Gradovi odbijaju Salvinijevu rasističku politiku

Gradonačelnici nekoliko talijanskih gradova odbili su poštovati novi zakon ministra policije Mattea Salvinija i tako stvorili još jednu prepreku Salvinijevoj protuizbjegličkoj kampanji. Prema upozorenjima gradonačelnika Palerma, Firence i Napulja, zakon zapravo cilja na to da strancima krive boje kože, čak i onima koji uredno žive, rade i plaćaju porez u Italiji već godinama, s vremenom oteža ili potpuno oduzme legalni status, kako bi ih se otjeralo u ilegalnost. To je mjera koju gradonačelnici, ali i mnogi drugi u Italiji, nazivaju ne samo antičovječnom, nego i protuustavnom.

U bijesnom ispadu, Salvini, koji je formalno “mlađi partner” u vladajućoj koaliciji, ali zapravo u potpunosti kontrolira vladu, pozvao je gradonačelnike da podnesu ostavke i zaprijetio im sankcijama. Ali ti su verbalni ispadi samo potaknuli predstavnike drugih gradova da se solidariziraju. Unatoč diktatorskim fantazijama ministra policije, on nema nikakve ovlasti da kontrolira legalno izabrane predstavnike gradova. Inače, novi zakon samo je dio Salvinijeve kampanje pokušaja konsolidacije vlasti preko širenja teorija zavjere i “rasnog rata”.

Stvaranje problema

Ovaj političar je do prije par godina bio tek predstavnik male separatističke sjevernotalijanske stranke koja je bila vjerni partner notorno korumpiranog bivšeg premijera Silvija Berlusconija. No pažljivim manevriranjem uspio se domoći mjesta ministra policije koje sada koristi za izazivanje tenzija među zajednicama u Italiji koje onda koristi za održanje vlastite popularnosti. Glavna meta su mu, dakako, najnezaštićeniji, odnosno uglavnom Romi i izbjeglice. U više je navrata odbio osuditi fašističke napade na manjine, uključujući i ubojstva, a u skandaloznim javnim ispadima nije propustio uspoređivati sebe i s Benitom Mussolinijem.

Jedna od skandaloznijih stavki novog zakona je ukidanje statusa međunarodne zaštite izbjeglicama koje se nađu u Italiji, ali bez vraćanja u zemlju porijekla. Time Salvini nastoji izbjeći tužbe pred međunarodnim sudovima zbog protuzakonitog ugrožavanja života izbjeglica. Ali, istovremeno, dovodi do neobične situacije da ministar policije od legalnih izbjeglica preko noći bez ikakvog suvislog povoda stvara “ilegalne migrante”. Čovjek koji je cijelu karijeru izgradio na širenju mržnje prema strancima tako zapravo stvara problem od kojeg će onda narednih godina nastojati politički profitirati.

(Bilten)

Oglasi

Migranti: najizrabljivaniji dio radničke klase

Trenutno u Europskoj uniji nema vruće političke teme od migracija. Njezinim se nepovoljnim utjecajem posljednjih godina objašnjava sve: od porasta ekstremne desnice i normalizacije rasizma do problema u zdravstvu, socijalnom sustavu ili općenito ekonomiji. No dok se na leđa migranata svaljuju manje-više svi gorući problemi zapadnoeuropskih društava, analiza stvarnog utjecaja migracija potpuno je nevidljiva. Što se o njima manje zna, to je je lakše migracije prozivati kao glavnog krivca. Stoga je zanimljivo ustaljene mitove usporediti s konkretnim istraživanjem, poput onog koje je nedavno objavio OECD.

Za početak, suprotno fami o parazitima na “državnoj sisi”, migranti u pravilu, upozorava se u izvještaju, nemaju mogućnost koristiti sustave socijalne zaštite, iako jednako uplaćuju u zajednički budžet zemlje u kojoj žive. Također su znatno spremniji za rad od lokalnog stanovništva, čak iako im nisu jednako dostupni poslovi. Dapače, njih gotovo 30% prisiljeno je raditi poslove za koje su debelo prekvalificirani. U zemljama poput Austrije, Njemačke i Švedske 40% najniže plaćenih poslova obavljaju migranti i osobe stranog porijekla, a u zemljama poput Švicarske i 60%. No to nije zbog slabih kvalifikacija migranata: njih gotovo polovica s diplomom radi poslove ispod svog stupnja obrazovanja.

