoriju ovog bosanskohercegovačkog entiteta. Interpretacija događaja iz Drugog svetskog rata, ali i potonjeg rata u BiH, iz vizure autora udžbenika Dragiše D. Vasića izazvala je kosternaciju u drugim delovima ove države. U potpunosti naslonjen na propagandnu matricu srpskog nacionalizma, autor simptomatičnog imena i prezimena1 se u ovom udžbeniku bavio revizijom istorijskih događaja na području Bosne i Hercegovine u 20. veku iz ideološke vizure četništva. Posebno je ovo zastupljeno u lekciji koja je naslovljena “Antifašistički pokreti otpora i rat u Jugoslaviji od 1941. do 1943. godine” koja u samom naslovu sadrži istorijski falsifikat sugerišući da je na prostoru Jugoslavije u toku rata delovalo više od jednog antifašističkog pokreta.

Kroz ovu lekciju reprodukuju se sva dostignuća srbijanskog istorijskog revizionizma koji se tiču delovanja četničkog pokreta u Drugom svetskom ratu. Iako je revizija interpretacije događaja iz Drugog svetskog rata postala norma izglasavanjem tri ključna akta u pojedinim evropskim telima2 , rehabilitovanje četništva u oficijelnoj srpskoj istoriografiji predstavlja jedinstven primer istorijskog revizionizma na tlu Evrope. Naime, u raznim evropskim državama možemo naići na rehabilitovanje lokalnih fašističkih organizacija iz spornog perioda, međutim nikad nigde jedan (proto)fašistički pokret nije odlukom u najvišem predstavničkom telu države proglašen antifašističkim kao što je slučaj u Srbiji. Ova bezočnost koja služi prvenstveno rehabilitaciji onih ideja koje su uzrokovale poslednji rat na prostoru bivše Jugoslavije, tako se sistematski ugrađuje u obrazovni proces u Srbiji. Svoj ekstremniji oblik ovaj narativ poprima u Vasićevom udžbeniku, u onoj meri u kojoj je nacionalizam rukovodstva Republike Srpske ekstremnija varijanta svog pandana u Srbiji.

Raspad Jugoslavije i ratne događaje u potonjoj deceniji 20. veka, autor tumači po istom ideološkom ključu koji u potpunosti reprodukuje srpsku nacionalističku propagandu iz toga perioda. U tom smislu, Vasićeva knjiga predstavlja samo svođenje svetonazora iz kog je pisana knjiga Istorija Republike Srpske Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića u formu nastavnog sredstva za osnovnoškolce. Naime, ova dva pregaoca na polju nacionalne misli napisala su ovu knjigu 2015. godine po direktnoj narudžbini Milorada Dodika i njegove vlade, te je osnovna intencija prilikom njezinog pisanja bila da se nacionalističkom narativu na kojem počiva Republika Srpska da nekakva forma naučnosti.

Projekat nacionalističke “elite”

Nakon početne skromne namere da se knjiga štampa u 300 primeraka koji bi bili distribuirani institucijama RS, promocija njenog drugog izdanja odvija se pre svega u Srbiji i za njeno objavljivanje i raspačavanje zadužen je časopis Nedeljnik, koji od svoga osnivanja prednjači na polju promovisanja onog tipa istorijskog revizionizma koji čini nukleus ove publikacije. Knjiga je sada štampana u grandioznih 30.000 primeraka koji su besplatno dobijani kupovinom Nedeljnika, sa namerom da ona, po rečima izdavača, “bude dostupna svakoj srpskoj porodici u dijaspori i da se deli besplatno”. Ovaj podatak, stoga, ne ostavlja mesta za sumnju da je sadržaj i plasman ove publikacije osmišljen projekat srpske nacionalističke “elite” koja kroz pseudonaučnu formu danas pokušava revitalizovati iste ideje koje je u bliskoj prošlosti bezuspešno pokušavala ostvariti čelikom i olovom.

