Oznaka: Assad

Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.

(The Conversation)

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD