Piše: Boris Dežulović
Sve kad bi spornim crnogorskim zakonom veličanstveni Ostrog i bio prepisan Đukanovićevoj mafijaškoj državi, sve i kad bi ga podgoričke vlasti prodale British Museumu u Londonu, ne bi čudesni Ostrog najebao gore nego što je najebao ovako, pod brigom i pažnjom rođene Srpske pravoslavne crkve Nastavi čitati “Spasimo srpske svetinje!” →
Čini se da se zapadni Balkan vratio u središte pozornosti međunarodne zajednice. Pri tome se misli prije svega na BiH, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Crnu Goru. Hrvatska i prije toga Slovenija odmaknule su se u geostrateškom smislu od Balkana članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu. Razlog za ovaj obnovljeni interes je Rusija i njeno pojačano prisusustvo u regiji.
Utjecajni mediji poput The Guardiana, Independenta i briselskog portala EU Observer pišu o samitu EU 9.3. na kojem su čelnici “razmotrili niz gorućih pitanja, među ostalim iz područja gospodarstva, sigurnosti, migracija te stanja na zapadnome Balkanu”. Ističe se da je unija alarmirana ruskim uplitanjem u ovome dijelu svijeta. Smatraju da je sigurnosna situacija u regiji krhka i da su tome doprinijeli kako vanjski utjecaji (Rusija) tako i unutarnji u smislu osnaženog nacionalizma i međuetničkih tenzija.
Zapadni Balkan bio je centralna tema samita EU. Britanska premijerka Theresa May osvrnula se na nedavni pokušaj državnog udara u Crnoj Gori i navodni ruski upliv rekavši da će “tražiti da se učini više kako bi se suprostavilo ruskoj kampanji plasiranja lažnih informacija i podigla razina vidljivosti zapadne predanosti ovoj regiji”. Donald Tusk, novi-stari predsjednik Vijeća Europske unije izjavio je da je regija zapadnog Balkana “od vitalnog značaja za Europu”, dodavši da su se “napetosti i podjele izmakle kontroli, djelomično zbog nezdravih vanjskih utjecaja koji destabiliziraju nekoliko zemalja već neko vrijeme”. Vodeći njemački europarlamentarac David McAllister smatra da se “geopolitika vratila na Balkan” i da EU treba biti konkretnija u nastojanju da se suprostavi ruskim pokušajima destabiliziranja regije. Osim Rusije, čelnike EU brinu i države poput Turske i zemalja arapskog zaljeva koje također imaju pretenzije na Balkanu, ali smatra se da je Rusija veći problem. EU čelnike brine i to što neki državljani balkanskih zemalja (Kosova, Albanije te Bosne i Hercegovine) ratuju za tzv. Islamsku državu u Iraku i Siriji.
Nije teško zaključiti da svaki puta kada su se interesi velikih sila prelamali preko Balkana to nije dobro završilo, prije svega po same Balkance. U ovome slučaju možda ipak postoji par razloga za optimizam. Državni udar u Crnoj Gori nije uspio i Rusija teško da će moći imati većeg upliva u toj zemlji u budućnosti. Dodatna prepreka ruskome utjecaju je proeuropski orijentirani premijer Srbije (i kandidat za novoga predsjednika ove države) Aleksandar Vučić. Osim toga, sama Rusija ako želi može promijeniti svoju politiku, surađivati sa Zapadom i doprinijeti stabilnosti ove regije.
U svakom slučaju, stabilnost zapadnog Balkana je osjetljivo pitanje. Velike sile moraju imati na umu lekcije iz relativno nedavne povijesti o tome kako je kada se stvari otmu kontroli u ovoj regiji. S druge strane, lideri zemalja regije trebaju prije svega misliti na dobrobit svojih građana i pažljivo odabrati koga žele za velikog brata, ako baš moraju.
Pratite nas na Facebooku i Twitteru
Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.
Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.
Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.
Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.
Zlatko Bosnić
Foto: CNN
Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.
Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.
Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?
Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.
Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.
Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.
Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.
Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.
Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?
Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.
Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.
Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.
Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.
U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.
DD
PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.
Europa je svjedočila bujici prosvjeda mladih u posljednjih nekoliko godina. Međutim, Balkanu izgleda nedostaje buntovnoga zamaha – zašto?
