SDP Hrvatske bira svog novog predsjednika, četvrtog po redu. Nakon Ivice Račana, Zorana Milanovića i Davora Bernardića, novi lider će se birati između Peđe Grbina i Željka Kolara.
U ovom trenutku Peđa Grbin je sasvim sigurno bolji kandidat od svoga suparnika.
Gospodin Grbin javnosti je mnogo poznatiji, što je bitno – prepoznatljivost kandidata jedna je od važnijih kvaliteta prilikom izbora.
Nastavi čitati “Peđa Grbin je bolji kandidat od Željka Kolara” →
Prije pedeset godina napustio nas je Jimi Hendrix. Genijalni rock i blues gitarist, čovjek koji je zauvijek promijenio percepciju što električna gitara jeste i što može biti, te jedan od najutjecajnijih muzičara ikada.
Suviše neobičan za Ameriku, uspjeh je pronašao najprije u Londonu. Odatle je pokorio svijet i u malo više od tri godine ostavio neizbrisiv trag.
Sve što je radio bilo je inovativno, a njegovi živi nastupi su legendarni. Onaj na Woodstocku, posebno verzija američke himne (u kojoj oponaša zvuk rafalne paljbe i let helikoptera, kao protest zbog rata u Vijetnamu) jedan je od najboljih uopće. Zapravo svaki je koncert svjedočio o nesvakidašnjem talentu.
Hendrix je muzičar za vječnost, neovisan o trendovima, virtuoz od kojeg mogu učiti bezbrojne buduće generacije.
Nastavi čitati “Jimi Hendrix, neponovljivi talent” →
Da Srebrenica predstavlja najmračnije mjesto ratova za jugoslavensko nasljeđe, i to u nažalost snažnoj konkurenciji čitavog niza gradova, mjesta i toponima, jasno je svima. Čak i onima koji negiraju očitu činjenicu tamošnjeg genocida. Jednako tako jasno je da je za izgradnju bilo kakvog zajedničkog života na ovim prostorima u budućnosti, a takav jedini ima smisla, temeljni preduvjet taj da se nasljeđe i traume rata ostave iza sebe. Na ovoj sasvim načelnoj razini ne postoji gotovo nitko tko se s ovakvim zaključkom ne bi složio. On je gotovo pa banalan i sasvim sigurno predstavlja opće mjesto. Ono što definitivno ostaje upitno je s jedne strane postojanje političke volje da do tog procesa dođe, a s druge dogovor oko načina na koji se do tog cilja može doći. Budući da su te dvije stvari usko povezane, nemoguće ih je promatrati odvojeno. Da budem sasvim iskren, najprecizniji dokaz da politička volja da se prošlost ostavi iza sebe ne postoji jeste u tome što su nacionalističke politike koje su i dovele do rata i zločina i dalje dominantne, odnosno skoro pa neupitne. Drugim riječima, nemoguće je izgraditi zajedničku budućnost, a istovremeno inzistirati na nacionalizmu kao načinu življenja. Stoga nacionalistima jedini istinski problem predstavlja to što ne mogu otvoreno reći kako su protiv izgradnje kulture mira i zajedničke budućnosti, ali im u čitavoj priči savršeno pomažu razne međunarodne institucije, poput OHR-a koji vole velike geste i riječi, ispražnjene od svakog smislenog sadržaja, na čijoj produkciji inzistiraju već četvrt stoljeća. Imajući takvo djelovanje u vidu postavlja se sasvim legitimno pitanje radi li se tek o pogrešnoj strategiji koja ne donosi rezultat ili možda ipak o tome da izostanak vidljivog rezultata predstavlja istinski cilj. Ono što je svakako očito jest činjenica da je politika suočavanja s prošlošću doživjela potpuni krah i da su se sve vrste NGO-ovskog pristupa pokazale kao potpuno neučinkovite. Ključni razlog zašto je to tako leži u onoj prepreci koju je nemoguće nadići, odnosno u dominantno nacionalističkom raspoloženju ovdašnjih društava, zahvaljujući kojemu nije uopće upitno je li veći dio društva svjestan razmjera zločina koji su počinjeni u njihovo ime, budući da ljudi toga jesu svjesni. Problem je što s tom činjenicom nemaju nikakav problem.
