Kriza u Makedoniji

Što se to dešava u Makedoniji? Čini se da je pitanju još jedna (vještačka?) kriza, ali jedna od onih koje nagrizaju povjerenje u demokratski proces i institucije države.

Vladajuća stranka VMRO-DPMNE i njen vođa, bivši premijer Nikola Gruevski objavili su svojevrsnu listu prijetnji upućenu nevladinim organizacijama, opozicijskim strankama i stranim diplomatama. Također su naglasili da više neće dopuštati uplitanje stranih sila u unutarnje stvari Makedonije.

Na nedavnim izborima, VMRO-DPMNE osvojila je 51 od ukupno 121 mandata u državnome parlamentu, dva više od opozicijskih socijaldemokrata. Opozicija se žalila na nepravilnosti ali Državna izborna komisija je odbila skoro sve prigovore. Međutim, zasada nitko ne želi koalirati s pobjedničkim VMRO-DPMNE, a Gruevski je zaprijetio da neće dozvoliti opoziciji da preuzme vlast. Mediji pod vladinom kontrolom govore o nekoj vrsti strane zavjere protiv vlade. Pojavili su se pozivi za proteste ispred veleposlanstva SAD, a objavljene su i adrese nekih od opozicijskih pobornika, uz poruku “spremite se, dolazimo”.

Situacija u Makedoniji je zabrinjavajuća. Podrška Europske Unije i SAD-a jako su važne za ovu državu nastalu raspadom Jugoslavije. Makedonija je barem jednom bila na ivici građanskoga rata između etničkih Makedonaca i Albanaca. Zbog toga bi politički proces morao biti sve osim agresivnog nadmetanja i retorike koja dio građana izvodi na ulice. Također treba znati, a iskustvo već postoji u ovome dijelu svijeta, da ničija vladavina nije vječna i da ‘poslije mene potop’ princip nikome ne donosi dobro.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Oglasi

U obranu Europske Unije

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Biti ili ne biti: Europa pod opsadom

2015. je bila teška godina za Europu. Grčka, masovne migracije i terorizam su neki od brojnih problema koji su suštinski opteretili kontinent i Uniju. U trenutku kada EU srlja iz jedne krize u drugu, pitanja poput ‘što EU predstavlja’ i’ što je zapravo EU’ postaju sve značajnija. Iako je ovaj tekst samo jedan reflektivni pogled na prošlu godinu, ne može se oteti zaključku da postoji nešto duboko kumulativno u svim ovim pritiscima na EU.

Carstva padaju, zemlje propadaju i režimi se slamaju kada su izloženi višestrukim pritiscima koji gomilaju probleme i koji postaju sve složeniji. Kada  problemi nadmaše sposobnost upravljanja takvih organizacija, one se obično raspadaju i ustupaju mjesto novim povijesnim oblicima. Da li je Europska unija danas u takvome položaju? Nastavi čitati “Biti ili ne biti: Europa pod opsadom”

Što je to sretan grad?

Drevna  Atena pokazala nam je što treba učiniti, a stari Rim što ne treba.

“Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ovo su pitanja kojima se bavi nagrađivani novinar Charles Montgomery u svojoj knjizi ”Sretan grad”. Kao što naslov knjige sugerira, Montgomery povezuje ova dva pitanja s temom sreće. Ako nam je potraga za srećom nešto važno, onda i način na koji gradimo gradove i živmo u njima treba odražavati našu predodžbu o tome što je sreća, smatra Montgomery.

Montgomery govori o dva drevna grada – Ateni i Rimu – da bi ilustrirao različite poglede na  sreću i kako je ona predstavljena u dizajnu ova dva grada. U staroj Grčkoj Atena je koncipirana i napravljena na osnovu pojma “eudaimonia”, terminu koji je uveo Sokrat i koji znači stanje čovjekovog boljitka ili duhovne sreće. Za stanovnike Atene grad je bio više od mjesta za život i rad – radilo se i o ideji i konceptu na koji način živjeti. Stanovnici Atene su voljeli grad zbog načina na koji je on podupirao bogat kulturni i građanski život. Za njih je sreća značila mnogo više od sretnih okolnosti i materijalnog bogatstva – ona je obuhvatala i razmišljanje i djelovanje, što je neminovno podrazumijevalo i aktivan građanski angažman. U njihovome je načinu razmišljanja aktivno sudjelovanje u javnom životu od pojedinca stvaralo cjelinu. Nažalost, određene skupine ljudi bile su isključene iz aktivnog sudjelovanja u životu grada: žene, djeca, robovi i stranci koji su živjeli u Ateni.

Antička Atena je napravljena tako da se omogući i potakne aktivno sudjelovanje u životu grada. Agora (veliki trg) je bila srce drevne Atene. Ljudi su ovdje šetali, išli u kupovinu i nalazili se da raspravljaju o javnim poslovima. Cvjetali su demokracija i građanski angažman. Sokrat i suvremenici tu su raspravljali o pitanjima poput filozofskog značenja sreće.

S druge strane, stari Rim je reflektirao drugačije ideje o značenju sreće. Iako je u početku stvoren da odražava duhovne vrijednosti, Rim se s vremenom usredotočio na moć i individualnu slavu više nego na opće dobro. U čast rimske elite izgrađeni su ogromni spomenici. Javni prostor i dobrobit većine ljudi bili su brutalno zanemareni. Grad je postao neugodno mjesto za život a mnogi koji su si mogli priuštiti povukli su se na selo.

Što možemo naučiti iz ove priče o dva drevna grada u smislu traganja za srećom? Možemo početi definiranjem što mislimo pod pojmom sreće. Da li mislimo da se sreća sastoji isključivo od osobnog uspjeha i blagostanja, ili sreću vidimo kao nešto što je povezano sa sveukupnim društvenim boljitkom? Drugim riječima, možemo li biti sretni u društvu koje je nesretno? Možemo li biti sretni ako nismo uključeni u proces oblikovanja dobrobiti društva? Kada nam postane jasno što sreća znači za nas, moći ćemo osmisliti i urediti naše gradove na način koji odražava i podržava našu ideju sreće.

Više od polovice ljudske populacije danas živi u urbanim sredinama. Vrijeme je da se zapitamo jesu li to mjesta gdje se sretno živi. Da li naši gradovi podržavaju naše pojedinačnu i kolektivnu dobrobit? Ako je odgovor negativan, kako da ih učinimo takvima? Tu dolazimo do Montgomeryevih pitanja: “Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ako pogledamo mnoge moderne gradove doći ćemo do zaključka da je njihova svrha da osiguraju mjesto za život, podupiru gospodarsku aktivnost i pomjeranje ljudi i roba s jednog mjesta na drugo. Osim toga, neki gradovi također podižu spomenike u slavu povijesnih osoba i događaja.

Drugo pitanje koje trebamo postaviti je tko su vlasnici grada. Tko su vlasnci ulica, pločnika i spomenika? Tko treba odlučivati kako će se u gradovima živjeti, koje aktivnosti će se održavati na gradskome trgu i gdje automobili mogu ili ne smiju ići? Stanovnici drevne Atene nisu imali poteškoća pri odgovoru na ova pitanja. Znali su da je grad njihov i stvarali su ga kao mjesto gdje je sretan život bio moguć. S druge strane, čini se da smo mi pomalo zbunjeni. Tvrdimo da imamo pravo na potragu za srećom, ali onda dopustimo da naši gradovi prestanu biti u skladu s onim što tražimo.