Prije nekoliko tjedana Europljani su gledali kako se ogroman broj policajaca bori s tisućama ljudi na ulicama Pariza. Suzavac je letio na sve strane, ispunivši elegantne bulevare neprobojnim dimom. Iako su mnogi na brzinu povezali ovaj događaja s odgovorom na krvavi teroristički napad na francuski glavni grad i njegove stanovnike prošloga mjeseca, to je u stvari bio prosvjed protiv klimatskoga samita Ujedinjenih naroda koji se trebao održati taj dan u Parizu – događaja koji se izokrenuo u nasilje. Mase ljudi, odjevenih u udobnu svakodnevnu odjeću, bili su tu zbog jednog jedinoga razloga: da bi prosvjedovali zbog nedostatka političkoga kapaciteta koje su današnje vođe pokazale u vezi s jednim od najvažnijih gorućih pitanja ove generacije – klimatskim promjenama (dogovor je na kraju postignut u subotu 12.12. – op. prev).
Njihove želje, uvjerenja i ideali bili su vrlo jasni. Ipak, njihova metoda djelovanja zasjenila je sve ostalo. Ne bi trebalo previše brzo suditi o nasilnim ispadima tih prosvjednika. Kako se ispostavilo, većina prosvjednika u Parizu bili su vrlo mladi. Ovaj prosvjed, kao i mnogi drugi prije njega, bio je prosvjed mladih – generacijski protest o temi koja je postala jako važna mladim Europljanima. Bio je to spektakl buntovničkoga duha koji je rođen i njeguje se na najstarijem kontinentu.
Mladi u Parizu nisu bili jedini koji su prosvjedovali u posljednjih nekoliko godina. Masovne demonstracije također su se dogodile u Briselu, Londonu, Madridu, Temišvaru, Ateni i drugim prijestolnicama i velikim gradovima širom Europe. Unutarnji osjećaj odgovornosti za našu zajedničku budućnost, u kombinaciji s izvanrednom smjelošću da djeluju protiv vlasti bili su ono što je pokretalo te prosvjede. Ovakvi ispadi protiv javnoga reda uvijek uspiju poslati jasnu poruku – s europskom mladeži ne treba se igrati.
Protesti mladih javljaju se češće u zemljama zapadne Europe nego u onima u srednjoj i istočnoj Europi. Nekako se čini da jedna regija posebno pati od određenog nedostatka buntovničkog zamaha. Pogodili ste – radi se o Balkanu.
U proteklih petnaest godina u državama bivše Jugoslavije desila su se svega dva veća prosvjeda: onaj koji se dogodio u Bosni i Hercegovini 2014. godine i drugi prije samo mjesec dana u Crnoj Gori. Oba prosvjeda bili su slični u svojoj biti – eksplozija javnoga nezadovoljstva, s malim ili nikakvim učinkom. Ipak, ne tako davno – prije dva desetljeća – deseci tisuća studenata izašli su na ulice Beograda da se bore protiv Slobodana Miloševića i njegovog režima. Što se dogodilo u međuvremenu? Kako to da je ovaj duh pobune mladih protiv vlasti, i što je tada bilo još važnije – protiv nezakonite vlasti, nestao iz dijela svijeta koji je jedan od povijesno najviše sklonih pobunama?
Tri su osnovna razloga zašto mladi na Balkanu ne sudjeluju u demokratskom procesu ‘odozdo prema gore’. Prvi razlog leži u onome što je Kurt Biray majstorski opisao u svome članku “Komunistička nostalgija u istočnoj Europi: čežnja za prošlošću” – inherentna međusobna povezanost između demokracije i neoliberalizma u istočnoeuropskim društvima. Mladi Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i donekle Hrvatske demokraciju poznaju samo u njenom izopačenom, predatorskom i neoliberalnome kontekstu.
