Sapere aude ili imaj hrabrosti posramiti se zločina!

Piše: Mile Lasić

U osvrtu pisanom prije točno godinu dana povodom posljednjih presuda ICTY-ija u Den Haagu, pozvao sam na stid i prosvjed protivu „kulture selektivnog sjećanja“, kao i protivu – na njoj utemeljenoj – selektivne (ne)pravde. Kazao sam i tom prigodom i ponavljam i ovdje kako mi osobno agresivno ili obranaško stanje duha i u BiH i u regiji jugoistoka Europe izaziva i muku i gađenje, jer je u konačnici samo potvrda da se ne umijemo služiti Kantovom maximom: „Imaj volju za znanjem. Imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom“ („Sapere aude. Habe Mut, dich deines eigene Verstandes zu bedienen“)! Kao da ta nekultura prosto vrhuni ovih dana i u BiH i u regiji jugoistoka Europe, unatoč svim upozorenjima, pa i Međunarodnom danu ljudskih prava, koji se u našoj zemlji nedostojanstveno obilježava od zvaničnih institucija, ako se uopće obilježava, te na pristojan način od onih koji žive u osami ili na marginama glavnih društvenih procesa.

Kultura izostanka stida i zaborava „tamnih fleka“ u vlastitoj povijesti je, inače, oprobano sredstvo držanja građana u autoritarnim društvima u samoiskrivljenoj malodobnosti, govoreći Kantovim jezikom. Početak ozdravljenja je, pak, vezan uz proces suočavanja s prošlošću, naučio sam dugim životom u SR Njemačkoj. Otuda me i zanimaju anti-autoritarni a ne autoritarni maninstream narativi u svim našim bratski zakrvljenim nacijama, kao i moralna ponašanja, posebice preživjelih žrtava proteklih „jugoslavenskih ratova“.

Ovdje ću samo dotaći tri takva uzorita „slučaja“:

  1. a) praštanje moje bivše asistentice Arijane Krešo ubojicama njezina oca u Trusini, unatoč tomu i što je kao jednoipolgodišnja djevojčica i sama bila nastrijeljena od ubojica iz redova Armije BiH;
  2. b) oprost mladog đakona SPC-a Branislava Rajkovića ubojicama u uniformi HVO-a svirepog ubojstva njegovih i oca i majke u Jasenjanima, jer su ga i teologija i život naučile nužnosti oprosta, kako bi se moglo normalno živjeti;
  3. c) te, praštanje Rešada Mujića, koji je u srpnju 1995. izgubio jedanaestoro rođaka u Srebrenici, pa ipak poručuje: „Bolje je godinu dana pregovarati, nego samo jedan dan ratovati“!

 

Je li ICTY doprinio više uznemirenju nego izmirenju?

Ne želim pjevati u zboru ni s onima koji ovih dana apriori niječu ad hoc instituciju Ujedinjenih naroda kakva je ICTY, niti s onima koji ICTY-iju pjevaju ode, jer se ICTY-iju mora priznati da je uradio veliki posao kojemu domaći sudovi nisu bili i još nisu dorasli, te da je prikupio ogromnu građu o našem sunovratu u barbarstvo na kraju 20. stoljeća.

Mada nedosljedno ICTY je, ipak, poslao i poruku da se kršenje međunarodnog prava i zločini protivu mira i čovječnosti ne isplate, te da za njih snose odgovornosti i oni koji su zločine izvršavali, i oni koji su ih beskrupulozno naređivali, pa čak i oni koji su ih tek nijemo promatrali. Time je implicite i potvrdio enormnu važnost Jaspersovih pitanja krivnje i doprinio razvoju tzv. humanitarnog kaznenog prava daleko više od Nirnberških sudovanja.

Kao profesoru međunarodnih odnosa i bivšem diplomati mi nisu, dakle, apriori problematične presude ICTY-ija, nego u prvom redu selektivna (ne)pravda uslijed izostanka optužbi i procesuiranja svih krupnih zločina i niza „udruženih zločinačkih poduhvata“ (uzp) tijekom „jugoslavenskih ratova“ (1991-1999). Uostalom, iz ovih razloga sam se proteklih dana javno i pitao: što je s neprocesuiranim „uzp-ovima“, počev od onog egzemplarnog u Beogradu (u „glavnom gradu uzp-a“, Tomislav Marković) do brojnih u BiH, koji nisu ni procesuirani, ili je za njih suđeno kao da je riječ o kavanskoj tučnjavi, kako ogorčeno tvrdi gvardijan Fojničkog samostana fra Nikica Vujica. O tom „pomilovanom uzp-u“ pisao sam nedavno i za (ugašeni u međuvremenu) portal Herzegovina.IN , kazavši kako je najstrašnije što su čak četiri puta smanjivane kazne glavnom počinitelju od strane I. Izetbegovića i E. Ganića, prije konačnog pomilovanja, te da se svirepi „uzp“ nad vjerskim ljudima ne želi takvim vidjeti u političkom Sarajevu. (Ovo je izazvalo ogorčenje i kod jednog doktora politologije u  Berlinu i jednog broja lažnih virtualnih prijatelja, onih koji u A. I. gledaju kao u „bosanskog Georgea Washingtona“,  pa smo se i definitivno razišli, što je dobro i za njih i za mene, čini mi se.)