No, vratimo se na Vasićev udžbenik. Navodeći da je “u Jugoslaviji 1941. godine, pored četničkog, nastao i razvijao se još jedan antifašistički pokret”, autor ističe da je “partizanski pokret u svojim prvim godinama bio po svom sastavu uglavnom srpski”, te da je vođstvo partizana naročito isticalo savez sa SSSR-om “imajući u vidu tradicionalne veze srpskog i ruskog naroda”. Tako je dugogodišnja tendencija nacionalizovanja antifašističke borbe i partizanskog pokreta dobila svoju verziju i u Vasićevom udžbeniku. Partizanski pokret se, bez obzira što je predstavljao potpuni ideološki opozit današnjih upraviteljima Republike Srpske, ipak koristi kao sredstvo kojim se dokazuje nacionalistički mit da je “naš narod” oduvek bio na pravoj strani istorije. Tako se izrazito jugoslovenski, nadnacionalni karakter NOB-a ovom retorikom nacionalizuje i postaje srpski.

Oslanjajući se na istovetnu metodologiju, vlasti ovog bh. entiteta u potonje dve godine koriste obeležavanje godišnjice bitke na Kozari kako bi mrtve partizane prevodile u vlastiti tabor. Govoreći na ovom skupu Milorad Dodik je ponovio sve bitne mitove srpskog nacionalizma koji se neprestano ponavljaju u potonje tri decenije. Dominantno mesto u njegovom govoru zauzimao je mit o Srbima kao žrtvama istorijskih događaja, koji i inače predstavlja centralnu tačku srpske nacionalističke mitologije. Tako je Jugoslavija bila “velika greška i zabluda” srpskog naroda zbog koje je stradao u potonjim ratovima, baš kao što je na Kozari srpski narod u Drugom svetskom ratu bio žrtva Nemaca i ustaša (koje su činili Hrvati i Muslimani) čija je namera bila da Srbe pobiju i pokrste.

Zapišavanje teritorije

Po istoj dodikovskoj analogiji partizanska borba na Kozari bila je borba srpskog naroda za opstanak koja svoj kontinuitet ostvaruje uspostavom Republike Srpske kao miroljubive težnje srpskog naroda da opstane u neprijateljskom okruženju susednih naroda koji mu oduvek žele zlo. No, da je ovo osmišljena strategija nacionalističkih krugova koja prevazilazi pamet Milorada Dodika, pokazuje i namera Srpske pravoslavne crkve da izgradi crkvu na partizanskom spomen kompleksu Tjentište koje čuva sećanje na Bitku na Sutjesci. Prethodno je SPC učinila sličnu stvar i u blizini spomenika partizanskim borcima na Sremskom frontu. Tako je SPC svoju poznatu strategiju tzv. zapišavanja teritorije u okviru koje podizanjem verskih objekata obeležava teritorije koje u njenoj vizuri pripadaju imaginariju koji se zove “srpstvo” prenela i na polje ideologije prevodeći komuniste u pravoslavlje.

Kako zapravo stoje stvari u Republici Srpskoj na polju sećanja na Drugi svetski rat svedoče brojni spomenici četnicima i četništvu podignuti u bližoj prošlosti, među kojima se kao jedan od bizarnijih primera ističe nedavno podignuti spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću pokraj Banja Luke. Naime, ovaj četnički komandant iz toga kraja bio je poznat po tome što je uspostavio saradnju sa ustaškim vlastima u svrhu koordinisane borbe protiv antifašista, čemu svedoči i dokument potpisan u Banja Luci 23. maja 1942. godine kojim su se četničke snage pod njegovim vođstvom obavezale na odanost tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ovaj primer svakako najvernije oslikava oficijelnu percepciju Drugog svetskog rata u Republici Srpskoj i na najbolji način demistifikuje svojatanje partizanskog antifašizma od strane tamošnjih vlasti. Ono što je nedvojbeno jeste da kroz institucije Republike Srpske živi najekstremnija varijanta srpskog nacionalizma, ona koju institucije Republike Srbije pod unutrašnjim i spoljašnjim pritiscima ne mogu otvoreno da promovišu. Što kompenzuju permanentnim ohrabrivanjem i pomaganjem tog procesa u ovom bh. entitetu. Vasićev udžbenik samo je pseudoistoriografsko uobličenje ove politike.

