Kako je internet regrutirao novu generaciju fašista

Piše: Dora Klindžić

Da bi se uputili u nove metode privlačenja mladih u ekstremno desne organizacije i kontekste, valja nam zaći duboko u područje internetske supkulture. I prepoznati da posrijedi nije samo neka “američka priča”, već da je pustila duboko korijenje i u lokalnom okruženju.

Manifest novozelandskog terorista objavljen na društvenim mrežama uslijed stravičnog krvoprolića u džamiji u Christchurchu onima neupućenima u internetsku kulturu i opskurne memove mogao bi se učiniti kao gomila nepovezivih pojmova, simbola i imena kako iz povijesti, tako i iz pop-kulture. Ni međunarodni mediji nisu sasvim uspjeli objasniti zašto su u njegovoj retorici povezane opsesija s američkim alt-rightpolitičarima, videoigre, nacrtane žabe, “bezazleni” simboli rukama, društvene mreže i YouTube kanali te korištenje pro-karadžićevske pjesme Bog je Srbin. Istraga je otkrila i da je terorist 2017. putovao po Balkanu jer ga je idolizirao kao primjer rasne homogenosti. I naša se regionalna povijest tako našla upletena u milenijsku neonacističku simboliku koju je nemoguće objasniti bez razumijevanja internetske supkulture koja ju je propagirala diljem svijeta prvo kao šalu, a zatim kao poziv na ekstremizam i islamofobiju.

Naime, terorist je bio redovit korisnik notornog foruma 4chan koji je u posljednjem desetljeću postao bastion politički nekorektnog humora dovedenog do svog ekstrema: nemoderiranog i anonimnog govora mržnje, kriminala i fašističke regrutacije. Štoviše, neki od članova upuštali su se u toliko degutantne aktivnosti – razmjenu dječje pornografije, apeliranje UN-u za njenu legalizaciju, organizaciju operacija koje uključuju uznemiravanje i napade na javne pojedince, osobito žene i manjine, dijeljenje osvetničke pornografije bivših partnerica – da su čak i na 4chanu nailazili na osudu od drugih korisnika. Ti su pojedinci osnovali svoju kopiju 4chana zvanu 8chan. Tamo je terorist prije masakra napisao “vrijeme je da prestanemo pisati postove i napravimo nešto u stvarnom životu” te podijelio link na live prijenos svog napada, a sva simbolika i jezik upotrijebljeni u videu zamišljeni su kao interna šala s ovom zajednicom.

“Bezazlena” simbolika

Mogli biste pomisliti kako ovakve web stranice zasigurno nisu popularne ni dostupne prosječnom klincu u vašem susjedstvu, ali grdo biste se zavarali. Po statistikama, 8chan se plasira među 5.000 najposjećenijih stranica na svijetu, iako ga Google blokira u svojim rezultatima. 4chankoji se nalazi u top 1.000, tvrdi da prima 28 milijuna posjetitelja svaki mjesec, većinom mladih muškaraca u dobi od 18-34 godina s fakultetskom naobrazbom. Iz Hrvatske je u zadnjih pet godina registrirano preko 600.000 postova samo u politički nekorektnoj kategoriji, odnosno po jedan post svake tri minute, a uzevši u obzir da je lokacija neobavezan podatak, vjerojatnije je da se radi o milijunima. U cijeloj smo regiji po aktivnosti izjednačeni jedino sa Srbijom.

