Čista struja napokon parira prljavoj

Proizvodnja energije iz vjetra, sunca i biomase nadmašila je 2018. godine onu dobivenu iz ugljena. Rezultati su to godišnje analize europske statistike električne energije koju su provela dva think-tanka (Agora Energiewende i Sandbag). Podaci se posebno odnose na Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju. Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora energije (OIE) u 2018. godini iznosila je 32,3 posto u ukupnoj struji proizvedenoj u EU, što je porast od dva posto u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, energija dobivena iz ugljena pala je diljem EU za 6 posto, te sada iznosi ispod 30 posto, što je niže od razine iz 2012. godine.

Ukupno promatrano, emisije ugljičnog dioksida u energetskom sektoru pale su za 5 posto 2018. godine, što je rezultat strateškog napuštanja ugljena kao energenta. Budući da su tome za sada najozbiljnije pristupile Velika Britanija i Njemačka, promijenjeni odnos rezultat je prije svega napora u ovim zemljama, odnosno porasta udjela energije dobivene iz OI u tim zemljama, piše Euractiv. Tako je u Britaniji udio struje dobiven iz ugljena 2012. godine iznosio 40 posto, dok je 2018. iznosio 5 posto. U njemačkoj je u istom periodu korištenje ugljena palo sa 19 posto na 13 posto. Promjena odnosa vidljiva je i na cijenama. Tako megavat sat struje iz vjetra ili sunca u Njemačkoj npr. košta trenutno 45 – 60 eura što je jednako ili čak jeftinije od cijene struje po velikoprodajnim cijenama u brojnim zemljama. Cijena ugljena narasla je pak za 15 posto tokom prošle godine, a plina za 30 posto.

Problem Istok-Zapad

Najvažnija stvar koju je studija pokazala, je opovrgavanje stava o plinu kao posredniku između napuštanja ugljena i prelaska na čistu energiju. Prema statističkim podacima prikupljenima u ovoj studiji, na razini Europe, zemlje koje ostvaruju najbolje rezultate u proizvodnji čiste energije one su koje su odmah s ugljena prešle na obnovljive izvore. U samo 6 godina, između 2012. i 2018. europska godišnja razina emisija CO2 iz elektrana na ugljen pala je za 250 milijuna tona. No, što je još važnije, ta ušteda nije se prelila u emisije dobivene korištenjem plina, već se prelila u OIE, piše Euractiv.

Problem s podacima ove studije nastaje u dijelu gdje se piše o ugljenom problematičnim zemljama. Tu se obično krene od Poljske, pa polagano granicom željezne zavjese dođe do Rumunjske, koju ovih dana prate naslovi poput: ” Usprkos predsjedavanju EU, Rumunjska i dalje subvencionira ugljen. Problem s ovakvim studijama stoga je izostanak socioekonomske perspektive struje. Provedene na Zapadu, ovakve studije uzroke manjka agilnosti napretka postsocijalističkih zemalja ka prelasku na OIE, u pravilu pronalaze u nedostatku političke svijesti, političkoj korupciji, ili drugim više psihološkim karakteristikama nego geopolitičkim kauzalnostima.

Stoga je ovdje dovoljno napomenuti kako pravila nisu jednaka za sve zemlje Europe, iako su pisana kao da jesu. Dok skupa tehnologija za OIE, zeleni kapital, strane investicije i političke odluke putuju sa Zapada na Istok; profiti, globalni energetski tokovi i radna mjesta putuju na Zapad. Pritom se investicije pridošle npr. iz Njemačke, u obliku tehnologije, kapitala i know-how npr. za vjetroelektrane, u Bugarskoj npr. pretvaraju u izrazito visoke račune građana za struju, bez ikakvog napretka u industriji, u tehnologiji, u know-how-u i pristupu kapitalu koji bi omogućili postsocijalističkim zemljama da same grade postrojenja potrebna za OIE te da time tako dobivena energija bude sve jeftinija te sve prisutnija i sve dostupnija. U nedostatku toga, te u nuždi uvoza sa Zapada, struja iz obnovljivih izvora zapravo se na Istoku pretvara u još skuplju od one dobivene od ugljena. Ako se tome svemu pridoda prinuda EU da se u potpunosti dokine socijalna cijena struje, očekivanja od zemalja Istočne Europe da prate razvoj OIE u korak sa Zapadom su nerealistična, i svakako nisu odraz psiholoških karakteristika naroda Istoka, već zrcalno prikazuju geopolitičke odnose centra i periferije.