  1. Dragiša Vasić (1885.-1945.) bio je, uz Stevana Moljevića, glavni ideolog četničkog pokreta i smatran je zamenikom Draže Mihailovića u prvim godinama rata. 
  2. Rezolucija Saveta Evrope 1096 iz 1996., Rezolucija Saveta Evrope 1481 iz 2006. i Rezolucija Evropskog palamenta od 2. aprila 2009. godine o evropskoj savesti i totalitarizmu.

(Bilten)

Foto: Wikimedia

Što se dogodilo s buntovnom mladosti bivše Jugoslavije?

Europa je svjedočila bujici prosvjeda mladih u posljednjih nekoliko godina. Međutim, Balkanu izgleda nedostaje buntovnoga zamaha – zašto?

Prije nekoliko tjedana Europljani su gledali kako se ogroman broj policajaca bori s tisućama ljudi na ulicama Pariza. Suzavac je letio na sve strane, ispunivši elegantne bulevare neprobojnim dimom. Iako su mnogi na brzinu povezali ovaj događaja s odgovorom na krvavi teroristički napad na francuski glavni grad i njegove stanovnike prošloga mjeseca, to je u stvari bio prosvjed protiv klimatskoga samita Ujedinjenih naroda koji se trebao održati taj dan u Parizu – događaja koji se izokrenuo u nasilje. Mase ljudi, odjevenih u udobnu svakodnevnu odjeću, bili su tu zbog jednog jedinoga razloga: da bi prosvjedovali zbog nedostatka političkoga kapaciteta koje su današnje vođe pokazale u vezi s jednim od najvažnijih gorućih pitanja ove generacije – klimatskim promjenama (dogovor je na kraju postignut u subotu 12.12. – op. prev).

Njihove želje, uvjerenja i ideali bili su vrlo jasni. Ipak, njihova metoda djelovanja zasjenila je sve ostalo. Ne bi trebalo previše brzo suditi o nasilnim ispadima tih prosvjednika. Kako se ispostavilo, većina prosvjednika u Parizu bili su vrlo mladi. Ovaj prosvjed, kao i mnogi drugi prije njega, bio je prosvjed mladih – generacijski protest o temi koja je postala jako važna mladim Europljanima. Bio je to spektakl buntovničkoga duha koji je rođen  i njeguje se na najstarijem kontinentu.

Mladi u Parizu nisu bili jedini koji su prosvjedovali u posljednjih nekoliko godina. Masovne demonstracije također su se dogodile u Briselu, Londonu, Madridu, Temišvaru, Ateni i drugim prijestolnicama i velikim gradovima širom Europe. Unutarnji osjećaj odgovornosti za našu zajedničku budućnost, u kombinaciji s izvanrednom smjelošću da djeluju protiv vlasti bili su ono što je pokretalo te prosvjede. Ovakvi ispadi protiv javnoga reda uvijek uspiju poslati jasnu poruku – s europskom mladeži ne treba se igrati.

Protesti mladih javljaju se češće u zemljama zapadne Europe nego u onima u  srednjoj i istočnoj Europi. Nekako se čini da jedna regija posebno pati od određenog nedostatka buntovničkog zamaha. Pogodili ste – radi se o Balkanu.

U proteklih petnaest godina u državama bivše Jugoslavije desila su se svega dva veća prosvjeda: onaj koji se dogodio u Bosni i Hercegovini 2014. godine i drugi prije samo mjesec dana u Crnoj Gori. Oba prosvjeda bili su slični u svojoj biti – eksplozija javnoga nezadovoljstva, s malim ili nikakvim učinkom. Ipak, ne tako davno – prije dva desetljeća – deseci tisuća studenata izašli su na ulice Beograda da se bore protiv Slobodana Miloševića i njegovog režima. Što se dogodilo u međuvremenu? Kako to da je ovaj duh pobune mladih protiv vlasti, i što je tada bilo još važnije – protiv nezakonite vlasti, nestao iz dijela svijeta koji je jedan od povijesno najviše sklonih pobunama?

