Piše: Edin Smailović
Ako bih pravio spisak ljudi koji su presudno uticali na moje društvene stavove, onda bi se tu sigurno našao pokojni Dubravko Lovrenović. Nastavi čitati “Dubravko”
Piše: Edin Smailović
Ako bih pravio spisak ljudi koji su presudno uticali na moje društvene stavove, onda bi se tu sigurno našao pokojni Dubravko Lovrenović. Nastavi čitati “Dubravko” →
Piše: Edin Smailović
Ne znam ni sam kako smo došli na temu o Sinanovoj smrti, ali sam odlično zapamtio komentar prijatelja iz Mostara koji je ovih dana boravio u Bijelom Polju. Kaže da mu je od sijaseta manje-više sličnih tekstova o Sinanu Sakiću bilo mnogo zanimljivije čitati komentare ispod tih tekstova. Posebno mu se dopao jedan od komentara koji je glasio: ”Sinane zbog tebe nikada nisam uradio fasadu na kući”. Nastavi čitati “Sinan” →
Piše: Edin Smailović
Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.
Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.
A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi živjeti u komunizmu.
Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.
Na kraju je dočekao da gologuz vitla zastavom na vjetru.
A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.
Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala kožu sa dupeta.
Nakon eksperimenta od 20 godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.
Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.
Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.
Jedino ta opcija više nije u opticaju.
Foto: Matteo Vegetti
Piše: Edin Smailović
Naši rođaci, prijatelji, komšije, poznanici koji su silom prilika ili sticajem okolnosti morali napustiti rodnu grudu, kada se konačno u avgustu mjesecu dokopaju rodne grude, zna se, pravac kafana, da se uz polugole pevaljke i zvuke rodnog kraja da malo duši na volju.
Da se izbaci sva ta frustracija koju proizvede kod čovjeka ”truhli” zapad. Jer za svakog punokrvnog Balkanca ovdje je žvot, a tamo je samo rad i znoj.
I Balkan je odista jedan idiličan dio svijeta. U njemu ljudi još uvijek drže do tradicije. Pod jednim krovom živi više generacija. Domovi su topli i puni ljubavi. U svakoj kući gost je rado viđen i svako se trudi da mu što bolje ugodi. Ljudi ovdje drže do rodbinskih veza. Ne propuštaju ništa a da ne odu. Ni radost, ni žalost.
A tek kafana. Toga se ovdje ne odriče ni jedan živi stvor. Još Miljenko Jergović je rekao da je ovo jedini dio svijeta gdje možete izaći bez prebijene pare u džepu a vratiti se sa litrom alkohola u krvi.
Samo par sitnica na koje se zgražava ostatak svijeta remeti ovozemaljski raj. Balkanska plemena su generalno tolerantna. Eto, možda svi zajedno ne vole Rome iliti kako običan plebs ovdje voli reći Cigane. Desi se da s vremena na vrijeme negdje udarimo zid prema njima kao u Kruševcu na primjer. Ali i to treba razumjeti, kod nas su inovacije uvijek kasno stizale. Kažu da je djed gradonačelnika Kruševca ’41 bio u Varšavi i bio oduševljen jednim sličnim zidom, a unuk tek sada imao priliku da primijeni tu inovaciju i kod nas.
Balkanska plemena takođe ne vole ni seksualne manjine, ili što bi običan puk rekao lezbejke i pedere da prostite. Ovde je uvijek bila parola ,moš’ me jebat’ u mozak kol’ko hoćeš, ali otpozadi ne prilazi ni slučajno.
Ovde nije dobro biti pravoslavac, musliman ili katolik, ali samo ako su tvoji saplemenici na određenoj teritoriji u manjini.
Ljudi su ovdje miroljubivi, ali ih svakih 50 godina uhvati kolektivno ludilo koje se završi spaljenom zemljom i masovnim grobnicama.
Stranci su nam pored ovih sitnica zamjerali i to što ima puno granica i ti vozeći se po Balkanu odlučiš da napraviš piš-pauzu, kad se ispred tebe pojavi lik i kaže pasoška kontrola.
A onda je stiglo Arapsko proljeće. Šiiti, suniti, Arapi, Kurdi, Jazidi, niko se više nije snalazio u tom haosu pa se sve češće pominjao pojam balkanizacija.Valjda je to stručan izraz za situaciju kada nastane puno država ”prepišaj hoda” na malom prostoru.
A onda je i najbogatiju zemlju svijeta Bog blagoslovio sa pojavom zvanom Tramp. Možda Ameri i nisu odmah razumjeli ko je Tramp, ali nama na Balkanu je odmah sve bilo jasno. Tip mrzi Meksikance jer su kriminalci, muslimane jer su teroristi, crnce jer su ljenčuge i smatra da je sasvim ok uhvatiti ženu za pičku a da je prethodno ne pitaš za dozvolu.