Zbog vizualne prirode chan foruma, gdje je skoro svaki post popraćen slikom ili memom, proliferacija simbola je ustaljena praksa kojom se (ne uvijek s predumišljajem) stvara “tajni jezik” uključenih. Te slike ili fraze, naoko humoristične i nevine, a uvijek suptilnije od svastike, često se dijele izvan foruma na javnim mrežama kao što su Facebook, Twitter ili YouTube kako bi se pronašli istomišljenici u masi ili zainteresirali potencijalni novi članovi. Na taj način forumaši zadržavaju plausible deniability, tj. uvjerljivo poricanje odgovornosti i upletenosti u distribuciju radikalnih poruka pod izlikom ironije. Primjerice, najpopularniji simbol forumske alt-desnice u posljednjih pet godina postao je Žabac Pepe kojeg su i njegov originalni autor i američka Anti-Difamacijska Liga osudili kao simbol mržnje i netrpeljivosti, unatoč njegovim bezazlenim stripovskim počecima. Pepeove slike na chan forumima koristile su se uz eksplicitne ekstremističke poruke te su za vrijeme izbora u SAD-u 2016. godine eksplodirale u svojoj raširenosti na društvenim profilima fanova alt-desnice i Donalda Trumpa, pa čak i među mladima u Hrvatskoj koji su zbog pripadnosti forumskoj zajednici usvojili američku političku simboliku. (Naoko bezazlene crteže Pepea autorica je uočila od školskih i fakultetskih klupa pa sve do čekaonica javnih zdravstvenih ustanova, gdje stoje mjesecima jer ljudi izvan tzv. milenijalske generacije nisu upućeni u Pepeove konotacije.) Tako je i 28-godišnjak iz Zagreba osnovao prvu hrvatsku alt-right stranku Generacija Obnove koja s preko 200 službenih članova i 12.000 obožavatelja na drušvenim mrežama većinu aktivnosti bazira i provodi na internetu, a poziva se na borbu protiv socijalizma, feminizma i imigracije te za svoj simbol drži upravo Žapca Pepea. Svakim danom postaje sve teže otpisivati frustrirane, nesocijalizirane mladiće u našim gradovima i kvartovima kao bezopasne internetske ratnike umjesto kao nove fašističke simpatizere.

“Ironični” fašizam

Tu u priču ulazi i Serbia Strong (God is a Serb), u originalu “Od Benkovca do Petrova Sela”, srpska nacionalistička pjesma u čast Radovana Karadžića čiji je video, snimljen 1993. u blizini Knina, na YouTubeu skupio preko 15 milijuna pogleda u posljednjih sedam godina te stvorio preko 230.000 video-parodija i referenci. Iako je originalni video obrisan nakon što ga je novozelanski terorist koristio kao pozadinsku glazbu, stotine tisuća drugih varijanti još uvijek se lako pronalaze. Naime, nakon Pepea, Serbia Strong jedna je od najvećih mem senzacija globalne alt-desnice. Snimka se pojavila na internetu oko 2008. godine, a visoko pikselizirane scene vojnika u četničkim uniformama koji stihove “Karadžiću, vodi Srbe svoje” prate uz harmoniku, trubu i klavijature na obrasloj livadi vrlo su se brzo počele dijeliti internetom kao morbidna, apsurdistička karikatura jednog prošlog desetljeća. Publika koja nije nužno razumjela riječi ili kontekst ovog videa bila je fascinirana bizarnim kadrovima vojnika mrtvih očiju koji na harmonici svira energičnu poskočicu, kontrast toliko brutalno nadrealan da više nalikuje sceni iz cohenovskog filma nego snimci ratnih zločinaca među kojima su neki nakon rata osuđeni po 15 točaka genocida i umrli u zatvoru. Nakon što je video cirkulirao po tada još mladom 4chan forumu, ubrzo se počeo pojavljivati uz poruku remove kebab (uklonimo kebab = uklonimo muslimansku kulturu) i počeo znatiželjne upućivati u snažne anti-muslimanske i islamofobne sentimente, kako se u internetskim krugovima koristi i danas. Pjesma i vizuali postali su još jedan kulturni artefakt koji simbolizira set ekstremnih politika i pripadnost internetskoj ekstremnoj desnici.

