Piše: Matea Šimić
Ovo je nažalost još jedan tekst u kojem nećemo o pozitivnim (ili makar ne potpuno stravičnim) primjerima koji se naravno, kao i u svim drugim segmentima života, podrazumijevaju.
Novinarka Ana Muhar je još 2015. objasnila zašto je odlučila roditi u Hrvatskoj umjesto u Londonu u kojem živi, navodeći prije svega stručnost i emocionalni aspekt. Nitko ne osporava da su mnogi naši liječnici i medicinsko osoblje vrhunski stručnjaci. Osim loših, i sama imam mnogo dobrih iskustava, posebice iz Klinike za traumatologiju u Zagrebu i Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice.
Međutim, od poroda gospođe Muhar prošle su četiri godine i čini se da je (iako je i ranije stagniralo) otada stanje u hrvatskom zdravstvu u slobodnom padu – a i sve više tih vrhunskih stručnjaka bježi čim im se ukaže prilika.
Zato se ovdje moramo još jednom usredotočiti na ono sramotno u hrvatskom zdravstvu. I neće biti posljednji put jer o takvim je stvarima nužno pisati i govoriti opetovano, nemilosrdno, bez predaha. I nastaviti i nakon što dosadimo i sebi i svima oko sebe (i samome bogu, ako ćete) – dok se ne ‘primi’, dok se ne počne mijenjati nabolje.
Danas je na redu tzv. ‘priziv savjesti’. Naoko bezazlena jezična konstrukcija s prizvukom moralne vrline kojom se pokušava opravdati i prikriti nehumana i gnjusna ‘osobna odluka’ koja izvire ni iz čega drugoga doli čiste sebičnosti i zloće.
Te dvije riječi, ‘priziv savjesti’, često se mogu čuti u medijima u posljednje vrijeme i čini se da je u pitanju trend kojem se trenutno ne nazire kraj. Najprije su ginekolozi bili ti koji su počeli masovnije uskraćivati svoje usluge već prema tome kako im je ćeif. Tako je pobačaj u teoriji moguće obaviti u 27 bolnica diljem Republike Hrvatske, no realno u njih 22 jer je su u preostalih pet svi zaposleni specijalisti uložili priziv savjesti.
Zatim smo saznali da i farmaceuti imaju savjest zahvaljujući prošlogodišnjem primjeru iz Zagreba. Simpatično je tu usput primijetiti da žena s magisterijem iz farmaceutike ne zna ili odlučuje ignorirati činjenicu da tzv. anti-bebi pilule služe i kao lijek za mnoga (ozbiljna) stanja.
Jutros su nas pak dočekali naslovi o primaljama koje su diskriminirane jer im još uvijek nije zakonski uređeno to njihovo pravo i barem jednom slučaju u kojem je prekid trudnoće obavljen na živo jer su svi anesteziolozi u bolnici odbili raditi svoj posao.
A u čemu je stvar s primaljama? Zasad svaka sedma ulaže priziv savjesti no ta bi brojka naglo porasla na preko 50% njih – samo kad bi im se garantiralo da im radna mjesta nisu u opasnosti.
Ono što je tu posebno zanimljivo je da one izgleda ne bi samo odbijale sudjelovati u prekidima trudnoća. Zaista, zašto stati samo na tome? Ima onih koje bi odbijale sudjelovati u edukaciji o kontracepciji, pružiti skrb ženama koje su začele umjetnom oplodnjom ili koje bi pohranile/donirale matične stanice – pa čak i sudjelovati u određenoj prenatalnoj dijagnostici (kao npr. amniocentezi). Samo je nebo granica. Znače li vam što riječi poput ‘Iran’, ‘srednji vijek’, ‘Sluškinjina priča’ ili ‘El Salvador’? Zapamtite ih dobro jer to je ono što vas čeka. TO je ono što ljudi poput ovih zdravstvenih djelatnika žele za Hrvatsku.
Krajem travnja očekujem svoje prvo dijete. I bez obzira na to koliko je ono željeno i koliko je čudo života upravo to – čudo – nikada, baš nikada ne bih oduzela pravo na izbor svakoj onoj ženi koja iz kojeg god razloga ne može ili ne želi to za sebe.
Međutim, jalovo je sada započinjati još jednu raspravu o pobačaju. Mnogo su šokantnije i neshvatljivije sve ove druge gore navedene situacije u kojima netko sebi silom uzima pravo da ne obavlja svoj posao, bez obzira čija prava pritom pogazili i popišali.
Za sam kraj, evo i poruka HZZO-u koji se usplahirio zbog navodno velikog broja iseljenih Hrvata koji još uvijek koriste zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, čim se prestanem smijati.
Zaista ne vidim zašto bi i kako nekome to bilo privlačno ili isplativo ako živi i radi u državi koja je bogatija i iole sređenija od drage nam domovine. Skrb koju primam posljednjih godina u Španjolskoj (uza sve nedostatke, a ima ih, naravno) nije u istoj galaksiji. Današnje su me vijesti podsjetile kako sam nekada davno razmatrala opcije i na tren pomislila da bih možda ipak mogla roditi u Hrvatskoj. Ipak je to sustav na koji sam navikla i znam što očekivati, ipak je lakše komunicirati u tako izvanrednoj situaciji na jeziku koji nam je materinski, ipak ste bliže obitelji. Brzo me je prošlo. Ne samo da ću roditi ovdje, već bih se na to odlučila čak i da sam jučer stigla, da ne znam ni riječi španjolskog, da moram kroza sve proći koristeći crteže, životinjske zvukove i pantomimu.
Znajući sve što sam imala (ne)sreću saznati u posljednjih godinu dana o reproduktivnoj skrbi u Hrvata, trenutno bih radije rodila sama u šumi – i radi iskrene zabrinutosti za kvalitetu koja se nudi i iz principa.
digitalnademokracija.com 