Oznaka: Radovan Karadžić

Mirna savjest Radovana Karadžića

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Ivan Lovrenović

Članak Mirna savjest Radovana Karadžića objavio sam 2. travnja 2016. godine nakon izricanja prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću. Uključio sam ga i u nedavno objavljenu knjigu Sizifova sreća. Osim datuma i visine kazne – ništa se nije promijenilo, a tekst i govori o tome da se ništa neće i ne može promijeniti.

Sada se samo može dodati nešto što tada možda nije bilo sasvim vidljivo, a sada je jasno i definitivno. Kirurški preciznom operacijom Haag je slučaj Karadžić planski odvojio od njegova povijesnog i stvarnog konteksta i izvora – rata Slobodana Miloševića i vrhuške JNA za državu svih Srba, izvan kojega Karadžić nije ni moguć ni zamisliv, i suzio ga na Bosnu i Hercegovinu, na Republiku Srpsku, na „bosanske Srbe“.

Dakle, JNA, Srbija, njezine političke i vojne garniture nemaju nikakve veze s „ratnim vođom bosanskih Srba“ i s onim što je on u Bosni i Hercegovini radio. Kao što nemaju veze ni sa cijelom tom svinjarijom od rata i, nedajbože, genocida. Treba pričekati pa vidjeti kakvu će to novu dinamiku proizvesti unutar „srpstva“. Nije nemoguće da se između Srbije, u želji i potrebi za njegovanjem slike o čistim rukama, i Republike Srpske, s teškom stigmom prvoga predsjednika koji joj doživotno čami osuđen za genocid, pojavi neka vrsta identitetnoga razilaženja, u kojemu bi Banja Luka za Beograd mogla postati neželjeno pa čak i nepriznato čedo. Svakako, valja pričekati još i pravorijek za Mladića, no on je bio i vojno i politički podređen Karadžiću, pa po dosadašnjoj haškoj logici ne treba očekivati ništa novo.

S druge strane, nakon presude Prliću i drugovima Hrvatska je po Haagu  i službeno označena kao agresorska strana u „bosanskom ratu“. Zahvaljujući fantazmama Franje Tuđmana o Bosni, te njegovoj „genijalnoj“ politici šlepanja za Miloševićem, faktički to nikada i nije bilo sporno za sve koji su bosansku krvaviju pratili hladne glave i objektivno. Nikakve saborske deklaracije to ne mogu promijeniti. Jest da oscilacije u kojima se uloga Hrvatske u ratu u Bosni mijenjala od saveznika u borbi protiv JNA, preko aktera u unutarnjem bošnjačko-hrvatskom ratu, do kooperanta u završnim operacijama 1995. godine traže mnogo diferenciraniji pogled na cijelu stvar, ali ne mogu anulirati onaj negativni moment. A diferenciraniji pogled se ionako više ni od koga ne može očekivati.

Slika je stvorena. Okvir joj je đavolska inverzija ulogā između Beograda i Zagreba: začetnik i glavni izvođač je iskupljen, čist, njegov trapavi šegrt preuzeo je glavnu krivnju. Jednostavna i upotrebljiva kakva jest, ona će mnogima – od Sarajeva i Beograda, do manje-više svih svjetskih tumačenjskih propovjedaonica biti vrlo prihvatljiva.

22. 3. 2019.

 

Mirna savjest Radovana Karadžića

Poslije presude Radovanu Karadžiću, koja je uvažila sve glavne tačke optužnice uključujući i onu za genocid (doduše, „samo“ za Srebrenicu), javnost je obasuta pitanjima tipa: kako se ova presuda može odraziti na toliko prizivano „pomirenje u regiji“ i „katarzu“. Manje-više sve reakcije koje smo do sada imali priliku čuti, i to s najrazličitijih tačaka ideološkoga i nacionalnog registra, izrazito su skeptične u tom pogledu.

Jedne se zasnivaju na tvrdnjama da je presuda nepravedna, da je Haški sud politički i da „sudi samo Srbima“, da je Karadžić „samo branio svoj narod“, te da će ova presuda samo produbljivati nepovjerenje i omrazu „među narodima“. (Treba li i napominjati da takve dolaze iz Srbije i Republike Srpske.)