Za one rođene početkom i sredinom 1990-ih demokracija znači opstanak najjačih, te slabe institucije i moć pojedinaca sa sumnjivom prošlošću. Za njih su ljudska prava pojam koji NVO sektor koristi da bi dobio finansijsku potporu izvana, a sloboda tiska postoji samo tamo gdje ne ‘dobacuje’ platežna moć lokalnoga poduzetnika. Vladavina prava je nebulozni pojam koji opstaje između očiglednoga nepotizma i šokantnih razina korupcije. Za ove mlade ljude pitanje nije što bi demokracija mogla biti nego što je demokracija uopće. Za njih je rasprava o Jugoslaviji gotovo nestvarna. Njih se bombardira pričama o blagostanju koje je postojalo nekada davno ali danas ga nema nigdje. Kao rezultat toga oni doživljavaju demokraciju, ili ono malo demokracije što postoji na Balkanu, kao odlučujući faktor u određivanju njihove zle sudbine. Zapravo, umjesto osjećaja da im je demokracija dala moć, oni misle da ih je odgurnula u stranu. Mnogi od njih reći će da njihove sudbine nisu u njihovim rukama. Oni se osjećaju izuzeti od bilo koje vrste procesa odlučivanja. Politika ostaje apstraktan pojam – politika je nešto što se događa, a ne nešto na što se može utjecati. To je nešto što je izvan dosega. Demokracija nikada nije ni postojala na Balkanu. Umjesto nje tu je kombinacija izopačene ideologije i osobnih interesa, što je stvorilo jedno suludo stanje stvari koje služi kao užasno loš dvojnik istinske demokracije.
To nas dovodi do druge točke – nedostatka perspektive. Mladi na Balkanu uglavnom nemaju bilo kakve istinske perspektive u životu. Grabežljivi kapitalizam koji je instaliran nakon raspada Jugoslavije stvorio je ozbiljne klasne razlike među stanovništvom. Stvorio je i potaknuo pohlepu, osobne veze i polu-kriminalno ponašanje kao prečace do uspjeha. Kao rezultat toga mladi ljudi se često osjećaju bezvrijedno.
Teško je napraviti dobar izbor u potpuno anarhističkome okruženju. Ulaganje u sveučilišno obrazovanje možda se čini kao siguran izbor, no za razliku od drugih dijelova svijeta na Balkanu ono jamči ne više od komada papira, vrijednog tek onoliko koliko vrijede veze vašega oca. Mnogi od onih koji diplomiraju pokušat će što prije napustiti zemlju. Navest ćemo samo jedan primjer. Trideset tisuća mladih ljudi napušta Srbiju svake godine u potrazi za boljim životom u inozemstvu – 15% od njih ima visoku stručnu spremu. Ovaj opasni trend je u porastu i predstavlja veliki izazov balkanskim društvima. Mladi sa sveučilišnim diplomama znaju da ih samo 500 do 700 kilometara od njihovih domova čeka svijet s puno prilika. Oni će imati daleko bolji život i sigurniju budućnost za svoje obitelji, kako stare tako i nove. Posljedica toga je da nova intelektualna elita ovih društava živi gotovo isključivo u inozemstvu. To samo produbljuje klasnu borbu u balkanskim društvima i, što je još važnije, stvara jaz unutar potencijalnog novoga vodstva.
Važno je razumjeti i što se događa s onima koji ne izaberu studije ili odlazak iz zemlje. Oni sigurno razumiju da njihovi izgledi nisu baš veliki. Nestabilne institucije, stalna politička borba, jako loša ekonomska situacija i vječita priča o tranziciji dovest će mnoge do straha i očajanja. Tražeći i držeći se nekakvog zajedničkog identiteta mladi na Balkanu često nalaze svoje uzore u povijesno sumnjivim likovima, kriminalcima, skupinama nogometnih huligana i tako dalje.
Mladi na Balkanu ne razmišljaju o revoluciji nego brinu o opstanku. Političke stranke ciljaju na nove naraštaje, nudeći im prečice kod dobijanja državnih poslova, onih koje se lako mogu kontrolirati i ne tako lako izgubiti. Oni koji se odluče da prihvate takvo što završe u vrtlogu stranačke poslušnosti; oni koji ne prihvate igru najčešće ostanu bez posla, postanu ogorčeni i na koncu stradaju zbog svoje odluke, služeći kao primjer što ne treba činiti.
Pa kako onda da nitko ne želi ništa promijeniti?