Ja sam proteklih dana, dakle, govorio kako mi nalažu i struka i savjest, jer sam prosto morao govoriti o teškim temama temeljem mojeg već četvrtstoljetnog bavljenja njima: prvo protivu olakog zaborava vlastitih sramota, pa potom i o grijesima ICTY-ija, koji se više ne mogu ispraviti ni putem dovršavanja sudovanja Šešelju, Karadžiću i Mladiću, te Simatoviću i Stanišiću unutar Mehanizma međunarodnih kaznenih sudova (MMKS), a male su šanse da se isprave pred bh. sudovima. Već je, naime, izvjesno da neće biti nikada podignute optužbe protivu „krnjeg Predsjedništva SFRJ“, protivu srbijanskog i crnogorskog vodstva i njihovih sprega s vrhom JNA, te da će u BiH ostati brojni ratni krivci neprocesuirani. Uostalom, sve ovo predugo već traje, pa je opravdano i pitanje da li je ICTY doprinio izmirenju ili uznemirenju, kako je to ovih dana lucidno primijetio profesor Žarko Puhovski.

 

“Nadvladavanje prošlosti”:
prvo “suočavanje s prošlošću”, potom i izmirenje!

O „kulturi selektivnog sjećanja“ i „selektivnoj (ne)pravdi sam proteklih dana govorio u javnim istupima pozivajući se na rasprave mudrijih od mene, počev od Karla Jaspersa pa do Ivana Lovrenovića. Podsjetit ću i ovdje tek kako je književnik Ivan Lovrenović već u komentaru “Hrvatski vitezovi” u Haagu (Prometej, 9. travnja 2004.) ukazao znalački na Jaspersov pojam krivnje. „Od Nürnberga 1945. i Jaspersa naovamo, od svakoga Evropljanina se očekuje da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako već i sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura“, a „u ovome, našem slučaju, reklo bi se – čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: u aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice.“ Lovrenović se potom pozvao i na Jaspersovo objašnjenje metafizičke krivnje: “Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina. Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica”, kako bi sugerirao: „Testirajte svoju najbližu okolicu: ima li ikoga tko će danas ozbiljno ‘zagristi’ u Jaspersove argumente?“

Nažalost, vrlo je malo onih koji se uistinu stide za sramote i zla počinjena u naše ime. Jedan od tih koji je ozbiljno „zagrizao“ za Jaspersove argumente, jer i živi ideju „svjetskog ethosa“ (Hans Küng) i nužnosti praštanja (Jürgen Moltmann), pa se javno i grozi selektivne nepravde i sveopćeg ravnodušja među nama, je mladi teolog i doktorand Sveučilišta u Grazu, Dalibor Dado Milas. On polazi ispravno od tri različite realnosti u tri post-ratna društva u BiH i zaključuje „da su sva tri i izolirana i okrutna“. Po Milasu, „ona su okrutna s obzirom na svu patnju koju su prouzrokovali među potlačenima i žrtvama i s obzirom na bezosjećajnost koju ta društva pokazuju u svom odnosu prema žrtvama vlastitoga kolektiva…”

Mladi teolog je potom izrečenu tvrdnju pošteno ilustrirao teškim nerazumijevanjem Hrvata i Bošnjaka i u domeni kulture selektivnog sjećanja: „Hrvati se prisjećaju i obilježavaju komemoraciju pokolja nevinih ljudi (op. Hrvata) u Križančevu Selu, Grabovici i Uzdolu. Za Hrvate je to važan datum. No većina Hrvata se ne ‘sjeća’ pokolja u Ahmićima, gdje su pobijeni žene i djeca. Vrijedi i obrnuto. Bošnjaci redovito komemoriraju obljetnicu masakra u Ahmićima, Srebrenici i Bugojnu, ali ‘zaboravljaju’ na mjesta pokolja i stradanja ‘onih drugih’, za koje su odgovorni Bošnjaci. I jedni i drugi imaju svoje kalendare, u kojima oni ‘drugi’ nemaju svoj datum. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i ‘drugi’ nemaju svoga kalendara. Tu je riječ o žrtvama koje ne smiju postojati u tuđoj javnosti…“ (Te zločine je počinio netko ‘naš’, u ‘naše’ ime, www.express.hr, 06.12.2017.)

Vjerojatno iz razloga što se samo usamljenici s margina podijeljenih društava miješaju u Jaspersova pitanja krivnje, mi i nismo više od dva desetljeća poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) uopće odmakli daleko od Jaspersova ”nultog sata“, dakle totalnog sloma, kako bismo se počeli odgovorno baviti razumijevanjem i krivnje i odgovornosti. Tomu je vjerojatno glavni uzrok što je „jugoslavenski rat“ završio i bez pobjednika i poraženih, mada su svi poraženi, pa se tek i pojavljuju čestiti pojedinci koji se zalažu za bespoštedno suočavanje s prošlošću. Neka ono što sam uputio mojemu sugrađaninu Elvedinu Neziroviću u formi komentara na njegovoj FB stranici bude podrška i ohrabrenje svim takvima: Elvedine, pozdravljam Vaš pristup temi, ali sugeriram da se pojam “die Vergangenheitsbewaltigung”, u bukvalnom prijevodu “prevladavanje” ili “nadvladavanje prošlosti”, ne svodi samo na “suočavanje s prošlošću”, jer podrazumijeva i prihvatanje odgovornosti za sve vrste krivnje, izuzev za kaznenu koja je uvijek individualizirana, pa potom i izmirenje sa sobom i bivšim “neprijateljima”…

 

Anestezirane analfabete i kultura sjećanja!

U odgovoru na pitanja novinara Slobodne Dalmacije – hoće li drugostupanjska presuda Žalbenog vijeća ICTY-ija u slučaju „Prlić i drugi“ imati posljedica po ustavni preustroj BiH, procijenio sam da će isti oni koji već godinama pokušavaju pomjeriti kakav takav balans između nacionalnog i građanskog u ustavima BiH i entiteta RS i Federacije BiH, pokušati iskoristiti ovu situaciju u korist njihove vizije entiteta i cijele BiH. Ovakvo što značilo bi ili ignoriranje BiH, ili nijekanje višenacionalnosti u BiH, ma koliko i jedno i drugo bilo opasno! Ponovit ću i ovdje: od višenacionalne zemlje može se napraviti “politička zajednica” samo ukotvljenjem građanskog unutar nacionalnog, a ne borbom protivu tzv. etničkog principa u BiH.

Uostalom, radi se o elementarnim načelima liberalizma, po kojima je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, kako je na to upozorio u „Iskušenjima neslobode“ i Sir Ralf Dahrendorf, pozivajući se na John Stewarta Milla, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na zbor; s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Dahrendorf, R., Versuchungen der Unfreiheit, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)

Nažalost, niz presuda ICTY-a poslužit će i za „iskušenja neslobode“ od strane oni koji se rado predstavljaju liberalima, ali niječu utemeljenost i kolektivnih prava u neotuđivost ljudskih prava i sloboda, koje prosto mora garantirati pravna država, ako je ima. Poslužit će, također, i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja, što znači da će se na sve strane i dalje veličati upravo odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot toj i takvoj selektivnoj kulturi sjećanja, koja i nije drugo do svjesno odnjegovani zaborav vlastitih sramota, istinska kritička kultura sjećanja podrazumijevala bi i stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protivu humanitarnog prava, posebice počinjene u naše ime.

Time sam i za Slobodnu Dalmaciju sažeo ono što stoji u svim mojim knjigama: prošli užasni rat nije bio ni čisto obrambeni, ni oslobodilački, ni domovinski ili otadžbinski, nego i sve to i „građanski“, i rat bandi i tranzicijskih gospodara života i smrti za teritorije i društvene resurse, što je tražilo i niz “udruženim zločinačkih pothvata” na prostorima bivše SFRJ. Posebice u BiH se radilo o nizu uzp-ova, samo što ih takvima ne zovemo, a trebali bismo, jer su se primjerice u istom danu događali samo u razmaku od dva sata bestijalni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, da zaboravimo na trenutak srpske ratničke igre. Ili su se u istom gradu, primjerice u Bugojnu, događali „nestanci“ prvo jednih, pa potom i drugih, što je sramotno zaboravljati, a i to se zaboravilo. U BiH skoro da i nema nikoga da sintetički promatra fenomen samouniženja u ratu i izrazi empatiju prema onima koje su ožalostile naše „junačine“, pa uvredljivo i dalje slavimo svoje “heroje”, koji su u očima onih drugih i trećih tek puki dželati. U tom pogledu smo duboko u devedesetim godinama 20. stoljeća.

Kako je već rečeno, temeljni problem ostaje što skoro sve postjugoslavenske akademske i sve političke elite interpretiraju kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način, kako bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim. O ovomu sam pisao u Oslobođenju, 14. lipnja 2014. pod naslovom „Razmišljanja o krivnji“, pa je potom taj prosvjed prenijet i na zagrebački portal Autograf.hr, 28. kolovoza 2014. u rubriku „Književni ogledi“. Objasnio sam tada kako u stiliziranju ratno-pobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo i sljedbenici i zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimo-transagresijske kulture nesposobnosti empatije s drugima, zbog čega i jesmo u konačnom ishodu anestezirane analfabete u oblasti kritičke kulture sjećanja.

 

Možemo mi i dublje u prošlost!

Pojavljivao sam se proteklih dana u nizu medija, mada sam mnoge i odbio (RTRS, FTV, Jutarnji list). Prihvatio sam samo razgovore za N1 i BHT1, uz Slobodnu Dalmaciju, te ranije utanačeni intervju za neovisni podgorički tjednik „MONITOR“ (osvanuo u broju 1416, od 08. prosinca 2017.). Dakako, i u njemu sam morao govoriti o histeriji među Hrvatima i u Hrvatskoj i u BiH povodom konačne presude ICTY-ija u predmetu „Prlić i ostali“, te antihrvatskoj kontrahisteriji u bošnjačkim i srpskim medijima.

Čitatelje Monitora sam, prvo, podsjetio da smo slične euforije doživjeli proteklih godina mnoštvo puta, samo nismo, nažalost, skoro nikada i distanciranje od pogrešnih ratnih politika i pogotovu nismo iskreno pokajanje političkih vrhuški. Bilo je među osuđenima par kajanja, ali posve iskrenog samo od Milana Babića, koji je izvršio i samoubojstvo. Precizirao sam kako bi bilo bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993., ali nije, nažalost. Čak šta više, veoma je pompozno obilježena 18.obljetnica od njegove smrti.

S tim u vezi za čitatelje dodajem da bi za razumijevanje Tuđmanovog odnosa prema BiH bilo potrebno pozabaviti se i Tuđmanovom 1991. (vidjeti u Jutarnjem listu od 09. prosinca 2017. najvažniji Tuđmanov transkript sa sastanka s tadašnjim vodstvom Hrvata iz BiH, održanom 27. prosinca 1991.), pa potom i njegovom ratnom politikom iz 1993., kao i tzv. mirovnim politikama u 1994. i 1995. koje se tiču stvaranja Federacije BiH u Washingtonu i Općeg mirovnog ugovora za mir u BiH iz Daytona i Pariza. Hoću i izrijekom reći kako nije umjesno štedjeti kritika prvog hrvatskog predsjednika, te da bi bilo nužno propitati među Hrvatima u BiH i Tuđmanove katastrofalne predrasude prema BiH i neznanja o Hrvatima u BiH, koje su i vodile i potonjim trgovinama s Hrvatima u BiH radi tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Jednako tako bi bilo krajnje vrijeme propitati i poslijeratne licemjerne ili nadute politike iz Zagreba i prema BiH i Hrvatima u BiH. Dakako, krajnje je vrijeme propitati i licemjerne politike Tuđmanovog sparing partnera Alije Izetbegovića, ali o njima drugi put.

