Oznaka: građanske stranke u BiH

Piše:  Mile Lasić

Friedrich Ebert Stiftung (FES) je njemačka zaklada, bliska SPD-u, koja od 1996. ima svoj ured u Sarajevu, a od 1998. i u Banja Luci. Prava je šteta što FES nema ured i u Mostaru, ali taj propust nadoknađuje suradnjom s pojedincima socijaldemokratske orijentacije i institucijama, ne uvijek na najs(p)retniji način. Dakako, lako je pojedincu poput mene zvocati izvana, za FES-a je ključno pitanje koga uopće podržati u zemlji „zamrznutog konflikta“ ili „obrnutih tranzicija“. I iz ovih razloga i iz moralnih obveza prema FES-u, jer  je držao do mene i kad su me dojučerašnji prijatelji proglasili kripto-nacionalistom, „čovićevcem“, čak i „nacional socijalistom“, neprijatno mi je ispisati ovu oproštajnu  kolumnu  s prijateljima u FES-u,  pogotovu što mi je FES objavio tri studije:  o bespućima na putu BiH ka EU, o kulturi sjećanja i prokletstvu kulture selektivnog sjećanja. Povremeno me je FES znao zamoliti i da se susretnem  s njemačkim socijaldemokratima, uključivo s Martinom Schulzom, dok je bio u EP-u, ili da održim višesatna predavanja, primjerice u restoranu „Radobolja“ za  SPD seniore (2011.),  u OKC Abrašević za skupinu mladih njemačkih socijademokrata (2016.),  ili u hotelu „Bristol“ u Mostaru za SPD Dahlem iz Berlina (2017.). Uostalom,  ukazana mi je i čast da govorim na svečanosti u Zemaljskom muzeju u Sarajevu prije dvije godine na kojoj je obilježena 20. obljetnica FES-ova djelovanja u BiH. Pa ipak, procijenio sam da je suvišno moje dalje sudjelovanje u FES-ovim programima, jer FES i nema izbora do podržati one koji se samodefiniraju socijaldemokratama, ma što da jesu, a ja ne mogu s takvima ako cijenim da su sve drugo samo nisu ono što kažu da jesu. O suštini moje ogorčenosti raspletom u BiH, uključivo i u Mostaru, razgovarao sam s FES-ovim čelnim ljudima nedavno baš u Mostaru, ali o detaljima razgovora ne mogu ovdje govoriti.  No, nije tajna da se uzroci prekida suradnje kriju u odgovorima na FES-ovo uzaludno propitivanje SDPBiH-ovih bespuća s kraja 2016. godine.

„Ljevica koja to nije“

Sudjelujući u FES-ovoj evaluaciji „Socijaldemokratske stranke i demokracija u jugoistočnoj Europi“, preporučio sam, naime, i izrijekom FES-u da žurno prestane podržavati izvitoperene socijaldemokracije u BiH, a da podrži alternative u povoju, kakvom mi se učinila nevladina udruga „Igg Socijaldemokrati“. Nažalost, nisu me poslušali u FES-u , pa su nastavili podrškom SDP-u, dok je izostala podrška skupini socijaldemokratski orijentiranih mladih „Igg Scocijaldemokrati“. Oni su u međuvremenu mahom prešli u druge stranke, odustajući od osnivanja nove socijaldemokracije u BiH na što sam ih nagovarao. I u FES-u i u Igg Socijaldemokrati i u bh. javnosti je, dakle, dobro znano da sam se bezrezervno založio za formiranje alternative tzv. lijevoj sceni u BiH, polazeći od procjene da su postojeći „ljevičari“ i „građani“ u biti najkonzervativniji dio političke scene u BiH. Imao sam u vidu skoro pa nikakve reformske potencijale i u SNSD-u i SPS-u, i u SDPBiH i u DF-u i GS-u, ali i sudbinu “Pokreta za BiH”, već zaboravljene inicijative od prije desetak godina, koju sam podržao još dok sam živio u inozemstvu. Otuda sam i argumentirao da Igg Socijaldemokrati ne smiju ostati na ideji nevladine udruge, te da je nužno formirati istinsku lijevu i socijaldemokratsku alternativu u formi nove političke stranke, ma koliko to bilo teško, kako ne bi Igg Socijaldemokrati ostali samo “političko nedonošče” poput “Pokreta za BiH”.

Uostalom, sudjelovao sam u nekolicini workshopova i na jednoj tribini u Mostaru u organizaciji Igg Socijaldemokrati, a i obrazložio sam ovu ideju u javnosti kao nitko drugi u tekstu „Pro memoria za nalijevo ravnajs”, što je izazvalo očekivanu buku i bijes među lažnim bh. ljevičarima, što je bilo i očekivati. Ali nije bilo očekivati da  i FES i Igg Socijaldemokrati odustanu isuviše olako od pokušaja traganja za alternativom , te pogotovu nije bilo očekivati od FES-a da nastavi podržavati korumpirane socijaldemokratske stranke, te njihove lažnoljevičarske portale i centre za dogmatsko mišljenje, a to se upravo dogodilo. Prošlo je, dakle, više od godinu dana i od interne FES-ove evaluacije i od moje javne dekonstrukcije „Ljevice koja to nije“, u kojoj sam ustvrdio da se u BiH „Ljevicom“ smatra nereformirani dogmatski bućkuriš, sličan bivšim Honeckerovim staljinistima („Die Linke“), pa je nužno bili povući konzekvence.  Pojmio sam po običaju presporo da sam  po svoj prilici u istom društvu s onima koji temeljito brišu na društvenim mrežama sve moje kritičke priloge o sunovratu socijaldemokracije i lijeve ideje u ništavilo. Primjerice, netko ih je konzekventno obrisao na online stranama Dnevnog lista, netko kontinuirano hakira web stranicu www.milelasic.com, koja je i sada u blokadi. U izbrisanim prilozima sam argumentirao samo da BiH žurno potrebuje temeljne reforme, što uključuje i tzv. konstitucionalni re-dizajn, koji je ne bi razbucao, nego funkcionalno uvezao i učinio kompatibilnom njezinu budućnost s budućnošću EU. U već spomenutom prilogu „Pro memoria za nalijevo ravnajs, za ‘Lijevi socijaldemokratski centar’“ (Dnevni list od 24. siječnja 2017.) objasnio  sam  i da je žurno potrebno osmisliti privlačan politički program koji uvažava BiH onakvu kakva jest u identitarnom pogledu, koji slijedi logiku europeizacije i javnih narativa i javnih politika, te time i logiku“političke zajednice” jednakopravnih građana svih konstitutivnih naroda, građana iz reda nacionalnih manjina i građana iz reda tzv. novih identiteta u svim općinama i kantonima i entitetima, u svim dijelovima BiH. I to je bilo dovoljno kako bi me besprizorni „socijademokrati“ svrstali u „nacional-socijalistu“. Ne boli mene pri tomu što unutar SDP BiH dominira ova vrst nekulture, nego što FES podržava i implicite i explicite ovu vrst političkog prostakluka.

FES-ov workshop

Na sve ovo sam se podsjetio ovih dana listajući online stranice najčitanijeg hercegovačkog portala Bljesak.info, koji je korektno prepričao moju prošlogodišnju, pobrisanu dekonstrukciju u Dnevnom listu, u kojoj se radilo o sažetku mojih ocjena iznijetih u svojstvu komentatora FES-ova projekta „Socijaldemokratske stranke i demokracija u jugoistočnoj Europi“. Dakako, imam pravo govoriti samo o vlastitom doprinosu skupnoj analizi bh. i njemačkih  neovisnih intelektualaca. Svatko od imenovanih u FES-ovu evaluacijsku skupinu odgovarao je na standardizirani FES-ov upitnik, pa smo potom i sudjelovali u FES-ovom workshopu, 15. prosinca 2016. godine u hotelu Bosnia u Sarajevu. U sedmosatnoj raspravi sudjelovali su: Nermina Mujagić, Žarko Papić, Enes Osmančević, Dino Abazović, Enver Kazaz i Mile Lasić, dok je Srđan Blagovčanin samo pismeno odgovorio na FES-ovu anketu. Projekt je koordinirao mladi politolog Adis Arapović, dok su mu pomagali i bivši i aktualni ravnatelji FES-a u BiH – Michael Weiser i Marius Mueller-Henning sa suradnicima.

U Bljeskovoj reinterpretaciju moje dekonstrukcije „Ljevice koja to nije“ izvučeno je u prvi plan kako je za mene, dokument ”Jahorinska deklaracija” tzv. „nove ljevice“  tek obično „šminkanje mrtvaca“, pa se potom veli kako potpisnicima ovog političkog dokumenta najviše zamjeram što u svome tekstu nisu ni slova posvetili samoskrivljenoj ništavnosti političkih stranaka tzv. lijeve provenijencije. „Takvo slovo se i nije moglo očekivati od političkih prvaka SDP BiH, Demokratske fronte ili Građanskog saveza, stranaka zbog kojih se i organiziralo jahorinsko sijelo, ali se očekivalo od onih supotpisnika dokumenta koji o sebi misle kao uglednim profesorima, redateljima, novinarima i pripadnicima civilnog društva“, korektno je naveo Bljesak.info. Napominje se dalje, kako je u mojemu razumijevanju ponajveći grijeh supotpisnika „Jahorinske deklaracije“ u tomu što nisu bili u stanju dijagnosticirati kako u BiH ne postoji ni istinski desni ni istinski lijevi politički centar, ma koliko bili potrebni. „Još im je veći grijeh što nisu prepoznali kako je ‘Jahorinska deklaracija’ neojakobinska, dogmatska podvala tzv. antinacionalističkog nacionalizma, nesposobnog za autorefleksiju, pa vlastitom nacionalizmu tepa ‘patriotizam’“, navedeno je u reinterpretaciji portala Bljesak.info. Ponajgore je, pak, što se ‘Jahorinska deklaracija’ uopće ne bavi stvarnim životnim problemima, te što nema dodira s antidogmatskim i kozmopolitskim idejama, kako bi se mijenjala odurna bh. stvarnost. Otuda je nesuvisao i dogmatski sadržaj ‘Jahorinske deklaracije’ samo u službi političkog i pravnog nasilja u BiH.

