U modernom vremenu, društva koja nisu usvojila prosvjetiteljske vrijednosti, to jest ona čiji članovi nemaju elementarna individualna prava i slobode kako ih shvatamo u posljednjih dvjesto godina, dugoročno teže političkoj dezintegraciji, i dvije Jugoslavije nisu izuzetak: za njihov raspad nije bilo presudno odsustvo širokog konsenzusa »njihovih naroda« pri nastanku već, u oba slučaja, odsustvo liberalne demokratije kada su jednom nastale. Dovodeći argumentaciju do kraja: iz šest hiljada godina pisane historije nije moguće derivirati normu o nastanku država, ali povijesna građa zauzvrat omogućuje važan zaključak o njihovom opstanku ili nestanku u modernom vremenu, dovoljno potvrđen da se približava politološkom zakonu. Taj zakon glasi: s protokom vremena, liberalne demokratije teže uvijek većoj stabilnosti, a vjerovatnoća da se nasilno dezintegriraju teži ka nuli. Formuliran je pretenciozno, skoro deterministički; kao potporu mogli bismo evocirati pojedine ideje Karla Poppera i Ilje Prigogina, i historijsku sudbinu društava statičke neravnoteže (npr. SSSR) koja se raspadaju kada se promijene dominantne okolnosti, za razliku od društava dinamičke ravnoteže, zapadnih demokratija, koje se prilagođavaju promjeni dominantnih okolnosti – no ja ću ovdje uputiti samo na već klasičnu studiju Michaela W. Doylea Kant, Liberal Legacies and Foreign Affairs[1]. Ratovi su daleko najvažniji uzrok raspada pojedinih država, a Doyle je – analizirajući sve ratove od 1790-ih do svoga vremena – pokazao da liberalni režimi ne ratuju jedni s drugima. [I još je, kao kuriozitet bez značaja za našu temu, s obzirom na tempo širenja liberalizma (3 liberalne zemlje početkom 19. stoljeća, 13 sredinom istog stoljeća i 49 nakon Drugog svjetskog rata) ekstrapolacijom došao do zaključka da će globalni trajni mir za koji se zalagao Kant nastupiti 2113. godine…]
Nastavi čitati “Tarik Haverić: Redžić” →
digitalnademokracija.com 