O Marwanu Barghoutiju: Palestincima je potrebna politička budućnost kao i pomoć i obnova

Zahtijev za oslobađanje zatočenog vođe moglo bi se pokazati ključnim za mir koji Donald Trump tvrdi da traži na Bliskom istoku.

U jednoj vrsti prekida vatre, ubojstva Palesinaca, uključujući djecu, su usporila ali nisu prestala. Izraelske vojne operacije i dalje raseljavaju stotine obitelji u Gazi. Pomoć je povećana, ali Izrael i dalje blokira vitalne zalihe. Palestincima su očajnički potrebni sigurnost, humanitarna pomoć i obnova. Ali im je potreban i politički horizont, koji također očekuju. Planovi Donalda Trumpa spominju palestinsku državu samo nejasno i uvjetno, dok su Izraelci – kao i njihova ultradesničarska vlada – još odlučnije protiv nakon zločina počinjenog 7. listopada 2023. Ipak, nakon dvije godine uništavanja, ideja palestinske države stekla je međunarodnu potporu koju su mnogi smatrali nezamislivom.

Politička sudbina Palestinaca vezana je za osobnu sudbinu Marwana Barghoutija. Nakon više od dva desetljeća u izraelskom zatvoru zbog ubojstva, karizmatični 66-godišnjak daleko je najpopularniji palestinski vođa. Uvelike ga se smatra jedinom osobom sposobnom ujediniti palestinske frakcije, koej su podijeljene ideologijom i neprijateljstvom. Iako je član Fataha, gospodin Barghouti kritizirao je zlouporabe Palestinske samouprave i stekao je poštovanje unutar redova Hamasa. Vodio je palestinske zatvorenike, dok se stara garda samouprave smatra sebičnom, neučinkovitom, neodgovornom i u biti sigurnosnim izvođačima radova za Izrael na Zapadnoj obali.

Iza nove međunarodne kampanje za njegovo oslobađanje stoji uvjerenje da Barghouti može potaknuti palestinsku politiku, stvoriti momentum za državnost i za trajni mir. Kampanju podržavaju ličnosti poput Paula Simona, Delie Smith, Richarda Bransona i Margaret Atwood, te bivši svjetski čelnici poznati kao Starješine (organizacija koju je 2007. osnovao Nelson Mandela, op. prev.). Ključno je da se i neki iz izraelskog sigurnosnog i političkog establišmenta slažu.

Nastavi čitati “O Marwanu Barghoutiju: Palestincima je potrebna politička budućnost kao i pomoć i obnova”

Geografija i politika stoje na putu neovisne palestinske države

U zadnje vrijeme veliki broj država formalno je priznao Palestinu. Potvrđivanje palestinskog suvereniteta označava povijesnu diplomatsku prekretnicu, ali točan oblik palestinskog teritorija, a što je glavni kriterij prema međunarodnom pravu, i dalje se žestoko osporava, počevši od svakog brda na Zapadnoj obali do ruševina Gaze.

Da bismo shvatili što ovaj trenutak znači moramo pratiti kako su se granice razvijale, ili nestajale, tijekom burne političke povijesti Palestine. Plan podjele UN-a iz 1947. predviđao je dva “polususjedna teritorija” za židovsku i arapsku državu, s Jeruzalemom kao međunarodnim gradom.

Međutim, ta se vizija brzo urušila i prerasla u rat koji je doveo do uspostave Izraela 1948. Palestinci su se našli ograničeni na Zapadnu obalu i Pojas Gaze, koji su potpuno odvojeni teritoriji, razgraničeni “zelenom linijom” i stavljeni pod jordansku i egipatsku kontrolu.

Ove početne konture ostaju međunarodno priznata osnova palestinske državnosti sve do danas, i nazivaju se „granicama prije 1967.“. Naime, te godine Izrael je u šestodnevnom ratu praktično utrostručio svoj teritorij. Okupirao je cijelu Zapadnu obalu i Pojas Gaze te pripojio istočni Jeruzalem.

Izraelska naselja odmah su počela fragmentirati palestinski teritorij, posebno na Zapadnoj obali. Ta su naselja ilegalna prema međunarodnom pravu, a u mnogim slučajevima nisu imala niti odobrenje izraelske vlade. Ipak, ta naselja suočila su se tek s ograničenim otporom vlade, a često su ih izraelske vlasti izravno podržavale. Sporazum iz Osla kasnije je podijelio taj teritorij na područja A, B i C, s različitim stupnjevima palestinske samouprave.

Nakon samoubilačkih bombaških napada za vrijeme druge intifade (2000.-2005.) Izrael je izgradio razdvojnu barijeru koja se proteže duboko unutar granica iz 1967. Šest desetljeća kasnije, Zapadna obala više nalikuje fragmentiranom arhipelagu nego kohezivnom državnom teritoriju.