Kazao sam i u „Monitoru“ kako malo tko niječe da je u Herceg Bosni bilo protjerivanje stanovništva i ubojstava, ali da se u BiH među Hrvatima ogorčeno što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački „udruženi zločinački pothvati“. Meni osobno je posve jasno da se kao Hrvat moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali da tim putom imam pravo i zapitati se: nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedio bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima? Uostalom, ovih dana su konačno uhapšeni u Konjicu osumnjičenici za zločine nad Srbima i u logoru Čelebići i na Bradini, o čemu su potresno pošteno pisali i Dragan Bursać i Goran Sarić. A bilo je itekako i takvih zločina i za njih se znalo kako iz volšebno nestalog ratnog dnevnika oficira u redovima Armije BiH, izvjesnog Macića, tako i iz potresnih književnih zapisa zarobljenika u logoru Silos pored Tarčina po imenu Milo Bratić, koji je nedavno preminuo u Kanadi.

Istina je, dakako, da je u početku Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30% Hrvata i Srba u svom sastavu. Dodajem ovdje da je ona takvom prestala biti u momentu kada je vrh SDA ponizio u redovima Armije BiH visoko rangirane oficire Stjepana Šibera i Jovana Divjaka, a u diplomatsko-konzularnim predstavništvima RBiH rijetke Srbe i Hrvate, pa i mene, o čemu ovdje ne govorim, ali sam ostavio svjedočenje u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (vidjeti u: Lasić, M., Dvije knjige pod jednim krovom, Tuzla 2012.).

Odnjegovao se posve svjesni zaborav, pa se zaboravilo i da je u sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod imenom El Mudžahid, kojemu je formalno vrhovni komandant bio Alija Izetbegović, kao što se zaboravilo i da je spomenuti Izetbegović priskrbio za sebe nelegalno poziciju predsjednika Predsjedništva BiH, manipulirajući i legalitetom i multietičnošću, kad mu je i dok mu je to bilo potrebno. U Monitoru sam objasnio kako je i bošnjačka strana imala logore, samo za Hrvate njih 331, kako tvrde u hrvatskim logoraškim udrugama, pri čemu ne mijenja na stvari što im se do danas u političkom Sarajevu tepa da su bili „sabirni centri“. I u Monitoru sam izrazio žaljenje zbog nesankcioniranih „uzp-ova“, uključivo i bošnjačkog vodstva, počev od spomenutog svirepog ubojstva fojničkih faratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici i drugdje. Ukazao sam, također, i da je hrvatsko-bošnjačka ratna story iznimno komplicirana: Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova, jer je od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH, njih preko 66.000 bilo bošnjačkog podrijetla, kako govori i „Bosanska knjiga mrtvih“ Mirsada Tokače. Ali, neupitno je da su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog „uzp-a“, na koji se skoro zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala i „Herceg Bosna“ više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u.

Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH, jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju: sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju „olimpijskog grada“ kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom, u kojemu je već u 1992. porušene šest gradskih i pet prigradskih ćuprija, dok je Stari most ostavljen na nemilost silnicima u „ratu unutar rata“, tj. bošnjačko-hrvatskom ratu. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti „Velike Srbije“ u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetljišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Ovo je, dakako, bilo važno reći zbog crnogorskih čitatelja. Uzvratit će se, nažalost, kasnije od strane zločinaca i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru. U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovice u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevala hrvatska komanda, sukladno dogovorima između HVO i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. Uostalom, i sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek nešto manje puta (31 put) nego Tuđman i Milošević (48 puta). K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključivo i onaj u Washigtonu u ožujku 1994, kojim je utemeljena Federacija BiH (federacije Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj je tijekom rata bilo smješteno ponajviše Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH, liječeni su ranjenici Armije BiH, itd. No, ni u političkom Sarajevu, ni u političkom Zagrebu ne žele se referirati na svijetle točke u recentnoj prošlosti.

Vrlo mi je važno bilo objasniti i u „Monitoru“ kakvi se to „hibridni ratovi“ i „containment policy“ vode u BiH. Prvi pojam govori o ratovima putem dezinformacija, naglasio sam, a drugi je „hladnoratovski pojam“ kojim se objašnjavala tzv. politika zagađivanja međusobno bliskih nacija, koje vjerojatno potječu od istog etničkog supstrata, ali su vjerozakoni i geopolitike učinili svoje kroz povijest. BiH bi mogla, čak, doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o samoj sebi kao višenacionalnoj državi, što se uporno odbija u prvom redu u političkom Sarajevu. BiH prosto vapi za balansom građanskog i nacionalnog, ali Bošnjaci svih svjetonazora forsiraju tvrdoglavo samo tzv. građansku opciju, dok su i Hrvati i Srbi žestoko protivu toga, kako ne bi bili eliminirani kao konstitutivne nacije u BiH. Zapravo bi bilo krajnje vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirila uzavrela situacija u BiH i počelo kretati ka transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je EU, ali do toga je malo komu u političkim vrhovima iskreno stalo.

Na pitanje „Monitora“ o neispunjenim zahtjevima iz „tri D strategije“ – denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija – odgovorio sam kako slijedi: a) Demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama; b) Denacifikacija nije ni započela; c) Demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri „nacionalne vojske“ i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dozvoljeni, da i ne govorim o privatnim stokovima oružja u svakoj poštenoj hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj kući.

A „pravna država“, ona koju je jedan političar SDA obećao prije četvrt stoljeća da „dolazi u ponedjeljak“, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja „uhljeba“ iz sve tri bh. nacije, te zemlja ljudi ispod granice „aposlutne bijede“, njih oko 30%, te onih na granici bijede (preko 50%). Najgore je, ipak, što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, inclusive prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku Postmoderna, u nas je tek na redu Prva (politička) moderna!