Naravno, chan forumaši svjesni su svojeg lošeg glasa i postupnog povećavanja javne svijesti o simbolima. Tako su isplanirali i kontroverzu oko “OK” znaka rukama (kažiprst i palac u dodiru, ostali prsti ispruženi) koji su predstavili kao novi znak bijelih supremacista znajući da je gesta toliko učestala izvan radikalnog konteksta da ju je nemoguće zabraniti. Sve bi skupa trebala biti nezrela šala na račun onih koji će se razljutiti i pokušati dokazati vezu s alt-desnim internetskim krugovima, međutim šala je odavno prešla iz ironije u stvarnost: OK znak se sada redovito pojavljuje na Trumpovim skupovima i pressicama, okupljanjima neonacista i među alt-desnim ličnostima, a terorist iz Christchurcha pokazao ga je tijekom ispitivanja. Ovakvo skrivanje iza ironije i patronizirajuća objašnjenja tipa “to je samo mem” zapravo su taktike koje službeno na svojim sajtovima propagiraju američke neonacističke grupacije. “Neindoktrinirani ne bi smjeli moći razaznati šalimo li se ili ne”, piše Daily Stormer, jedan od najvećih otvoreno neonacističkih blogova. “Kad god netko učini nešto nasilno, treba se o tome našaliti. [Cilj je] dehumanizirati neprijatelja do točke gdje su ljudi spremni smijati se njihovim smrtima.”

Posljednja internetska referenca koju je terorist izrekao prije napada bila je “Subscribe to PewDiePie”PewDiePie je nadimak najvećeg YouTubera na svijetu s preko 90 milijuna pratitelja (uz značajnu fan bazu u našoj regiji), čiji je sadržaj gotovo u potpunosti posvećen videoigrama i namijenjen djeci i milenijalskoj publici. Imenom Felix Kjellberg, mladi Šveđanin već se više puta našao u središtu političkih skandala zbog korištenja rasističkih i seksističkih uvreda u videima, nacističkih salutacija u uniformi, dijeljenja linkova na sadržaje antisemitskih i alt-desničarskih teoretičara zavjere, gubitka multimilijunskog ugovora s Disneyem zbog neprimjerenog ponašanja pred maloljetnom publikom, i najgnjusnije od svega, incidenta gdje je platio siromašnim indijskim frilenserima ograničenog znanja engleskog jezika da drže natpise “Smrt Židovima” i “Hitler nije kriv” kako bi iste sadržaje mogao pokazati na svom kanalu za potrebe komedije. Kjellbergove društvene mreže pritom pokazuju da je često promovirao i bio povezan s alt-desničarima kao što su Ben Shapiro, Lauren Southern, Paul Joseph Watson, Jordan Peterson, Stefan Molyneux i drugi. Njegov kanal taj način služi kao “mamac” sugestibilnim mladima koji dolaze radi videoigara, a zatim se polako preusmjeravaju u toksične internetske zajednice i politički radikaliziraju. Bez obzira na to što Kjellberg i dalje inzistira na svojoj nevinosti, neonacistička baza korisnika koja ga je posvojila kao još jedan od svojih simbola počela je masovno zlostavljati i ušutkavati sve koji protiv njega progovaraju, pa tako i kanadski akademik i gay aktivist Anthony Oliveira već danima prima gomilu uznemiravajućih slika trupala s poprišta zločina fotšopiranih kao da rukama i nogama klikaju gumb “Subscribe to PewDiePie”.

Metode regrutacije

Veza kulture videoigara i toksične internetske zajednice koja je orkestrirala i proslavila teroristički čin je neosporiva; posuđivanje jezika i vizualnih aluzija iz igara je očito. Ali neki su mediji zbog toga napravili izrazito nepravedan i zastarjeo interpretacijski skok izjavama da su nasilne videoigre uzrokovale napadačev ekstremizam. Osim što znanstvene studije već desetljećima pokazuju da veze između igara i agresije nema, insinuacija u suprotnom smjeru uvreda je jednom umjetnički vrijednom mediju kroz koji igrači mogu istraživati bogatstvo tema od anti-ratne filozofije, destigmatizacije mentalnih bolesti, analize etičkih i moralnih dvojbi, pa sve do nošenja sa rakom i smrti. Ono što je stvarni problem jest to da su videoigre jedan od glavnih interesa pomoću kojih se usamljene i labilne mlade ljude mami u smjeru alt-desnice. Prvi organizirani fašistički pokret novog milenija bio je tzv. Gamergate 2014. godine, jedna od 4chanovih “operacija” ciljanog zlostavljanja i prijetnji prema ženama te rasnim, religijskim i LGBT manjinama u industriji videoigara. Internetska netrpeljivost po prvi put je rezultirala nasiljem, traumatizacijom i uništavanjem karijera manjina u stvarnom životu, a “internetska politika” i “politika u stvarnom životu” stopile su se u jedno. Niti tri godine kasnije, dogodio se Charlottesville, skup bijelih supremacista iskoordiniran na forumima, gdje je na čelu s bakljom bio i 20-godišnji Hrvat iz dijaspore. Umjesto skinheada s tregerima i crnim čizmama, mržnja je ujedinila i mobilizirala nove milenijske neonaciste: ogorčene šmokljane i gamere koji sjede na 4chanu i YouTubeu i maltretiraju crne žene na Twitteru.

Novi kanali radikalizacije mladih već su bili područje i novinarskog i akademskog interesa. Ovaj informativni video na lako probavljiv način sažima studiju koju je proveo Data&Science Societyo tzv. “mreži alternativnog utjecaja” koju na YouTubeu čine svi alt-desni politički kanali, ali i teorije zavjere kao što su paranoja od cijepljenja i Zemlja ravna ploča. Studija je pronašla da YouTubeov automatizirani algoritam koji odlučuje koji će vam videi biti predloženi najviše kapitalizira na rezultatima koji su skandalozni, šokantni i adiktivni, odnosno uvlače gledatelja u “zečju rupu” kako bi nastavio gledati što dulje i dulje. Baš zato će YouTube prosječnom gledatelju iz bilo kojeg ugla svijeta predlagati videe eskalirajuće radikalnosti, prvo o “feministicama uništenim racionalnim argumentima”, zatim Petersonove narcisoidne monologe o uroti marksista protiv zapadnog društva, pa teorije zavjere kako muslimani istrebljuju bjelački narod (tzv. Great Replacement), a onda npr. video o eugeničkoj teoriji o crnačkoj inteligenciji, nakon čega ćete pronaći link na 4chan krug ekstremista. (Lak način za provjeru nepristranosti YouTube algoritma je da otvorite incognito preglednik, ispraznite kolačiće i svoje podatke te pogledate kakav sadržaj bi vam YouTube predložio da ne zna vaše interese.) Ovakav algoritam optimiziran je kako bi YouTubeu donio najveću stopu gledanosti, odnosno prihoda od reklama, pritom ne uzimajući u obzir realnu reprezentaciju stvarnosti niti društvenu odgovornost. Nedemokratski utjecaj najpopularnije svjetske video platforme na formaciju političke svijesti i ishode izbora diljem svijeta izrazito je značajan. U alarmantnom intervjuu bivši YouTubeov inženjer kaže: “YouTube je najgore podcijenjena priča od 2016. godine. Njegovi algoritmi za pretraživanje i preporuku zapravo su sistemi dezinformacije.”

Novozelandski incident nije prvo krvoproliće inspirirano internetskom retorikom. U 2018. godini, ama baš svaki Amerikanac koji je umro u ekstremističkim zločinima umro je od ruke radikalno desnih terorista, a ne islamista, i to u najvećem zabilježenom broju od 1995. godine. Od toga, za preko stotinu ubojstava direktno je odgovorna alt-desna ideologija, daleko previše da se upozorenja još uvijek otpisuju kao ljevičarska ili medijska paranoja. Štoviše, neka od ekstremnih udruženja otvoreno zahtijevaju barem jedan izvršen čin fizičkog nasilja nad “liberalima, antifašistima i socijalistima” kao uvjet za inicijaciju. Broj žrtava se povećava ako pribrojimo ubojstva koja nisu islamofobna, ali su inspirirana drugim teorijama zavjere koje propagiraju chan zajednice. Primjerice incel pokret (involuntary celibate = protuvoljni celibat, muškarci koji vjeruju da ne mogu pronaći partnericu zbog urote žena i feminizma) izvršio je barem 11 potvrđenih činova terora, od čega je u jednom poginulo 17 srednjoškolki. Sve teorije zavjere unutar moderne internetske desnice nose jedno od Umberto Ecovih obilježja fašizma: njihov neprijatelj prikazan je kao istovremeno bezvrijedan i neopisivo moćan.