Odgovor je da oni zapravo žele promjene, ali nedostaje im jasno vodstvo i jasni ciljevi. Nećemo reći ništa novo ako ustvrdimo da političko vodstvo na Balkanu nije na visokoj razini. Isti ljudi rotiraju se na vrtuljku ‘služenja narodu’ gotovo cijelo desetljeće. U takvoj vrsti okruženja mladi ljudi ne vide jasnu političku opciju koja bi mogla služiti njihovim interesima, bilo na neformalan način putem prosvjeda ili, pak, formalno putem glasovanja. Osim toga, kroz ‘bastardizaciju’ slobodnih medija bez presedana, ljudi s bilo kakvom vrstom integriteta postali su potpuno marginalizirani. Nova intelektualna elita gotovo da ne postoji, a oni koji dignu svoj glas protiv situacije često ostaju bez saveznika u svojoj borbi.
Čak i ako bi se ispunili svi uvjeti, opet bi bilo vrlo teško motivirati mlade ljude da se bune. Ranih devedesetih, dok je još bila dio bivše Jugoslavije, Srbija je doživjela goleme prosvjede protiv Miloševića, što je dovelo do ‘srpske revolucije’ 2000. godine koja je donijela željene demokratske promjene u taj dio Europe. Rezultati su bili, i još uvijek jesu, katastrofalni. Mladi ljudi ne samo da to znaju, nego su sve osjetili i na vlastitoj koži. U Bosni i Hercegovini desili su se veliki protesti u 2014. godini. Državno Predsjedništvo je zapaljeno, a tisuće ljudi izašli su na ulice. Rezultat je opet bio isti – razočarenje. Prosvjedi su polako posustali, dok je politička i ekonomska situacija ostala uglavnom ista. Konačno, prije samo mjesec dana u Crnoj Gori su se dogodili veliki javni prosvjedi protiv vlade. Ova vlada je, na ovaj ili onaj način, na vlasti već više od dvadeset godina. Iako brojni, ti prosvjedi još jednom nisu promijenili ništa. Crnom Gorom i dalje upravljaju isti političari. Mnogi su spremni iskazati svoje nezadovoljstvo, ali malo ih posjeduje jasnu ideju o tome što treba mijenjati.
Ima li onda ikakve nade za mlade na Balkanu? To ostaje da se vidi. Na koncu, nezadovoljstvo javnosti i pogotovo nezadovoljstvo mladih je tako veliko da ne bi trebalo puno da se desi nova 2000. S druge strane, mladi na Balkanu toliko su naviknuti na ovakav način života da se čini prilično nevjerojatnim da nešto može promijeniti njihovu želju da prežive u želju da žive. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati kako će se stvari odvijati.
Miloš Davidović, Open Democracy
Pratite nas: 
Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.
Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.
Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.
S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.
Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.
Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.
Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.
P.R. Kumaraswamy, E-International Relations
Foto: Osman Orsal (VOA)
U nedjelju 1. studenog Stranka pravde i razvitka (AKP) je na izborima ponovno osvojila većinu u parlamentu, dobivši 49% glasova. Stranka je osigurala 317 mjesta u parlamentu od 550 članova i nastavit će s jednopartijskom vladavinom još jedan mandat, nakon što su izgubili većinu na izborima 7. lipnja. Unatoč polarizirajućoj retorici, nedostatku tolerancije prema neposlušnima, kao i sve represivnijem stavu prema manjinama, AKP je ostvario jasnu pobjedu. Pobjeda ove stranke službeno završava proces koji se odvijao u posljednjih nekoliko godina – evoluciju Turske iz konzervativne demokracije u popularni autoritarizam.
Prije trinaest godina kada je AKP prvi put došao na vlast, također je bio studeni. Turska je proživljavala demokratsku krizu uoči AKP-ovog dolaska na vlast. Između 1997. i 2002. godine, vlade odobrene od strane vojske provode autoritarne politike koje uvelike ograničavaju medijske i, građanske slobode te neutralnost države prema svojim građanima, osobito prema vjernicima. Država postavlja stroga ograničenja spram vjerski inspiriranih društvenih i političkih organizacija. Vijeće za visoko obrazovanje povećava svoju kontrolu nad sveučilištima i strogo zabranjuje pokrivanje iz vjerskih razloga na sveučilištima.