Pogledajte gotovo bilo koji grad. Sumja li itko da su automobili preuzeli vlasništvo nad našim gradovima? Da li to odražava naš pojam sreće? Većina nas voli svoje automobile i voli to što su praktični, što nam omogućuju da idemo kud god poželimo. Međutim, jasno je da je život koji se vrti oko uporabe automobila zapravo smanjio naš užitak življenja u gradu. Vrijeme provodimo u saobraćajnim gužvama, a dragocjeni urbani prostor upotrebljavamo za izgradnju parkirališta i garaža što čini hodanje i biciklizam opasnim i neugodnim. Postajemo sve više izolirani od svijeta prirode i od drugih ljudi u našim gradovima. Montgomery je studirao gradove diljem svijeta i došao do zaključka da oni – osobito gradske ulice – mogu biti dobre za ljude ili za auta, ali ne i za oboje.

Pa što da radimo? Naši gradovi su već izgrađeni, a ulice su betonirane. Ipak, to ne znači da smo zapeli. Inspiraciju možemo naći u ‘uskrsnuću’ gradova.  Ovaj koncept nam možda pomogne redefinirati i redizajnirati naše gradove tako što bi bili više u skladu s našim poimanjem sreće. Mi ne moramo prihvatiti gradove onakve kakvi su sada. Možemo uskrsnuti ideju grada kao mjesta koje ‘njeguje našu cjelovitost’ i koje nas okuplja. Možemo vratiti vlasništvo nad gradovima tako što ćemo se više uključiti u građanski život. Možemo također inzistirati na tome da naši gradovi posluže kao sredstvo kojim bi se omogućio život na način na koji ga mi želimo, a da ne bude samo ‘kulisa za život’. Za početak mogli bismo upotrijebiti predmete poput biljki u velikim vazama, klupa itd. i spriječiti automobile da ulaze u središnje gradske ulice. Te gradske prostore oslobođene od automobila mogli bismo pretvoriti u staze za pješake i bicikliste, kao i u prostore gdje bi se ljudi okupljali te stvarali i ojačavali lokalne zajednice. Pozdravimo ideju o zajedničkoj dužnosti da sudjelujemo u društvenom životu i da kroz to sudjelovanje otkrijemo što je istinska sreća.

Ruth Wilson, On the Commons

Turska: od konzervativne demokracije do popularnog autoritarizma

Foto: Osman Orsal (VOA)

U nedjelju 1. studenog Stranka pravde i razvitka (AKP) je na izborima ponovno osvojila većinu u parlamentu, dobivši 49% glasova. Stranka je osigurala 317 mjesta u parlamentu od 550 članova i nastavit će s jednopartijskom vladavinom još jedan mandat, nakon što su izgubili većinu na izborima 7. lipnja. Unatoč polarizirajućoj retorici, nedostatku tolerancije prema neposlušnima, kao i sve represivnijem stavu prema manjinama, AKP je ostvario jasnu pobjedu. Pobjeda ove stranke službeno završava proces koji se odvijao u posljednjih nekoliko godina – evoluciju Turske iz konzervativne demokracije u popularni autoritarizam.

Prije trinaest godina kada je AKP prvi put došao na vlast, također je bio studeni. Turska je proživljavala demokratsku krizu uoči AKP-ovog dolaska na vlast. Između 1997. i 2002. godine, vlade odobrene od strane vojske provode autoritarne politike koje uvelike ograničavaju medijske i, građanske slobode te neutralnost države prema svojim građanima, osobito prema vjernicima. Država postavlja stroga ograničenja spram vjerski inspiriranih društvenih i političkih organizacija. Vijeće za visoko obrazovanje povećava svoju kontrolu nad sveučilištima i strogo zabranjuje pokrivanje iz vjerskih razloga na sveučilištima.

AKP, ogranak zabranjenih islamističkih stranaka, nastaje kao jedna vrsta obećanja da će se poraziti autoritarna vladavina pod utjecajem vojske. AKP osuđuje islamizam i provodi reformističku i demokratsku političku strategiju. U suradnji s liberalima, manjinama i islamskim skupinama, stranka snažno podupire članstvo Turske u Europskoj uniji. Ova demokratska koalicija u 2000. godini slabi utjecaj vojske i jača tursku demokraciju. Zahvaljujući ovoj demokratskoj preobrazbi i gospodrskom rastu koji je nastupio zahvaljujući joj, AKP osigurava još dvije izborne pobjede u 2007. i 2011. Bio je to ‘konzervativni demokratski trenutak’ AKP-a.

Političko okruženje prije izbora u studenom bilo je slično, ako ne i gore nego prije trinaest godina. Međutim, ovaj put AKP nije bio žrtva, nego izvor autoritarnih politika. ‘Čarolija’ je počela nestajati nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. AKP je promijenio strategiju – umjesto reformi, preusmjerava se na uspostavu političke dominacije u Turskoj. Ohrabren uzastopnim izbornim pobjedama, Recep Tayyip Erdogan ambiciozno nastoji uspostaviti predsjednički sustav u turskome stilu, u kojem bi imao velike ovlasti glede preustroja sustava. ‘Arapsko proljeće’ koje počinje 2011. godine  navelo je vladu, tj. AKP da se dodatno pozabavi uspostavom autoritarizma, i to na dva načina. Prvo, mogućnost da će skupine povezane s Muslimanskim bratstvom, pokretom ideološki bliskom AKP-u, doći na vlast u Egiptu, Tunisu i Siriji, dovodi AKP u iskušenje da počne igrati ulogu na regionalnome planu na Bliskom istoku. U tu svrhu, stranka oživljava svoje islamističke korijene.

Where is the UN in Kurdistan - Rally against Turkish attacks against Kurds fighting Islamic State

Foto: Takver

Drugo, povećanje nestabilnosti u arapskome svijetu čini da AKP zauzima sve neprijateljskiji stav prema neslaganjima sa svojim politikama, pod pretpostavkom da bi disidenti mogli svrgnuti vladu. U ljeto 2013. godine, vlada napada mirne prosvjednike koji su tražili da se spriječi plan gradske vlade u Istanbulu da izgradi trgovački centar u Gezi parku. Od tada se Erdoganovo otvoreno odbacivanje bilo kakvih kritika na račun vlade stalno povećava.

Korupcijska istraga protiv četiri ministra u prosincu 2013. godine bila je još jedan preokret u najezdi autoritarne vladavine. Nakon tog incidenta AKP ubrzano povećava svoj nadzor nad pravosuđem – kroz pokretanje novih sudova s politički imenovanim sucima i tužiteljima i kroz preraspodjelu državnih službenika. Politički motivirani sudovi započinju nove istrage protiv oporbe, posebice protiv pokreta Gulen – AKP-ovog bivšeg saveznika – optužujući oporbu za zavjeru s namjerom rušenja vlade. Pritisak državnog aparata na medije dosegao je svoj vrhunac u posljednje vrijeme. Erdogan je tužio stotine novinara zbog vrijeđanja predsjednika. Sudovi su proširili pravnu definiciju uvrede, uključvši u prekršajnu kategoriju i najmanju kritiku vlade ili predsjednika. Erdogan ne samo da izravno napada turske novinare, nego je od sebe otuđio i strane medije i njihove dopisnike. Samo nekoliko dana prije izbora, imenovani državni povjerenici preuzeli su upravljanje nad dvadeset i dvije tvrtke koje pripadaju konglomeratu Koza Ipek Holdinga, povezanom s pokretom Gulen i poznatome po svome oštrom suprotstavljanju vladi. Kroz ovaj potez država je neizravno preuzela kontrolu nad dva televizijska kanala i dvije novine vrlo kritične spram vlade.

