Edin Smailović: Evropa i Balkan

Kako razdvojiti gdje počinje Balkan a prestaje Evropa, odnosno gdje počinje Evropa a prestaje Balkan? Da li je to razlika u kulturi, mentalitetu, izgledu ljudi, infrastrukturi. Nakon dužeg slijeganja utisaka zaključio sam da je zapravo ključno to da zapadnjaci za razliku od nas znaju odustati od nečega kad je najljepše.

Mi na Balkanu, za razliku od Zapada, nikada nismo znali kada u nečemu stati: u krađi, nasilju, prevari, a tek u uživanju tu smo tek megalomani.

Pored toga što zna da uživa, Balkanac je odličan poznavalac anatomije. Na osnovu čega sam to zaključio? Još kao mali slušao sam riječi moje prve komšinice koja nije nikada imala dlake na jeziku, a riječi na j, k i p koje su i najstariji muškarci koristili samo u ”odabranom” društvu je ispaljivala bez pardona: ”Liže on njemu guzicu pa mu je zato tamo dobro”. I odista, kada čovjek skupi iole informacija o čovjekovoj anatomiji shvati da se najtananiji nervni završeci baš nalaze na tom mjestu. Odjednom mi je postalo jasno zašto neko dozvoljava da mu tamo neko vršlja jezikom gdje sunce ne sija.

Od tog silnog ”uživanja” mnogi pobenave i izgube razum i osjećaj za realnost. Zato valjda na Zapadu nigdje nećete čuti tako plastičan opis servilnosti kao na Balkanu, zato  što je gvozdena disciplina izbacila struku i rad u prvi plan.

Za to vrijeme na Balkanu je bilo jedino bitno imati gladak jezik i naravno znati odabrati pravu guzicu. Znati svoj posao, biti inovativan i hrabar, sa tim si mogao jedino da se nosiš na moralno posrnuli Zapad.

Ko zna, možda bi prvi korak u stvarnoj evropeizaciji Balkana bila zabrana ove perverzne rabote, Ko zna?

 

Poljubi me

sretan sam što osjećam

da nisam kao drugi

ne zatupljuju me medijima

u podsmijehu sam prvi

smrdi mi iz usta

i znoje mi se noge

oči su mi pivske boce

sačuvaj me bože

poljubi me ravno u dupe

 

strahovi su konjunkturni

od njih se dobro živi

ne primajte nikog u svoja kola

komunicirajte telefonom

ugradite duple brave u stan

konzumirajte diskretno šarm

nek’ vječno živi vaša ljubav

svijet je izvan vas

poljubi me ravno u dupe

 

gospodo jedite sendviče

i ispijajte piva

još uvijek vam dobro stoji

u vama je perspektiva

ljubitelji dosade

udružite snage

kupališna sezona počinje

idite na more oceane

i čuvajte se ajkula

motrite na ljude

ovo su nesigurna vremena

miki ostani kod kuće

Džoni Štulić

 

 

Oglasi

Da li su bombaški napadi u Turskoj tek stare vijesti na vašem Facebooku?

Sjedim u kafiću i po prvi put otkako sam ovdje osjećam nelagodu. Prije nekoliko tjedana u Ankari su odjeknule bombe, a onda je stradao Taksim – u srcu Istanbula, na europskoj strani.

Ova dva događaja već su stare vijesti za sve koji ne žive u Turskoj, nešto čega se pomalo sjećate da ste vidjeli, npr. na vašem Facebooku. Međutim, ovdje u Turskoj riječima je teško opisati bol koju je ova zemlja doživjela tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Danas kada su društvene mreže postale platforme putem kojih internet aktivisti mogu odlučiti da li pojedine zajednice i događaji zaslužuju našu sućut ili ne, u Turskoj je došlo je opravdane ljutnje zbog odsustva međunarodnog razumijevanja za njihovu bol.

Jednu objavu na društvnim mrežama koja je privukla veliku pažnju i podršku napisao je Britanac koji živi u Turskoj. Opisao je ljutnju koju je osjećao spram naizgled poptpune ravnodušnosti međunarodne zajednice u ovome slučaju. Elokventno je opisao licemjerstvo onih koji su ‘bili’ Charlie Hebdo, koji su zamijenili svoje profilne slike francuskom zastavom nakon što je Pariz pogođen strašnim i koordiniranim terorističkim napadom: nije ih bilo nigdje kada je Turska trebala podršku. Autor je savršeno opisao bijes, frustraciju i poniženje nakon ove internetske verzije bešćutnog slijeganja ramenima. U svojemu tekstu pretpostavio je da je mogući razlog za nedostatak suosjećanja zapadnjaka to što Tursku vide kao dio Bliskog istoka, a s čim se on nikako ne slaže. Mi nismo na Bliskom istoku, mi smo Europa i nevjerojatno je da nas se tretira kao da je nasilje ovdje nešto normalno i dopušteno.

Ova argumentacija je već dugo uvriježena u Turskoj, vjerojatno od osnutka moderne turske države, a sada je još više došla do izražaja jer je kaos eskalirao: mi nismo Bliski istok, mi smo u Europi – ovakve stvari se ne događaju i ne smiju se događati ovdje. Mi smo moderni, ‘pozapadnjačeni’ i svaka druga sugestija je uvredljiva pogreška.