Kolegama iz akademske zajednice, navodi dalje Bljesak.info, Lasić najviše zamjera što su, stavljajući svoje potpise na spomenuti dokument postali posljednjom crtom obrane onih politika i političara koji ne znaju, ili ne žele znati kako BiH potrebuje senzibilnu političku kulturu međusobnog uvažavanja i konsenzualnog dogovaranja. „Njihov je grijeh tim veći što bi upravo ovi profesori mogli znati kako je BiH višenacionalna zajednica, a da se od zajedničkog života mora napraviti vrlina, što sve isključuje načelo većinske demokracije ‘jedan čovjek–jedan glas’ kao jedino načelo odlučivanja u zemlji ‘zamrznutog konflikta’, u ‘podijeljenom društvu i nestabilnoj državi’ kakva je BiH“, ističe Lasić, te  upozorava da su konsocijacijske i druge metode upravljanja razlikama u funkciji mirnog razrješenja konflikata i integracije zemlje, a ne cijepanja kako se neodgovorno mantra. Bljesak.info je dobro primijetio, također, da su moje riječi  bile apel onim kolegama koji imaju pretpostavke za kompleksnije promišljanje da prestanu stigmatizirati metode federalizacije, kantonizacije i druge koje vode očuvanju zemlje temeljem uvažavanja institucionalne jednakopravnosti njezinih građana svih nacionalnih i drugih identiteta. „Lijevi intelektualci ne smiju olako prepuštati teorije i prakse upravljanja razlikama ‘desnima’, čak bi morali pokazati da su nadmoćniji tako što će detabuizirati dogme, uključivo strah od ‘trećeg entiteta’“, poantirao je Bljesak.info. U vezi fantomskog „trećeg entiteta“, kazao sam kako ga ne zagovaram, ali da nema nijednog validnog dokaza da su dva bolja od tri ili od četiri ili od pet, pa bi u konačnici trebalo propitati što bi bolje osiguralo tzv. institucionalnu jednakopravnost građana svih ko-nacija i drugih identiteta. Bljesak.info je korektno prenio, također, da je u mojemu razumijevanju  „potpisani dokument, promatran s antidogmatskog, reformskog i kozmopolitskog stajališta, čisti politički i kulturološki promašaj“, pri čemu je sjajno u cijeloj ovoj priči što je i definitivno postalo jasno kako se od kulturološkog i političkog kruga, kojeg oličavaju SDP BiH, DF i GS, a mirne duše im se mogu dodati i SNSD i SDS, nema ama baš ništa dobro i produktivno očekivati“!

FES-ov upitnik o stanju unutar SDPBiH

U nastavku slijede in extenso moji odgovori na pitanja iz FES-ova upitnika s kraja 2016. godine. Prije odgovora na prvo pitanje napisao sam kako  mi je kao sveučilišnom profesoru i zagovorniku otvorenog društva, interkulturalnih susretanja i razumijevanja, pa ako nije neskromno reći i stručnjaku za pitanja europskih integracija, s petnaest objavljenih knjiga o političkim interakcijama, transnacionalnim pulsacijama i socijalizacijama, o  upravljanju identitarnim razlikama, et cetera, ideja socijaldemokracije „u krvi“, jer podrazumijeva i kozmopolitski obzor i obzir prema slabijima i različitima, a isključuje nasilje.  Ali nisam – po povratku u BiH i  poslije iskustva u zapadnom pluralnom svijetu – mogao postati članom SDP BiH, jer je SDP BiH upravo odumirao kao socijaldemokratska stranka. Naravno, ni SDP BiH ni stranke srodne orijentacije nisu primarno krive za post-daytonske nesporazume, objasnio sam u nastavku, ali jesu za nesposobnost artikulacije alternative bezizlazu u BiH. Tom povijesnom fijasku su odlučujući obol dali klijentelizam i antidemokratsko ponašanje vrha SDP BiH u vrijeme autokratskog  upravljanja  SDP-om njezina dugogodišnjeg lidera Zlatka Lagumdžije (1997-2014), kada je od ove stranke i oformljena pretežito bošnjačka nacionalistička stranka, neo-boljševičkog naboja, pa se više i ne može govoriti o masovnijem (više)nacionalnom članstvu u ovoj tobože multietničkoj stranci. U BiH su se u konačnici u SDP-u, SNSD-u i strankama srodne orijentacije odnjegovale porazne ekskluzivno ili pretežito bošnjačke i srpske varijante „socijaldemokracije“, što je contradictio in adjecto. Hrvati u BiH, pak, i ne vide u značajnijoj mjeri svojima ove dvije tobožnje socijaldemokratske stranke (ni Građanski savez, ni Demokratsku frontu), pa niti značajnije participiraju u njihovom članstvu, mada i Hrvata ima u ulozi „smokvina lista“ u gremijima …