Od izbora u lipnju 2015., AKP se udaljio od pregovora koje je započeo s PKK-om, kurdskom terorističkom organizacijom (takvom je smatraju EU, SAD, NATO i Turska ali ne i npr. Kina, Rusija, Indija, Švicarska ili Egipat. Op. prev. ) s namjerom da se pronađe političko rješenje tzv. kurdskog pitanja. Umjesto toga, vlada je sprovela u djelo vojnu strategiju koja je pokrenla val nasilja. Pritom AKP nastoji uvjeriti nacionalističko biračko tijelo u Turskoj da glasuje za tu stranku. Ukratko, uoči izbora u studenom, Turska je bila pod snažnim autoritarnim pritiskom definiranim dominacijom AKP-a, prezirom spram kritike, visoko politiziranim pravosuđem, oštro ograničenim medijskim slobodama, te sve više militarističkom državom.

Međutim, za razliku od 2002. godine, turska javnost nije bila toliko zabrinuta mrcvarenjem demokracije i ograničenim slobodama. AKP je dobio podršku polovice turskog biračkog tijela unatoč povećanju autoritarizma. Biračko tijelo je glasovalo za jaku vladu, sigurnost i političku stabilnost nauštrb građanskih sloboda. Prije 2002. godine, Turska je proživljavala ‘birokratski autoritaristički trenutak’ koji je završio s rastom konzervativnog demokracije. Danas, Turska doživljava ‘popularni autoritaristički trenutak’. Turska javnost podržava, ili se barem ne protivi rastućem autoritarizmu. Među raznim autoritarizmima, popularni autoritarizam je najteže poraziti jer u društvu ne postoji dovoljna količina otpora autoritarnim politikama.

Pobjeda nad popularnim autoritarizmom zahtijeva nemilosrdan rad odozdo prema gore (bottom-up, op. prev.), u okruženju koje postaje sve više neprijateljski nastrojeno prema kritici. Zaključak izbora je jasan: Turska može očekivati vrlo teške dane pred sobom, u smislu očuvanja demokracije koja nije isključivo ograničena na povremeno glasovanje na izborima.

Ramazan Kilinç

Open Democracy

Autor je izvanredni profesor političkih nauka i direktor programa islamskih studija na Sveučilištu Nebraska-Omaha

Njemačka energetska revolucija (VIDEO)

Ugljen trenutno podmiruje gotovo polovicu njemačkih energetskih potreba. Do 2050. godine, ova zemlja se nada da će dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora. Pogledajte te fascinantne promjene  – kako po veličini četvrta svjetska ekonomija čini odlučne pomake ka obnovljivim izvorima energije. Ovaj odlično snimljeni  kratki film, koji je napravio National Geographic, nudi viziju njemačke energetske tranzicije, a možda i uvid u budućnost energetskog sektora u svijetu.

Prijevod se nalazi ispod videa.

  • Njemačka je započela energetsku revolucije zvanu energiewende. Nadaju se da će do 2050. godine dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora.
  • Jedna vjetrenjača u Sjevernome moru može proizvoditi električnu energiju za 6000 domova.
  • Jedna vjetrenjača od staklenog vlakna, visine 75 metara  teži više od 25 tona.
  • Tehničari u vjetroelektranama uče kako preživjeti bilo kakvu katastrofu na moru – od pada ​​helikoptera do oluje.
  • Devetnaest vjetroelektrana u njemačkim teritorijalnim vodama su ili već završene ili su radovi u tijeku.
  • Obnovljivi izvori energije danas zadovoljavaju nekih 27% njemačkih potreba za električnom energijom, ali ta zemlje još uvijek dobiva više od 44% svoje energije iz ugljena.
  • Njemačka je vodeći svjetski proizvođač najprljavijega ugljena, lignita. Više od 200 milijuna tona izvađeno je 2014. godine.
  • U 2011. Njemačka je odlučila zatvoriti svih 17 svojih nuklearnih elektrana. Devet su već isključene, a ostatak će se zatvoriti do 2022.
  • Nakon što se isključe, trebat će desetljeća da se polako demontiraju i očistite sve radioaktivne površine.
  • Kao dio strategije prelaska na obnovljive izvore energije, ovaj nikada upotrijebljeni nuklearni rashladni toranj je sada je jedna od vožnji u zabavnome parku.
  • Čak i uz dodatnih 18.85 eura na račune za struju svaki mjesec, 92% Nijemaca kažu da podržavaju ovu energetsku tranziciju.

