Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.


(The Conversation)

Recenzija knjige Mustafe Čengića “Protiv Zemlje u ime Neba”

Piše: Mile Lasić

Zamoljen od sarajevskog nakladnika Art Rabic za ocjenu rukopisa Mustafe Čengića „Protiv Zemlje u ime Neba“ („Šta da se radi sa prokletim Muslimanima“), rukopisa od circa 390 stranica (incl. sadržaj), nakon pažljivog iščitavanja ispisujem sljedeću:

 

R E C E N Z I J U

Čitajući Uvod u Čengićev rukopis pomislio sam kako bi najpametnije bilo odustati od ponuđene „futurologije“, jer sam u mojim ranijim životima prevodio i najprofiliranijeg američkog futurologa Raya Kurzweila, nositelja devet počasnih sveučiilišnih doktorskih titula, autora smionih predviđanja o „srastanju čovjeka i stroja“, o „simbiozi biološke i nebiološke inteligencije“, o ljudima bez tijela u budućnosti, u kojoj će čovjek funkcionirati kao „čisti software“ i biti besmrtan, o „beskrajno ubrzanom napretku u kojem više ni prognoze neće biti moguće…“, pa mi se Čengićeva „bosno-futurologija“ učinila popriličito naivnom. Ali, nisam odustao, nego pažljivo prošao i kroz Uvod i 18 poglavlja i Epilog.

Problem s ovim rukopisom je, prvo, što bi svako poglavlje moglo biti i zasebna studija, te što je ovom Ćengićevom rukopisu teško odrediti žanr. Posve izvjesno, Čengićev rukopis nije ni znanstveno djelo ni klasična politička publicistika, pa ni zahtijevna futrologija, nego od svega toga ima pomalo ili ponešto. Nije ni književno djelo, pa ni osobna ispovijest, ali jeste u rukopis ugrađen autorov život sa svim njegovim tegobama i izazovima, te strahovi za budućnost jednog bh identiteta i BiH u cijelosti. Utoliko je nezgodnije sugerirati autoru rukopisa bilo kakve preinake, pa ipak predložio bih da se dijelovi rukopisa krate ili pojednostave, primjerice da se već Uvod rastereti izostavljanjem prvih stranica, zapravo sve do pasusa koji započinje, kako slijedi: „Budućnost je teško zamisliti bez istraživanja prošlosti…“ Odmah ovdje ću sugerirati i da se rukopis pažljivo lektorira, te izbjegnu greške poput „typfehlera“ u naslovu poglavlja „Snaka kulture“ (jasno je da se mislilo na „snagu“). Odmah ću sugerirati i da se ne koristi onaj radni naslov „Šta da se radi s prokletim Muslimanima“, dovoljno je provokativan i naslov „Protiv Zemlje u ime Neba“. Eventualno bi se moglo u podnaslov buduće knjige staviti i „O budućnosti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine“…

Potrebno je primiti s velikim razumijevanjem na znanje i ravnanje eksplicitno priznanje gosp. Čengića u Uvodu: „Iako se zasniva na činjenicama, ova zbirka političkih tekstova sadrži dosta ocjena i mišljenja zbog kojih se kazivanje, donekle, udaljava od znanstvene sociološke literature i naginje političkoj esejistici. Od znanstvene literature knjigu odvajaju i autobiografske vinjete na temelju kojih pojedina pitanja ilustriram vlastitim iskustvom. U knjigu sam uvrstio i desetak pasusa iz moje prethodne knjige ‚Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira‘. Jednostavno, smatrao sam ih neophodnim a nisam pronašao bolji način da ideje koje prenosim iskažem jasnije i snažnije nego što sam to već učinio.“ Dodao bih kako je u ovoj vrsti literature sve navedeno dopušteno, samo je potrebno korektno obilježiti ono što je već objavljivano u ranijim knjigama.

Autor je preciznije nego što bi to mogao uočiti bilo koji recenzent ukazao i na brojnost “upitnika” – pitanja na koje samo vrijeme može dati odgovore koji se tiču sudbine i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, te time i drugih oformljenih bh. nacija i drugih identiteta u BiH. Rekao bih da je i dobro je što je takva teška pitanja ostavio neodgovorenim.

Pogledajmo, ilustracije radi, kako objašnjava temeljnu ambiciju njegova rukopisa autor Mustafa Čengić: „Knjigu cjelinom čine njeni glavni likovi – Bosna i Hercegovina i Bošnjaci i njena osnovna tematika – budućnost. Knjiga se bavi i prošlošću Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u onoj mjeri koja je potrebna da se na osnovu prošlog raspoznaju ona iskustva i tradicija koju treba dosljedno slijediti ili potpuno odbaciti. Mnogo je toga što nam se danas kroz vjersku i političku ideologiju nameće kao sudbinska vrijednost bez koje je opstojnost BiH i Bošnjaka, navodno, nezamisliva. To su, uglavnom, potpuno retrogradna iskustva, shvatanja i mentalitet koji Bošnjake vode u sukob sa stvarnošću, vode ih u kulturnu izolaciju i odvajaju od životnih interesa. Istovremeno, mnogo je iskustava i stremljenja koja su od suštinske vrijednosti i značaja, a koja vladajuća vjerska i politička ideologija nastoji potpuno odbaciti i obezvrijediti zarad svojih klerikalnih i vlastodržačkih interesa.“

I iz ovoga pasusa i iz cjeline rukopisa gosp. Mustafe Čengića prozilazi da je autor beskrajno veliki zaljubljenik u „SR BiH“, i BiH u njezinoj složenosti, te da je beskrajno zabrinut za budućnost svoje zemlje, pa mu se mogu oprostiti raspjevani narativi i oni pasusi u kojima priznaje kako nam je ranije u BiH mnogo toga nedostajalo, ali smo i imali sve što nam je bilo potrebno za dostojanstven život. S tim se mnogi Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci neće moći složiti, ali bi bilo važno da čitaju ovaj podsticajani rukopis odnosno knjigu čija je glavna ambicija provociranje promišljanja i dijaloga prije nego što postane prekasno, prije nego što svi zajedno u BiH potonemo u kulturološki i politički „Srednji vijek“.

Autoru Mustafi Ćengiću se mora čestitati na smjelosti da postavlja teška pitanja u vremenima kada se o njima u pravilu šuti, ili govori pristrasno. Kao malo tko drugi, dakle, Mustafa Čengić se bavi surovom stvarnošću i neizvjesnom budućnošću i Bošnjaka i BiH, zbog čega bi ovaj njegov rukopis mogao biti čitano štivo. Utoliko ga nakladniku Art Rabic sa zadovoljstvom i preporučam za objavljivanje, a čitateljima, već sada na pažljivo iščitavanje.


Mostar, 17. svibnja 2018.

Prof dr. sc. Mile Lasić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru