Oznaka: Putin

Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.

(The Conversation)

Rusija i slučaj Litvinenko

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Rusija će naprosto odbaciti optužbe u slučaju Litvinenko i tu se malo što može učiniti

Nakon dugogodišnje istrage, objavljivanje konačnog izvješća o smrti bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka ponovno je proizvelo kontroverze. Riječ je o najpoznatijem atentatu na tlu Velike Britanije u zadnjih nekoliko desetljeća. Priča ima sve sastojke špijunskog trilera, od nepoznatog otrova do međunarodne zavjere, ali njene posljedice su daleko od trivijalanih. Glavni događaj je neobična smrt Aleksandra Litvinenka u studenom 2006. godine. Radi se o odbjeglome bivšem službeniku ruske tajne službe kojemu je odobren politički azil u Velikoj Britaniji 2003. Litvinenko je otrovan rijetkom radioaktivnom materijom zvanom Polonij-210. S obzirom na Litvinenkovu reputaciju žestokog kritičara ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove sigurnosne službe, od početka se smatralo da je ruska država stajala iza ubojstva. Sada postoji i formalna optužba u vidu izvješća objavljenog kao rezultat javne istrage o Litvinenkovoj smrti. Samo izvješće nije moglo doći u gorem trenutku za Veliku Britaniju. Rješavanje brojnih kriza širom svijeta iziskuje suradnju s Rusijom. Međutim, postalo je jasno da Kremlj nije raspoložen za takvo što.
U zadnjih nekoliko desetljeća ruske službe sigurnosti bile su osumnjičene za niz ubojstava, a poznate su po tome da su spremne obračunati se s neprijateljima ruske države daleko izvan njenih granica. Međutim, Litvinenkov slučaj je odjeknuo širom svijeta i proizveo snažne reakcije. Način na koji je umro, te činjenica da se ubojstvo dogodilo u Londonu bili su siguran način da se uznrmiri javnost. Što je možda još i važnije, navodni osobni angažman predsjednika Rusije je vrlo ozbiljna optužba.
Kao što je istraga istaknula, bilo je mnogo razloga da se ruske tajne službe obračunaju s Litvinenkom. Vjerojatno najvažniji bio je njegov rad za britanske tajne službe, što je kardinalni grijeh za bivšeg časnika KGB-a. To je razlog zašto je dio dokaza koji su prikupljeni tijekom istrage i dalje nedostupan za javnost. Jednako važna je i činjenica da je Litvinenko već od ranije javno optuživao ruske sigurnosne službe i samog Vladimira Putina da stoje iza mnogih poznatih zločina. Govorio je npr. o bombardiranju stambenh zgrada u Rusiji 1999. kao opravdanju za pokretanje drugog čečenskog rata. Također je tvrdio da Putin ima veze s organiziranim kriminalom.
Postoji mogućnost da je Putin mogao znati ili da je čak osobno odobrio atentat, iako je Litvinenko bio operativac relativno niske razine pa bi bilo pomalo čudno da se previše bavio njime. U to vrijeme, Litvinenkove optužbe na račun ruskog predsjednika već su izašle u javnost i ruske vlasti nisu reagirale. Štoviše, način na koji je Litvinenko umro ostavio mu je dovoljno vremena da iznese nove dokaze protiv Putina ako ih je imao. Sve ovo ukazuje na osvetu kao motiv, što možda i nije posve neočekivano s obzirom na okolnosti.
Ruska reakcija na izvješće bila je jednostavna u istoj mjeri u kojoj je bila i predvidljiva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije optužilo je Britaniju da je “isključivo pravni“ slučaj pretvorila u političko pitanje time što je uopće pokretala javnu istragu. Za samu istragu su rekli da nije bila transparentna i da je svoje zaključke donijela s visokom razinom predrasuda. Ruski veleposlanik u Londonu Alexander Yakovenko nazvao je povezivanje ruske države s ubojstvom Litvinenka „provokacijom”. Putinov glasnogovornik je dodao da Rusija naprosto nije zainteresirana za istragu.
Osobni angažman predsjednika Putina je špekulacija i malo je vjerojatno da će ikada biti dokazan, ali sudjelovanje ruskih sigurnosnih službi je neporecivo a predsjednik Putin ima odgovornost za rad ruske države i njezinih vojnih i sigurnosnih službi.
Odnosi između Velike Britanije i Rusije su došli na samo dno nakon ruske aneksije Krima i sudjelovanja u ratu u Donbasu u Ukrajini. To je, usput rečeno, bilo ono što je prevagnulo da britanska vlada odobri javnu istragu o Litvinenkovoj smrti, a za što ranije nisu imali volje. Veliko je pitanje, međutim, što će se sada dogoditi. Britanska vlada govori o akciji, ali može li stvarno učiniti nešto? Na koncu, radi se o nečemu iz prošlosti, a u izvješću nema ništa što već nije bilo poznato britanskoj vladi ili tajnim službama. Rusija je u međuvremenu postala važan globalni igrač s kojim će se morati surađivati u jednom ili drugom obliku, npr. u potrazi za rješenjem sukoba u Siriji i borbi protiv tzv. Islamske države. Rusija nije jedina zemlja na svijetu koja u odnosu na zapad znatno zaostaje u smislu poštivanja ljudskih prava, vladavine prava i demokracije ali je možda najproblematičnija za Europu zbog blizine Europskoj uniji, te zbog veličine i vojne moći koja uključuje i nuklearno oružje.
To čini ono što se događa u Rusiji jednako važnim ili čak važnijim od sličnih trendova u Kini ili Saudijskoj Arabiji. Rezultati istrage u slučaju Litvinenko stvorili su britanskoj vladi dilemu za koju se nadala da se s njom neće morati baviti: kako pomiriti moralna načela s teškom, nezavidnom realnošću međunarodne politike i ekonomije.

Alexander Titov, The Conversation