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD

Neprijatelj kao utemeljitelj naše političke egzistencije

Carl Schmitt rođen je 1888. godine u Plettenbergu, u njemačkoj regiji Sauerland. Kod nas uživa glas najpoznatijeg, ako ne i najznačajnijeg i najuvaženijeg teoretičara državnog prava u XX. stoljeću, i po svoj će prilici na tome i ostati. Jer još uvijek ima onih koji mu se dive ili ga bespogovorno slijede. Štoviše, Schmitt stječe nove obožavatelje i sljedbenike. No on, uza sve to, ostaje prijeporan, ponajprije zato jer je bio u službi strahovlade. Godine 1933. dobio je, nakon što je prethodno uklonjen jedan kolega, reprezentativnu katedru na Berlinskom sveučilištu, a Hermann Göring imenovao ga je državnim savjetnikom. Godine 1934. je Hitlerovu prvu, pred čitavom javnošću izvedenu seriju ubojstava – u svezi s tzv. Röhmovom aferom – svojim autoritetom opravdao tako što joj je pod formulacijom “Vođa štiti pravo” dao pravni legitimitet. Čak se nije libio na svoj način sudjelovati u progonu Židova. Tek je kasnije, i to ne svojom voljom, potisnut na marginu Trećeg Reicha.
Kako pak sve to, u osvrtu unatrag, valja prosuditi i procijeniti? Nije li čvrstina karaktera u pravilu izuzeće, a oportunizam pravilo? Javni nastupi ili šutnja nakon 1933. godine ionako više nisu bili važni, u međuvremenu učvršćena strahovlada mogla je samo silom biti oborena. Zbiljski značajne bile su godine prije toga, u vrijeme Weimarske Republike, kada još naizgled stvari nisu bile odlučene. U to vrijeme, između 1919. i 1932. Schmitt je objavio svoje najvažnije političke spise; tada je utro put u nesreću. Jer svim je svojim snagama nastojao i radio na tome da se odbace i eliminiraju liberalne tradicije i parlamentarizam. Ponajprije je zdušno radio na tome da ugled stekne mit o neprijatelju – i on je to briljantno radio. S pravom su njegova izlaganja i razmatranja znamenita:
“Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jest razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Ono daje pojmovno određenje u smislu kriterija, a ne iscrpnu definiciju ili naznaku sadržaja. Ukoliko se ne može izvesti iz drugih kriterija, ono za političko odgovara relativno samostalnim kriterijima drugih suprotnosti; dobro i zlo u moralnom; lijepo i ružno u estetskom itd….Smisao razlikovanja prijatelja i neprijatelja jest označiti krajnji stupanj intenziteta vezivanja ili razdvajanja, asocijacije ili disocijacije; ono može teorijski i praktično postojati a da se istodobno ne moraju primijeniti sva ona moralna, estetska, ekonomska ili druga razlikovanja. Nema potrebe da politički neprijatelj bude moralno zao, nema potrebe da on bude estetski ružan; on se ne mora javljati kao privredni konkurent, i može čak izgledati probitačno s njim sklapati poslove. On je upravo onaj drugi, stranac, i za njegovu bit je dostatno da je u nekom posebno intenzivnom smislu egzistencijalno nešto drugo i strano…”.
Otuda je posve konzekventno kad se kaže: “Vrhunci velike politike istodobno su trenuci u kojima neprijatelj u konkretnoj jasnoći biva sagledan kao neprijatelj”. A takva “velika” politika u biti teži za onim krajnjim, za borbom na život i smrt – sve do uništenja. Jer “pojmove prijatelj i neprijatelj treba uzeti u njihovom konkretnom egzistencijalnom smislu, ne kao metafore ili simbole, ne izmiješane i oslabljene ekonomskim, moralnim i drugim predodžbama…”. “Jer u pojam neprijatelja spada eventualnost borbe koja se nalazi na području realnog…Rat slijedi iz neprijateljstva, jer je neprijateljstvo bitku primjereno negiranje nekog drugog bitka”. “Slučaj rata je i danas još ‘ozbiljan slučaj’. Može se reći ovdje, kao i inače, upravo izuzetan slučaj ima posebno odlučujuće značenje i značenje koji razotkriva srž stvari. Jer krajnja konsekvenca političkog grupiranja prijatelja i neprijatelja pokazuje se tek u zbiljskoj borbi. S obzirom na tu najekstremniju mogućnost, život ljudi dobiva svoju specifično političku napetost”.
Iz takve se perspektive Weimarska Republika – budući da nije bila slobodna voditi rat i nije imala sliku neprijatelja – po prirodi stvari doimala kao tvorevina dostojna prezira. A taj prezir morao je svom silinom biti usmjeren na “političare realizatore takve politike” kao što su bili Walter Rathenau i Matthias Erzberger; štoviše, oni su morali biti kažnjeni, pa nije bilo nikakvo čudo da su na kraju umoreni. A što tek reći za Gustava Stresemanna koji je svojim snagama nastojao doći do sporazuma s ranijim neprijateljima? Je li on tim svojim nastojanjem izrastao u državnika od formata ili se tim svojim djelovanjem izmetnuo u karikaturu dobre politike?
Očito se kod Schmitta radi o sumanutom izopačenju stvari, o pogrešnom shvaćanju ne samo pravila i iznimke, nego i o pogrešnom razumijevanju politike uopće. Upravo “velika” i strpljiva, odmjerena i u svakodnevici često nezapažena i neugledna politika teži sačuvati pravni mir i prema unutra i prema vani; ona nastoji doći do pomirenja, pa makar se radilo o još toliko protuslovnim i nepomirljivim interesima. Ako pak dođe do rata, tada to nije znak da se politika nastavlja drugim sredstvima, nego da prestaje biti politikom. Ona je tada osuđena na šutnju jer oružja govore, a građanski su državnici potisnuti u sjenu vojnih lica – kako je to na poguban i dalekosežan način bio slučaj u Prvom svjetskom ratu. Samo je osoba od formata jednog Bismarcka 1866. godine – u teškom konfliktu s generalima i kraljem – mogla polučiti prekid rata protiv Austrije i ponovno vratiti riječ politici.
Snage koje djeluju na području politike, svejedno jesu li posrijedi udruženja, političke stranke ili države, mogu u pojedinačnom slučaju itekako biti tvrdi protivnici. No sve dok nastoje jedni s drugima razgovarati i doći do sporazuma, njih svjetovi razdvajaju od načela “egzistencijalnog” odnosa prijatelj-neprijatelj. Za Schmitta pak ostajanje na razini razgovora i pregovora ne znači drugo doli pristanak na samozavaravajući liberalizam. Jer liberalizam je “u dilemi između duha i ekonomike, koja je za nj tipična, pokušao neprijatelja, polazeći od poslovne sfere, rastvoriti u konkurenta, a polazeći od duhovne sfere, u protivnika u diskusiji”. I kao što “liberalizam diskutira i pregovara o svakoj političkoj pojedinosti, tako bi on htio i metafizičku istinu rastočiti u raspravi. Njegova je bit pregovaranje i iščekujuća polovičnost koja se nada da se konačni sukob i krvava odlučujuća bitka mogu preobraziti u parlamentarnu debatu i potom vječnom diskusijom vječno suspendirati”.
Schmitt se uostalom izričito izjašnjava za iznimku. Iznimka je “zanimljivija nego normalan slučaj. Normalno ne dokazuje ništa, izuzetak dokazuje sve; on ne samo da potvrđuje pravilo, pravilo uopće živi samo od iznimke. U iznimci probija snaga zbiljskog života ljušturu mehanike koja je okoštala u ponavljanju”.
No čovjek se ne može oteti dojmu da je i ovdje posrijedi politička pozadina. Jer izniman slučaj ili izvanredno stanje lišava parlamente njihove moći; u takvim slučajevima, kao što je rečeno, nastupa “čas egzekutive”. Kada iznimka postaje osnovna norma, tada je kucnuo čas diktature.
Očito se u liberalnom poimanju politike i shvaćanju što ga zastupa Carl Schmitt radi o nepomirljivim suprotnostima. No ako za čas prihvatimo Schmittovo stajalište, tada se postavlja fundamentalno pitanje: Kako, na koji način, kojim putem doći do neprijatelja? Što neku grupu ili neku naciju čini otjelovljenjem egzistencijalno “drugog” i “stranog”, kada moralna ili neka druga stajališta više ne igraju nikakvu ulogu? Sam Schmitt zaoštrava to pitanje, kada kaže: “Rat, spremnost na smrt ljudi koji se bore, fizičko ubijanje drugih ljudi koji se nalaze na strani neprijatelja – sve to nema normativni, nego samo egzistencijalni smisao, i to u realnosti situacije zbiljske borbe protiv nekog zbiljskog neprijatelja, a ne u bilo kakvim idealima, programima ili normativitetima”. Ili još sažetije i oštrije formulirano: “Smisao rata nije u tome da se vodi za ideale ili pravne norme, nego u tome da se vodi protiv nekog zbiljskog neprijatelja”.
Time se pogotovo postavlja pitanje: kako naći našega neprijatelja, na koji način utvrditi tko nam je neprijatelj? Schmittova analiza opsjenjuje svojom hladnom analizom i konsekventnošću, no ona se preokreće u svoju suprotnost i poprima apsolutno iracionalan karakter. Ako, naime, ne postoji nikakav moralni ili bilo kakav putokaz za naći neprijatelja, tada nam samo preostaje izmisliti ga. Nešto drugo ne postoji: on je mit koji mi o njemu stvaramo.
S tim mitom o neprijatelju mi stvaramo politički mit o urotničkoj i zakletoj zajednici protiv koje se treba bespoštedno boriti. Na taj način postaje prepoznatljivo tko je prijatelj, a tko to nije. I unutarnji neprijatelj postaje prepoznatljiv kao pomoćnik vanjskog neprijatelja, a budući da su posrijedi krajnje stvari, odnosno egzistencijalne stvari, biti ili ne-biti, tada se prema njemu moramo odnositi egzistencijalno, a to će reći da mora biti uništen. Za diskusije i prijepore u sklopu stranačkih i partijskih “rasprava” više nema mjesta ni razloga. Für das Vaterland beide Hände, aber nichts für die Parteien, “Za domovinu obje ruke, ali za stranke ništa”, glasila je deviza – kao da ju je izabrao Carl Schmitt – utisnuta na spomen-novac, iskovan 1925. godine, u čast izbora Paula von Hindenburga za predsjednika Njemačkog Reicha.
Neprijatelj kao mit koji stvaramo i s kojim se politički uobličavamo čista je iracionalnost: Schmitt samo potvrđuje to stanje stvari, kada kaže da je utvrđivanje neprijatelja čin suverene odluke. A pritom valja imati u vidu da je “odluka, normativno gledano, rođena iz ničega”. Shodno tome se kao vrijednosno ne predočuje neko sadržajno Zašto i Protiv čega nego sama odluka, “jer je upravo kod najvažnijih stvari važnije donijeti odluku nego to kako se odluka donosi”. Schmitt ne zazire od bizarnog primjera, kada optužuje liberalno građanstvo da bi ono suočeno s Pilatovim pitanjem: Baraba ili Krist?, odgovorilo formiranjem istražne komisije.
Ne kazuje li to da bi u situaciji ili-ili, u situaciji koju odlikuje mutno suglasje između ćudi jednog vlastodršca i – po mogućnosti s određenom svrhom organizirane – buke svjetine, po kratkom postupku trebalo raskrstiti sa “zdravim narodnim osjećajem”? “Razapni ga, razapni ga na križ”: linč umjesto pravosuđa? Ne bi li ipak bilo primjerenije obrazovati istražnu komisiju i da ona utvrdi krivnju ili nevinost, ili da se povede redoviti sudski postupak s mogućnostima revizija da bi se korak po korak prošlo kroz sve instance?
Schmitt opisuje usklađenost između “gore” i “dolje”, razlučujući pravu/istinsku demokraciju od liberalne: “Narod je pojam javnog prava. Narod postoji samo u sferi javnosti. Jednoglasno mnijenje 100 milijuna privatnih ljudi nije ni volja naroda niti javno mnijenje. Volja naroda može se isto tako dobro, i još bolje, demokratski izraziti dovikivanjem, acclamatio, samorazumljivim, bespogovornim opstankom, negoli statističkim aparatom koji je od prije pola stoljeća izgrađivan s tako minucioznom brižnošću. Što je snažniji demokratski osjećaj, to je sigurnija spoznaja da je demokracija nešto drugo nego sistem registriranja tajnih glasanja. Pred demokracijom koja je neposredna ne samo u tehničkom nego i u vitalnom smislu, parlament koji je nastao iz liberalnih misaonih tokova javlja se kao umjetna mašinerija, dok diktatorske i cezarističke metode ne samo da mogu nositi acclamatio naroda, nego one mogu biti i neposredna očitovanja demokratske supstancije i snage”.
Postavlja se dakako pitanje nije li to prevođenje odluke zasnovane na volji u prostor “javnosti” usmjereno na uništenje javnosti u smislu neovisnih izjašnjavanja i slobodnog oblikovanja mnijenja. Tko bi se tada još smio usuditi zastupati neko posebno i izdvojeno mnijenje? Nema li možda preokretanje parlamentarne u “istinsku” demokraciju možda skriveni smisao da se mase koje ulijevaju strah liše svakog utjecaja i da se parlamentarni sporazum zamijeni odlukom odozgo, pri čemu se ona polaže u ruke tradicionalne elite – ili nekog samozvanog vođe? Kako to odobravanje, taj acclamatio milijuna ljudi treba praktično izgledati, to ostaje tajna, koja se razrješava u trijumfalnim paradama totalitarnih režima. Glede problema narodnog odlučivanja, Schmitt kaže:
“U prirodi je stvari što se plebisciti mogu upriličavati samo trenutno i na mahove…Narod može reći samo ‘da’ li ‘ne’: on ne može savjetovati, rasuđivati ili raspravljati: on ne može vladati i upravljati; ne može ni normirati, nego samo svojim ‘da’ sankcionirati neki nacrt normiranja koji je pred njega iznesen. On prije svega ne može postaviti nikakvo pitanje, nego samo s ‘da’ ili ‘ne’ odgovoriti na pitanje koje je pred njega izneseno…Zbog svoje ovisnosti od postavljanja pitanja, sve plebiscitarne metode, naime, pretpostavljaju vladu koja ne samo što obavlja poslove nego ima i autoritet da u pravom trenutku na pravi način poduzme plebiscitarna postavljanja pitanja. Pitanje se može postaviti samo odozgo; odgovor može doći samo odozdo. I ovdje se potvrđuje formula velikog konstruktora ustava Sieyesa: autoritet odozgo, povjerenje odozdo”.
Te rečenice potječu iz 1932. godine i navješćuju stvari koje će se ubrzo dogoditi.
Sažmimo: pojam političkog koji se treba izvesti iz odnosa prijatelj-neprijatelj ne može izdržati trijeznu provjeru. Otkriva se kao mitologija. Jer neprijatelj je onaj koga izmislimo i za koga se odlučimo da to bude. To je u svakom slučaju Carl Schmitt pokazao s uzornom jasnoćom i rijetkom konzekventnošću. Ne na posljednjem mjestu, Schmitt se s utjecajem što ga je imao predočuje kao vjesnik i navjestitelj sumanutosti – ili drukčije i oštrije formulirano, kao zločinac za pisaćim stolom, zločinac i sukrivac za njemačku nesreću.
No za nas se danas, ali još više za budućnost, postavlja gorko i uznemirujuće pitanje: što se još sve može dogoditi kada još uvijek ili ponovno ima toliko onih koji su zadivljeni obožavatelji i sljedbenici profesora iz Plettenberga?