Prije nego što odem predaleko, želim komentirati moj izbor riječi ‘mi’. Ja nisam ni Turkinja niti državljanin Turske. Ja sam Amerikanka koja živi u Turskoj. To je pozicija koja mi pruža ogromne privilegije: u Turskoj mogu ostati koliko god mi se sviđa, na mene ne utječu ovdašnji politički problemi i mogu otići kad god poželim. Ovdje sam tek godinu dana i nisam doživjela bol i probleme koje velika većina turskih građana proživljava u posljednjih nekoliko godina. Kad razgovaram s drugim strancima obuzme me veliki osjećaj krivnje. Mogu otići. Mnogi moji prijatelji, uključujući i mog partnera, nemaju tu mogućnost.

Dakle, kada koristim riječ “mi”, ni na koji način ne polažem ‘autorsko pravo’ na bilo koji aspekt ovdašnje situacije i ovdašnjih problema.  Naprotiv, ovo je poziv na akciju upućen nama zapadnjacima i drugim strancima koji žive i dalje namjeravaju živjeti u Turskoj. Prošlo je vrijeme kada se moglo biti blaženo gluh i slijep za krizu koja se ovdje događa. Kako živjeti ovdje, uživati u najboljem što ova zemlja nudi, a ignorirati probleme naših prijatelja, suradnika i njihovih obitelji? To je neodrživo. Zato kažem ‘mi’, jer vjerujem da smo i mi stranci upleteni u ovdašnju politiku, u smislu da su mnoge vlade naših matičnih država sukrivci za ovdašnje probleme te stoga imamo odgovornost i obvezu podržati Tursku kako god možemo.

Ovo je moj glas i moj prijedlog: vrijeme je da Turci i stranci koji ovdje žive prestanu braniti Tursku tvrdnjom da Turska nije Bliski istok. Bliski istok je sam po sebi ideja, imaginarna granica nacrtana oko skupine proizvoljno stvorenih država za koje se smatra da imaju slične osobine. Svidjelo se to nama ili ne, ostatak svijeta je odlučio da mi također spadamo u tu skupinu.

Prošlo je vrijeme za tvrdnje da mi ne zaslužujemo nasilje poput onoga na Bliskome istoku jer mislimo da smo bolji  – nismo Arapi, sekularniji smo, demokratskiji itd. To je samodestruktivna i besmislena taktika. Nitko ne zaslužuje normalizaciju nasilja i nitko ne zaslužuje bombe i korumpirane političke stranke koje ih tako često prate. Došlo je vrijeme da se udružimo s drugima koji misle isto, kojima je muka od strašnih događaja u zadnjih nekoliko godina i kojima je muka od međunarodne zajednice kod koje postoji samo prolazni osjećaj sažaljenja za ‘one tamo zemlje’ prije nego što im se  pažnja usmjeri negdje drugo. I da, to znači formiranje saveza s drugima na Bliskom istoku. Naša bol je sada identična. Što prije to prepoznamo, prije ćemo krenuti naprijed.

U našem je interesu da se stvore prekogranični i trans-kulturalni ‘pokreti otpora’. Ljevičarske studentske grupe, feministički kolektivi, akademske zajednice, radnički sindikati, prosvjednici protiv vlade, progresivne vjerske organizacije, grupe podrške za one koji su izgubili najmilije te svi ostali koji se zalažu protiv postepene normalizacije ekstremizma i krvoprolića u našim zajednicama. Kada se borimo sami, borimo se tiho. I kao što je moj partner nedavno istaknuo, u Turskoj ima mnogo ljutnje zbog zapadnjačke ravnodušnosti, ali da li se Istok pokazao boljim?

Suočeni smo s neobičeno sličnim problemima, ali i dalje jedni druge gledamo s oprezom, nejasno svjesni da postoje ljudi i zajednice u drugim istočnim zemljama koje proživljavaju iste probleme, ali nemamo sposobnosti ili volje da se ujedinimo s njima. Svijet je manji nego ikada prije, sukobi se prelijevaju preko državnih granica i stvaraju im egzistencijalne prijetnje. Vrijeme je da otpor i solidarnost putuju preko granica s istom lakoćom.

Janine Rich, Open Democracy

Tekst je prilagođen

Biti ili ne biti: Europa pod opsadom

2015. je bila teška godina za Europu. Grčka, masovne migracije i terorizam su neki od brojnih problema koji su suštinski opteretili kontinent i Uniju. U trenutku kada EU srlja iz jedne krize u drugu, pitanja poput ‘što EU predstavlja’ i’ što je zapravo EU’ postaju sve značajnija. Iako je ovaj tekst samo jedan reflektivni pogled na prošlu godinu, ne može se oteti zaključku da postoji nešto duboko kumulativno u svim ovim pritiscima na EU.

Carstva padaju, zemlje propadaju i režimi se slamaju kada su izloženi višestrukim pritiscima koji gomilaju probleme i koji postaju sve složeniji. Kada  problemi nadmaše sposobnost upravljanja takvih organizacija, one se obično raspadaju i ustupaju mjesto novim povijesnim oblicima. Da li je Europska unija danas u takvome položaju? Nastavi čitati “Biti ili ne biti: Europa pod opsadom”