(Bilten)

Po prvi put spominje se izlazak Njemačke iz EU

Njemačka je najveća europska ekonomija i tradicionalno jedna od vodećih zemalja Europske unije. Mnogi smatraju da je Angela Merkel de facto europski lider, bez obzira na poljuljani položaj kod kuće i na pokušaje Emmanuela Macrona da se profilira kao novi vođa.

Njemačka je oduvijek bila veoma proeuropski usmjerena i tu postoji jak konsenzus. Ipak, čini se da se stvari mijenjaju, barem na donedavno ekstremnim rubovima njemačke političke scene. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland ili AfD) stranka je ekstremne desnice. Osnovana je 2013. kao euro-skeptična stranka kojoj je jedan od ciljeva bio napuštanje europske valute. Vremenom su počele dominirati poruke protiv imigranata i protiv islama. Nažalost, popularnost im je značajno porasla u zadnjih par godina i postali su najveća opozicijska stranka u Bundestagu.

AfD sada, pod određenim okolnostima, predlaže „Dexit“, tj. izlazak Njemačke iz Europske unije. To su objavili na svome kongresu 13.1. Detalji možda nisu važni koliko simbolika, ali jedan od uvjeta koje su postavili jeste raspuštanje Europskog parlamenta i svojevrsni povratak na savez nacionalnih država. Znajući da bi im ovo moglo naštetiti kod birača, lideri stranke pokušavaju ublažiti ranije izrečene stavove da EU treba ‘mirno raspustiti’ do 2024.

Je li ovo važno i zašto? Teško je zamisliti da će Nijemci podržati ovakve politike kod kuće. Svatko s mrvom zdravog razuma zna da je EU odlična za Njemačku. Ali, dolaze europski izbori u svibnju. AfD je jedna od populističkih stranaka širom Europe koje počinju surađivati jer žele značajno povećati svoj utjecaj u Europi i sprovesti svojevrsni ‘populistički puč’. Ako uspiju, to bi moglo imati negativne reperkusije po cijeli kontinent (porast nacionalizma bio bi samo jedan od brojnih problema).

Simbolički je značajno da jedna njemačka stranka predlaže ovako drastične mjere. Pokazuje nam kako daleko su otišle stvari. Do jučer nezamislivo danas je normalno. Pokazuje nam još jednom da Europa ima velike probleme koji se moraju sagledati i riješiti.

Što je rješenje? To je teško pitanje ali odgovor leži u progresivnim strankama diljem Europe koje se naprosto moraju probuditi. Ako žele poraziti populističku osovinu zla, moraju pronaći i implementirati konkretna rješenja za, prije svega, porast nejednakosti i nekontrolirane migracije u Europi. To je mnogo lakše reći nego učiniti ali ako se ne učini to će glasače i dalje tjerati u ruke ekstremista.

Poziv AfD-a na izlazak iz Europske unije treba poslužiti kao upozorenje pred europske izbore. Ako ga se shvati i počne konkretno djelovati, ovo upozorenje moglo bi biti korisno.

DD

Odgovornost za održivost Europe

Rumunjska, Finska i Hrvatska nedavno su objavile program Tria za predstojeći period predsjedanja Vijećem EU. Program Tria uspostavlja zajedničke političke prioritete za period predsjedanja i ne sugerira radikalne promjene, ali stavlja naglasak na kreiranje radnih mjesta i rast kao politiku EU. Europske nevladine udruge zahtijevaju veći naglasak na politike utemeljene na ljudskim pravima, usmjerene na dobrobit na globalnoj razini.