Christian Graf von Krockow

S njemačkog preveo Mario Kopić

Tekst izvorno objavljen u magazinu Odjek

Internet i društvo: emancipacija ili cenzura građana? (VIDEO)

Od sredine 1990-ih, takozvani ‘cyber-utopisti’ promiču internet kao najbolji alat za aktivizam, demokratske promjene i građansku emancipaciju, uvjereni da će mreža neminovno dovesti do širenja liberalnih ideala i pada opresivnih režima. Mnogi i danas vide internet – poglavito društvene mreže – kao najgore neprijatelje despota i tiranina širom svijeta. Međutim, dvadeset godina nakon pojave interneta, postoji li dobar dokaz da je to doista tako?
U videu pod imenom ‘Internet u društvu: emancipacija ili cenzura građana?’, bjeloruski  novinar i komentator Evgeny Morozov tvrdi da je, kada je u pitanju ugnjetavanje, mreža daleko složeniji sustav nego se to čini cyber-utopistima. Internet nudi alate za aktiviste i za totalitarne vlade i nema inherentnu sklonost ka slobodi. U djelomičnoj snimci s predavanja održanog na RSA (Royal Society for the encouragement of Arts, Manufactures and Commerce) Morozov tvrdi da je viđenje interneta kao alata za slobodu iluzija i „miješanje namijenjene uporabe tehnologije sa stvarnim načinima uporabe “.

Primjera za navedenu tvrdnju o zlouporabi mreže ima mnogo, od online medija sponzoriranih od strane opresivnih režima (npr. Sputnik) do navodnih lažnih računa na Twitteru kojima vlasti Rusiji pokušava dezinformirati zapadnu javnost, te sjevernokorejskog hakerskog napada na Sonyjeve studije zbog filma u kojem je na za njih neprihvatljiv način prikazan sjevernokorejski diktator, Kim Jong-un.

Video traje jedanaest minuta te je na engleskom jeziku, ali za dobar dio predavanja postoji animirani transkript.