AKP, ogranak zabranjenih islamističkih stranaka, nastaje kao jedna vrsta obećanja da će se poraziti autoritarna vladavina pod utjecajem vojske. AKP osuđuje islamizam i provodi reformističku i demokratsku političku strategiju. U suradnji s liberalima, manjinama i islamskim skupinama, stranka snažno podupire članstvo Turske u Europskoj uniji. Ova demokratska koalicija u 2000. godini slabi utjecaj vojske i jača tursku demokraciju. Zahvaljujući ovoj demokratskoj preobrazbi i gospodrskom rastu koji je nastupio zahvaljujući joj, AKP osigurava još dvije izborne pobjede u 2007. i 2011. Bio je to ‘konzervativni demokratski trenutak’ AKP-a.
Političko okruženje prije izbora u studenom bilo je slično, ako ne i gore nego prije trinaest godina. Međutim, ovaj put AKP nije bio žrtva, nego izvor autoritarnih politika. ‘Čarolija’ je počela nestajati nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. AKP je promijenio strategiju – umjesto reformi, preusmjerava se na uspostavu političke dominacije u Turskoj. Ohrabren uzastopnim izbornim pobjedama, Recep Tayyip Erdogan ambiciozno nastoji uspostaviti predsjednički sustav u turskome stilu, u kojem bi imao velike ovlasti glede preustroja sustava. ‘Arapsko proljeće’ koje počinje 2011. godine navelo je vladu, tj. AKP da se dodatno pozabavi uspostavom autoritarizma, i to na dva načina. Prvo, mogućnost da će skupine povezane s Muslimanskim bratstvom, pokretom ideološki bliskom AKP-u, doći na vlast u Egiptu, Tunisu i Siriji, dovodi AKP u iskušenje da počne igrati ulogu na regionalnome planu na Bliskom istoku. U tu svrhu, stranka oživljava svoje islamističke korijene.
Foto: Takver
Drugo, povećanje nestabilnosti u arapskome svijetu čini da AKP zauzima sve neprijateljskiji stav prema neslaganjima sa svojim politikama, pod pretpostavkom da bi disidenti mogli svrgnuti vladu. U ljeto 2013. godine, vlada napada mirne prosvjednike koji su tražili da se spriječi plan gradske vlade u Istanbulu da izgradi trgovački centar u Gezi parku. Od tada se Erdoganovo otvoreno odbacivanje bilo kakvih kritika na račun vlade stalno povećava.
Korupcijska istraga protiv četiri ministra u prosincu 2013. godine bila je još jedan preokret u najezdi autoritarne vladavine. Nakon tog incidenta AKP ubrzano povećava svoj nadzor nad pravosuđem – kroz pokretanje novih sudova s politički imenovanim sucima i tužiteljima i kroz preraspodjelu državnih službenika. Politički motivirani sudovi započinju nove istrage protiv oporbe, posebice protiv pokreta Gulen – AKP-ovog bivšeg saveznika – optužujući oporbu za zavjeru s namjerom rušenja vlade. Pritisak državnog aparata na medije dosegao je svoj vrhunac u posljednje vrijeme. Erdogan je tužio stotine novinara zbog vrijeđanja predsjednika. Sudovi su proširili pravnu definiciju uvrede, uključvši u prekršajnu kategoriju i najmanju kritiku vlade ili predsjednika. Erdogan ne samo da izravno napada turske novinare, nego je od sebe otuđio i strane medije i njihove dopisnike. Samo nekoliko dana prije izbora, imenovani državni povjerenici preuzeli su upravljanje nad dvadeset i dvije tvrtke koje pripadaju konglomeratu Koza Ipek Holdinga, povezanom s pokretom Gulen i poznatome po svome oštrom suprotstavljanju vladi. Kroz ovaj potez država je neizravno preuzela kontrolu nad dva televizijska kanala i dvije novine vrlo kritične spram vlade.