Nastavi čitati “Kako do mira u Srebrenici, spomenikom o miru ili predstavom koja suočava?” →
Naši političari se za sve pitaju, ali nikome ne odgovaraju.
Nalazimo se na evropskom putu. Ali stojimo. I smetamo.
Političari su momci koji obećavaju.
Bakir Izetbegović je čovjek od riječi. Ali ne i od djela.
Nastavi čitati “Političari su momci koji obećavaju” →
Željko Komšić, kontroverzni član Predsjedništva BiH, komentirao je ovih dana posjet svog kolege Milorada Dodika Zagrebu. Osim što je standardno i odveć predvidljivo tužakao Dodika, nediplomatski je i uvredljivo napao predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, što nikako nije u interesu Bosne i Hercegovine. Dugogodišnja praksa kazuje da je iluzorno od Komšića očekivati odgovorne i razborite istupe, mudre i smislene inicijative, kao uostalom niti od druga dva člana Predsjedništva BiH, ali zrnce zdravog razuma i razumijevanja interesa BiH uvijek treba prizivati, makar se to činilo naivnim.
Nastavi čitati “Član Predsjedništva BiH radi protiv ustava i interesa svoje zemlje” →
Film Jedna od nas, hrvatskog redatelja Đure Gavrana, iako istoimenog naslova kao bestseler autorice Osne Sejerštad, ne vuče gotovo nikakve paralele s ovim književnim ostvarenjem, osim univerzalnih mjesta o (ne)pripadnosti glavne protagonistice zajednici i njezinoj potrazi za identitetom, ali i o tome šta se događa kada ga ne pronađe.
Nastavi čitati “(Ni)je li ona, Jedna od nas?” →
Možda nije potrebno reći jer je očigledno, ali slučaj Josipe Rimac nije iznimka. Ovo je samo medijski zanimljivija afera. Jasno je kao dan da jedan dio političara i funkcionera u Hrvatskoj, vrlo često ali ne isključivo iz redova HDZ-a, misli da je normalo upravljati javnim novcima i radnim mjestima u državnom sektoru kao da su privatno vlasništvo.
Teško je zamisliti nešto sebičnije, nemoralnije i po društvo štetnije od ovog oblika korupcije.
Nastavi čitati “Hrvatsku treba hitno izvlačiti iz blata korupcije i nesposobnosti” →
„Mračna stvar, krst! Mračno je sve što se krstom krsti. Hiljadu godina mijesite mrak, pa nikad ništa! Ne dižete glavu ispod krsta. To vam je kazna. Vi ste protiv božjeg dara i stvorenja. Šta se može? Kršten narod, ćorav narod, nesrećan narod. (…) Imate oči tek da ne pronesete zalogaj mimo usta i da potrefite u vrata. (…) Krst na očima, pa šta možeš da vidiš? Krst i krst. A ima da se vidi, siroto moja, ima!“
Nastavi čitati “Papa Franjo i “božanski užitak”” →
Slobodan Milošević je iskusio nešto čudno, njemu do tada neizrecivo i neprispodobivo. Prožimao ga je potpuno novi osjećaj, neko nepoznato stanje uma, euforični nemir koji ga je poticao na radikalnu promjenu. U tom trenutku on još uvijek ne razumije da je to njegova zatomljena samosvijest.
Nastavi čitati “Crtica o slobodi” →
Politička situacija u Poljskoj je neizvjesna. U zemlji koju je nakon komunizma dugo vremena karakterizirala politika dogovora i kompromisa, u zadnjih desetak godina došlo je do izrazite polarizacije. Nedavni predsjednički izbori, na kojima je presudila jako mala razlika i koji su zemlju podijelili na dva dijela, posljednja su obilježja ovog trenda. Ono što je zabrinjavajuće je to što su vjerski i rodni karakter ove polarizacije problemi s kojima je poljsko društvo najmanje spremno nositi se.