Lokalna publika

Što onda učiniti po pitanju internetske radikalizacije? Prije svega, bitno je napomenuti da ovo nije situacija bez presedana. Iste metode regrutacije preko društvenih mreža prije nekoliko godina koristio je i ISIS, ali nakon objave smaknuća novinara Jamesa Foleya 2014. društvene mreže su započele koordiniranu akciju na svim platformama za iskorjenjivanje bilo kakve ISIS propagande. Stvoreni su alati za automatsku detekciju i brisanje problematičnih sadržaja, a propagandni računi bi se zatvarali unutar nekoliko minuta od njihovog otvaranja. No u 2016. godini provedena je usporedna studija koja je pronašla da bijeli nacionalisti i nacisti u pravilu imaju daleko veći broj pratitelja i sadržaja na mrežama nego ISIS-ovi regruteri te su češće aktivni. Vjerovati da društvene mreže toga nisu svjesne i da ne kapitaliziraju na tim sadržajima je sasvim naivno – naime, Twitter zna točno koji računi pripadaju bijelim supremacistima i cenzurira ih u državama poput Njemačke gdje su ti sadržaji protuzakoniti. Drugdje ih prikazuje bez skrupula.

Prema GONG-ovom istraživanju čak 66% maturanata navodi društvene mreže kao svoj svakodnevni izvor političkog informiranja, što znači da hrvatska mladež primarno formira političku svijest preko mreža, više nego preko roditelja, prijatelja ili novinarskih sajtova, što uz nedostatak informacijske pismenosti u školama otvara priliku za političkom manipulacijom i radikalizacijom. Činjenica da se i kod nas javljaju anti-vaxeriflat Eartheri i čak naša vlastita mlada alt-desna podružnica ukazuje da ni mi nismo imuni na internetsku ironično-fašističku epidemiju. Dapače, kako bi konzervativna superzvijezda Jordan Peterson, favorit na incel i alt-desnim forumima, mogao doći u Ljubljanu, davati intervjue za hrvatske medije i kod nas objavljivati bestseller kada ne bi imao ovdje publiku? Dugujemo mladima da ih izvučemo iz (doslovne) žabokrečine i uputimo, na primjer, ka drukčijim YouTube uzorima i edukatorima, ljevičarima koji pokušavaju de-radikalizirati internet – ContraPointsPhilosophy TubeHbomberguyThree ArrowsShaun i dr. – kada već to neće učiniti YouTube algoritam.

U konačnici, nisu ni društvene mreže ni internet uzrok stoljetnog etno-nacionalističkog nasilja nad muslimanima i drugim manjinama, osobito u postkolonijalnim državama kao što je Novi Zeland. Promjene na društvenim mrežama teško je očekivati dokle god prevladavajući politički odnosi, institucionalni poredak, ekonomski interesi i patrijarhat osiguravaju plodno tlo za opisane pojave.


(Bilten)

Foto: AFP / Scott Eisen

Oglasi

Tko čita vijesti još?

Mora li zaista vijest o ugušenom trogodišnjem djetetu pronađenom u plićaku biti prva stvar koju ću saznati ujutro? Je li njeno širenje opravdano? Koja je točno njena funkcija?

Vijest po svojoj definiciji treba biti neki značajan podatak, informacija od neke vrijednosti primatelju, nešto što će ga informirati ili, u najmanju ruku, zabaviti. Teško mi je zamisliti kako bi ova specifična vijest mogla upasti u jednu od te dvije kategorije.