Tri su osnovna razloga zašto mladi na Balkanu ne sudjeluju u demokratskom procesu ‘odozdo prema gore’. Prvi razlog leži u onome što je Kurt Biray majstorski opisao u svome članku “Komunistička nostalgija u istočnoj Europi: čežnja za prošlošću” – inherentna međusobna povezanost između demokracije i neoliberalizma u istočnoeuropskim društvima. Mladi Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i donekle Hrvatske demokraciju poznaju samo u njenom izopačenom, predatorskom i neoliberalnome kontekstu.

Za one rođene početkom i sredinom 1990-ih demokracija znači opstanak najjačih, te slabe institucije i moć pojedinaca sa sumnjivom prošlošću. Za njih su ljudska prava pojam koji NVO sektor koristi da bi dobio finansijsku potporu izvana, a sloboda tiska postoji samo tamo gdje ne ‘dobacuje’ platežna moć lokalnoga poduzetnika. Vladavina prava je nebulozni pojam koji opstaje između očiglednoga  nepotizma i šokantnih razina korupcije. Za ove mlade ljude pitanje nije što bi demokracija mogla biti nego što je demokracija uopće. Za njih je rasprava o Jugoslaviji gotovo nestvarna. Njih se bombardira pričama o blagostanju koje je postojalo nekada davno ali danas ga nema nigdje. Kao rezultat toga oni doživljavaju demokraciju, ili ono malo demokracije što postoji na Balkanu, kao odlučujući faktor u određivanju njihove zle sudbine. Zapravo, umjesto osjećaja da im je demokracija dala moć, oni misle da ih je odgurnula u stranu. Mnogi od njih reći će da njihove sudbine nisu u njihovim rukama. Oni se osjećaju izuzeti od bilo koje vrste procesa odlučivanja. Politika ostaje apstraktan pojam – politika je nešto što se događa, a ne nešto na što se može utjecati. To je nešto što je izvan dosega. Demokracija nikada nije ni postojala na Balkanu. Umjesto nje tu je kombinacija izopačene ideologije i osobnih interesa, što je stvorilo jedno suludo stanje stvari koje služi kao užasno loš dvojnik istinske demokracije.

To nas dovodi do druge točke – nedostatka perspektive. Mladi na Balkanu uglavnom nemaju bilo kakve istinske perspektive u životu. Grabežljivi kapitalizam koji je instaliran nakon raspada Jugoslavije stvorio je ozbiljne klasne razlike među stanovništvom. Stvorio je i potaknuo pohlepu, osobne veze i polu-kriminalno ponašanje kao prečace do uspjeha. Kao rezultat toga mladi ljudi se često osjećaju bezvrijedno.

Teško je napraviti dobar izbor u potpuno anarhističkome okruženju. Ulaganje u sveučilišno obrazovanje možda se čini kao siguran izbor, no za razliku od drugih dijelova svijeta na Balkanu ono  jamči ne više od komada papira, vrijednog tek onoliko koliko vrijede veze vašega oca. Mnogi od onih koji diplomiraju pokušat će što prije napustiti zemlju. Navest ćemo samo jedan primjer. Trideset tisuća mladih ljudi napušta Srbiju svake godine u potrazi za boljim životom u inozemstvu – 15% od njih ima visoku stručnu spremu. Ovaj opasni trend je u porastu i predstavlja veliki izazov balkanskim društvima. Mladi sa sveučilišnim diplomama znaju da ih samo 500 do 700 kilometara od njihovih domova čeka svijet s puno prilika. Oni će imati daleko bolji život i sigurniju budućnost za svoje obitelji, kako stare tako i nove. Posljedica toga je da nova intelektualna elita ovih društava živi gotovo isključivo u inozemstvu. To samo produbljuje klasnu borbu u balkanskim društvima i, što je još važnije, stvara jaz unutar potencijalnog novoga vodstva.