Ukazao sam i u „Monitoru“ kako se upravo u odnosima BiH i RH, te unutar BiH između sve tri nacije, vidi kao na dlanu ono što nas je poučio K. Jenkins: zaboravlja se, a ne bi se smjelo zaboraviti da se „prošlost“ i „historija“, iliti „istorija“ u pravilu razlikuju, jer je „historija“ tek jedan od mogućih ideoloških i političkih narativa o prošlosti, pa bi tek „povijest“ bila kritičko-racionalistička objekcija i jednog i drugog: i prošlosti i historije. Ali, za takvo što se ne želi čuti ni u BiH, ni u RH, ni u drugim „lažozemljama“ (S. Basara), jer bi to podrazumijevalo suočiti se s povijesnim istinama. Otuda i jesmo još uvijek zarobljeni u viktimizacijske interpretacije, sukladno kojima su „naši“ uvijek heroji, dok su oni „drugi“ i „treći“ ružni, prljavi i zli? Nisu, nego su ubojice među nama, nerijetko u rođačkim, političkim i kapital-suodnosima uvezanim s vrhovima vlasti, kako ne pokazuju samo reakcije na ICTY-ijevu presudu u „slučaju Mladić“ i slučaju „Prlić i drugi“, nego i u slučaju svježe uhapšene 13.orice pripadnika Armije BiH u Konjicu zbog zločina Armije BiH nad Srbima. Otuda i jesu nužni i dalje, ma koliko izgledali uzaludni, apeli za de-viktimizaciju, jer de-viktimizacija je prvi preduvjet za ozdravljenje bolesnih društava i u BiH i u Regiji!


Podsjećanje povodom Dana ljudskih prava, u Mostaru 12. prosinca 2018.

Oglasi

Ljudska prava: smokvin list vladajućim elitama ili koristan alat u borbi za društvenu pravdu?

Piše: Sandra Kasunić

Kada su prije sedamdeset godina ljudska prava postala dio međunarodne obaveze država, to je bila posljedica kompromisa između velikih sila, ali i odluke da se užasi Holokausta više ne smiju ponoviti. Danas se, možda više nego ranije, koncept ljudskih prava čini kao bezopasna lijepa želja. No treba li ga zato olako odbaciti?

Historijski revizionizam, napadi na reproduktivna ženska prava, snažni rezovi socijalne države, diskriminacija na osnovi seksualnog opredjeljenja ili porijekla, bujajući govor mržnje usmjeren protiv pripadnica drugih narodnosti i osoba drugačijeg političkog svjetonazora: sve su to fenomeni – a ovaj popis svakako nije iscrpljen – koji ozbiljno ugrožavaju mir i slobode ne samo onih koji su neposredno pogođeni, već svih nas. Oni služe kao indikator činjenice da se već nalazimo duboko u periodu borbe za obranu prava za koje smo smatrali da su davno izborena. Štoviše, uzimajući u obzir nepostojanje političkih opcija koje se čine dovoljno uvjerljivim i/ili snažnim da bi se mogle suprotstaviti tim prijetnjama, upitno je kako ćemo uopće uspjeti sačuvati status quo.

Ta ugrožena prava kodificirana su na današnji dan 1948. godine, kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, pod dojmom Holokausta i iskustva fašizma,jednoglasno usvojila Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Ukupno osam država članica je pri glasanju bilo suzdržano – Čehoslovačka, Poljska, Saudijska Arabija, Sovjetski Savez, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, Južna Afrika i Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Međutim, unatoč činjenici da navedene zemlje nisu glasale za usvajanje Deklaracije, dio njih je itekako sudjelovao u procesu pisanja iste, i još važnije, nisu glasale protiv.

Usvajanje Deklaracije opisuje se kao prekretnica u historiji međunarodnih ljudskih prava, ali ono je u osnovi imala isključivo ceremonijalni karakter. Tek s usvajanjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 1966. godine, ta su prava stekla pravnu težinu tako što su postala utuživa, odnosno obvezujuća. Istovremeno, odvojeno usvajanje građanskih i političkih prava odnosno liberalnih prava s jednete ekonomskih, socijalnih i kulturalnih prava s druge strane, može poslužiti kao pokazatelj da oko univerzalnosti ljudskih prava ipak nije postojao konsenzus između kapitalističkih i socijalističkih država.

Prešućeni radnički doprinos

Razlog tome je ponajprije historijske i ideološke naravi. Prva generacija ljudskih prava, građanska i politička prava, naslijeđena su iz doba Američke i Francuske revolucije. U tom kontekstu valja istaknuti Virinijsku deklaraciju o pravima iz 1776. i Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, u kojima su kodificirana prava koja su smatrana i neotuđivima i urođenima. Međutim, ona nisu vrijedile za žene ni mnoge druge grupe poput robova ili pripadnika drugih rasa.1Središnje mjesto u njima zauzimaju prava na pravnu jednakost, slobodu, sigurnost i privatno vlasništvo. Marx u svom Prilogu židovskom pitanju evaluirao je ta prava “čovjeka” konstatirajući da“(…) nijedno od takozvanih čovjekovih prava ne prevazilazi egoistična čovjeka, čovjeka kao člana građanskog društva, naime kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povučen u sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju […] Jedina veza koja ih [individuume] ujedinjuje jeste prirodna nužnost, potreba i privatni interes, čuvanje njihova vlasništva i njihove egoistične ličnosti.”