“Majka monstrum”:  ljudi zaduženi za informiranje javnosti skovali su ovaj maštoviti i nimalo predvidljivi naziv prije nego je policija imala priliku završiti istragu, i puno prije nego je žena proglašena krivom na suđenju (koje, usput budi rečeno, još nije ni počelo – a u datom trenutku se nije ni znalo hoće li). Čak i prije nego je naše ekrane preplavila riječ ‘monstrum’,  stotine Nicka Praskatona je očekivano kombiniralo i komentiralo (predvidljivo loše napisane) članke koji su reciklirali ono malo informacija koje jesu bile dostupne – i novinarima i javnosti. Stručnjacima trebaju dokazi, laboratorijske  analize, svjedoci, priznanja. Ne i ovim genijalcima. Oni su na temelju činjenice da je nestanak djeteta prijavljen u ponoć odmah znali da je majka ubojica. Najbolje bi bilo da odmah ukinemo policiju i sudstvo i uštedimo milijarde u proračunu.

Istovremeno je krenula kuknja kako smo “postali izopačeno društvo”.  Ništa nismo postali.  Ovakve se stvari nažalost događaju otkad je ‘svijeta i vijeka’. Isto tako ne bih išla toliko daleko da tu ‘izopačenu’ etiketu nalijepim cijelom društvu.  Ono što bih primjetila su komentari koje su ostavljali ispod članaka, ali i na Facebook profilu osumnjičene.

“Baš se vidi da imaš lice đavolje, kako bi ti ja presudio!!!!”

“maloje reci trebate ubit treba te sjec komad po komad da osjetiš bol”

“Droljo prokleta uf da te vidim kamenolovala bi te fujjjjjj gadiš mi se na kilometar…”

I tako dalje. To je isti soj ljudi koji su se nekada skupljali kako bi gledali javne torture i pogubljenja. Soj ljudi koji bi, ako im se pruži prilika, i sami sudjelovali u mučenju i ubijanju. Oni koji, kad im se pruži prilika, čine ratne zločine. A inače su mahom fini ljudi. Mirni susjedi. I oni su također veliki faktor u onome što čini društvo, kako ga sami zovu, izopačenim.

Međutim, ovdje nisu bitni oni. Nisu bitni ni novinari koji svoj posao obavljaju ispod granice kvalitete i dostojanstva. Nije to hrvatski specifikum, naravno; svijet je prepun takvih novina i portala. Razlika je u tome što su ‘vani’ tabloidi koji pišu na taj način, dok su kod nas to mainstream mediji. U svakom bih im slučaju savjetovala da, ako već nemaju potrebne vještine, ako nisu sposobni pratiti ozbiljnije događaje – da se mane kilava posla. Držite se sporta, uređenja doma, recepata, poznatih i slavnih. Nije sramota. I takve su vijesti potrebne. Nisu bitni ni svi oni koji uredno klikču na članke koji ih ne zanimaju, samo kako bi mogli pljuvati po njima jer “nikoga nije briga za [umetni temu]” i “zašto uopće objavljujete ovakve članke”. Odgovor koji im izmiče, a zapravo je vrlo jasan – zato što ima ljudi koje zanima i koji će o tome čitati. To što tebi nešto nije zanimljivo, ne znači da nikome drugome nije. Ti, srećo, nisi mjerilo. Mene ne zanima ni nogomet ni Lidija Bačić. Ipak će se o njima nastaviti pisati – i to je u redu. Ako vas brine da ta vrsta vijesti zatupljuje vas ili vašu djecu, pročitajte knjigu.

Ono što bi naši portali trebali jest prestati objavljivati vijesti poput ove s početka teksta. Kome i na koji način točno ovakve novosti koriste? U pitanju je osobna tragedija, ništa iz čega možemo učiti, ništa što bi služilo kao upozorenje. Ova je priča čisti jad i čemer, okrutna i neobjašnjiva nesreća, neizmjerna tuga – i ništa više. Zar zaista želite biti obavješteni da se dogodila? Zašto? I zašto novinari misle da nas o tome trebaju obavijestiti?