U narednih 18 mjeseci organizacije civilnog društva iz Finske, Rumunjske i Hrvatske povezale su se kako bi zajedno pratile predsjedanja i zagovarati će ljudska prava, razvojnu politiku, civilno društvo i održivi razvoj u politikama EU. Platforma CROSOL koordinirati će aktivnosti organizacija civilnog društva iz Hrvatske vezane uz predsjedanje EU.

Zajednički program Tria usmjerit će Rumunjsku, Finsku i Hrvatsku u procesu postavljanja vlastitih prioriteta za predsjedanja koja pokrivaju razdoblje od 18 mjeseci od siječnja 2019. do lipnja 2020. Svaka zemlja predsjedati će Europskom unijom u razdoblju od 6 mjeseci.

Država koja predsjeda može utjecati na politiku EU primarno određivanjem tema i kreiranjem agenda sastanaka Vijeća prema vlastitim prioritetima. Tri zemlje su se usuglasile o zajedničkim prioritetnim područjima koja su: Unija za radna mjesta, rast i konkurentnost, energetsku zajednicu, slobodu i sigurnost, zaštitu građana te Unije kao globalnog aktera.

“Iako program predsjedanja nastavlja uhodanim putem u politici EU, pojavili su se i neki novi, dobri aspekti: Trio program ističe zajedničke europske vrijednosti, uključujući demokraciju, jednakost i ljudska prava. Ipak, primjerice, migraciji se pristupa iz perspektive graničnog nadzora, umjesto poštivanja ljudskih prava. Nezadovoljni smo zbog takve nedosljednosti u programu! S druge strane zadovoljni smo jer vidimo da proširenje EU ponovo postaje tema o kojoj će se raspravljati”, kaže Branka Juran iz CROSOL – Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske.

Program se obvezuje na promicanje održivog razvoja u Europi. Europska unija je predvodila je globalne pregovore za Agendu 2030. – globalne ciljeve održivog razvoja i Pariški sporazum. Organizacije civilnog društva zabrinute su da programska orijentiranost na rast i razvoj kao i na mješavinu ostalih politika još uvijek nije dovoljna kako bi se u zadanom roku dostigli globalni ciljevi održivog razvoja i rast temperature ograničio na 1,5 stupnjeva.

“Pozdravljamo predanost Tria promicanju održivog razvoja u Europi. Očekujemo da će ova tema biti visoko pozicionirana u raspravama na konferenciji u Sibiuu i Strateškom planu Vijeća sljedećih pet godina. Trio bi trebao osigurati da će postojeću strategiju “Europa 2020” zamijeniti “Strategija održive Europe 2030.” u skladu s Agendom 2030 i Pariškim sporazumom “, kaže Rilli Lappalainen, Zagovarački voditelj finske mreže organizacija civilnog društva za razvojnu suradnju – FINGO.

Godine 2019. -2020. bit će ključne za preoblikovanje Europe. Posljednjih smo godina svjedoci da se naše temeljne demokratske vrijednosti osporavaju, a nejednakost u Europi raste. Vidljiv je porast ksenofobije i populističkih pokreta, dok je prostor civilnog društva ugrožen u nekoliko zemalja.

“Trio je propustio prepoznati sve veći pritisak na civilno društvo u Europi i drugdje i ne spominje civilno društvo kao partnera u postizanju održivih razvojnih ciljeva ili drugih relevantnih globalnih ili europskih ciljeva. Nadamo se da će se nastojanja koje organizacije civilnog društva ulažu u suradnju i doprinos uspješnim predsjedanjima triju zemalja, biti priznate i cijenjene “, kaže Stefan Cibian, predsjednik rumunjske mreže OCD-a za razvojnu suradnju – FOND.