Sljedeće važno pitanje u FES-ovom upitniku odnosilo se na način biranja vođa unutar stranaka, pa sam s tim u vezi odgovorio da se kandidati za izbore za čelna mjesta u strankama i u institucijama, biraju tako što bivši ili aktualni tobožnji socijaldemokratski vođa (jednako kao i vođe klero-etno stranaka) prvo izaberu svog klona i osiguraju mu preko armije stranačkih ovisnika podršku ili prolaz, bez obzira na kvalitetu. To se dogodilo i s izborom „nasljednika“ na čelu SDP-a onomu tko je u postdaytonskom periodu od 17 godina uništio i posljednju iluziju o socijaldemokracijskoj alternativi u BiH. (Vjerojatno je ovo „amidžu Idriza“, kako pošprdno i vjerojatno nepravedno zovu Nermina Nikšića zbog sumnjičenja mu strica za ratne zločine, teško uvrijedilo, pa se poslužio objedama i lažima u njegovoj prošlogodišnjoj paškvili u Dnevnom listu protivu mene. Jedva sam mu uspio odgovoriti u listu u kojemu sam pisao redovito, ali nisam ni htio njegovim brojnim „čaušima“, starmalim lažovima i neznalicama velikog formata.) Sustav „kadriranja“ funkcionira i u tobožnjem demokratskom sustavu kao u vrijeme jednostranačkih sustava: prvo podrška željenom kandidatu preko  „klonova“ na nižim razinama, kako bi se eliminirali protukandidati, pa potom orkestrirana kampanja unaprijed „izabranom“. Utoliko i tobožnji novi lider SDP BiH provodi tek tobožnju stranačku konsolidaciju, koje i ne može biti bez unutarnje reforme i propitivanja nasilne i promašene politike svog prethodnika. Otuda „klon“ ili  „nasljednik“ i ne provodi reforme, nego restauraciju lažno socijaldemokratske politike lagumdžijske provenijencije.

Uostalom, upitao sam se dalje u odgovorima na FES-ov upitnik, kako to da nitko tko nije Bošnjak nije mogao biti biran u proteklih četvrt stoljeća na čelo SDP BiH, pa čak ni jedan tako dokazani ustavni patriota i socijaldemokrata kakav je Bogić Bogićević, čija mi je pasivizacija u SDP-u umnogome pomogla u razumijevanju despotije kao stila vladanja u vrhovima SDP BiH. U mojemu razumijevanju, ma koliko to bilo nevažno za SDP BiH, ova stranka žurno potrebuje radikalan zaokret u odnosu na dvodesetljetnu antidemokratsku unutarnju praksu, pa potom podvlačenje crte ispod  klijentelističke i reketarske, nikad rasvijetljene prakse. Ali, ono najvažnije što žurno potrebuje je razumijevanje vlastite zemlje kao višenacionalne zajednice. Uostalom, to je bilo već jasno Savezu komunista BiH, u vrijeme tzv. komunističke konsocijacije, ali je SDP BiH od SK BiH naslijedio samo zgrade za rentiranje i metode upravljanja koje ne mogu donijeti rezultat u pluralnim uvjetima. Pa ipak, prosto je nevjerojatno da je SDP BiH zaboravio i na načelo jednakopravnosti bh. konstitutivnih naroda, dakako uz puno uvažavanje i nacionalnih manjina i svih drugih identiteta. Ali, ne,  ovaj i ovakav SDP svoju dogmatsku sljepoću smatra vrlinom, pa ne  prestaje manipulirati strahovima svojeg članstva od raspada BiH i borbom „protiv etničkog principa“, što je neviđen apsurd u višenacionalnoj zemlji BiH. To je ujedno i ključna ilustracija SDP-ovog „antinacionalističkog nacionalizma“ pod plaštom bh. patriotizma.