Od izbora u lipnju 2015., AKP se udaljio od pregovora koje je započeo s PKK-om, kurdskom terorističkom organizacijom (takvom je smatraju EU, SAD, NATO i Turska ali ne i npr. Kina, Rusija, Indija, Švicarska ili Egipat. Op. prev. ) s namjerom da se pronađe političko rješenje tzv. kurdskog pitanja. Umjesto toga, vlada je sprovela u djelo vojnu strategiju koja je pokrenla val nasilja. Pritom AKP nastoji uvjeriti nacionalističko biračko tijelo u Turskoj da glasuje za tu stranku. Ukratko, uoči izbora u studenom, Turska je bila pod snažnim autoritarnim pritiskom definiranim dominacijom AKP-a, prezirom spram kritike, visoko politiziranim pravosuđem, oštro ograničenim medijskim slobodama, te sve više militarističkom državom.
Međutim, za razliku od 2002. godine, turska javnost nije bila toliko zabrinuta mrcvarenjem demokracije i ograničenim slobodama. AKP je dobio podršku polovice turskog biračkog tijela unatoč povećanju autoritarizma. Biračko tijelo je glasovalo za jaku vladu, sigurnost i političku stabilnost nauštrb građanskih sloboda. Prije 2002. godine, Turska je proživljavala ‘birokratski autoritaristički trenutak’ koji je završio s rastom konzervativnog demokracije. Danas, Turska doživljava ‘popularni autoritaristički trenutak’. Turska javnost podržava, ili se barem ne protivi rastućem autoritarizmu. Među raznim autoritarizmima, popularni autoritarizam je najteže poraziti jer u društvu ne postoji dovoljna količina otpora autoritarnim politikama.
Pobjeda nad popularnim autoritarizmom zahtijeva nemilosrdan rad odozdo prema gore (bottom-up, op. prev.), u okruženju koje postaje sve više neprijateljski nastrojeno prema kritici. Zaključak izbora je jasan: Turska može očekivati vrlo teške dane pred sobom, u smislu očuvanja demokracije koja nije isključivo ograničena na povremeno glasovanje na izborima.
Ramazan Kilinç
Autor je izvanredni profesor političkih nauka i direktor programa islamskih studija na Sveučilištu Nebraska-Omaha
Ugljen trenutno podmiruje gotovo polovicu njemačkih energetskih potreba. Do 2050. godine, ova zemlja se nada da će dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora. Pogledajte te fascinantne promjene – kako po veličini četvrta svjetska ekonomija čini odlučne pomake ka obnovljivim izvorima energije. Ovaj odlično snimljeni kratki film, koji je napravio National Geographic, nudi viziju njemačke energetske tranzicije, a možda i uvid u budućnost energetskog sektora u svijetu.
Prijevod se nalazi ispod videa.
U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.
Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.
Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.
Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.
Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.
DD
Od sredine 1990-ih, takozvani ‘cyber-utopisti’ promiču internet kao najbolji alat za aktivizam, demokratske promjene i građansku emancipaciju, uvjereni da će mreža neminovno dovesti do širenja liberalnih ideala i pada opresivnih režima. Mnogi i danas vide internet – poglavito društvene mreže – kao najgore neprijatelje despota i tiranina širom svijeta. Međutim, dvadeset godina nakon pojave interneta, postoji li dobar dokaz da je to doista tako?
U videu pod imenom ‘Internet u društvu: emancipacija ili cenzura građana?’, bjeloruski novinar i komentator Evgeny Morozov tvrdi da je, kada je u pitanju ugnjetavanje, mreža daleko složeniji sustav nego se to čini cyber-utopistima. Internet nudi alate za aktiviste i za totalitarne vlade i nema inherentnu sklonost ka slobodi. U djelomičnoj snimci s predavanja održanog na RSA (Royal Society for the encouragement of Arts, Manufactures and Commerce) Morozov tvrdi da je viđenje interneta kao alata za slobodu iluzija i „miješanje namijenjene uporabe tehnologije sa stvarnim načinima uporabe “.
Primjera za navedenu tvrdnju o zlouporabi mreže ima mnogo, od online medija sponzoriranih od strane opresivnih režima (npr. Sputnik) do navodnih lažnih računa na Twitteru kojima vlasti Rusiji pokušava dezinformirati zapadnu javnost, te sjevernokorejskog hakerskog napada na Sonyjeve studije zbog filma u kojem je na za njih neprihvatljiv način prikazan sjevernokorejski diktator, Kim Jong-un.
Video traje jedanaest minuta te je na engleskom jeziku, ali za dobar dio predavanja postoji animirani transkript.
digitalnademokracija.com