Zašto bih radije rodila u šumi nego u hrvatskoj bolnici

Piše: Matea Šimić

Ovo je nažalost još jedan tekst u kojem nećemo o pozitivnim (ili makar ne potpuno stravičnim) primjerima koji se naravno, kao i u svim drugim segmentima života, podrazumijevaju.

Novinarka Ana Muhar je još 2015. objasnila zašto je odlučila roditi u Hrvatskoj umjesto u Londonu u kojem živi, navodeći prije svega stručnost i emocionalni aspekt. Nitko ne osporava da su mnogi naši liječnici i medicinsko osoblje vrhunski stručnjaci. Osim loših, i sama imam mnogo dobrih iskustava, posebice iz Klinike za traumatologiju u Zagrebu i Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice.

Međutim, od poroda gospođe Muhar prošle su četiri godine i čini se da je (iako je i ranije stagniralo) otada stanje u hrvatskom zdravstvu u slobodnom padu – a i sve više tih vrhunskih stručnjaka bježi čim im se ukaže prilika.

Zato se ovdje moramo još jednom usredotočiti na ono sramotno u hrvatskom zdravstvu. I neće biti posljednji put jer o takvim je stvarima nužno pisati i govoriti opetovano, nemilosrdno, bez predaha. I nastaviti i nakon što dosadimo i sebi i svima oko sebe (i samome bogu, ako ćete) – dok se ne ‘primi’, dok se ne počne mijenjati nabolje.

Danas je na redu tzv. ‘priziv savjesti’. Naoko bezazlena jezična konstrukcija s prizvukom moralne vrline kojom se pokušava opravdati i prikriti nehumana i gnjusna ‘osobna odluka’ koja izvire ni iz čega drugoga doli čiste sebičnosti i zloće.

Te dvije riječi, ‘priziv savjesti’, često se mogu čuti u medijima u posljednje vrijeme i čini se da je u pitanju trend kojem se trenutno ne nazire kraj. Najprije su ginekolozi bili ti koji su počeli masovnije uskraćivati svoje usluge već prema tome kako im je ćeif. Tako je pobačaj u teoriji moguće obaviti u 27 bolnica diljem Republike Hrvatske, no realno u njih 22 jer je su u preostalih pet svi zaposleni specijalisti uložili priziv savjesti.

Zatim smo saznali da i farmaceuti imaju savjest zahvaljujući prošlogodišnjem primjeru iz Zagreba. Simpatično je tu usput primijetiti da žena s magisterijem iz farmaceutike ne zna ili odlučuje ignorirati činjenicu da tzv. anti-bebi pilule služe i kao lijek za mnoga (ozbiljna) stanja.

Jutros su nas pak dočekali naslovi o primaljama koje su diskriminirane jer im još uvijek nije zakonski uređeno to njihovo pravo i barem jednom slučaju u kojem je prekid trudnoće obavljen na živo jer su svi anesteziolozi u bolnici odbili raditi svoj posao.

A u čemu je stvar s primaljama? Zasad svaka sedma ulaže priziv savjesti no ta bi brojka naglo porasla na preko 50% njih – samo kad bi im se garantiralo da im radna mjesta nisu u opasnosti.

Ono što je tu posebno zanimljivo je da one izgleda ne bi samo odbijale sudjelovati u prekidima trudnoća. Zaista, zašto stati samo na tome? Ima onih koje bi odbijale sudjelovati u edukaciji o kontracepciji, pružiti skrb ženama koje su začele umjetnom oplodnjom ili koje bi pohranile/donirale matične stanice – pa čak i sudjelovati u određenoj prenatalnoj dijagnostici (kao npr. amniocentezi). Samo je nebo granica. Znače li vam što riječi poput ‘Iran’, ‘srednji vijek’, ‘Sluškinjina priča’ ili ‘El Salvador’? Zapamtite ih dobro jer to je ono što vas čeka. TO je ono što ljudi poput ovih zdravstvenih djelatnika žele za Hrvatsku.

Krajem travnja očekujem svoje prvo dijete. I bez obzira na to koliko je ono željeno i koliko je čudo života upravo to – čudo – nikada, baš nikada ne bih oduzela pravo na izbor svakoj onoj ženi koja iz kojeg god razloga ne može ili ne želi to za sebe.

Međutim, jalovo je sada započinjati još jednu raspravu o pobačaju. Mnogo su šokantnije i neshvatljivije sve ove druge gore navedene situacije u kojima netko sebi silom uzima pravo da ne obavlja svoj posao, bez obzira čija prava pritom pogazili i popišali.

Za sam kraj, evo i poruka HZZO-u koji se usplahirio zbog navodno velikog broja iseljenih Hrvata koji još uvijek koriste zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, čim se prestanem smijati.