Važno je razumjeti i što se događa s onima koji ne izaberu studije ili odlazak iz zemlje. Oni sigurno razumiju da njihovi izgledi nisu baš veliki. Nestabilne institucije, stalna politička borba, jako loša ekonomska situacija i vječita priča o tranziciji dovest će mnoge do straha i očajanja. Tražeći i držeći se nekakvog zajedničkog identiteta mladi na Balkanu često nalaze svoje uzore u povijesno sumnjivim likovima, kriminalcima, skupinama nogometnih huligana i tako dalje.

Mladi na Balkanu ne razmišljaju o revoluciji nego brinu o opstanku. Političke stranke ciljaju na nove naraštaje, nudeći im prečice kod dobijanja državnih poslova, onih koje se lako mogu kontrolirati i ne tako lako izgubiti. Oni koji se odluče da prihvate takvo što završe u vrtlogu stranačke poslušnosti; oni koji ne prihvate igru najčešće ostanu bez posla, postanu ogorčeni i na koncu stradaju zbog svoje odluke, služeći kao primjer što ne treba činiti.

Pa kako onda da nitko ne želi ništa promijeniti?

Odgovor je da oni zapravo žele promjene, ali nedostaje im jasno vodstvo i jasni ciljevi. Nećemo reći ništa novo ako ustvrdimo da političko vodstvo na Balkanu nije na visokoj razini. Isti ljudi rotiraju se na vrtuljku ‘služenja narodu’ gotovo cijelo desetljeće. U takvoj vrsti okruženja mladi ljudi ne vide jasnu političku opciju koja bi mogla služiti njihovim interesima, bilo na neformalan način putem prosvjeda ili, pak, formalno putem glasovanja. Osim toga, kroz ‘bastardizaciju’ slobodnih medija bez presedana, ljudi s bilo kakvom vrstom integriteta postali su potpuno marginalizirani. Nova intelektualna elita gotovo da ne postoji, a oni koji dignu svoj glas protiv situacije često ostaju bez saveznika u svojoj borbi.

Čak i ako bi se ispunili svi uvjeti, opet bi bilo vrlo teško motivirati mlade ljude da se bune. Ranih devedesetih, dok je još bila dio bivše Jugoslavije, Srbija je doživjela goleme prosvjede protiv Miloševića, što je dovelo do ‘srpske revolucije’ 2000. godine koja je donijela željene demokratske promjene u taj dio Europe. Rezultati su bili, i još uvijek jesu, katastrofalni. Mladi ljudi ne samo da to znaju, nego su sve osjetili i na vlastitoj koži. U Bosni i Hercegovini desili su se veliki protesti u 2014. godini. Državno Predsjedništvo je zapaljeno, a tisuće ljudi izašli su na ulice. Rezultat je opet bio isti – razočarenje. Prosvjedi su polako posustali, dok je politička i ekonomska situacija ostala uglavnom ista. Konačno, prije samo mjesec dana u Crnoj Gori su se dogodili veliki javni prosvjedi protiv vlade. Ova vlada je, na ovaj ili onaj način, na vlasti već više od dvadeset godina. Iako brojni, ti prosvjedi još jednom nisu promijenili ništa. Crnom Gorom i dalje upravljaju isti političari. Mnogi su spremni iskazati svoje nezadovoljstvo, ali malo ih posjeduje jasnu ideju o tome što treba mijenjati.

Ima li onda ikakve nade za mlade na Balkanu? To ostaje da se vidi. Na koncu, nezadovoljstvo javnosti i pogotovo nezadovoljstvo mladih je tako veliko da ne bi trebalo puno da se desi nova 2000. S druge strane, mladi na Balkanu toliko su naviknuti na ovakav način života da se čini prilično nevjerojatnim da nešto može promijeniti njihovu želju da prežive u želju da žive. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati kako će se stvari odvijati.