“Socijalizam za budale”

Također, čak 37% migranata ima fakultetsku diplomu, što je 5% više od lokalnog stanovništva. Unatoč svemu tome, migranti su znatno siromašniji od lokalnog stanovništva i to je nešto što se s vremenom pogoršava, umjesto da “integracija” dovede do izjednačavanja prava. To ne čudi ako se zna da je su u pojedinim zemljama OECD-a preko polovice migranata zaposleni čija plaća nije dovoljna da pokrije osnovne troškove. Sve to dovodi nas do drugog antimigrantskog argumenta: s obzirom da je njihov rad jeftiniji, oni predstavljaju nelojalnu konkurenciju lokalnim radnicima.

Unatoč tome što rade gore poslove za manje novca s višom stručnom spremom, postotak migranata u ukupnoj radnoj snazi naprosto je toliko nizak da ne mogu utjecati na smanjenje nadnica. Općenito, nedavni dolasci ni u jednoj zemlji ne prelaze 0,5% ukupne populacije, što znači da je njihova prisutnost svugdje, pa tako i na tržištu rada, zapravo marginalna. Jedino gdje dominira su mediji i zapaljive izjave političara. Umjesto traženja izgovora za normalizaciju ekstremno desničarskih predrasuda neutemeljenih u stvarnosti, današnju antimigrantsku retoriku bi trebalo prepoznati kao nešto sličnije povijesnom antisemitizmu, u vremenu prije Holokausta.

Riječima njemačkog radničkog vođe Augusta Babela (1840-1913) antisemitizam je socijalizam za budale. Odnosno, to je pokušaj da se krivnja za prave probleme koje se ne mogu ignorirati svali na one koji su jedna od njihovih žrtava, ali su ujedno najmanje zaštićeni i imaju najnesigurniji položaj u društvu. Nekad europski Židovi, u međuvremenu gotovo sasvim istrebljeni, danas izbjeglice iz uništenih zemalja. Svi zajedno prvo žrtve svijeta nepravde i nejednakosti, a onda i ideologija za budale.


(Bilten)

Idući europski izbori mogli bi biti ključni

Gotovo svi se slažu oko važnosti europskih parlamentarnih izbora, zakazanih za svibanj iduće godine. Neki lideri čak idu toliko daleko i tvrde da su oni biti ili ne biti za Europu.

Zanimljivo je da građani Europske unije vjeruju u Europu više nego ikada, dok istodobno raste podrška novim populističkim strankama, od kojih neke namjeravaju uništiti EU. Sve to ukazuje na veliku neizvjesnost. U svibnju bi mogli dobiti neku vrsta statusa quo, a možda i doživjeti potres koji bi promijenio politički krajolik – vjerojatno zauvijek. Naše predviđanje je da nakon Brexita, ogromnih promjena u Italiji i porasta ekstremne desnice širom Kontinenta, više nema povratka na staro. Europa je evoluirala.

Europske liberalne i demokratske vrijednosti su ugrožene. Prijetnja dolazi uglavnom od ekstremnih desnih populista, kojima će vjerojatno porasti podrška u svibnju. Neki od njih su također evoluirali. Umjesto da unište EU, sada hoće ujediniti snage, preuzeti je i nametnuti svoju viziju. Populisti tvrde kako samo treba dati više ovlasti državama članicama. Međutim, možemo li iskreno vjerovati da će, ako uspiju, preživjeti demokracija kakvu znamo? Ako ekstremisti pobijede, jesmo li 100% sigurni da će u budućnosti biti izbora i da će se poštivati ljudska prava? Prošlost nas uči da političari i stranke s autoritarnim tendencijama preziru slobodu izbora. Danas, recimo, slučaj Mađarska pokazuje da je demokracija u opasnosti. Italija i Poljska slični su primjeri. Francuski predsjednik Macron nazvao je ove izbore „borbom za civilizaciju“ i vjerojatno je u pravu.