Zaista ne vidim zašto bi i kako nekome to bilo privlačno ili isplativo ako živi i radi u državi koja je bogatija i iole sređenija od drage nam domovine. Skrb koju primam posljednjih godina u Španjolskoj (uza sve nedostatke, a ima ih, naravno) nije u istoj galaksiji. Današnje su me vijesti podsjetile kako sam nekada davno razmatrala opcije i na tren pomislila da bih možda ipak mogla roditi u Hrvatskoj. Ipak je to sustav na koji sam navikla i znam što očekivati, ipak je lakše komunicirati u tako izvanrednoj situaciji na jeziku koji nam je materinski, ipak ste bliže obitelji. Brzo me je prošlo. Ne samo da ću roditi ovdje, već bih se na to odlučila čak i da sam jučer stigla, da ne znam ni riječi španjolskog, da moram kroza sve proći koristeći crteže, životinjske zvukove i pantomimu.

Znajući sve što sam imala (ne)sreću saznati u posljednjih godinu dana o reproduktivnoj skrbi u Hrvata, trenutno bih radije rodila sama u šumi – i radi iskrene zabrinutosti za kvalitetu koja se nudi i iz principa.

Oglasi

Gube li znanost i razum bitku u 21.stoljeću?

Piše: Matea Šimić

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je svoju tradicionalnu listu najvećih prijetnji globalnom zdravlju 2019. Po prvi put u povijesti, u top deset našli su se i protivnici cijepljenja. Malo koga bi trebalo iznenaditi da je, još jednom, upravo ljudska glupost najveći neprijatelj čovječanstva.

Posljednjih dana hrvatski nas mediji bombardiraju člancima čiji naslovi vrište o ‘izvanrednom stanju’ uslijed ‘smrtonosne gripe’ koja ‘hara’ zemljom. Iako stanje nije baš toliko alarmantno kao što oni željni prodaje i klikova tvrde, soj ovogodišnje gripe ima teže simptome nego na što smo navikli. Također, vrijedi zapamtiti da, iako trenutno nema potrebe za panikom, gripa nije baš toliko bezazlena kao što volimo misliti. Cjepivo protiv gripe postoji: nije obavezno, no preporučuje se, posebice ako spadate u ugroženu skupinu. Ja sam svoje primila prije gotovo dva mjeseca i usred ove polu-histerije spavam mirno znajući da sam učinila sve u svojoj moći da moje nerođeno dijete ne bude ugroženo (to i bježanje od ljudi s kašljem kao da imaju kugu).

No, što učiniti kada pojedinci odbijaju obavezna cjepiva koja štite od kudikamo opasnijih bolesti?

Uvriježen je stav da svaki roditelj želi najbolje svojoj djeci. Nije popularno mišljenje, no to baš i nije uvijek tako. Većina pak zasigurno ima najbolje namjere, no među njima ima neodgovornih koji ne cijepe svoju djecu na vrijeme, dok neki naprosto ili nemaju dovoljno zdravog razuma ili nisu dovoljno educirani da bi donijeli informiranu, pravilnu odluku o svojem ili zdravlju svoje djece. Za svakodnevne (uvjetno rečeno bezazlenije) primjere dovoljno je pogledati prehrambene navike i fizičku aktivnost većine nas. Zatim su tu svi oni koji nastavljaju pušiti čak i nakon npr. moždanog udara, dok pokušavaju začeti i kasnije u samoj trudnoći. Možda i najbolji primjer toga koliko prosječna osoba malo razumije zdravlje i medicinu je broj ljudi koji uzima antibiotike na vlastitu ruku još uvijek ne shvaćajući da oni ne liječe virusne bolesti, prestaju terapiju prije vremena ili čak prisiljavaju doktore da ih propisuju njima i njihovoj djeci – jer ipak oni znaju bolje.

Nepovjerenje prema znanosti i cjepivima također je zarazna bolest koja se posljednjih godina širi zabrinjavajućom brzinom. Iako su cjepiva sigurna (koliko već išta može biti sigurno) te glavni razlog što su mnoge teške bolesti nepoznanica suvremenom društvu čime je značajno popravljena kvaliteta života, ali i produljen životni vijek, sve je više skeptičnih. Bojazan koja se najčešće može čuti je da određena cjepiva uzrokuju autizam iako su dosad provedena brojna istraživanja i nijedno nije došlo do tog zaključka, uključujući i najviše optuživano MMR cjepivo. Strah i senzacionalizam omogućuju da se loše ideje prenose i lijepe za nove žrtve nevjerojatnom lakoćom, a svemu najviše pridonose razni šarlatanski portali koji redovito donose ‘pravu istinu’ te ridikuli poput Ivana Pernara koji već dugo vremena opasno lupeta o svemu i svačemu te je zbog nadrilječništva protiv njega podnesena kaznena prijava. Uzgred budi rečeno, čini se da je dotični unatoč megadozama vitamina C ipak obolio od gripe. Edukacija mora biti ključ u borbi protiv dezinformiranja pa je posebno zabrinjavajući otpor onih koji koje se inače smatra inteligentnima.