Druge, suprotne po sadržaju a jednake po skeptičnosti, sadrže nezadovoljstvo visinom presude („trebala je biti doživotna kazna kada već smrtna ne postoji“), činjenicom da je Karadžić oslobođen od optužbe za genocid u brojnim općinama u Istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini, potpunim izostavljanjem umiješanosti JNA, Srbije, Slobodana Miloševića u rat u Bosni. (Jasno je da ove primjedbe dolaze od Bošnjaka, i djelomično od Hrvata.)

Iz obiju opisanih perspektiva (neovisno o nacionalnoj autističnosti prve, kao i u znatnoj mjeri činjenične zasnovanosti druge), presuda Radovanu Karadžiću zaista može biti sve prije nego plodan humus za „pomirenje“ i „katarzu“.

Nekoliko je razloga što je to tako.

Najprije – poimanje presude kao katalizatora društvenih i moralnih procesa. Bit će da se u to ulaže previše neutemeljenih očekivanja. Čest je običaj naših komentatora i analitičara, pa i političara, da se kao na analogiju pozivaju na primjer nacističke Njemačke i nirnberškoga procesa – biva, eto kako je to tamo uspjelo, pa se država i društvo nakon toga silno podiglo i oporavilo. Eh, samo kad bi analogije uopće išta vrijedile, a pogotovo ova! Ali čak i kad bi vrijedila, nije zgorega podsjetiti da je, recimo, još 1966. godine (a to u našem slučaju baš numerološki odgovara ovoj, 2016-oj: dvadesetjedna godina od rata i tamo i ovdje!) u Njemačkoj za saveznoga kancelara izabran Kurt Georg Kiesinger, čovjek s aktivnom nacističkom prošlošću. (Karijera Kurta Waldheima, oficira Hitlerove vojske s terenskom službom od Istočnoga fronta do Bosne, navodnoga nositelja Pavelićeve medalje krune kralja Zvonimira, te potonjega šefa UN-a, sve uz Titovu osobnu podršku – posebna je priča.)

Drugim riječima, do „pomirenja“ i „katarze“ u društvenom i političkom prostoru ne dolazi (ili ne dolazi prvenstveno) s razine prava, pravde, sudskih presuda za počinjene zločine, nego daleko više i presudnije kroz dubinske promjene velikih međunarodnih i svjetskih interesa i orijentacija, te, potom, efektivnih akcija i politika koje to sve prate. Njemačka, s potpunim vojnim i ideološkim debaklom i jasnim završetkom rata, što je u našem slučaju sasvim izostalo, s promjenom njezina međunarodnog položaja, te potom njezino unutarnje socijalno-etičko ekonomsko i političko „ozdravljenje“ – najbolji je primjer za to.

Da spomenuta analogija kod nas ne „radi“, najbolje se vidi po silnome političkom strahu i trudu koji svi ulažu da sa sebe otresu kužni biljeg sudjelovanja u ratnim zločinima „kao države“ i „kao narodi“, ali na način suprotan od njemačkoga: nema priznanja, nema kajanja, nema suosjećanja sa žrtvama. Baš svi: Srbija, Republika Srpska, Srbi, Hrvatska i Hrvati, „Herceg-Bosna“ i Hrvati u BiH, Bosna i Hercegovina i njezina ratna Armija, Bošnjaci… Vrhunac „katarze“ do kojega je naš svijet sposoban da se uspne, jest ona otužna, upravo kokošarska „etika“ uravnilovke i poništavanje krivnje: pa, eto, jest i mi smo činili neke zločine, ali to su i drugi činili nama…

A iskustvo s dosadašnjim osuđenim pa odsluženim zločincima više je nego porazno: mnogi od njih već odavno šetaju kao ugledni i poštovani građani, dapače produhovljeni u otkriću vjere (egzemplari: Biljana Plavšić, Dario Kordić, Momčilo Krajišnik, Rasim Delić dok nije umro, pa počeo dobivati ulice sa svojim imenom), šireći i dalje iste ideološke i političke postavke koje su ih odvele u zločin, samo što sad imaju nepodijeljenu podršku „svojih“ elita – vjerskih, domoljubnih, intelektualnih, akademskih, političkih, poslovnih. Zbrajajući i oduzimajući visinu Karadžićeve kazne (pod uvjetom da bude i drugostupanjski potvrđena) s obzirom na praksu Haškoga suda da svoje kažnjenike pušta na slobodu ranije, sardonično prognoziram ovih dana svomu prijatelju: „Vidjet ćeš kad Karadžić, prvi dan po izlasku na slobodu, u sred Sarajeva nastupi na književnoj večeri sa svojim novim pjesmama i romanima!“