Mada je bilo jednostavnije pozvati se na ustavna rješenja, pa pokazati kako se pod plaštom patriotizma radi o „antiustavnoj raboti“,  iz mnoštva razloga ukazao sam u odgovorima na FES-ov upitnik i na knjigu “Multikulturalno građanstvo…“ W. Kymlicke (Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.), u kojoj se upozorava da je samoodređenje naroda, zajedno s nacionalnim suverenitetom, bilo polazna poluga za stvaranje nacionalnih država, ali da su u suvremenom svijetu nacionalne države većinom nestale kao spoj jedinstvena identiteta, pa danas etnički homogene države gotovo i ne postoje.  Otuda se i  ne smije previdjeti da „zemlja koja obuhvaća više od jedne nacije stoga nije nacionalna država nego multinacionalna država“ (str. 20), kao što se nikada ne smiju zaboraviti ni tzv. manjinske kulture koje zovemo „nacionalnim manjinama“.  SDP BiH bi, dakle, morao započeti političku i moralnu obnovu, po cijenu cijepanja na korumpirano neo-boljševičko krilo i reformsko krilo, kako bi potom zadobio uporište u svim dijelovima zemlje i članstvo unutar svih bh. ko-nacija i drugih identiteta. Tako ne bi morao više  regrutirati ni pomladak među Hrvatima u BiH linijom sumnjivih rođačkih i poslovnih veza koje mirišu na sramotu i korupciju. U protivnom, SDP BiH ostaje samo bošnjačka stranka kantonalnih dosega i unitarističkih pretenzija, pa time i stranka opasnih namjera sa stanovišta opstojnosti BiH, koja i ne umije povesti BiH u sferu slobode i zaštite ljudskih i kolektivnih prava, što je sinonim modela „političke zajednice“ u svijetu, pa bi morao biti i u BiH. Do „političke zajednice“, pak, može se stići samo odgovornim radom na europeiziranju narativa i politika, kozmopolitizacijom identiteta i ambijenata.

Na pitanje kako se izrađuju stranački programi i tko odlučuje o programima, odgovorio sam da su stranački programi tobožnjih socijaldemokratskih stranaka u osnovi reciklaža programa etabliranih europskih socijaldemokratskih stranaka, ali do njih poslije njihova usvajanja nitko i ne drži. Treba se sjetiti  samo tzv. pet politika u programu SDP BiH za izbore 2010., na koje se potom nitko nije ni osvrnuo. Uostalom, neprincipijelno koaliranje sa SDA-om, a izguravanje inačice toj stranci među Hrvatima, dakle HDZ BiH, unatoč njezinom neupitnom izbornom i legalitetu i legitimitetu, uz dovođenje proustaškog HSP BiH i kleptomanske stranke „Radom za boljitak“, razotkrilo je i u očima posljednjeg političkog slijepca što je SDP BiH, te da se ova stranka time i de facto i de iure pretvorila u protagonistu “puzajućeg državnog udara“, kako sam pojavu smisleno označio prije osam godina, čemu bi danas dodao i u antihrvatsku stranku, a što je sve podržao nažalost i čuveni matematičar u liku Visokog predstavnika, upropastivši time i sebe i poziciju koju obnaša. Konkretnije kazano, postojeći  model ponašanja socijaldemokratskih organizacija i članstva u dijelovima BiH s bošnjačkom većinom se donekle i može razumjeti, ali ne i podržati, pri čemu bi svima moralo biti jasno kako je nužan posve drugi model djelovanja u RS-u, ali i posebice na prostorima gdje su Hrvati u većini,  jer građani socijaldemokratske orijentacije iz reda Hrvata više i ne izlaze na izbore. U konačnici, i izravno odgovarajući na pitanje, smije se reći da i u SDP BiH – jednako kao i u političkim strankama drugih političkih orijentacija – samo vrhovi teledirigirano upravljaju, dok su članovi i organizacije na nižim razinama dekor i objekt stranačkih manipulacija…

Na pitanje iz FES-ova upitnika o unutarnjoj demokratsku strukturi SDP-a BiH mjereno s drugim relevantnim političkim strankama, objasnio sam da SDP BiH nije uopće usporediv s onim strankama s kojima bi se rado mjerio, primjerice njemačkom socijaldemokracijom, nego je usporediv s „Die Linke“ i to nereformiranim dijelovima „Ljevice“, dakle Honeckerovim neo-staljinistima, stručnjacima za sipanje iz šupljeg u prazno. Suštinski je usporediv i s Miloševićevim tobožnjim socijalistima, koje predvode Miloševićevi klonovi Dačić, Mrkonjić i drugi besprizorni tipovi. Otuda i preporučujem kao europski socijaldemokrata već godinama da bi SDP BiH trebao početi pripremati vlastiti „Bad-Godesberški kongres“. Upućenima je jasno kako podsjećam na čuveni reformski kongres SPD-a od 10. studenog 1959. u Bad Godesbergu (Bonn), na kojemu je SPD prihvatio njemački ustavni okvir i pluralni ambijent, te se eksplicitno odrekao tzv. revolucionarnog nasljeđa, pravnog i političkog nasilja, postavši potom par excellence motorom unutarnjih ekonomskih i političkih reformi. Ne poduzimati ništa u ovom pravcu u SDP BiH, a  baviti se tobožnjim konsolidacijama, znači ostati strankom opasnih namjera, lova u mutnom, predatorskom i klijentelističkom strankom, ništa posebno gorom, ali ni po čemu boljom od drugih političkih stranaka u BiH, od koje čestiti i neupitni socijaldemokrati bježe u osamu kako se ne bi brukali. U konačnici, u BiH i nema „Ljevice“, ma koliko bila potrebna.