Ako ste okrutni (ili realistični?), mogli biste reći: „Neka prirodna selekcija učini svoje.“ Međutim, u ovom slučaju stvari nisu tako jednostavne. Prvi je razlog to što odgađanje cijepljenja ili njegov izostanak ne štete onima koji su donijeli tu odluku, već njihovoj djeci koja zasigurno nisu zaslužila ispaštati zbog gluposti svojih roditelja. Drugi je činjenica da protivnici cijepljenja nisu samo prijetnja dobrobiti vlastite djece, već i društvu oko sebe zbog tzv. imuniteta krda koje štiti one najugroženije: novorođenčad, starije osobe, osobe koje boluju od raka ili su primile transplantaciju organa, ali i one koji su cjepivo primili, no ono na njih nije djelovalo iz razloga koji su znanstvenicima još nepoznati. Imperativno je ponavljati uvijek iznova: posljedice necijepljenja mogu biti ne samo teške i trajne, nego i smrtonosne. Da bi i vi i društvo kao cjelina zaista bili zaštićeni, potrebno je održavati visok postotak procijepljenosti koji ovisi o vrsti bolesti – a u slučaju ospica se penje i do 100%.

herd

Situacija je sve ozbiljnija, no ‘tiha većina’ je još uvijek predvidljivo tiha, iako se tu i tamo pojave neki pozitivni primjeri gdje npr. vrtići odbijaju upisivati djecu koja nisu cijepljena. Sve se češće čuju i pozivi da se neodgovorne javne osobe koje promoviraju ‘antivakserski’ sentiment i roditelje koji odbijaju cijepljenje kazni novčano ili zatvorom. U ekstremnim slučajevima da im se i oduzmu djeca s obzirom da bi se njihovo ponašanje moglo/trebalo tretirati kao zanemarivanje dobrobiti djeteta. Neki čak idu toliko daleko da protivnike cijepljenja nazivaju bioteroristima, tolika su prijetnja društvu.

A onda imamo primjer gdje populistička vlast ukine obavezno cijepljenje za djecu koja kreću u školu, kao što je je to učinio talijanski parlament prošle godine – te uvidimo s koliko se jakim i podmuklim neprijateljem treba boriti.

S obzirom na to da svi dokazi upućuju na to da živimo u vremenu post-istine i post-razuma, teško je uzdati se u njihovu konačnu prevlast. Jedino što se trenutno čini izgledno je da nas očekuju epidemije koje su u potpunosti sprječive, sve dok ne izbije i jedna koja će biti prijelomna točka. A tada nećemo moći kriviti prirodu, bogove, sudbinu ili masone.

Ako je cjepivo opasno, zašto pedijatri cijepe svoju djecu?

Piše: Ana Benačić

Opće nepovjerenje u informacije etabliranih medijskih i institucionalnih izvora, jačanje svijesti o beskrupuloznoj jurnjavi za profitom multinacionalki, posebno u energetskom, farmaceutskom i bankarskom sektoru, strastvena polarizacija i popratno vrijeđanje s moralno ili intelektualno superiornih pozicija, nikad dostupnija “druga mišljenja” i alternativni izvori, kao i pronalazak kruga istomišljenika i zatvaranje u isti, sve su to stvari koje roditelji današnjih roditelja nisu imali u svojim dnevnim boravcima, nadohvat jednog klika miša. Continue reading “Ako je cjepivo opasno, zašto pedijatri cijepe svoju djecu?”

Dobra inicijativa iz Srbije – krivično gonjenje zbog širenja dezinformacija o cijepljenju djece

U više navrata pisali smo o šarlatanstvu i teorijama zavjere u ovim krajevima. Iako se ponekad možemo lijepo nasmijati “čudima” u koje neki ljudi vjeruju, ima situacija koje su iznimno ozbiljne, pogotovo kada se radi o zdravlju djece. Continue reading “Dobra inicijativa iz Srbije – krivično gonjenje zbog širenja dezinformacija o cijepljenju djece”

Pet razloga zašto se prejedamo

 

Piše: Jenny Morris

Uvriježeno je mišljenje da prestajemo jesti kada nam je želudac pun. Međutim, znanost nam govori drugačije. Ovo je pet razloga zbog kojih često jedemo prekomjerno a da to ne shvatimo. Continue reading “Pet razloga zašto se prejedamo”

Pretilost je mnogo više od nezdravog načina života

Unatoč velikom broju dokaza da je debljanje uzrokovano složenim koktelom faktora, pretilost se gotovo isključivo pripisuje lošim osobnim odabirom prehrane i (nedostatka) vježbanja. Ova vrsta pojednostavljenog prikaza uzroka debljanja može dovesti do ‘’stigme pretilosti’’. Stigma pretilosti definira se kao “diskriminacija spram pojedinaca za koje se smatra da su prekomjerno teški”. Međutim, ovo nije nešto što utječe samo na ljude koji teže više nego bi trebali. Stigma pretilosti utječe na ljude svih oblika i veličina tijela, uključujući i one zdrave tjelesne težine .  Continue reading “Pretilost je mnogo više od nezdravog načina života”

Je li u redu popiti pivo nakon vježbanja?

Trčanjem i drugim vrstama vježbanja obično se počnemo baviti da bi bili u kondiciji i da smršavimo. Međutim, postoji i drugi, društveni aspekt vježbanja. Nakon napornog trčanja neki vole otići na hladno pivo. To je ok, zar ne? Continue reading “Je li u redu popiti pivo nakon vježbanja?”