Nitko ni s kim

Možemo! ne želi sa SDP-om, osim “točkasto”; SDP ne želi sa Socijaldemokratima, koji pak žele sa svima od centra ulijevo, no ne žele stati iza SDP-ovog predsjednika Peđe Grbina kao premijerskog kandidata; liberalni Fokus ne želi s Radničkom frontom, a isto vrijedi i u obrnutom smjeru; Stranka s imenom i prezimenom, to jest Dalija Orešković, teško da može s Centrom Ivice Puljka; Možemo! ne želi s Radničkom frontom i Socijaldemokratima; dio SDP-a ne želi s Centrom… Tako otprilike stoje stvari s lijevo-liberalnom opozicijom, a iz toga proizlazi da je najrealnije da će stranke što čine rečeni komad političkog spektra izići na parlamentarne izbore u dva ili tri bloka.

Nastavi čitati “Nitko ni s kim”

Poslije dvije decenije poražen, Čović ga poslao “po burek”?

Ništa nije vječno, pa ni SDA u vlasti. Lijepo bi bilo jednog dana vidjeti HDZ BiH i SNSD u istoj situaciji u kakvoj je SDA ovih dana.

Radio Slobodna Evropa piše o sporazumu koji su potpisali Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), dosadašnja vladajuća i osam stranaka koje su do sada bile u opoziciji na državnom nivou.

Nastavi čitati “Poslije dvije decenije poražen, Čović ga poslao “po burek”?”

Vladajući će učiniti sve da se u izbornoj godini ništa ne promijeni

Kad ste na vlasti, pogotovo kad ste na vlasti jako dugo, zadnja stvar koju želite je promjena vašeg statusa. Ako ste na vrhu, u državi poput BiH doživljava vas se kao nekog bitnog, makar van granica zemlje bili šarlatan i zadnja rupa na svirali.

Nastavi čitati “Vladajući će učiniti sve da se u izbornoj godini ništa ne promijeni”

SDA se panično boji biti u opoziciji

SDA je najveća bošnjačka stranka i najveća stranka uopće u Bosni i Hercegovini. Zbog toga vjerojatno smatraju da su nezamjenjivi, da imaju ‘prirodno pravo’ i da moraju sudjelovati u vlasti na svim razinama.

Izgleda, međutim, da bi im želje mogle biti osujećene. U četiri kantona u Federaciji BiH vlast će skoro sigurno biti formirana bez njih. Ako se to dogodi, stranke koje se smatraju lijevim ili građanskim imat će priliku pokazati što mogu učiniti u tim sredinama. Ako budu iole uspješne, SDA će ubuduće teže dokazivati kako su jedina patriotska opcija. Na dobitku bi bili obični građani, jer istinska konkurencija znači da floskule ne pale i da se moraju zasukati rukavi i raditi konkretne stvari.

Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, ovih dana je u sklopu postizborne strategije zatražio povećanu  proizvodnju oružja u BiH i dosta alarmantno pozvao na jedinstvo Bošnjaka. Rekao je:

Prošli put smo svi nastradali, ali moramo biti jaki i organizovati se kako nas ne bi napali. Srbi se ujedinjuju preko Beograda i crkve, HNS se ujedinjuje međusobno, a samo Bošnjaci ovih dana pričaju o dodatnom razjedinjavanju. Ja ih ponovo pozivam da to ne rade i da napravimo probosanski kamp koji će sve ove sile držati pod kontrolom. Neka prestanu s unutarbošnjačkom prepirkom i svađom.

Iza ovoga upozorenja stoje dvije nepovezane stvari. Indirektno se priznaje da je tzv. građanska opcija (nažalost) zapravo velikom većinom bošnjačka opozicija. Bilo bi izvanredno da se ideologije stranaka ispoljavaju i kroz konkretne ideje a ne samo kroz politiku identiteta, a naročito ne kroz nacionalističko zavaravanje građana kako su ugroženi od drugih. Ali iznad svega, ovdje se radi o strahu od odlaska u opoziciju, makar samo na kantonalnom nivou. SDA se toga panično boji, što je razumljivo iz njihove perspektive. Treba i dalje zbrinjavati nižerangirane stranačke uhljebe, a treba brinuti i o reputaciji, tj. ostavljati privid svemoći, što bez vlasti nije moguće. Osim toga, ako se na jednom povelikom dijelu BiH napravi lokalna vlast bez njih, i ako bude vidljivo bolja (npr. s manje korupcije), neće biti povratka na staro jer birači će napokon znati, iako toleriraju jako puno toga, prepoznati bolju opciju. Još veća opasnost za SDA je što postoji mogućnost da građani prihvate drukčiji način vladanja i da to postane pravilo.

Pretendentima koji vlast žele praviti bez SDA neće biti lako. Bez ove velike stranke teško da se može formirati vlast na nivou Federacije BiH i na državnom nivou. Ako SDA bude u vlasti na višim nivoima izgledno je da će svaka kantonalna vlada bez ove stranke muku mučiti s centralnom vlasti oko budžeta i potencijalno trpiti razne druge oblike pritiska. Osnovana je pretpostavka da bi SDA opstruirala tu vlast.

SDA se našla u apsurdnoj situaciji. Pobjednica je u šest kantona i ima najveći broj zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH i u Parlamentu Federacije BiH. Međutim, od deset kantona SDA ima šansu biti dio vlasti samo u dva ili tri. Apsurd je i u tome što se neka stranka našla u situaciji da, iako je relativni pobjednik izbora, nitko ne želi s njom koalirati. Ni u mnogo širim prostorima nego što je BiH nije se desilo da nitko ne želi koalirati sa tako velikom strankom koja ujedno ima i odličan izborni rezultat. Teško je razumijeti, a nije lako ni samo promišljati takvu političku činjenicu. Može biti da dolazi na naplatu sve što je SDA prakticirala na vlasti kroz dugi niz godina. Da bi takve naplate bile adekvatne ‘”uspjesima“ te stranke, treba saznati sve javne i tajne političke “zasluge“ SDA. To će neka buduća vlast uspjeti pa će to biti početak otrježnjenja za narode i građane Bosne i Hercegovine. Bit će dobro ako na takvo što ne budemo dugo čekali.

DD

Foto: Reuters

Muzafer

Piše: Edin Smailović

Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.

Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.

A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi  živjeti u komunizmu.

Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme  da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao  tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.

Na kraju je dočekao da gologuz  vitla zastavom na vjetru.

A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.

Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala  kožu sa dupeta.

Nakon eksperimenta od 20  godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.

Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.

Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.

Jedino ta opcija više nije u opticaju.


Foto: Matteo Vegetti

Pratite nas: facebook-icon   twitter3