Crtice o nacionalizmu

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ longueur i usput napominje da, iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako, imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena, da utječe na naša razmišljanja o gotovo svim pitanjima, ali joj još uvijek nismo dali ime. Kao najbliži postojeći ekvivalent odabrao sam riječ ”nacionalizam”, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u sasvim uobičajenom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto negativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakvim jasnim objektom lojalnosti.

Pod ”nacionalizmom” prije svega podrazumijevam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko miliona ili desetaka miliona ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao ”dobri” ili ”loši”.[1] Zatim – a to je puno važnije – podrazumijevam naviku da se identificiramo sa pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvatamo nikakvu drugu zadaću do unapređivanja njenih interesa. Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način, da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali mora ih se razlikovati, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje. Pod ”patriotizmom” podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom tako i u kulturalnom smislu. S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od žudnje za moći. Trajni cilj svakog nacionalista je da osigura više moći i više prestiža, ne za sebe, već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.

Sve je ovo očigledno kad se odnosi tek na prepoznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, koji možemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj. da riječ ”nacionalizam” koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionalizam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvata pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma. On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije ni neophodno da strukture kojima se on bavi zapravo postoje. Da navedemo nekoliko očiglednih primjera: židovska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat te bijela rasa predmeti su strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena.

Također, vrijedi još jednom istaći da nacionalistički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a da nisu razvili korespondirajuću lojalnost bilo kojoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onog što podrazumijevam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri jasnija. Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo ili uglavnom u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili da blati – ali, u svakom slučaju, njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On historiju, a naročito modernu historiju, vidi kao beskrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi njemu se čini kao dokaz da je njegova strana u usponu, a neki omraženi rival u padu. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka s pukim obožavanjem uspjeha. Nacionalist se ne rukovodi načelom prostog pristajanja uz najjaču stranu. Naprotiv, nakon što je odabrao svoju stranu, on sebe uvjerava da je ona najjača, i u stanju je držati se tog svog uvjerenja čak i kada su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno nečastan, ali on je također – pošto je svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okužene pitanjima prestiža da je onima kojima je jako stalo do aktuelne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način. Od stotina primjera koje bi smo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od velikih zemalja-saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke, SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski, trebalo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i konačan odgovor na to pitanje. Međutim, u praksi se ne mogu obaviti neophodne kalkulacije, zato što bi svako ko je sklon razbijati glavu o jednom takvom pitanju o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža. On bi dakle počeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi počeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. Zatim su tu cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog ko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potiče nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih ”eksperata” i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939.[2] A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su gotovo istog trena  propala, pošto u gotovo svim slučajevima  nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerovatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab. Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti.[3] Estetske prosudbe, naročito književne, često su iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Majakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi kako svaka knjiga s čijim se političkim tendencijama on ne slaže mora biti loša s književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu a da nisu ni svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojima se radi, dominantan oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džingoizam. Sigurno je da je on još uvijek rasprostranjen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatrača vjerovala prije desetak godina. Međutim, ja se u ovom eseju bavim uglavnom reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patriotizam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u veoma širokom smislu tako da obuhvata ne samo članove Komunističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile. Komunist je, za potrebe ovog eseja, neko ko na SSSR gleda kao na svoju Otadžbinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i unapređuje ruske interese po svaku cijenu. Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov direktni i indirektni utjecaj je velik. Ali također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova.

Prije deset ili dvadeset godina, oblik nacionalizma koji je najbliže odgovarao današnjem komunizmu bio je politički katolicizam. Njegov najistaknutiji eksponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman a ne tipičan slučaj – bio je G. K. Chesterton. Chesterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzibilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokatoličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tokom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo jedno beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao ”Velika je Dijana Efežanka”. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić dijaloga, morali su nepogrešivo demonstrirati superiornost katolika nad protestantom ili paganinom. Ali Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superiornosti razmišlja tek kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji neprestano pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina –imala je otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow[4] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precjenjivanje francuske vojne moći (i prije 1914., i poslije 1918., on je uporno tvrdio da je Francuska, sama po sebi, jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje  samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su Lepanto ili Balada o Sv. Barbari, Juriš Lake brigade izgleda kao pacifistički trakt: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se mogu naći u našem jeziku. Interesantno je to što bi Chesterton, da je kojim slučajem neko drugi o Britaniji i britanskoj vojsci pisao romantično smeće kakvo je on sam obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždao. Na planu unutarnje politike, on je bio ”mali Englez”, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i u skladu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gledao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe, a da to ni ne primijeti. Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mussolini je uništio reprezentativnu vladu i slobodu štampe, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali Mussolini je bio Italijan, učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako, Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokoravanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Francuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela njegova nacionalistička lojalnost.

Očigledno je da postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma, čiji primjer predstavlja Chesterton, i komunizma. Isto tako, postoje sličnosti između oba ta pojma i, naprimjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockizma. Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak i po svojoj mentalnoj atmosferi, predstavljalo bi pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima. Glavne karakteristike nacionalističke misli su sljedeće:

Opsesivnost. Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, sakriti svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije, ispunjava ga tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem. Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna, ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju.[5] Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje izbore nezavisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerovatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. ”Patrioti”, za Francove pristaše ili ”Lojalisti” za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korištenja bilo kojeg od njih. Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti skotsa, a socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, na tiradama protiv BBC akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa ‘a’. Primjeri su brojni. Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u simpatetičku magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnate lutke ili u korištenju njihovih slika kao meta u streljanama.