Nemoguće je izbjeći loše vijesti. Ne mislim da bi nam trebali obzirno servirati samo pomno očišćene verzije koje ne uznemiriju niti opterećuju duh, naprotiv. Patnje ima napretek. Pitanje je što i koliko trebamo, moramo znati. Nije isto kada se izvještava o ratu u Siriji, ubijenim (bivšim) suprugama, terorističkim napadima, fatalnim prometnim nesrećama, očajnim uvjetima u kojima izbjeglice žive. Iako su u pitanju tragedije raznih intenziteta koje najvjerojatnije ne pogađaju prosječnog čitatelja osobno (i sreća što je tako) – to su problemi koji se tiču cijelog društva, a širenje svijesti je potrebno da bi se nešto poduzelo kako bi se ta patnja prekinula, kako bi se nešto promijenilo nabolje.

Razvlačenje nesretne sudbine jednog malog dječaka javnim prostorom ne služi ničem osim povećanju prodaje novina i prometa internet stranica. A mi koji to čitamo ili se zapravo na neki bolestan način hranimo prilikama da ispoljavamo svoj pravednički bijes i koristimo ovakve katastrofe kao potvrdu naše (moralne) nadmoći; ili potpuno pogrešno puštamo još više negativnosti u svoj život, dopuštamo joj da nas pogađa na osobnoj raznini i posljedično šteti našem emocionalnom i mentalnom zdravlju.

Mnogi meni bliskih ljudi su u nekom trenutku donijeli svjesnu odluku da izbjegavaju sve novosti. I svaki od njih mi je rekao da je bio mnogo sretniji tijekom tog razdoblja.

Je li to zaista riješenje? Potpuno se izolirati od vijesti? Ili, kao što sam ranije spomenula, neke stvari ipak moramo znati? Kako naučiti koje ne moramo – i kako se od njih zaštititi?

Matea Šimić


Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Digitalna budućnost tradicionalnih medija

Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.

Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?

Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.

Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.

Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.

Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.

U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.

DD

PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.

Internet i društvo: emancipacija ili cenzura građana? (VIDEO)

Od sredine 1990-ih, takozvani ‘cyber-utopisti’ promiču internet kao najbolji alat za aktivizam, demokratske promjene i građansku emancipaciju, uvjereni da će mreža neminovno dovesti do širenja liberalnih ideala i pada opresivnih režima. Mnogi i danas vide internet – poglavito društvene mreže – kao najgore neprijatelje despota i tiranina širom svijeta. Međutim, dvadeset godina nakon pojave interneta, postoji li dobar dokaz da je to doista tako?
U videu pod imenom ‘Internet u društvu: emancipacija ili cenzura građana?’, bjeloruski  novinar i komentator Evgeny Morozov tvrdi da je, kada je u pitanju ugnjetavanje, mreža daleko složeniji sustav nego se to čini cyber-utopistima. Internet nudi alate za aktiviste i za totalitarne vlade i nema inherentnu sklonost ka slobodi. U djelomičnoj snimci s predavanja održanog na RSA (Royal Society for the encouragement of Arts, Manufactures and Commerce) Morozov tvrdi da je viđenje interneta kao alata za slobodu iluzija i „miješanje namijenjene uporabe tehnologije sa stvarnim načinima uporabe “.

Primjera za navedenu tvrdnju o zlouporabi mreže ima mnogo, od online medija sponzoriranih od strane opresivnih režima (npr. Sputnik) do navodnih lažnih računa na Twitteru kojima vlasti Rusiji pokušava dezinformirati zapadnu javnost, te sjevernokorejskog hakerskog napada na Sonyjeve studije zbog filma u kojem je na za njih neprihvatljiv način prikazan sjevernokorejski diktator, Kim Jong-un.

Video traje jedanaest minuta te je na engleskom jeziku, ali za dobar dio predavanja postoji animirani transkript.