Kad bi takvi kažnjenici i odsluženici imali iskustvo vlastite, individualne katarze (shvatili je klasično kao pročišćenje i oslobođenje po Aristotelu, ili kao emociju suosjećanja po Schopenhaueru), pa kada bi s takvom autorefleksivnom spoznajom nastupali i govorili među „svojima“ i među drugima, možda bi se moglo govoriti o pozitivnim efektima sudskih epiloga na posvemašnju etičku zagađenost prostora u Bosni i Hercegovini – javnoga, ali i onoga najintimnijeg. Međutim, sve je obratno od toga: i za sebe lično, i za javnost svojega naroda, i za pripadajuće vjerske poglavare i institucije svi su oni oličenje nevinosti, žrtve opakih svjetskih zavjera protiv „našega naroda“, narodni junaci, još malo pa sveci – pa se sve to zatvara u idealni i neprobojni krug novih nacionalnih mitologija. Ne treba mnogo pameti i mašte, da se već sada zamisli kako će temeljni sadržaji naših novih nacionalnih povijesti i pedagogija zadugo ubuduće biti upravo te mitologije i ti junaci, a ne nikakva kritička i katarzična svijest o onomu što se događalo krvavih devedesetih prošloga stoljeća.

Dok su ratne rane još bile otvorene i bolne a gubici i posljedice vidljive na sve strane, u jesen 1999. godine pisao sam, misleći prije svega na posljedice Miloševićeve i Karadžićeve ratno-zločinačke politike, kako je paradoksalni dejtonski mir dočekan u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja se nastavila. Koliko je hiljada Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobijeno, izgnano, mučeno, zaplašivano, premještano tamo–ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine – da bi bila ostvarena nova politička slika, zločinom stvoren novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini! Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovoga rata praćena zločinom kao svojim glavnim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu u Bosni i Hercegovini – sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će još zadugo najteži problem moralne obnove društva.

Način na koji se na presudu Radovanu Karadžiću dominantno reagira i u Bosni i Hercegovini i u „regiji“ govori da stvarnost višestruko potvrđuje to predviđanje od prije sedamnaest godina, i da se u socijalno-etičkom pogledu („pomirenje“, „povratak povjerenja“, „katarza“) ništa nije promijenilo. Ali o tome na svoj turobni način govori i podatak koji ostaje u sjeni svih haških presuda, pa i ove „kapitalne“: samo u Bosni i Hercegovini živi oko deset hiljada potencijalnih optuženika za ratne zločine, čija lica, što pripadaju jučerašnjim ubojicama, silovateljima, logorskim kapoima, svakodnevno susrećemo kao lica „običnih građana i susjeda“. Njihovi zločini ne zastarijevaju nikada; oni ne mogu računati na miran san, niti potomci njihovih žrtava mogu računati na smirenje i satisfakciju.

Radovan Karadžić nema tih briga, njemu je, kaže, mirna savjest, on je samo branio svoj narod.

(ivanlovrenovic.com)

Foto: Valerie Kuypers/Pool/AP

Gdje je nestao čovjek: Zašto šuti Dragan Čović?

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Franjo Šarčević

Razumljivo je kada je bilo kome od tzv. običnih građana preko glave bilo kojeg radovana karadžića i kada ne žele dopustiti da im 24 godine nakon rata, a to je nečiji čitav život, neko takav pokvari dan. U osobne motive bilo kojeg običnog građana bilo bi bezobrazno ulaziti: možda se radi o nekome kome je ideologija Karadžić Radovana ili nekog drugog karadžića donijela mnogo patnje i nesreće, ko je barem svjestan toga da je on kriv što je odrastao u zemlji u kakvoj nije zdravo odrastati, ali baš zato je želio provesti 20. mart 2019. u šetnji obalom ili šumom, a ne u proklinjanju i (b)analiziranju na društvenim mrežama.

Nije razumljivo kada neko ko je profesionalni političar i pri tome još tobože jedini legalni, legitimni i stožerni predstavnik jednog konstitutivnog naroda u BiH, a ime mu je Dragan Čović, na drugostepenu presudu Haškog suda koja Radovana Karadžića osuđuje na kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida u BiH, nema reći niti jednu riječ. Na službenoj stranici HDZ-a BiH, kako stvari stoje do momenta kad pišem ovaj redak (17:00 po srednjoevropskom vremenu) nema vijesti, saopćenja ili izjave koja se dotiče jučerašnje presude. Nema je ni na drugim mjestima, jer je jednostavno nije ni bilo.