Na izravan zahtjev da ocijenimo kakav je utjecaj SDP BiH na demokratski razvoj BiH od 1990. naovamo, ocijenio sam ga nedostatnim, nedorečenim, pa i kontraproduktivnim i po SDP BiH i cijelu BiH, jer se umjesto putem alternativnih modela i  ponudom boljih rješenja za cijelu zemlju, suprotstavljao „etnonacionalistima“ u pravilu  nedostatno i neadekvatno, a po potrebi paktirajući s njima i politički i duhovno (onim bošnjačkim), pri tomu ignorirajući slične ili iste stranke u Srba i Hrvata. Pri tomu je posebno  pogubno bilo što se odlučio provesti političko nasilje nad hrvatskim političkim izbornim voljama, čime je – uz izdašnu pomoć međunarodne zajednice – postao dijelom problema umjesto da bude dio rješenja. SDP BiH danas je  i zbog toga svega samo slaba stranka s izvjesnim značenjem za kantone u Federaciji BiH i bez ikakvog ugleda kod Hrvata i Srba, izvan tih kantona s bošnjačkim većinama. I time je definitivno postala stranka propuštenih mogućnosti, pa joj je žurno potreban temeljit remont. I još izričitije formulirano,  SDP BiH je dio demokraturskih procesa koje zemlju vode u prošlost, u doba millet sustava, pa je nepravedno izdvajati ovu stranku  iz zatvorenog kruga političkih „niš-koristi“, leziljebovića koji su  samo sebi dovoljni. U konačnici , zajedno sa sličnima sebi, vođe SDP BiH tvore novu političku kastu, otuđenu  od „prekarijata“, sloja očajnika, pa i njegove vođe žive kao bubrezi u loju s malo ili bez ikakvog rada na račun poreskih obveznika, dok se Zemlja pretvorila u zemlju kontejnera i migracija.

A BiH je i zbog toga postala zemlja neuspjelih ili nedovršenih modernizacija: onu prvu u austrougarskoj periodi u životu BiH je prekinuo Prvi svjetski rat, dok su one započete u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća opet prekinute ratom, kako bismo potom završili u demokraturi  i „obrnutim tranzicijima“.  U ovom ambijentu su sva sredstva dozvoljena, pa se ne može uopće govoriti o slobodnim i korektnim izborima, odgovorio sam u FES-ovom upitniku na pitanje o izborima, ali sam se uzdržao da preporučim apstinenciju. Poslije svega izloženog, vjerujem da je svakomu jasno kako i tri glavne nacionalne stranke (i one koje se pojavljuju kao njihova mlađa braća unutar tri nacionalne zajednice u BiH) i SDP BiH (zajedno sa SNSD-om, SPS-om, DF-om, GS-om …) promatram kao sastavni dio problema, te posve nesposobne za alternativna rješenja nenasilnog tipa. Sve ove stranke i njihove vođe su u konačnici stvarni profiteri neuspjelih modernizacija i obrnutih tranzicija u BiH, s čim je povezan i moj apsolutni otklon od sviju njih. Zbog toga sam na FES-ovoj vrijednosnoj skali (krajnje lijevo = 10; krajnje desno = 0) ocijenio da se SDP BiH podobro nagela „udesno“, dodijelivši joj „tricu“ u blizini krajnje desnice!

0	1	2	3	4	5	6	7	8	9	10
Krajnje desno                                                     Umjereno                                                  Krajnje lijevo

Izdvojit ću iz odgovora na FES-ov upitnik i sumnju da se i vrh SDP BiH nalazi u krugu političkih stranaka koje pripadaju tzv. koordinaciji s unitarističkim predznakom, koju – pored stranaka – čine: a) obavještajne i para-obavještajne službe; b) pro-unitarističke NGO’s, primjerice Krug 99, ili NGO satelitskog tipa – primjerice HNV; c) dijelovi ANU BiH, d) tobožnji javni servisi, koji su moćna sredstva za držanje stranačkog članstva i građanstva u stanju anesteziranosti i apriorne oporbe istinskim europeiziranim narativima i politikama; te korumpirani ili poklopljeni sindikati. A prijatelje u FES-u podsjećam da sam u odgovorima na FES-ova pitanja i izrijekom tada kazao kako bi nepravedno bilo ne spomenuti posve pogrešno partnerstvo niza zaklada iz svijeta, te i posebice posve pogrešnu podršku OHR-a i niza stranih veleposlanstva unitarnom konceptu BiH, što podsjeća na austrijska vremena „kalajisanja Bosne“, koja su okončana kako su i okončana. Naravno, ni od ovih upozorenja nije bilo nikakve koristi …