Miloš Davidović, Open Democracy

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Religijski odgoj povezan s manjkom altruizma – studija

Mnoge obitelji vjeruju da religija igra ključnu ulogu u moralnom razvoju tijekom djetinjstva. Međutim, djeca roditelja vjernika možda i nisu tako altruistički nastrojena kako misle ili bi željeli njihovi roditelji ako je suditi po rezultatima nove međunarodne studije (na engleskom, op. prev.), rađene na Sveučilištu u Chicagu i objavljene u žurnalu Current Biology.
Tim razvojnih psihologa na čelu s prof. Jean Decety ispitao je percepcije i ponašanja djece u šest zemalja. Studija je procjenjivala njihovu sklonost dijeljenju – što je mjera njihovog altruizma – te osuđivanju i kažnjavanju drugih za loše ponašanje.

Prema rezultatima studije, djeca iz vjerničkih obitelji teže dijele stvari s drugima nego djeca iz nereligioznih obitelji. Vjerski odgoj je također povezan s tendencijama ka kažnjavanju kao odgovoru na antisocijalno ponašanje.
Rezultati se razlikuju od viđenja roditelja vjernika, koji su češće nego nereligiozni roditelji izvještavali kako njihova djeca imaju visok stupanj empatije i osjetljivosti na patnju drugih.
“Naši rezultati su u suprotnosti s uvriježenom pretpostavkom da su djeca iz religioznih kućanstava altruističnija i ljubaznija prema drugima. U našem istraživanju, djeca iz ateističkih i neprakticirajućih obitelji su zapravo velikodušnija “, rekao je Decety, uvaženi profesor psihologije i psihijatrije te ravnatelj Child NeuroSuite-a Sveučilišta u Chicagu.
U istraživanju je sudjelovalo 1170 djece u dobi između pet i dvanaest godina iz šest zemalja: Kanade, Kine, Jordana, Južne Afrike, Turske i SAD-a.
Za test altruizma, djeca su sudjelovala u verziji ‘igre diktatora’, gdje im je dano deset naljepnica i pružena prilika da ih podijele s drugim nevidljivim djetetom. Altruizam je mjeren prosječnim brojem podijeljenih naljepnica. Za test moralne osjetljivosti, djeca su gledala kratke animacije u kojima je jedan lik gurao ili se zabijao u drugoga, bilo namjerno ili slučajno. Nakon što su pogledali sve situacije, djeca su upitana koliko je ovakvo ponašanje zločesto, te koliku kaznu zaslužuje.
Roditelji su popunili upitnike o svojim vjerskim uvjerenjima i praksama, te percepcijama o empatiji njihove djece i odnosu spram pravde. Iz upitnika su izdvojene tri velike grupacije: kršćani, muslimani i nereligiozni (djeca iz drugih vjerskih kućanstava nisu predstavljala dovoljno veliki uzorak da bi bila uključena pri dodatnim analizama).
U skladu s prethodnim istraživanjima, izglednije je da će djeca biti spremnija dijeliti što su starija. Međutim, djeca iz kućanstava koja se identificiraju kao kršćanska i muslimanska bila su znatno manje sklona dijeljenju naljepnica nego djeca iz nereligioznih kućanstava. Negativan odnos religioznosti i altruizma jača s godinama, u smislu da je za djecu s dužim iskustvom vjere u kućanstvu najmanje izgledno da će nešto podijeliti.

Djeca iz vjerskih kućanstava preferiraju jače kazne za antisocijalno ponašanje i jače su ga osuđivala nego nereligiozna djeca. Ovi rezultati podupiru prethodne studije nad odraslima koje su zaključile da je religioznost povezana s naklonošću ka ‘kaznenim stavovima’ za interpersonalna kriminalna djela.

“Zajedno, ovi rezultati otkrivaju sličnosti između različitih zemalja – u tome kako religija negativno utječe na dječji altruizam. Oni osporavaju stajalište da religioznost olakšava društveno-korisno ponašanje, te dovode u pitanje da li je religija ključna za moralni razvoj, ukazujući na to da sekularizacija moralnog diskursa ne umanjuje ljudsku dobrotu. U stvari, dešava se upravo suprotno “, rekao je Decety.

Članak prethodno objavljen na University of Chicago News

Fotografija: John Donaghy, Religious Education Class, Flickr