Članice Platforme su: ADRA Hrvatska – Adventistička agencija za pomoć i razvoj, Autonomna ženska kuća Zagreb,., Centar M.A.R.E: Model aktivne rehabilitacije i edukacije, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda – Cenzura Plus Split, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Humanitarna i mirotvorna organizacija Deša – Dubrovnik, Documenta – Centar za sučavanje s prošlošću, Domine – Split, Domino, Forum za slobodu odgoja, GONG, Inicijativa mladih za ljudska prava, Institut za razvoj obrazovanja, Kuća ljudskih prava, MIRamiDA Centar, Mreža mladih Hrvatske, OBRIS – obrana i sigurnost, ODRAZ – Održivi razvoj zajednice, Savez udruga Klubtura, Srpski demokratski forum, Terra HUB, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Volonterski centar Zagreb, Zelena akcija, Živi Atelje Dajht Kralj


(Gong. hr)

Živi zid? Pazite što želite

Hrvatsku nije zaobišao populistički val koji nadire diljem Europe: radikalni desničari, kvazilijevi brižnici za narod, fašisti… Lista je podugačka. Hrvatska ima Živi zid.

Ovu stranku nije lako definirati, ali lako je vidjeti da im raste podrška. Prema najnovijem mjesečnom istraživanju Crobarometra, prestigli su SDP i u ovom trenutku su druga politička snaga u zemlji. Više ih se ne bi trebalo otpisivati nego ozbiljno se pozabaviti njihovim politikama.

Tu dolazimo do drastičnih, ekstremnih pozicija. Ova stranka izvela bi Hrvatsku iz Europske unije. Iako nesavršena, ova organizacija donijela je najduži period mira i prosperiteta u povijesti Europe. Dobitnik je i Nobelove nagrade za mir.

Ako bi ignorirali sve druge prednosti EU, a što bi bi bilo blago rečeno kratkovido, kako zanemariti praktične i egzistencijalne prednosti članstva? Mnogi hrvatski građani koji bi inače bili siromašni našli su posao u Njemačkoj,  Irskoj i dalje (odlazak mladih je šteta, ali beznađe je mnogo gore). Što je alternativa: da čekaju da se nekima od njih smiluje i uhljebi ih neki HDZ ili Živi zid?

Građanima u BiH bilo bi zanimljivo pročitati da Živi zid podržava treći entitet u toj zemlji, ukoliko kao prvo rješenje ne bi prošla kantonizacija cijele države, inače posve nerealna.  U programu te stranke stoji:

Ako prvi prijedlog propadne, prihvaćamo stvaranje trećeg, “hrvatskog” entiteta jer nije pravedno da samo jedan narod (srpski) ima svoj kanton, dok se u drugom kantonu Hrvati svode na nacionalnu manjinu.

Doduše, rekli su i da odluku moraju donijeti građani i građanke BiH, što treći entitet čini potpuno nemogućim – bošnjački političari nikada neće pristati na takvo što. Osim toga, bilo bi lijepo da u Živom zidu barem znaju da u BiH imaju dva entiteta a ne kantona. Politika je umijeće mogućeg.

Neznanje, populizam, šarlatanstvo odlike su ove stranke. Hrvatski građani koji glasaju za Živi zid trebaju paziti što žele, da im se želje jednom ne ostvare.

DD

Foto: Fah

Europski zrak sve opasniji

Godišnja cijena zagađenja zraka od cestovnog prometa u Europskoj uniji iznosi najmanje 70 milijardi eura, pokazalo je istraživanje Europskog saveza za javno zdravlje (EPHA). Usporedbe radi, to je više od državnih budžeta polovice članica i više nego što npr. Unija izdvaja za znanost. Ujedno je otprilike i slično iznosu koji bi proračun EU trebao izgubiti jednom kada Britanija prestane u njega uplaćivati. Cijena se prije svega odnosi na troškove u zdravstvu, s obzirom na brojne zdravstvene tegobe koje redovito izaziva postojeća razina zagađenja zraka u europskim gradovima. Godišnje oko četrdeset tisuća ljudi u Uniji umire od posljedica ovog problema.

