Piše: Neven Šimić
Lijepo je čitati učene, tolerantne i intelektualno izazovne tekstove koji potiču na razmišljanje, golicajući sivu masu. Pa tako, rovareći po sadržaju jednog hrvatskog portala u BiH, pročitaš tekst u kojem stoji da su Bošnjaci politički degenerici i prevjereni smutljivci. I da im je, od onog trenutka kad su im preci prevjerili, maltene u genima zapisano da budu takvi smutljivi degenerici. Ili degenerativni smutljivci, ko će ga znati. E sad, nije baš najjasnije u kakvoj su vezi promjena vjere i genetika, ali od prosječnog medijskog etnoduduka i ne očekuješ da razjasni tu tananu nit koja stoji između društva i biologije. Uglavnom, lijepo je znati da i rasističke paradigme uredno popunjavaju dio prostora medijskog hrvatstva u BiH. Paranoja, nesuvislost i geni kameni našli su svoje prirodno ok(r)uženje u digitalnim bespućima medijske posttuđmanovštine.
Na jednom drugom sarajevskom, prograđanskom & antinacionalističkom portalu pročitaš tekst u kojem se govori o Hercegovacima kao zadrtim neofašistima i ksenofobima. Naravno, da ne bi bilo zabune, rečeni Hercegovci su oni kojima se iz antinacionalističkih i prograđanskih medijskih brloga tepa kao ustašama ili UZP-ovcima. To je taj poslovično pomirljivi ton kojim jedan tip sarajevskih prograđanskih antinacionalista gradi kulturu mira i dijaloga. Ta vrsta stereotipizacije nekog kolektiva nije bitno drugačija u odnosu na stereotipne budalaštine kakve obitavaju u glavi prosječnog thompsoniziranog kroatoljuba. Ali to prosječan pseudograđanski duduk ne može pojmiti. Ili može, ali mu neki drugi aspekti vlastite gluposti odmažu da stvar kognitivno procesuira do kraja. O lijevo-građanskom i antinacionalističkom medijskom huškanju pisano je ranije, i nema potrebe da se ovdje ponavljamo. Vrijedi tek konstatirati da ta prograđanska huškačka histerija nije iščezla iz javnog prostora. Štaviše, u međuvremenu je aplicirala i suptilnije forme huškanja.
Oba uzeta medijska uzorka tek su zloćudni mikroprimjeri i manifestacije jednog znatno šireg problema, jedne u biti prozaične društvene pojave, toliko dosadno svakidašnje da mnogi više i ne primjećuju o čemu se tu zapravo radi. A radi se o sukobu dviju javnosti, hrvatske i bošnjačke, i njihovih političkih, akademskih i medijskih megafona. Radi se u biti o sukobu dva nacionalizma. S jedne strane SDA-ovski tip probosanstva i pripadajućeg mu antinacionalističkog građanluka, s druge borci za svetu hrvatsku nacionalnu stvar. Posljedica tog sukoba je širenje kroatofobije i bošnjakofobije u javnom medijskom prostoru.
Svoju najzaoštreniju formu spomenute etnofobije dobivaju na društvenim mrežama. Dovoljan je jedan otrovan pojedinac – a ima ih, baš ih ima! – pa da fejzbučke i tviteraške kopije Marija Karamatića ili Emira Suljagića krenu kolektivno pljuckati jedni po drugima. Čitajući tu pisaniju vidiš da je društvena struktura Bosne i Hercegovine puno složenija nego si ranije pretpostavljao. Pa tako saznaš da, pored punkera i skinheadsa, u BiH obitavaju i razne druge subkulturne skupine, poput islamističkih degenerika, bošnjačkih fašista, ustaških krvopija, UZP-ovskih neonacista… A ima i zanimljivih križanaca poput ustaških kozojeba ili džihad građanlija. Čini se da je društvena stratifikacija u BiH još uvijek nedovoljno istražena oblast.
No ostavimo po strani ove portalističke i fejzbučke izljeve ljubavi i iskonske dobrote. Fejzbučke ratne trube ionako se često oglašavaju. Tastatura je na Balkanu već poodavno postmodernistička zamjena za kalašnjikov iz koje neselektivno prosipaju municiju nacional-žurnalistički jurišnici i prvoborci sa društvenih mreža. Konstatirajmo tek, ne po prvi put, da su se u političkoj, intelektualnoj i medijskoj sferi kristalno jasno isprofilirala dva međusobno nepomirljiva pristupa – etnonacionalni i pseudograđanski, dva u suštini nacionalistička refleksa koji guše zdravorazumske glasove i produciraju ništa drugo doli netrpeljivost i mržnju. Konstatirajmo još i da su mediji u ogromnoj većini sluge i megafoni svojih etnopolitika i teško da, ovakvi kakvi trenutno jesu, mogu biti društveni korektiv i zdravorazumski glas.
Hrvatski medijski entitet i svekolika mu javnost (čast izuzecima) dosljedno slijede principe etnoteritorijalnog markiranja i segregacijsku logiku etnikuma. U Sarajevu se (opet čast izuzecima) sve manje čuju razumni glasovi od halabuke koju stvaraju sda-ovština i komšićluk, dvije dominantne struje sarajevske političke i medijske čaršije. Dok je tako, zdravorazumski glasovi će se doživljavati kao neka vrsta intelektualne egzotike i neprijateljske rabote. Dok je tako, džihad građanlije i ustaški kozojebi vodit će svoje virtualne i medijske bitke, iskazujući jedni drugima bezuvjetnu ljubav.
Objavljeno i na Prometej.ba
Izvor fotografije: NPR/Chelsea Beck
digitalnademokracija.com 