Tim prilogom Marx je formulirao jednu od najrelevantnijih kritika ljudskih prava u kojoj sugerira da ona predstavljaju tek političku emancipaciju, ali čine samo međukorak k emancipaciji čovjeka. No pri analizama nastanka ljudskih prava redovno se izostavljaju doprinosi radničkih i socijalističkih borbi po pitanju socijalnih i ekonomskih, ali i građanskih i političkih prava. Ljevica se često i sama izostavlja iz diskusije i ne uzima u obzir da nema nikoga tko bi umjesto nje naglasio socijalistički doprinos ljudskim pravima. Bez radničkih pokreta i borbi danas sasvim sigurno ne bismo imali pravo na adekvatne radne uvjete, zabranu dječjeg rada i pravo na socijalnu sigurnost. Upravo pokreti radničke klase borili su se za univerzalna i fundamentalna prava kroz politički, ekonomski i kulturalni preokret s ciljem nadilaženja kapitalizma. Time su te borbe, u koje možemo svrstati i Ruske revolucije i jugoslavenski Narodnooslobodilački pokret, doprinijele sekularnom pristupu ljudskim pravima, univerzalnom pravu glasa i pravu na samoodređenje koje predstavlja antikolonijalnu dimenziju ljudskih prava.2

Mrtvo slovo na papiru?

U tom kontekstu, valja se prisjetiti i odnosa SFRJ prema ljudskim pravima. Naime, uz ratifikaciju gore navedenih Međunarodnih paktova, njezin ustav iz 1974. je u svojoj III. glavi sadržavao ukupno pedeset članaka o slobodama, pravima i dužnostima čovjeka i građanina. Uspoređujući te članke s tadašnjim međunarodnim ljudskopravaškim aktima, upečatljivo je da su jugoslavenski bili mnogo dalekosežniji i konkretniji. Uz nepovredivost stana, slobodu znanstvenog i umjetničkog stvaranja, ograničeno radno vrijeme radnica (na maksimalno 42 sata tjedno), pravo na rad i slobodu rada, garantiralo se primjerice i “pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece” u članku 192. ili, u narednom članku, dužnost svakoga “tko iskorištava zemljište, vodu ili druga prirodna dobra” da to čini “na način kojim se osiguravaju uvjeti za rad i život čovjeka u zdravoj okolini”. Ta ustavom uređena prava, u kombinaciji s činjenicom da je Jugoslavija bila i jedna od država osnivačica Ujedinjenih nacija, koja je aktivno sudjelovala u izradi suvremenih ljudskopravaških akata, govore u prilog tezi da je prepoznala emancipatorni karakter ljudskih prava.

No danas se na spomen ljudskih prava često može čuti kako su ona mrtvo slovo na papiru budući da ih ni 70 godina nakon njihove kodifikacije vladajuće elite diljem svijeta ne priznaju, odnosno da ih krše. Ponajprije to vrijedi za ekonomska i socijalna prava, ali ne isključivo. I zaista, kako da primjerice shvatimo ozbiljno ljudsko pravo na rad, na adekvatni standard života ili socijalnu sigurnost kada živimo u kapitalističkim društvima čija su obilježja, između ostalog, nejednakost, privatno vlasništvo ili akumulacija kapitala utemeljena na ljudskom radu? Što nam znače aktivno i pasivno biračko pravo kada smo prisiljeni boriti se za ekonomsku egzistenciju? Što nam vrijedi pravo na slobodu kretanja kada slobodu kretanja u potpunosti ima isključivo kapital? Ljudska prava sadrže inherentni paradoks jer nam sugeriraju da imamo određena prava koja ipak ne možemo uživati ukoliko nemamo, primjerice, dokumente neke od država globalnog sjevera ili dovoljno novca.

Korak prema pravdi

Znači li to da ljudska prava treba u potpunosti izbaciti iz rječnika ljevice? Uzimajući u obzir da ona u sebi sadrže i nasljeđe radničkih, odnosno socijalističkih borbi, odbaciti retoriku ljudskih prava značilo bi odbaciti cijeli set prava koja su 1948. predstavile kodificiranu utopiju, a to čine i danas. Također, većina ljudskopravaških konvencija još uvijek vrijedi u državama bivše Jugoslavije, odnosno one su ratifikacijom postale dio nacionalnog zakonodavstva. Stoga ih progresivne političke akterke itekako mogu koristiti kao alat u borbi za pravednije društvo. Konkretno znanje o njima i njihovim mehanizmima nadalje nudi i mogućnost proaktivnog djelovanja, primjerice kada se borimo za pravo na vodu ili pravo na plaću dostatnu za život.

Bez uključivanja u diskurs o ljudskim pravima i zauzimanja tog prostora kako bi se objasnili paradoksi koji su im inherentni, ona doista i postaju mrtvo slovo na papiru, odnosno smokvin list vladajućima koji ih koriste kako bi međunarodnoj zajednici pokazali stopu razvijenosti demokracije države koju vode. Stoga je bitno da se u aktivan rad na i sa ljudskim pravima umiješaju oni koji se zalažu za pravedniji svijet za sve. Jer, za ljudskopravašku zajednicu važno je da joj se priključe akterke koje bi ukazale – ili bolje: objasnile i inzistirale – na nespojivosti kapitalizma i ljudskih prava te nužnosti demokratizacije ekonomije kako bi se omogućilo pravedno društvo. Nadalje, ljudska prava mogu služiti, a ponekad već i služe, kao izvor inspiracije u borbi i time mogu doprinijeti odmaku od isključivo reakcionističkog pristupa djelovanju protiv opresije, nepravde i društvene nejednakosti.