Iako zagađenje ima različito porijeklo (dio proizlazi i iz čestica guma, kočnica itd.), ipak su uvjerljivo najveći problemi oni vezani uz ispušne plinove. Čak 75% ovog zagađenja pak dolazi iz dizelskih motora. Vozila s dizelskim motorima bila su u središtu skandala 2015. kada je otkriveno da je njemački proizvođač automobila Volkswagen sustavno falsificirao rezultate testiranja štetnog zagađenja ispušnih plinova. Kasnije se ispostavilo da su slične “trikove” primjenjivali i drugi proizvođači. Cijenu ove prakse proizvođača u ljudskim životima i zdravstvenim troškovima retrospektivno je gotovo nemoguće izračunati.

Prije par tjedana su, na primjer, objavljeni rezultati istraživanja provedenog na području Londona koje je potvrdilo kako izloženost postojećoj razini ispušnih plinova iz dizelskih motora kod djece trajno oštećuje razvoj pluća i uzrokuje doživotne zdravstvene probleme. Unatoč tome što je Unija formalno postrožila pravila, situacija se po pitanju emisija nije znatnije promijenila od 2015. do danas. Dio problema proizlazi iz odluke nadležnih institucija da proizvođačima nastave gledati “kroz prste”, službeno kako bi im osigurali “vrijeme potrebno za prilagodbu”. Šteta što naša pluća više nemaju tog vremena.

(Bilten)

Utjecaj klimatskih promjena na monetarnu politiku ECB-a

Neovisno o tome hoće li čovječanstvo uspjeti održati globalni rast temperature unutar margina u kojima možemo koliko toliko ublažiti klimatske promjene, centralne banke će prije ili kasnije morati djelovati. Kazao je to za Euractiv Benoît Cœuré, član izvršnog odbora Europske centralne banke prošloga tjedna na sastanku u Berlinu.

Ako povećanje temperature ipak pređe održivu razinu, postat će nemoguće predviđati (ekonomske) šokove koje izazivaju poplave, suše, požari i slično, a koji utječu na inflaciju. Posljedice na makroekonomiju mogle bi biti ogromne, kazao je Cœuré. Suše, npr. ili toplinski udari često dovode do lošeg uroda usjeva što povećava cijenu hrane, globalno, dok poplave npr. ili uragani uništavaju proizvodne kapacitete zbog čega onda rastu cijene inputa i outputa. Neki će dijelovi svijeta postati nenaseljivima, ili teško naseljivima, što će dovesti do migracija koje će utjecati na cijenu rada i inflaciju u ciljnoj zemlji.

Ekonomske nestabilnosti može izazvati čak i brz i uspješan prijelaz na obnovljive izvore energije i tehnološki napreci. Na primjer, promjene u energetskom sektoru znatno utječu na cijene do toga da mijenjaju očekivanja srednjoročnih učinaka inflacije. Zatim, proširenje upotrebe umjetne inteligencije, samovozeći automobili i sl. mogu znatno potisnuti inflaciju do mjere u kojoj ona počinje uzrokovati silaznu putanju plaća i cijena. No, bankari centralnih banaka ovo sve već znaju. Na isto se upozoravalo u njihovim krugovima i na COP 21 konferenciji u Parizu 2015. godine.

Sistemski rizici

Ekonomske posljedice klimatskih promjena i prelaska na OIE pokazuju se u vremenskom okviru puno širem od tri do deset godina koliko ekonomisti obično uzimaju u obzir u svojim izračunima. Kazao je to Mark Carney, guverner Bank of England u Parizu 2015. uz napomenu da će u trenutku kad klimatske promjene počnu imati učinke na financijsku stabilnost već biti prekasno za sprečavanje te destabilizacije.

Potaknut razgovorima iz Pariza 2015. godine, Europski odbor za sistemske rizike, savjetodavno tijelo pri EU nastalo nakon financijske krize iz 2008., izdao je u februaru 2016. godine upozorenja o prekasnom i prenaglom prijelazu na niskougljičnu ekonomiju. Nagle tranzicije mogu ugroziti BDP i uzrokovati naglu promjenu cijena u karbonski intenzivnim industrijama koje se uvelike financiraju putem duga. U kombinaciji s prirodnim katastrofama, čiji se porast učestalosti očekuje, to bi moglo značajno npr. povećati premije osiguranja i destabilizirati ekonomiju.

