Kategorija: Europa

Rusija će naprosto odbaciti optužbe u slučaju Litvinenko i tu se malo što može učiniti

Nakon dugogodišnje istrage, objavljivanje konačnog izvješća o smrti bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka ponovno je proizvelo kontroverze. Riječ je o najpoznatijem atentatu na tlu Velike Britanije u zadnjih nekoliko desetljeća. Priča ima sve sastojke špijunskog trilera, od nepoznatog otrova do međunarodne zavjere, ali njene posljedice su daleko od trivijalanih. Glavni događaj je neobična smrt Aleksandra Litvinenka u studenom 2006. godine. Radi se o odbjeglome bivšem službeniku ruske tajne službe kojemu je odobren politički azil u Velikoj Britaniji 2003. Litvinenko je otrovan rijetkom radioaktivnom materijom zvanom Polonij-210. S obzirom na Litvinenkovu reputaciju žestokog kritičara ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove sigurnosne službe, od početka se smatralo da je ruska država stajala iza ubojstva. Sada postoji i formalna optužba u vidu izvješća objavljenog kao rezultat javne istrage o Litvinenkovoj smrti. Samo izvješće nije moglo doći u gorem trenutku za Veliku Britaniju. Rješavanje brojnih kriza širom svijeta iziskuje suradnju s Rusijom. Međutim, postalo je jasno da Kremlj nije raspoložen za takvo što.
U zadnjih nekoliko desetljeća ruske službe sigurnosti bile su osumnjičene za niz ubojstava, a poznate su po tome da su spremne obračunati se s neprijateljima ruske države daleko izvan njenih granica. Međutim, Litvinenkov slučaj je odjeknuo širom svijeta i proizveo snažne reakcije. Način na koji je umro, te činjenica da se ubojstvo dogodilo u Londonu bili su siguran način da se uznrmiri javnost. Što je možda još i važnije, navodni osobni angažman predsjednika Rusije je vrlo ozbiljna optužba.
Kao što je istraga istaknula, bilo je mnogo razloga da se ruske tajne službe obračunaju s Litvinenkom. Vjerojatno najvažniji bio je njegov rad za britanske tajne službe, što je kardinalni grijeh za bivšeg časnika KGB-a. To je razlog zašto je dio dokaza koji su prikupljeni tijekom istrage i dalje nedostupan za javnost. Jednako važna je i činjenica da je Litvinenko već od ranije javno optuživao ruske sigurnosne službe i samog Vladimira Putina da stoje iza mnogih poznatih zločina. Govorio je npr. o bombardiranju stambenh zgrada u Rusiji 1999. kao opravdanju za pokretanje drugog čečenskog rata. Također je tvrdio da Putin ima veze s organiziranim kriminalom.
Postoji mogućnost da je Putin mogao znati ili da je čak osobno odobrio atentat, iako je Litvinenko bio operativac relativno niske razine pa bi bilo pomalo čudno da se previše bavio njime. U to vrijeme, Litvinenkove optužbe na račun ruskog predsjednika već su izašle u javnost i ruske vlasti nisu reagirale. Štoviše, način na koji je Litvinenko umro ostavio mu je dovoljno vremena da iznese nove dokaze protiv Putina ako ih je imao. Sve ovo ukazuje na osvetu kao motiv, što možda i nije posve neočekivano s obzirom na okolnosti.
Ruska reakcija na izvješće bila je jednostavna u istoj mjeri u kojoj je bila i predvidljiva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije optužilo je Britaniju da je “isključivo pravni“ slučaj pretvorila u političko pitanje time što je uopće pokretala javnu istragu. Za samu istragu su rekli da nije bila transparentna i da je svoje zaključke donijela s visokom razinom predrasuda. Ruski veleposlanik u Londonu Alexander Yakovenko nazvao je povezivanje ruske države s ubojstvom Litvinenka „provokacijom”. Putinov glasnogovornik je dodao da Rusija naprosto nije zainteresirana za istragu.
Osobni angažman predsjednika Putina je špekulacija i malo je vjerojatno da će ikada biti dokazan, ali sudjelovanje ruskih sigurnosnih službi je neporecivo a predsjednik Putin ima odgovornost za rad ruske države i njezinih vojnih i sigurnosnih službi.
Odnosi između Velike Britanije i Rusije su došli na samo dno nakon ruske aneksije Krima i sudjelovanja u ratu u Donbasu u Ukrajini. To je, usput rečeno, bilo ono što je prevagnulo da britanska vlada odobri javnu istragu o Litvinenkovoj smrti, a za što ranije nisu imali volje. Veliko je pitanje, međutim, što će se sada dogoditi. Britanska vlada govori o akciji, ali može li stvarno učiniti nešto? Na koncu, radi se o nečemu iz prošlosti, a u izvješću nema ništa što već nije bilo poznato britanskoj vladi ili tajnim službama. Rusija je u međuvremenu postala važan globalni igrač s kojim će se morati surađivati u jednom ili drugom obliku, npr. u potrazi za rješenjem sukoba u Siriji i borbi protiv tzv. Islamske države. Rusija nije jedina zemlja na svijetu koja u odnosu na zapad znatno zaostaje u smislu poštivanja ljudskih prava, vladavine prava i demokracije ali je možda najproblematičnija za Europu zbog blizine Europskoj uniji, te zbog veličine i vojne moći koja uključuje i nuklearno oružje.
To čini ono što se događa u Rusiji jednako važnim ili čak važnijim od sličnih trendova u Kini ili Saudijskoj Arabiji. Rezultati istrage u slučaju Litvinenko stvorili su britanskoj vladi dilemu za koju se nadala da se s njom neće morati baviti: kako pomiriti moralna načela s teškom, nezavidnom realnošću međunarodne politike i ekonomije.

Alexander Titov, The Conversation