Inače, tolerantan čovjek sa vizijom.
Na kraju svijet više nema potrebu da dođe na Balkan. Balkan je postao svijet.
Možda će se i oni naši iseljenici sa početka priče sada svuda osjećati kao kod kuće.
Piše: Edin Smailović
Još jedan od balkanskih izuma koji se treba eliminisati je uvlakač ili stručno rečeno – poltron. Poltron je ovdje zanimanje dovedeno skoro pa do savršenstva. Transgeneracijski prenos ovog znanja i zvanja dovelo je ovu vještinu do veoma visokog nivoa.
Poltroni su poznati po brzom ulijetanju u targetiranu guzicu. Kontinuitet vlasti od 1945 do 1990 uticao je da ovo zanimanje bude prilično konzervativno. Ali, dolazak višepartizma je uticao da dođe do promjena. Poltroni su morali unijeti novine u svoju djelatnost kako bi opstali na tržištu. To je zahtijevalo izoštrena čula i znati kako u pravom trenutku brzinom kretanja fotona preći iz guzice u guzicu.
Ni tone parfema nisu mogle pomoći da se eliminišu posljedice putovanja kroz analne otvore. O bolu u duši da i ne govorimo. Život poltrona nije lak, a niko da pomene beneficirani radni staž.
Ali nije tragedija život poltrona – na kraju , ipak oni sami biraju. Tragedija je što poltroni utiču i na naše živote.
Zato pod hitno ukinuti ovo zanimanje i zabraniti upis za poltrone, a postojećima ponuditi prekvalifikaciju za neko korisno zanimanje.
Smrt poltronizmu!
Kako razdvojiti gdje počinje Balkan a prestaje Evropa, odnosno gdje počinje Evropa a prestaje Balkan? Da li je to razlika u kulturi, mentalitetu, izgledu ljudi, infrastrukturi. Nakon dužeg slijeganja utisaka zaključio sam da je zapravo ključno to da zapadnjaci za razliku od nas znaju odustati od nečega kad je najljepše.
Mi na Balkanu, za razliku od Zapada, nikada nismo znali kada u nečemu stati: u krađi, nasilju, prevari, a tek u uživanju tu smo tek megalomani.
Pored toga što zna da uživa, Balkanac je odličan poznavalac anatomije. Na osnovu čega sam to zaključio? Još kao mali slušao sam riječi moje prve komšinice koja nije nikada imala dlake na jeziku, a riječi na j, k i p koje su i najstariji muškarci koristili samo u ”odabranom” društvu je ispaljivala bez pardona: ”Liže on njemu guzicu pa mu je zato tamo dobro”. I odista, kada čovjek skupi iole informacija o čovjekovoj anatomiji shvati da se najtananiji nervni završeci baš nalaze na tom mjestu. Odjednom mi je postalo jasno zašto neko dozvoljava da mu tamo neko vršlja jezikom gdje sunce ne sija.
Od tog silnog ”uživanja” mnogi pobenave i izgube razum i osjećaj za realnost. Zato valjda na Zapadu nigdje nećete čuti tako plastičan opis servilnosti kao na Balkanu, zato što je gvozdena disciplina izbacila struku i rad u prvi plan.
Za to vrijeme na Balkanu je bilo jedino bitno imati gladak jezik i naravno znati odabrati pravu guzicu. Znati svoj posao, biti inovativan i hrabar, sa tim si mogao jedino da se nosiš na moralno posrnuli Zapad.
Ko zna, možda bi prvi korak u stvarnoj evropeizaciji Balkana bila zabrana ove perverzne rabote, Ko zna?
Poljubi me
sretan sam što osjećam
da nisam kao drugi
ne zatupljuju me medijima
u podsmijehu sam prvi
smrdi mi iz usta
i znoje mi se noge
oči su mi pivske boce
sačuvaj me bože
poljubi me ravno u dupe
strahovi su konjunkturni
od njih se dobro živi
ne primajte nikog u svoja kola
komunicirajte telefonom
ugradite duple brave u stan
konzumirajte diskretno šarm
nek’ vječno živi vaša ljubav
svijet je izvan vas
poljubi me ravno u dupe
gospodo jedite sendviče
i ispijajte piva
još uvijek vam dobro stoji
u vama je perspektiva
ljubitelji dosade
udružite snage
kupališna sezona počinje
idite na more oceane
i čuvajte se ajkula
motrite na ljude
ovo su nesigurna vremena
miki ostani kod kuće
Džoni Štulić