ECB dosad nije reagirao ni na koji način, budući da su učinci suša i toplinskih udara bili privremeni i povremeni te nisu imali sistemske posljedice, piše Euractiv. No, koliko je uopće realno očekivati da će ECB donijeti mjere koje su dugoročno ispravne za čovječanstvo? Sudeći prema njihovim reakcijama na krizu iz 2008. – nikakve. To zapravo znači da ECB mora u potpunosti promijeniti svoju monetarnu politiku i pristup ekonomskim nestabilnostima želi li minimalizirati ekonomske posljedice klimatskih promjena u Europi.


(Bilten)

Foto: Pixabay

Nove mogućnosti za Evropu

Piše: Jürgen Habermas

Pozvan sam da govorim o novim mogućim rešenjima za Evropu, mada ih zapravo ne vidim, a trampovska trulež u samom srcu Evrope navodi me da ozbiljno preispitam svoje stare ideje. Promene u svetu nose sa sobom rizike koji prodiru u svest javnosti i menjaju poglede na Evropu. Oni usmeravaju pažnju javnosti na globalni kontekst u kom su se dosad evropske zemlje manje-više osećale kao kod kuće. U javnom mnjenju svih nacija Evrope stvara se ideja da novi izazovi pogađaju svaku zemlju na isti način i da ih zato treba zajednički savladavati. To sigurno podstiče maglovitu želju za politički efikasnom Evropom.

Zbog toga liberalne političke elite danas tvrde, glasnije nego ikad, da treba unaprediti evropsku kooperaciju u tri ključne oblasti. U „evropskoj spoljnoj i bezbednosnoj politici“, kažu, treba pojačati evropsko vojno prisustvo i tako omogućiti Evropi da „iskorači iz senke SAD-a“. U sferi „zajedničke evropske azilantske politike“, zahtevaju strogu zaštitu spoljnjih granica Evrope i osnivanje prihvatnih centara u Severnoj Africi. Dok pod geslom „slobodne trgovine“ teže da u pregovorima o brexitu, kao i u pregovorima s Trumpom, uspostave zajedničku evropsku trgovinsku politiku. Ostaje da se vidi da li će Evropska komisija, koja vodi pregovore, imati uspeha. I da li će se, u slučaju neuspeha, urušiti zajednički temelj vlada Evropske unije. To je jedna, ohrabrujuća strana jednačine. Druga je da će stranputice Internacionale sve jačeg desničarskog populizma sačuvati, ako ne i ojačati uskogrudost nacionalnih država.

Nacionalistička kratkovidost

Dugotrajni pregovori oko zajedničke bezbednosne i azilantske politike koji se neprestano spotiču o pitanje raspodele migranata pokazuju da vlade daju priroritet svojim kratkoročnim nacionalnim interesima – utoliko više ukoliko je veća izloženost uticajima desničarskog populizma „kod kuće“. U nekim zemljama nema više ni tenzija između ispraznih proevropskih izjava s jedne strane i kratkovidog nekooperativnog ponašanja s druge. U Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, odskora i u Italiji, a uskoro verovatno i u Austriji, ta tenzija prerasta u otvoreni evrofobični nacionalizam. Odatle proizlaze dva pitanja: zašto je u protekloj deceniji protivrečnost između proevropskog fraziranja i zastoja saradnje došla do kritične tačke? I zašto je evrozona ostala ujedinjena iako u svim zemljama raste desničarski populistički otpor Briselu i iako je u srcu Evrope, u jednoj od šest zemalja osnivača Evropske ekonomske zajednice, sklopljen savez desničarskog i levičarskog populizma utemeljen na zajedničkom antievropskom programu?