Prijetnja također dolazi izvana. Lažne vijesti utjecale su na izborne rezultate u SAD-u i Velikoj Britaniji. Ne znamo točno u kojoj mjeri, ali možda i odlučujuće. Rusija i njeni trolovi angažirat će se i ovaj put preko društvenih mreža, sijući sumnju, potkopavajući demokratski proces i pomažući svojim korisnim idiotima koji su, sasvim slučajno, protiv EU.

Sljedeći saziv Europskog parlamenta morat će se suočiti s brojnim izazovima: između ostalog Brexit, proširenje na zemlje zapadnog Balkana i migracije. Ako se najveće parlamentarne skupine u Parlamentu dodatno fragmentiraju, te ako ekstremisti ojačaju, to će zasigurno dodatno potkopati EU i ojačati populističku neman. Radi se o dugoročnoj opasnosti i treba vjerovati da umjerene političke snage to razumiju.

Što onda da se čini? Srećom, postoji svijest o mogućim problemima, što samo po sebi nije dovoljno, ali može dovesti do akcije, na izborima ili na drugi način. Osim toga, europski parlamentarci, iako se ideološki ne slažu u mnogim stvarima, žele savez protiv krajnje desnice. Ovo je očito pravi korak, ali treba sačekati i vidjeti u kojoj mjeri će zabrinutost za budućnost Kontinenta nadjačati sitne stranačke interese.

Nekoliko je potencijalnih opasnosti za EU. Jedna od njih je slab izlazak na europske izbore. To favorizira ekstremiste čije pristaše će vjerojatnije glasati. Ako pristojan svijet ostane kod kuće, ekstremni desni populisti će u najmanju ruku ojačati. Stoga treba motivirati ljude da glasuju (dugoročni je cilj imati istinsku paneuropsku politiku). Jedno od rješenja je medijska kampanja i oglašavanje izbora, što je srećom već počelo. Društvene mreže su iznimno važne, znamo to. Dijeljenje ovoga i sličnih članaka pridonijet će većoj svijesti o značaju svibnja 2019. Na netu se moramo angažirati, komentirati i, ako je potrebno, suprotstaviti se ekstremistima.

Iznad svega, umjerene političke snage i antinacionalisti svih boja trebaju ponuditi snažnu alternativu noćnoj mori o kojoj snuju ekstremisti. Zapitajmo se: kakvu Europu želimo? Kako postići da bude onakva kakvu želimo? Kada možemo očekivati ​​konkretne rezultate tih promjena?

I moramo biti otvoreni. Moramo govoriti o migraciji i svim drugim kontroverznim pitanjima. Moramo govoriti o (percipiranom) demokratskom deficitu Brisela. Za konkretne izazove moraju se ponuditi rješenja a ne floskule. Ovo je prava borba koja je pred nama. Učinimo sve da pobijedimo.


Barcelona Forum for Politics and Society

Ilustracija: Sebastien Thibault

Biti ili ne biti: Europa pod opsadom

2015. je bila teška godina za Europu. Grčka, masovne migracije i terorizam su neki od brojnih problema koji su suštinski opteretili kontinent i Uniju. U trenutku kada EU srlja iz jedne krize u drugu, pitanja poput ‘što EU predstavlja’ i’ što je zapravo EU’ postaju sve značajnija. Iako je ovaj tekst samo jedan reflektivni pogled na prošlu godinu, ne može se oteti zaključku da postoji nešto duboko kumulativno u svim ovim pritiscima na EU.

Carstva padaju, zemlje propadaju i režimi se slamaju kada su izloženi višestrukim pritiscima koji gomilaju probleme i koji postaju sve složeniji. Kada  problemi nadmaše sposobnost upravljanja takvih organizacija, one se obično raspadaju i ustupaju mjesto novim povijesnim oblicima. Da li je Europska unija danas u takvome položaju? Nastavi čitati “Biti ili ne biti: Europa pod opsadom”