„Lijevi politički spektar u BiH“

Skoro sam siguran da se nikomu na tzv. lijevom spektru neće dopasti što sam ocijenio da se u BiH nisu uopće oformili klasični politički stožeri (lijevo, desno, centar, liberali…), te da je teško uopće govoriti o postojanju „Ljevice“, te da nje i ne može biti ako nije kozmopolitskih nazora i ne uvažava čvrsto oformljene nacionalne (i sve individualne i sve skupne) identitete, kako bi ih potom europeizirala i povela na put u „političku zajednicu“. (Upućeni znaju da sam i ovdje samo reinterpretirao stajališta pokojnog Ulricha Becka!) Ma koliko bila važna i socijalna i ekonomska i tzv. euro-atlantska pitanja, sve dok “Ljevica“ u razumijevanju svoje zemlje ne pođe od temelja jednakopravnosti u BiH koju je već bio dosegao Savez komunista BiH (uostalom neka zainteresirani zavire u društveni dogovor o kadrovskoj politici, iz 1982.), nijedna od političkih stranaka ne zaslužuje da se zove „Ljevicom“. Jer, istinska „Ljevica“ u BiH se tek treba iznjedriti, ako je to uopće realno očekivati, iz aktualne dogmatske smjese raznih političkih niškoristi i uhljeba, kako bi kroz unutarnje reforme bila u stanju artikulirati alternativu u BiH. Potom sam objasnio kako naduti i neobrazovani „ljevičari“ i ne znaju da su u obvezi poštovati i individualna i kolektivna prava, te da je obveza pravne države skrb i za individualna i skupna prava i slobode. Ponajgore je što ne umiju nijansirano govoriti o opasnostima i monokulturalizma i multikulturalizma, što ne znaju artikulirati inter-kulturalizam temeljem upravljanja identitarnim razlikama i putem potvrđenih metoda upravljanja, kakvi su i kantonalizacija i federalizacija i konsocijacija, nego im je iz ovog seta bliska samo tzv. hegemonistička kontrola, koja je neprimjerena za višenacionalne zemlje. (Vidjeti u zborniku: McGarry, John and O’Leary, Brendan, Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John McGarry i Brendan O’Leary, editors, The Politics of Ethnic Regulation, London and New York, Routlege, 1993.).

Ne smije se, dakle, bježati od onog što su rat i poraće uradili s „leopardovom kožom“ u BiH, ni ignorirati posljedice grubih nacionalnih koncentracija, koje nitko razuman nije želio, ali su se dogodile, pa je tvrdoglavo inzistiranje na  „većinskoj demokraciji“ i „regionalizaciji“ koja ne bi uvažavala da je BiH pretrpjela i tzv. etničkih čišćenja (koja grozna riječ), te da je BiH još uvijek zemlja „zamrznutog konflikta“, značilo automatski nesposobnost uhvatiti se u koštac s problemima. Upravo nemoć da se izaberu odgovarajuće metode upravljanja identitarnim razlikama,  najporazniji su dokazi besmislene retorike i politika tzv. lijevih stranaka, koje su suštinski postale demagoške, populističke, na čelu s „autoritarnim populistima“ ili neznalicama velikog formata. Dodat ću kako ništa ne mijenja na stvari što se u stvaranju velikih privida traga u međuvremenu za „svježom krvi“ među Srbima i Hrvatima, pa se mladi i nezreli ljudi guraju u vrhove političkih stranaka, mada takvi ništa ne znače nikomu izvan kruga njihovih obitelji i prijatelja …

Na pitanje o uzrocima podjela i raskola u tom tzv. lijevom političkom spektru  procijenio sam u FES-oom upitniku da su uzroci i u silnoj samoljubivosti, u autoritarnom mentalitetu vođa tzv. lijevog političkog spektra, ali i u njihovoj vrlo lošoj izobraženosti po pitanju ljudskih i kolektivnih prava, te i posebice totalno nepoznavanje senzibilne oblasti kakva je fenomen „multinacionalnog građanstva“ (W. Kymlicka), zbog čega se i ne vidi ništa loše u metodama političke prisile, u nasilnim integracijama i asimilacijama. A takve metode se već pola stoljeća u zapadnim sveučilišnim krugovima izučavaju kao metode vrijedna prezrenja, maltene poput genocida ili nasilnog premještanja stanovništva, jer u konačnici i polučuju isti efekt. Onima kojima je još uvijek uzor u promišljanju identitetskih aporija američki „melting pot“ – model “taljenja identiteta“, mora se kazati da se i u SAD-u bude iz sna ne samo „first nations“, nego i stari kolonijalni identiteti (nordijski, njemački…), kao i afro-američki i latino-američki, i drugi novouseljenički, te da upravo sjevernoameričke suptilne teorije sugeriraju uvažavanje svih identiteta u šarolikoj identitetskoj „činiji salate“ (salad bowl), kako se činija ne bi razbila. O američkom „velikdržavnom nacionalizmu“ (Vjeran Katunarić) pod plaštom ljudskih prava da se i ne govori.