Nastavi čitati “Poljska sve više ide ka autokraciji” →
U subotu sam izišao na najčitaniji bosanskohercegovački medijski portal, Klix.ba, kako bih ritualno prelistao dnevne vijesti. Među prvim člancima koje sam uočio na rečenoj internet prezentaciji bio je članak kojeg potpisuje izvjesni N. V., a koji je naslovljen „Asocijacija mladih SDA: Tražimo da 29. august bude državni praznik – Dan Povelje Kulina bana“. U uvodu teksta autor navodi da je u trenutku njegovog objavljivanja u toku svečana sjednica Povjereništva Asocijacije mladih SDA, kojoj prisustvuje i predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, povodom godišnjice potpisivanja Povelje Kulina bana u hotelu „Zenica“. Tekst dalje prenosi zaključak sjednice u tri tačke, zaključak koji je do te mjere dosadan da ga neću ovdje citirati ni parafrazirati. Sam naslov teksta sadrži i više nego dovoljno informacija o ovom političko-historijskom happeningu u režiji mladih lavova državotvorne stranke– grohotnog smijeha vrijedne antonomasije. Međutim, Klixov subotnji članak, u moru publikacija koje trideset godina fetišiziraju bosansko srednjovjekovlje, ponukao me da napišem tekst kojeg upravo čitate, a u kojem ću dokazati da bošnjačka mitologizacija bosanske srednjovjekovne države, u svom izvornom i od establišmenta podržanom obliku, najprije predstavlja izraz jednog religijskog pokreta, a da je njegov primarni teolog i proponent, iako ne jedini, Rusmir Mahmutćehajić.
Nastavi čitati “Srednjovjekovna Bosna ili Mahmutćehajićev islamski Makondo” →
“Upomoć, moja je supruga u posljednje vrijeme opsjednuta teorijama zavjere, vjeruje u sve što kaže QAnon, naš odnos propada, što da radim, postoji li način da ju razuvjerim“ – zavapio je rezignirani suprug ovih dana na američkoj forum stranici Reddit. Njegov je post samo jedan od tisuća kojima članovi obitelji traže savjet kako razgovarati s bližnjima koji neprestance svima oko sebe objavljuju QAnon poruke. Nastavi čitati “Može li QAnon ugroziti američku demokraciju?” →
Mi smo dobri i tolerantni ljudi, ljudi koji su ubijali jedni druge, prije 25 godina – govori Ado Hasanović, mladi bosanskohercegovački redatelj sa rimskom adresom, u svom posljednjem filmu Nek je što šarenije.
Ovaj autor je već poznat publici po kratkim dokumentarnim i igranim filmovima, kojima propituje tabue u patrijarhalnom i socijalno zapuštenom bh. društvu. Prošle godine se na SFF-u predstavio igranim filmom Nomophobia, čija je radnja, iako smještena u Toskanu, univerzalna priča o odnosu majke i kćerke tinejdžerke, ovisne o društvenim mrežama. Nastavi čitati “Dugine boje i domaće šarenilo” →
Aleksej Navaljni je najpoznatiji ruski opozicionar i najveći protivnik predsjednika Vladimira Putina i političke elite u Rusiji. To je opasan posao, što potvrđuje i nedavni incident. Navaljni je, po svemu sudeći, otrovan u gradu Tomsku u Sibiru, dok je čekao let za Moskvu. Nakon bizarnog odlaganja, evakuiran je u bolnicu u Berlin i prognoze su neizvjesne. Zvanična Moskva odbacila je bilo kakvu povezanost s trovanjem, ali ovo nije prvi put da je stradao opozicijski političar u Rusiji. Nastavi čitati “Zašto je Aleksej Navaljni drukčiji i opasniji od ostatka opozicije u Rusiji” →
Nerado se javljam u ulozi „ispravljača“, a nisam ni pozvan da ispravljam „krive Drine“ u procesu protiv „Izetbegovića i drugova mu“, kojega bi bilo najbolje da nikada nije ni bilo. Ali, bilo ga je, puno je Sarajevo ljudi „s obje strane fronte“, koji o njemu znaju i previše, pa šute, valjda zato što im je nečista savjest. Nisam, dakle, ni luk jeo niti mirisao u „Sarajevskom procesu“, ali nije ni uvaženi odvjetnik dr. Danilović, iako branitelj optuženika na tom procesu, taj koji Sarajevu može o njemu otkriti (punu) istinu. Nastavi čitati “Odgovor na tvrdnje dr. Rajka Danilovića: BiH je Olimpijadom ponudila Jugoslaviji alternativu a ne represiju” →
