Fotografija Emira Kusturice koji sa sjetnim pogledom iz helikoptera u niskom letu promatra Sarajevo, točno negdje iznad Marijin dvora ekspresno je obišla kompletan jugoslavenski prostor. Nema nikakve sumnje da je fotografiju u javnost pustio sam Kusturica, očekujući da će se upravo to i dogoditi, čemu je priložio objašnjenje da na taj način obilježava 40. godišnjicu premijere kultnog filma ‘Sjećaš li se Dolly Bell’.
Nastavi čitati “Kusturičin posljednji let za Sarajevo” →
Piše: Neven Šimić
Dramatičnu partiju šaha igra Antonius Block, glavni junak Bergmanovog filma Sedmi pečat. Partija koju igra upečatljiva je po tome što se s druge strane šahovske ploče nalazi nesvakidašnji protivnik. Antoniusov suparnik je niko drugi do Smrt. Svaki pogrešan potez za Bergmanovog junaka znači korak bliže prema vječnom počivalištu. Ili vječnom ništavilu, ovisi kako ko interpretira. Smrt je u filmu moćna i cinična i strpljivo čeka grešku svoga protivnika. Antonius je srednjovjekovni vitez kojem je pojam psihologije u modernom smislu nepoznat. Ali se psihološki vrlo dobro nosi sa moćnim protivnikom. Na kraju čak nadmudruje Smrt. Nastavi čitati “Tesla šahovske igre” →
Piše: Edin Smailović
Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.
Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.
A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi živjeti u komunizmu.
Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.
Na kraju je dočekao da gologuz vitla zastavom na vjetru.
A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.
Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala kožu sa dupeta.
Nakon eksperimenta od 20 godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.
Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.
Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.
Jedino ta opcija više nije u opticaju.
Foto: Matteo Vegetti
Pratite nas: 
digitalnademokracija.com