Trenutno se nalazimo u situaciji u kojoj u moramo braniti ono što smo smatrali već davno izborenim. Jedno od bitnih pitanja koja se pritom postavljaju je: može li ljevica ponuditi odgovor na goruće društvene probleme ili se tim problemima može suprotstaviti isključivo kao gasiteljica vatre? Ljudska prava u tom smislu mogu biti ne samo alat, već i privremeni (ne i krajnji) cilj, odnosno bitan međukorak za prevazilaženje aktualnog uređenja prema pravednijem društvu.

  1. Tijekom Francuske revolucije autorica Olympe de Gouges napisala je Deklaraciju o pravima žena i građanki, kao odgovor na poznatiju Deklaraciju.
  2. Micheline Ishay (2005) The Socialist Contributions to Human Rights: An Overlooked Legacy, The International Journal of Human Rights, 9:2, 225-245.

(Bilten)

Foto: Pixabay

Od Željke Markić do Donalda Trumpa: prema svijetu bez ljudskih prava?

Otkad je prije otprilike pet godina na hrvatsku političku scenu na velika vrata stupio ultrakonzervativni i klerikalni pokret pod neformalnim vodstvom Željke Markić, brojni domaći komentatori optimistično zaključuju kako je riječ o tendenciji suprotstavljenoj toku povijesti. Klerikalci nas žele vratiti u period prije 18. stoljeća, odnosno prije prosvjetiteljstva i koncepta ljudskih prava, mnogi su ispravno upozorili. Njihova “vandeja” se možda poziva na zaštitu života, ali usput sasvim otvoreno npr. vezuje politička prava uz etnokonfesionalnu pripadnost ili nameće samo jedan prihvatljiv oblik identiteta ili seksualnog morala. Drugim riječima, za Željku Markić i njezinu ekipu ljudska prava možda počinju začećem… ali završavaju rođenjem. Continue reading “Od Željke Markić do Donalda Trumpa: prema svijetu bez ljudskih prava?”

Pet rješenja za preobrazbu svjetskog gospodarstva

Piše: Sam Cossar-Gilbert

Živimo u svijetu koji se suočava s mnogim destruktivnim i međusobno povezanim krizama: porastom nejednakosti, klimatskim promjenama, siromaštvom, zagađenjem okoliša i kršenjem ljudskih prava. Sadašnji gospodarski sustav prolongira i pogoršava takvo stanje. Continue reading “Pet rješenja za preobrazbu svjetskog gospodarstva”

Amnesty International: Trump, Erdogan, Orban i zapadni Balkan

Amnesty International, poznata organizacija za promidžbu ljudskih prava, imala je dosta lošega za reći u svome izvješću za 2016. Za ovu utjecajnu organizaciju prošla godina bila je “godina kontinuirane bijede i straha u kojoj su vlade i naoružane grupe ugrožavale ljudska prava na mnoštvo načina”. Dodali su i da je ova godina bila „godina u kojoj je cinična uporaba ‘oni protiv nas’ priče dovela do krivnje, mržnje i straha na razini neviđenoj od 1930-ih“, od vremena kada je Adolf Hitler došao na vlast u Njemačkoj.

U izvješću se govori o najvažnijim događajima koji su obilježili prošlu godinu. Sirija zauzima posebno mjesto. Tragični sirijski grad Alep skoro cijeli je sravnjen sa zemljom u zračnim udarima i uličnim borbama. Ovaj grad svojom sudbinom prizvao je u sjećanje neke druge poraze međunarodne zajednice, poput Ruande 1994. ili Srebrenice 1995.

Na političkom planu dominira Donald Trump kao novi predsjednik SAD-a. Amnesty smatra da je Trumpov dolazak na vlast obilježen „predizbornom kampanjom tijekom koje su se često čule problematične izjave koje šire podjele, mizoginiju (odbojnost ili mržnju prema ženama) i ksenofobiju“. Tijekom kampanje Trump je izjavio da će umanjiti osnovne građanske slobode i predstaviti politike koje su suštinski suprotstavljene ljudskim pravima.

Osim Trumpa, Amnesty International naveo je turskog predsjednika Erdogana i mađarskog premijera Orbana kao osobe koje su problematične s aspekta ljudskih prava. Ovi političari u svojim državama sprovode otrovne politike koje „progone, okrivljuju i dehumaniziraju cijele narode“.

Od država zapadnog Balkana, za Hrvatsku se kaže da je prošla kroz period političke nestabilnosti zbog promjena u vlasti. Uvjeti za prihvat izbjeglica bili su u 2016. „uglavnom adekvatni, ali nema koherentnih, dugoročnih rješenja za politiku društvene integracije. Diskriminacija etničkih manjina i dalje je prisutna dok je sloboda medija narušena. Pojačana je nacionalistička retorika i govor mržnje koji doprinose rastućoj etničkoj netrpeljivosti i nepovjerenju“. Ovo izvješće predstavlja svojevrsni  šamar premijeru Plenkoviću i njegovom ‘uljuđenom’ stilu vladanja.

U izvješću za Bosnu i Hercegovinu stoji da „unatoč usvajanju naprednog antidiskriminacijskog zakonodavstva, manjine se suočavaju s raširenom diskriminacijom. Prijetnje i napadi na novinare i slobodu govora su nastavljeni. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju donio je nove presude za zločine počinjene tijekom rata 1992-1995. Na lokalnoj razini, pristup pravdi i isplata odšteta za civilne žrtve rata su i dalje ograničeni“. Opći je dojam da su ove, zapravo životno važne teme, skoro trajno gurnute na sporedni kolosjek u bh politici sa svojim referendumima, prepucavanjima i preglasavanjima.

Pitanje je međutim koliko vrijede izvješća renomirnih organizacija za ljudska prava u vrijeme Trumpa i mnoštva balkanskih trumpova. Dugoročno su važna ali izgleda da su suštinski ignorirana u valu populizma koji je preplavio svijet. To je potencijalno nesaglediva tragedija.