Preporuke

Posljednji dio  FES-ova upitnika ticao se budućnosti, pa su evaluatori imali zadaću procijeniti koji su glavni izazovi s kojima će se suočiti socijaldemokracijska ideja u BiH. Odgovorio sam dosljedno ranijim odgovorima da je glavni izazov za SDP BiH unutarnja demokratska reforma, što podrazumijeva i razumijevanje svoje zemlje kao višenacionalne zajednice, pa potom i istinski angažman u pravcu članstva u EU putem usuglašenih europskih politika, a što podrazumijeva i odustajanje od protivljenja „sustavu koordinacije“ u procesu pristupanja europskim integracijama, protiv kojeg je SDP BiH vodio  i još uvijek vodi vrlo kontraproduktivan rat svim sredstvima. Dakako, to je i jedini put da se postane opće-bosansko-hercegovačkom strankom uistinu lijeve i socijaldemokratske provenijencije, ako već nije prekasno, a čini mi se da jeste. Suštinski izazov za SDP BiH se sastoji u nemogućoj aporiji – u osposobljavanju alternative samom sebi, kako ne bi završio na smetljištu povijesti i kao antieuropska stranka i kao protivnik ustavnog preustroja i preustroja izbornog zakonodavstva.

U tzv. reformske prioritete ubrojio sam, pak, odustajanje i od demokraturskih i od neoboljševičkih metoda, kako bi se SDP BiH osamosvijestio i izgradio kao vodeća stranka lijevog političkog centra, europske kakvoće i budućnosti, nikad ne zaboravivši na najugroženije slojeve u BiH, na „prekarijat“, sloj gubitnika tranzicije, kao ni na srednji sloj, ako ga više uopće ima, pa ni na kritički nastrojene intelektualce kozmopolitske orijentacije, jer su upravo oni – i kad su njihove ocjene gorke i analize teške – prirodni saveznici kozmopolitski orijentirane socijaldemokracije. Preporučio sam da se SDP BiH odrekne i odurnih politika njegovanja tzv. poželjnog glasa unutar svojih redova i akademske zajednice, jer se uz te klonirane poslušnike i pohlepnike ne može stići nigdje, a kamo li u europsku budućnost BiH. U vezi tzv. reformskih potencijala kazao sam, pak, da  ih ne vidim u SDP BiH, kao što ih  – istini za volju – ne vidim ni u drugim političkim strankama. Reformski potencijal se – u mojemu razumijevanju – u pravilu  nalazi izvan političkih stranaka, u onim rijetkim i obrazovanim slojevima akademske omladine, ako već nije zatrovana redukcionističkim pričama o tomu što je BiH i kako su zli nacionalisti uvijek oni drugi i treći. A da bi se uopće krenulo u ozdravljenje bh. bolesnog društva potrebno se prvo osloboditi mita o tzv. jednosti zemlje, koja je sve drugo samo nije jedno, pa je čak i žalostan primjer podijeljenosti, pa se potom pažljivo vježbati u europskom mišljenju i učiti konsensualnim političkim kulturama, što u konačnici znači učiti se  upravljanju razlikama. I tako u svakoj političkoj stranci.

Pri samom kraju FES-ova upitnika uputio sam zamolbu i FES-u i drugim zakladama/fondacijama iz svijeta, da ne odustanu od pomoći razvijanju socijaldemokratske ideje u BiH, ali da žurno prestanu podržavati prounitarističke „think tank“-ove,  razne centre za mir ili za tzv. kritičko mišljenje ukoliko su prounitarističke (ne)pameti, jer je to „sipanje vode u rešeto“. Ali, nitko se nije ni počešao iza uha,  sve je ostalo po starom, pa sam bio prisiljen isključiti se. Žao mi je pri tomu što sam ovim činom naljutio prijatelje u FES-u, do kojih i dalje držim. Neka oproste ako mogu, nisam mogao drugačije, kako bih ostao vjeran sebi, struci i savjesti!

***

A mogao sam biti i jezgrovitiji u ovoj posljednjoj kolumni za portal Herzegovina IN,  baš kako je učinio dragi kolega pjesnik-politolog iz Banja Luke,  prof. dr. sc. Đorđe Vuković, opisujući političko ništavilo i „lijevo“ i „desno“, posvuda oko nas. „Ideju ljevice propisno su iskompromitovali debeloguzi demagozi, intelektualni evnusi, zadrigli antinacionalisti, honorarni borci za ljudska i radnička prava, dokone i frustrirane seronje koje vode revolucije selfijima i tvitovanjem, ali – ideje ljevice su nam nasušno potrebne! Isto je i sa brigom za nacionalna pitanja. I nju su iskompromitovali sjecikese i prostaci, rodoljupci dupeljupci, nezasite barabe naoružane parolama, ništarije zakićene simbolima, ali – nacionalna pitanja su sudbonosno važna! Dakle, nema ovdje podjela na lijeve i desne ideologije, već se sudaraju lijevi i desni populisti, pobratimi primitivci…“, veli Đorđe. Amen!

Preuzeto s portala Herzegovina.in

---

Pratite nas na Facebooku i Twitteru