Nestabilnost. Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, privezana za neku stranu zemlju, kako sam već istakao. Često se sazna da veliki nacionalni vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak ni ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna. Primjeri su Staljin, Hitler, Napoleon, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook. Pan-germanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houstona Chamberlaina. U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadia Hearnea nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih savremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto. U prvoj verziji H. G. Wellsovog Pregleda Historije, i ostalih njegovih djela iz tog vremena, vidi se kako su Sjedinjene Države bile na sva usta veličane kao što danas komunisti veličaju Rusiju: međutim,  kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko sedmica pretvara u jednako zadrtog trockista uobičajen je prizor. Fašistički pokreti u Evropi su u velikoj mjeri članstvo regrutirali iz redova komunista, a lako je moguće da se u narednih nekoliko godina desi obratan proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: predmet njegovih osjećaja je promjenjiv, a može biti i imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi s Chestertonom. On mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kad vidi servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja. U društvima poput našeg, neobično je za nekoga, koga se može opisati kao intelektualca, da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest, dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – neće mu to dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju, on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo ne približi istinskom internacionalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za Otadžbinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inostranstvu. Kad je nađe, može se nesputano valjati upravo u onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao. Bog, Kralj, Carstvo, Britanska Zastava – svi zbačeni idoli mogu se ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao ono što zaista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, način je da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Indiferentnost spram stvarnosti. Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupova činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji, a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na osnovu vlastite meritornosti, već na osnovu toga ko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja talaca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini ”naša” strana. Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi.[6] Isto je sa historijskim događajima. O historiji se u velikoj mjeri razmišlja u nacionalističkim okvirima, te stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drakea, koji je španjolske zarobljenike utapao), Vladavina terora, raznošenje stotina Indijaca topovima od strane heroja Pobune[7] ili rezanje lica Irkinja žiletima od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime ”pravedne stvari”. Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća, vidjet će da gotovo nije bilo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, ni u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu sa političkim sklonostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već i  posjeduje zavidnu sposobnost da za njih uopće i ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavaocima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora često su sasvim nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da i u Rusiji postoje koncentracioni logori. Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933., izmakli su pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme ovog rata. Njihov antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su i istinite i neistinite, poznate i nepoznate. Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva, da je se obično gurne ustranu i ne dopusti joj se da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je se nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije, u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, naprimjer, Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju, i na kraju poriču.[8] Godine 1927., Čang-Kai-Šek skuhao je žive na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomjeranja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista ”ne računa”, ili da se možda nije niti dogodilo. Primarni cilj propagande je, dakako, da se utječe na savremeno javno mnijenje, ali oni koji prepravljaju historiju po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno guraju činjenice u prošlost. Kad se razmotre sva u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se se pokazalo da Trocki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni vjeruju da je njihova verzija ono što se zaista dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta izoliranjem jednih dijelova svijeta od drugih, zbog čega je sve teže otkriti šta se zapravo događa. Često se može javiti iskrena sumnja u vezi sa događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milionima ili možda stotinama miliona, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima se stalno izvještava – bitke, masakri, glad, revolucije – prosječnoj osobi često ulivaju osjećaj nestvarnosti. Čovjek nema načina da provjeri navode, nije čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek dobiva potpuno različite interpretacije iz različitih izvora. Šta je bilo pravedno a šta nepravedno kod Varšavskog ustanka u augustu 1944.? Je li istina za njemačke gasne komore u Poljskoj? Ko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerovatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene, da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao nikakvo vlastito mišljenje. Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja. Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvetom, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu. Ono što on želi jest da osjeti da struktura kojoj on pripada pobjeđuje neku drugu, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti kakvog protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi idu li mu u prilog. Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobijedio. Neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovima o moći i pobjedama koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Ispitao sam najbolje što mogu mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima nacionalizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali jasno je da se to ne može uraditi na sveobuhvatan način. Nacionalizam je ogromna tema. Svijet muče nebrojene zablude i mržnje koje se presijecaju na kompleksne načine, a neke od najzlokobnijih među njima se još nisu čak ni utisnule u evropsku svijest. Ja se u ovom eseju bavim nacionalizmom koji se javlja kod engleske inteligencije. U tim krugovima, on je odvojen od patriotizma u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod običnog engleskog naroda, pa ga se može proučavati u čistom obliku. Dolje su nabrojane vrste nacionalizma koje sada cvjetaju među engleskim intelektualcima, s komentarima koji mi se čine neophodnima. Zbog preglednosti koristim tri naslova, Pozitivni, Preneseni i Negativni, mada se neke vrste uklapaju u više kategorija:

Pozitivni nacionalizam

(i) Neotorijevstvo. Primjeri su ljudi poput Lorda Eltona, A.P. Herberta, G.M. Younga, profesora Pickthornea, literatura Torijevskog reformskog odbora i magazini kao što su New English Review i Nineteenth Century and After. Stvarna sila koja motivira neotorijevstvo, daje mu nacionalistički karakter i odvaja ga od običnog konzervativizma jeste želja da se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide kako britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je nekad bila skloni tvrditi da ”engleske ideje” (koje obično ostanu nedefinirane) trebaju vladati svijetom. Svi neotorijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da ovaj misaoni pravac, čini se, stiče poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces razočaravanja i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada postaje žestoko probritanski orijentiran je prilično uobičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su F.A. Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod T.S. Elliota, Windhama Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

(ii) Keltski nacionalizam. Velški, irski i škotski nacionalizam se u nekim tačkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj antiengleskoj orijentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati kao proruski orjentirane, i ta skupina luđaka s periferije je za sebe čak tvrdila da je istodobno proruska i pronacistička. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Njegov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda, i jarko je obojen rasizmom. Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksonca – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manji snob itd. – ali uobičajena glad za moći je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Vels mogli sačuvati svoju nezavisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima, dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Niti jedan savremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

(iii) Cionizam. On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka varijanta se doima nasilnijom i zloćudnijom od britanske. Klasificiram ga kao direktni a ne preneseni nacionalizam zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligencija, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im do njega nije jako stalo. Svi ljudi dobre volje u Engleskoj su također prožidovski orijentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

Preneseni nacionalizam

(i) Komunizam.

(ii) Politički katolicizam.

(iii) Rasni osjećaji. Staromodni prezrivi stav prema ”urođenicima” je u Engleskoj znatno oslabljen, a razne pseudo-znanstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene.[9] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponiranom obliku, tj. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uobičajeno među engleskim intelektualcima, i vjerovatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksualnim frustracijama nego kontaktom sa istočnjačkim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pitanja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgrozio nad tvrdnjom da su bijele rase superiorne u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on s njom ne slaže. Nacionalistička privrženost obojenim rasama je obično pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksualni životi superiorni, te je nastala obimna podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

(iv) Klasni osjećaji. Među intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža javljaju se samo u transponiranom obliku – tj. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu, i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često i koegzistiraju, sa običnim snobizmom u svakodnevnom životu.

(v) Pacifizam. Većina pacifista ili pripada opskurnim vjerskim sektama, ili su jednostavno humanisti koji se protive oduzimanju života, i radije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelektualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv, izgleda, mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu. Pacifistička propaganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pacifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristranu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih Država. Osim toga, oni po pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi,  već samo nasilje  koje se koristi u odbrani zapadnih zemalja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što se brane ratobornim sredstvima, i doista, sva pacifistička propaganda ovog tipa izbjegava spominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se tu, ponavljam, da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca. Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i znače) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, francuski pacifisti su se, suočeni s jednim stvarnim izborom koji njihovi engleski kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u Engleskoj se čini da je bilo malog preklapanja članstva Unije zakletih na mir i Crnokošuljaša. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlyleu, jednom od intelektualnih otaca fašizma. Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, u obliku u kojem se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i efikasnoj okrutnosti. Pacifisti su napravili grešku kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovo prenijeti.

Negativni nacionalizam

(i) Anglofobija. Među inteligencijom je podrugljiv i blago neprijateljski stav prema Britaniji manje-više obavezan, ali je u mnogim slučajevima neizvještačena emocija. Za vrijeme rata, ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo nakon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kada su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vijestima kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u Bitci za Britaniju. Dakako, engleski intelektualci ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju poniženu, i željeli su znati da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji, ili možda Americi, a ne Britaniji. Mnogi intelektualci se na spoljnopolitičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Britanija mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje ”prosvijetljenih”  predstavlja u velikoj mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglofobija je uvijek podložna obrtanju, i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u sljedećem uobičajena pojava.

(ii) Antisemitizam. Trenutno postoji malo dokaza o njemu, pošto su nacistički progoni učinili da svako ko imalo razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih ugnjetavača. Svako ko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ ”antisemitizam” tvrdi da je, naravna stvar, oslobođen istog, te se antižidovske opaske brižljivo eliminiraju iz svih vrsta literature. U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, a sveopća urota šutnje vjerovatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam prirodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek podložni antisemitizmu, makar na mahove.