Nastavi čitati “Geografija i politika stoje na putu neovisne palestinske države”

Izrael, SAD i Iran: bombardiranjem ne možete spriječiti širenje nuklearnog oružja

Doba razoružanja je završeno, ali vojne akcije samo povećavaju opasnost umjesto da ukinu prijetnju

Osamdeset godina nakon što su SAD bacile atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, te četrdeset godina nakon što su se SAD i Sovjetski Savez obvezali smanjiti svoje arsenale, prijetnja nuklearnog rata ponovno je aktualna. Doba razoružanja je završilo, upozorio je ovog tjedna istaknuti thinktank: „Vidimo jasan trend rasta nuklearnih arsenala, zaoštrenje nuklearne retorike i napuštanja sporazuma o kontroli naoružanja“, rekao je Hans M. Kristensen iz Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira.

Devet nuklearnih država svijeta zajedno posjeduju ekvivalent od 145 000 bombi iz Hirošime. Izraelski ilegalni napad na Iran navodno je posljednji pokušaj da se spriječi da se Teheran pridruži ovom klubu – a što je Izrael učinio davno, iako to ne priznaje. Iako Teheran posjeduje sposobnost razvoja nuklearnog oružja ako to zaželi, američke obavještajne službe vjeruju da režim nije donio tu odluku, i da bi mu trebale do tri godine da ga izgradi i rasporedi. Čini se da Izrael ne napada Iran zato što je američka nuklearna diplomacija propala, već zato što se boji da bi mogao uspjeti. Mnogi ciljevi koje je Izrael napao nisu povezani s nuklearnim programom, a neki čak ni s iranskom vojskom. Benjamin Netanyahu više je puta pozivao na promjenu režima: ili iskrenije, na kolaps iranskog režima.

Nastavi čitati “Izrael, SAD i Iran: bombardiranjem ne možete spriječiti širenje nuklearnog oružja”

Omalovažavanje Međunarodnog kaznenog suda podriva međunarodne standarde

Međunarodni kazneni sud (ICC) nastao je prije više od dvadeset godina, primarno zbog genocida u Ruandi i Jugoslaviji i zbog kontradiktornih impulsa koje su oni nadahnuli: sumorno prepoznavanje onog najgoreg u ljudskoj prirodi te optimistična odlučnost da se s tim pozabavi. Više od 120 zemalja ratificiralo je temeljni ugovor. Međutim, svjetska supersila SAD, kao i drugi veliki igrači poput Rusije, Kine i Indije, odbili su staviti svoj potpis.

Nastavi čitati “Omalovažavanje Međunarodnog kaznenog suda podriva međunarodne standarde”

Spori kadrovi: Obična zemlja

LEKTIRA

Izraelski ministar obrazovanja predložio je 2000. godine da se u školski program uvrsti poezija pjesnika Mahmouda Darwisha, kako bi se djeci približila palestinska kultura. Tadašnji izraelski premijer Ehud Barak rekao je da zemlja još uvijek nije spremna za to.
Darwish je preminuo 2008. godine, u egzilu u Teksasu, hiljadama kilometara udaljen od Palestine. Mnogo više od toga, današnji Izrael udaljen je od njegove poezije. 

Nastavi čitati “Spori kadrovi: Obična zemlja”

Zlo antisemitizma i islamofobije

Tragedija koju gledamo u Gazi, kojoj je prethodio stravični napad i masakr unutar Izraela 7.10, prerasli su regionalne okvire Bliskog istoka i ušli u lokalne političke rasprave diljem svijeta.

El Pais piše da su brutalnost Hamasa i nemilosrdni izraelski odgovor koji i dalje traje, na okrutan način – uglavnom zahvaljujući društvenim mrežama – ovaj rat donijeli u domove ogromnog broja ljudi. Ovaj sukob utječe na društveno raspoloženje i služi kao plodno tlo za porast dva nepodnošljiva tipa mržnje: antisemitizma i islamofobije.

Nastavi čitati “Zlo antisemitizma i islamofobije”

O snazi oprosta: gesta oslobođenog taoca koju ne smijemo zaboraviti

Dok su 85-godišnju Izraelku Yocheved Lifshitz puštali iz Hamasovog zarobljeništva, snimljena je kako drži za ruku borca s kapuljačom, koji je vjerojatno bio njen čuvar, i izgovara “shalom”, hebrejsku riječ za mir. Bio je to zapanjujući trenutak ljudskosti u zastrašujuće podijeljenom svijetu. Na konferenciji za novinare, gospođa Lifshitz rekla je da se s njom dobro postupalo u zatočeništvu, unatoč mučnom i brutalnom zarobljavanju i odvođenju iz kibuca.

Nastavi čitati “O snazi oprosta: gesta oslobođenog taoca koju ne smijemo zaboraviti”

Ljevica kojoj krvare desni

Po svim političkim i ideološkim oznakama, trenutni sukob na Bliskom istoku je sudar dva kleronacionalizma umočena u krv i tlo.