Za kraj, citat generalnog tajnika Amnesty Internationala, Salila Shettya koji elokventno sažima prošlu godinu: „ U 2016. ideja ljudskoga dostojanstva i jednakosti, te sam pojam naše ljudske obitelji snažno su i nemilosrdno napadnuti pričom o strahu i krivljenju drugih za svoje probleme. Tu priču propagiraju oni koji žele osvojiti vlast ili oni koji žele ostati na vlasti – i jedni i drugi po svaku cijenu“.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Amnesty International

Što je Europska konvencija o ljudskim pravima ikada učinila za nas? (VIDEO)

Treba li Velika Britanija ostati u Europskoj uniji ili je napustiti, pitanje je koje zadnjih mjeseci zaokuplja britansku javnost. O tome će Britanci odlučiti na referendumu  zakazanom  23. juna. Javnost je polarizirana na one koji manje-više argumentirano ističu prednosti ostanka u EU i one druge koji ukazuju na neke objektivne nedostatke Unije kao višenacionalne zajednice. Među ovima drugima dosta su glasni i paranoidni nacionalisti koji veoma snažno zagovaraju izlazak Britanije iz EU i nacionalno čistunstvo, smatrajući da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane.  Ismijavajući ovakav stav, poznati glumac Patrick Stewart napravio je urnebesan skeč koji je vrlo brzo postao popularan na društvenim mrežama. Stewart ovdje konkretno ismijava tvrdnju ministrice unutarnjih poslova Therese May da bi Velika Britanija trebala odstupiti od Europske konvencije o ljudskim pravima. Skeč je ujedno i posveta legendarnim montipajtonovcima.

Video sadrži titlove i uz određeno znanje engleskog jezika može se pratiti bez problema.

 

Dokle Sejdić-Finci?

Zaslužuje li Bosna i Hercegovina biti članicom EU ako diskriminira svoje građane? Slučaj Sejdić i Finci.

Bosna i Hercegovina diskriminira dio svojih građana. Da stvar bude još puno gora, Bosna i Hercegovina diskriminira svoje Rome i Židove, a i druge koje politika imenuje ostalima. Biti europska država nakon Drugog svjetskoga rata i diskriminirati ova dva naroda tužno je i porazno. Svi oni kojima je važna dugoročna dobrobit BiH moraju biti zabrinuti sporošću i nemarom vlasti i javnosti u ovome slučaju.

Treba reći da ova diskriminacija nije namjerna. Ona je posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je doslovno sklepan od strane administracije SAD-a da bi se završio tragični rat u zemlji. Trebalo je tražiti kakvo-takvo rješenje, jer milijuni građana bivše Jugoslavije preplavili su Europu, Sjedinjene američke države i Kanadu, a dešavao se i snažan pritisak javnosti na politike Zapada.Taj mirovni sporazum i novi ustav napravljeni su s namjerom da se na neki način udovolji trima konstitutivnim narodima (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), njihovim nacionalnim vođama i prioritetima. Tek poslije su se sjetili da postoji još netko osim njih.

U Bosni i Hercegovini, ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda ne možete biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH. Ova očita diskriminacija dovela je do tužbe koju su predstavnici BiH Roma i Židova, Dervo Sejdić i Jakob Finci, pokrenuli pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je naravno presudio u njihovu korist, odlučivši da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Odluka Suda donesena je 22.12.2009., ali otada se ustavno-pravni položaj bh Roma, Židova, ali i svih ostalih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ni u kojoj mjeri nije promijenio.

Bosna i Hercegovina je zvanično aplicirala za članstvo u EU 15.2.2016. godine.  Pristupni proces će, blago rečeno, biti dug i kompliciran. Komesar za evropsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn poručio je bh zvaničnicima da nastave s reformama. Da je dobre volje i spremnosti za dogovore unutar BiH te bi reforme mogle biti samo administrativno-birokratski postupak. Nažalost nije tako, jer u BiH je sve politika.

Međutim, čini se upravo nevjerovatnim da će EU Bosnu i Hercegovinu primiti u svoje članstvo bez promjene ovih diskriminirajućih ustavnih odredbi. Već imamo neka nezvanične komentare koji jasno ukazuju da je to tako.  Josip Juratović, zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) u Bundestagu i član vanjskopolitičkoga odbora Bundestaga (inače podrijetlom iz Hrvatske) izjavio je da “Bosna i Hercegovina bez implementacije sudske odluke Sejdić-Finci, bez uspostave građanskih prava, neće ući u Europsku uniju”.

Na koncu, da li bi bilo pravedno da ovakva Bosna i Hercegovina postane članica kluba koji je, sa svim svojim opterećenjima i manjkavostima, ipak primjer i predvodnik u globalnim demokratskim procesima i ostvarivanju ljudskih prava? To bi bila svojevrsna nagrada nacionalistima koji će i dalje upotrebljavati vlast kao i sve godine do sada.

Važno je dodati da su svi građani Bosne i Hercegovine žrtve trome i neodgovorne vlasti kojoj je glavni cilj opstnak i ispunjavanje samo minimuma neophodnog za održavanje na vlasti. Međutim, građani su birali i biraju te i takve političare na skoro svim izborima od uspostave demokracije u BiH, što je velika tema sama po sebi. Interesantna je činjenica da je javnost u BiH vrlo skeptično reagirala na predaju aplikacije za članstvo u EU, pitajući se čime je ovako nespremna BiH to uopće zaslužila.

Ipak je dobro da se krenulo u proces priključivanja EU, ali treba znati da će promjena Ustava u slučaju Sejdić-Finci biti apsolutni uvjet za članstvo, što je jedino moguće i ispravno rješenje.

DD

Foto: Aljazeera Balkans