(iii) Trockizam. Ova riječ se koristi u tako širokom smislu da obuhvata anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ja ovdje njome označavam doktrinarnog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje proučavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela nego u radovima samog Trockog, koji nipošto nije bio čovjek od samo jedne ideje. Iako je trockizam u nekim mjestima, Sjedinjenim Državama na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organiziran pokret sa svojim vlastitim malim führerom, njegova inspiracija je u biti negativna. Trockist je protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanjski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist. U oba slučaja, prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj. da kolaboriraju s fašistima očigledno lažna, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali upitno je da postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u svakom slučaju bivši komunisti, a do trockizma svi dolaze isključivo preko nekog od ljevičarskih pokreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenadnog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne dešava tako često, iako za to nema jasnog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, prepojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavio činjenicu da postoje obični, časni motivi. To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati. Za početak, niko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i ograničen. Inteligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači, a za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati van svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, sa nenacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi može koegzistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme govorim ”nacionalist ovo” ili ”nacionalist ono”, koristeći u svrhu ilustracije ekstreman tip nacionalista koji jedva da je pri zdravoj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti zanimanja za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lorda Eltona, D.N& Pritta, Lady Houston, Ezre Pounda, Lorda Vansittarta, Oca Coughlina i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Monomanija je nezanimljiva, a činjenica da niti jedan nacionalist zadrtije fele nije kadar napisati knjigu koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna čitanja, ima određeni deodorirajući efekat. Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijumfirao, i da još uvijek postoje ljudi koji svoju prosudbu nisu ostavili svojim željama na milost i nemilost, ostaje činjenica da je mentalna navika nacionalizma rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija, Poljska, Palestina, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravni, ili to barem nikad nije slučaj. Eltoni, pitti i coughlini, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i iznova izvikuju jednu te istu laž, očigledno su ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvatamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje. Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postojanje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša kojem je na umu samo da ”zada udarac” protivniku, i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih grešaka počini.  Kada je Lloyd George, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se cifre saberu, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisano da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: ”Gade!” Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Englesku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može iščeznuti, prošlost se može mijenjati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dole sam naveo pet tipova nacionalista, i uz svaki tip priložio jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima.

BRITANSKI TORIJEVAC. Britanija će iz rata izići smanjene moći i prestiža.

KOMUNIST. Rusija bi pretrpjela poraz od Njemačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

IRSKI NACIONALIST. Irska je u stanju očuvati nezavisnost samo             zahvaljujući britanskoj zaštiti.

TROCKIST. Ruske mase prihvataju Staljinov režim.

PACIFIST. Oni koji se ”odriču” nasilja mogu to raditi isključivo zato što drugi  čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očigledne ako je slučaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe naveden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpiti, pa ih mora poricati, i na tom poricanju konstruirati lažne teorije. Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan intelektualac s ljevice je, naprimjer, vjerovao da je rat izgubljen još 1940., da će Nijemci sigurno pregaziti Egipat 1942., da Japanci nikad neće biti istjerani iz zemalja koje su osvojili, i da angloamerička kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efekta na Njemačku. On je mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja. Naprimjer, čuo sam tvrdnju, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Evropu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala. Kad je Hitler napao Rusiju, zvaničnici Ministarstva informiranja su ”kao popratnu informaciju” objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, sa druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko miliona. Nema potrebe za nabrajanjem primjera. Poenta je da, čim se umiješaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost se rasklima. Kako sam već istakao, također se rasklima i osjećaj za pravedno. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini ”naša” strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u intelektualnom smislu neopravdan – čovjek i dalje nije u stanju osjećati da je taj zločin pogrešan. Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preveliko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašujućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svijetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijetizam. Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerovatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili, opet kažem, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku. Ja ne prihvatam taj argument, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što se u modernom svijetu niko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preference: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lošim sredstvima. Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio građe većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam je li moguće riješiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje. To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, a zatim i ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojite je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na britanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja riješiti pukim razmišljanjem. Ali možete barem priznati da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, trebali bi moći koegzistirati s prihvatanjem stvarnosti. Ali za to je, ponavljam, potrebno moralno nastojanje, a savremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pitanja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.


[1] O nacijama, pa čak i o neodređenijim entitetima kao što su Katolička crkva ili proleterijat, često se razmišlja kao o individuama i govori u ženskom rodu (u engleskom jeziku sve apstraktne imenice, te imenice koje označavaju predmete su srednjeg roda, i o njima se govori u ženskom rodu kad se želi istaći privrženost – op.prev.). Očigledno apsurdne opaske, kao na primjer: ”Njemačka je po svojoj naravi podmukla”, mogu se naći u bilo kojim novinama koje čovjek otvori i gotovo svako izgovara nesmotrene generalizacije o nacionalnom karakteru (”Španjolac je rođeni aristokrat” ili ”Svaki Englez je licemjer”). Na mahove se ispostavi da su te generalizacije neutemeljene, ali navika da se one iznose ostaje, i često su im skloni ljudi koji za sebe tvrde da imaju internacionalističke stavove, npr. Tolstoj ili Bernard Shaw.

[2] Nekoliko pisaca sklonih konzervativizmu, kao što je Peter Drucker, predvidjeli su sporazum između Rusije i Njemačke, ali su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje koje bi bilo trajno. Niti jedan marksistički ili kakav drugi ljevičarski pisac, bilo koje vrste, nije bio niti blizu da predvidi pakt.

[3] Vojni komentatori u popularnoj štampi se uglavnom mogu klasificirati kao proruski ili antiruski, prokonzervativni ili antikonzervativni. Pogreške kao što su vjerovanje da je odbrambena linija Maginot neprobojna, ili predviđanja da će Rusija pokoriti Njemačku za tri mjeseca, nisu im uzdrmale reputaciju, zato što su uvijek govorili ono što je njihova publika željela čuti. Dva najomiljenija vojna kritičara u krugovima inteligencije su kapetan Liddell Hart i general-major Fuller; prvi tvrdi da je odbrana jača od napada, a drugi da je napad jači od odbrane. Ova kontradikcija ni jednom od njih dvojice nije zasmetala da ga ista ta javnost prihvati za autoritet. Tajni razlog njihove popularnosti u ljevičarskim krugovima je taj što su obojica bili u sukobu sa Ministarstvom rata.

[4] Popularni britanski mjuzikl iz Prvog svjetskog rata baziran na Ali-babi i četrdeset hajduka (op.prev.).

[5] Neki Amerikanci su negodovali zbog redoslijeda riječi u složenici ”angloamerički”. Predložili su da se ona zamijeni sa ”američkobritanski”.

[6] The News Chronicle je pozvao svoje čitateljstvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa detaljima u krupnom planu. The Star je objavio, s odobravanjem, reklo bi se, slike gotovo golih kolaboracionistica na koje je nasrtala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja.

[7] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti u Indiji 1857. (op. prev.).

[8] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je moguće brže. Jedan ruski korespondent me obaviještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godišnjaka koji prikazuju skorašnje političke događaje.

[9] Dobar primjer je praznovjerje o sunčanici. Donedavno se vjerovalo da su bijele rase puno podložnije sunčanici od obojenih rasa, te da se bijelac ne može sigurno kretati na tropskom suncu bez kape sa štitnikom. Nije bilo nikakvih dokaza za ovu teoriju, ali ona je služila da se naglase razlike između ”urođenika” i Evropljana. Ona je za vrijeme rata tiho odbačena, i cijele su armije manevrirale u tropima bez kapa sa štitnicima. Dok je praznovjerje o sunčanici još živjelo, činilo se da su engleski liječnici u Indiji u njega vjerovali jednako čvrsto kao i laici.

George Orwell, maj 1945.

Preveo: Mirza Purić

 

Esej možete preuzeti za vaš elektronski čitač; u .epub formatu ovdje, a u .mobi formatu ovdje.