Palestinski je određen islamizmom i antisemitizmom, dok izraelski oblikuju cionizam i islamofobija. Najvažniji ideološki saveznici i partneri jednih i drugih su iranske mule i američki evanđelisti, dvije smjene iste straže radikalne desnice. 

Ostatak desnice je jednako jasno podijeljen po toj liniji.

Nastavi čitati “Ljevica kojoj krvare desni”

Jedna misao o Izraelu i Palestini

O ratu koji je počeo prošle subote ispisano je već mnogo kolumni i snimljeno televizijskih priloga. Nažalost, količina ostrašćenosti i mržnje, među narodima i simpatizerima sa strane, garancija su da će ova strašna tragedija vjerojatno postati još mnogo gora. Hamas je počinio zvjerske zločine nad bespomoćnim civilima. Izraelske vlasti ne traže pravdu, nego sprovode osvetu i kolektivno kažnjavaju nedužne stanovnike Gaze.  

Nastavi čitati “Jedna misao o Izraelu i Palestini”

Benjamina Karić sramoti sebe i Sarajevo

Kako prolazi vrijeme, sve je očitija šteta od nedolaska Bogića Bogićevića na mjesto gradonačelnika Sarajeva. Ovaj časni (a u teškim trenucima raspada Jugoslavije i iznimno hrabar) čovjek i političar bio je odlično rješenje za poziciju koja ima uglavnom simboličku, ali i moralnu važnost. Spriječen je na tipičan način – nečasno i podmuklo.

Kada je na njegovo mjesto došla Benjamina Karić, izgledalo je da je neugodna situacija barem djelomično ublažena. Izbor se doimao kao ipak dobra vijest: mlada žena na čelu grada, možda s novim idejama i pristupom, definitivno osvježenje.

Optimizam je potrajao dok gospođa Karić nije progovorila, stvarno i simbolički.  

Nastavi čitati “Benjamina Karić sramoti sebe i Sarajevo”

Izrael nakon 75 godina: još uvijek nema sloge oko toga što znači biti židovska država i demokracija

Može li židovska država biti demokratska država, može li cionizam prihvatiti pluralizam? Ova glavna dilema vezana za osnivanje države očitija je nego ikad, dok Izrael slavi 75. godišnjicu svog osnutka i gotovo stoljeće i pol nakon što su prvi cionisti došli u Palestinu iz Europe.

Nastavi čitati “Izrael nakon 75 godina: još uvijek nema sloge oko toga što znači biti židovska država i demokracija”

The Guardian: vrijeme je za promjene u odnosima SAD-a i Izraela

Jedan od najmračnijih aspekata sukoba koji se odvijao do prije nekoliko dana je činjenica da je on svima tako poznat – naravno, posebno onima koji ga proživljavaju. Čak su se i najmlađe generacije već previše puta suočile s nasiljem. Norveško vijeće za izbjeglice izvijestilo je da je 11 djece ubijene u izraelskim zračnim napadima u Gazi sudjelovalo u njihovom psihosocijalnom programu kako bi im se pomoglo da se nose s traumama. Ukupno 228 Palestinaca poginulo je u pojasu Gaze, od toga najmanje 63 djece, dok je 12 ljudi u Izraelu, uključujući dvoje djece, ubijeno raketama palestinskih militantnih skupina. Obje strane zanemaruju živote civila, ali ogromna većina žrtava su palestinska djeca koja su poginula, izgubila roditelje, braću i sestre, i čiji su domovi, škole i zdravstvene ustanove bombardirani.  

Nastavi čitati “The Guardian: vrijeme je za promjene u odnosima SAD-a i Izraela”

Samah Jabr: U Palestini, naša prošlost proganja našu budućnost

Jedan francuski kolega pitao me jednom prilikom: “Zašto se Palestinci ne mogu ‘osloboditi’ Nakbe (na arapskom ‘katastrofa’, godišnjica progona Arapa iz novouspostavljene države Izrael, op. prev.)? Prisjećaju se sela koja više ne postoje na kartama, a svojoj djeci ostavljaju ključeve domova koji su davno napušteni. Zašto se ne okane svega toga i gledaju u budućnost? ” Nastavi čitati “Samah Jabr: U Palestini, naša prošlost proganja našu budućnost”

Izbjeglički kamp – trajno stanje privremenosti

Piše: Ivana Pejić

Prema podatcima UNHCR-a, danas u egzilu živi rekordnih 65,6 milijuna ljudi, a gotovo polovicu te neslavne brojke čine izbjeglice i ljudi kojima je uskraćen pristup temeljnim pravima kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita i sloboda kretanja. Oni borave u kampovima, prihvatnim centrima, na graničnim prijelazima; u “čekaonicama na marginama svijeta”, kako ova mjesta bez identiteta, povijesti i budućnosti naziva francuski antropolog Michel AgierNastavi čitati “Izbjeglički kamp – trajno stanje privremenosti”