Možda će do reakcije doći nekad kasnije, kada mediji iznude poneku riječ od Čovića, pa od njega ili njegove stranke dođe neka poruka načelne osude svih ratnih zločina koja više neće značiti ništa, no pogledajmo što su do sada prešutjeli tobožnji zaštitnici hrvatskog naroda u BiH.

Ne želim se u tekstovima ponavljati, stoga za opširnije uvide u odnose hadezeovske i dodikovske politike, prethodno – odnose dviju velikodržavnih politika, srpske i hrvatske, koje su obje došle glave bosanskim Hrvatima, upućujem na tekst Što je Hrvatima Republika Srpska? objavljen 10. januara. Dovoljno je ovdje reći: Više od 150 tisuća Hrvata protjerano je iz Republike Srpske, tisuće njih su prošli kroz logore, na desetke i stotine je ubijano u brojnim masovnim zločinima. HDZ i Čović su to prešutjeli, njima nestali Hrvati iz Republike Srpske ne znače onoliko koliko im znači Milorad Dodik. Pokazalo se to i na portalu novina koje služe kao neslužbeni bilten HDZ-a BiH: jedina vijest objavljena nakon presude bila je prenošenje Dodikove izjave kako je „presuda Radovanu Karadžića prilično arogantna i cinična“. Sve se udesilo kao da se to Hrvata ne tiče. A i da se ne tiče, tiče se drugih, Bošnjaka, kojima je Karadžićeva ideologija bila namijenila sudbinu nestanka.

Iz HDZ1990 jučer je stiglo saopćenje koje odudara od čovićevske šutnje. Pod naslovom Presuda velikosrpskoj ideologiji, iz te stranke poručuju:

Niti jedna presuda, a ni ova današnja Radovanu Karadžiću, u Haagu osuđenom na doživotni zatvor, ne može vratiti u život ubijene i ublažiti bol njihovih obitelji, ali mora jasno osuditi pogubnost zločinačke ideologije. Ideologije koja je na ove prostore prije 28 godina donijela nemjerljive količine bola, patnje i stradanja.

Ideologije koja je, nažalost zauvijek, raselila stotine tisuća Hrvata iz velikog dijela Bosne i Hercegovine. Ovakve presude su podjednako važne za suočavanje sa prošlošću, izgradnju pravednijeg društva i bolje budućnosti.

Pravo i pravda su vrlo često suprotni pojmovi, no današnja presuda ipak je djelomična satisfakcija žrtvama te ideologije.

Bilo bi dobro kada u HDZ1990 ne bi stali na osudi velikosrpske ideologije i kada bi smogli hrabrosti za kritički odnos prema onom dijelu hrvatske politike koji je – kako tada, tako i danas – bio vjerni sluga i saveznik rečenog velikosrpstva.

Haški sud utvrdio je neke činjenice kroz višegodišnje sudske procese i to je najjači fakttest vezan za rat 1991-1995. Neprihvaćanje tih činjenica, laganje i izvrtanje, za Milorada Dodika znači demonstraciju moći koja se temelji na trenutnom rasporedu snaga na geostrateškoj mapi svijeta, koji jamči opstanak Karadžićeve tvorevine kojom Dodik trenutno gazduje.

Za Dragana Čovića i većinsku hrvatsku politiku u BiH, šutnja vezana za ovu presudu i – vidjeli smo ranije nakon presude herceg-bosanskoj šestorci – njihovo neprihvaćanje činjenica, laganje i izvrtanje, znači ruganje nad sudbinom nestalih bosanskih Hrvata i delegitimiranje svih hrvatskih političkih zahtjeva u BiH. Čovićeva politika dovela je Hrvate u BiH ispod civilizacijskog minimuma. Nakon mnogo godina praćenja politike i društva u BiH, s iskustvom stotina tekstova, mogu reći jednu jasnu i jednostavnu rečenicu: Nisu ni drugi za pohvaliti, ali Dragan Čović i HDZ su najveći neprijatelji hrvatskog naroda.

P.S. Kraj je 21. marta, Čović i HDZ još ne znaju što bi rekli.

Tekst je objavljen i na portalima Prometej.ba i Fokus.ba

Potvrda poznatoga

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.

Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.

Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.

Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.

Zlatko Bosnić

Foto: CNN