U Nemačkoj, od septembra 2015, pitanja imigracije i azilantske politike preovlađuju u medijima i zaokupljaju javno mnjenje nauštrb drugih pitanja. Zato se bez oklevanja imigracija navodi kao presudan uzrok porasta evroskepticizma; argumenti za to objašnjenje se svakako mogu naći u zemlji koja još pati od psiholoških i političkih podela neravnopravno ujedinjene nacije. No, ako Evropu gledamo kao celinu, a posebno ako pogledamo evrozonu u celini, porast imigracije ne može biti glavno objašnjenje za porast desničarskog populizma. U drugim zemljama promena u javnom mnjenju nastupila je mnogo ranije, posle kontroverzne politike za izlazak iz krize javnog duga koju je izazvala kriza u bankarskom sektoru. Kao što znamo, Alternativu za Nemačku (AfD) osnovala je grupa ekonomista i biznismena okupljenih oko profesora ekonomije Bernda Luckea: ti ljudi su strahovali da će se uspešni, veliki izvoznik naći u lancima „dužničke unije“ i zato su pokrenuli uspešnu polemičku kampanju protiv opasnosti spajanja dugova. Desetogodišnjica nesolventnosti Braće Lehmann podsetila nas je na argumente o uzrocima krize – da li su krivi poremećaji tržišta ili greške vlade? – i na strategiju unutrašnje devalvacije. Ova debata vođena je i u drugim zemljama evrozone, gde je imala veliki uticaj na javno mnjenje, dok su je ovde u Nemačkoj nipodaštavali i vlada i mediji.

Usamljena Nemačka

Kritički glasovi u međunarodnoj debati između ekonomista, odnosno glasovi anglosaksonskog mejnstrima protiv šojbleovskih/merkelovskih politika štednje, imali su slabašan odjek u ekonomskim rubrikama vodećih medija u Nemačkoj, dok je u političkim rubrikama društvena i ljudska cena ovih politika – i to ne samo u Grčkoj i Portugalu – manje-više ignorisana. U nekim evropskim regionima stopa nezaposlenosti i dalje je gotovo 20 odsto, dok je nezaposlenost mladih dvostruko veća. Ako danas brinemo za demokratsku stabilnost naše zemlje, trebalo bi da se prisetimo sudbine takozvanih „spasenih zemalja“: skandalozno je što smo u nedovršenoj kući Evropske unije vodili drakonsku politiku koja je teško oštetila društvenu sigurnosnu mrežu drugih nacija, a nije imala ni osnovnu legitimnost – bar po našim uobičajenim demokratskim standardima. Evropski narodi još osećaju posledice. Pošto se unutar EU javno mnjenje o politici formira isključivo unutar nacionalnih granica, i pošto različite javne sfere još nisu dostupne jedna drugoj, u protekloj deceniji su se u zemljama evrozone razvili protivrečni „krizni narativi“. Ti narativi su zatrovali političku klimu jer se svaki bavi isključivo sopstvenomnacionalnom sudbinom i onemogućuju razmenu perspektiva koja je nužan uslov za razumevanje drugog – a pogotovo onemogućuju da se razvije osećaj za zajedničke opasnosti koje se jednako tiču svih nas, te proaktivne politike koje bi se mogle uhvatiti u koštac sa zajedničkim problemima ako bi postojali kooperativno raspoloženje i mentalitet. U Nemačkoj je ova zaokupljenost sobom vidljiva u selektivnoj svesti o uzrocima manjka duha saradnje u Evropi. Zatečen sam arogancijom nemačke vlade koja veruje da može pridobiti partnere za politike koje su nam važne – izbeglice, bezbednost, međunarodna trgovina – a u isto vreme opstruira rešenje ključnog problema političkog dovršenja Ekonomske i monetarne unije (EMU).

U okviru EU, zemlje unutrašnjeg kruga EMU toliko su međusobno zavisne da formiraju čvrsto jezgro, iako iz isključivo ekonomskih razloga. Bilo bi, dakle, prirodno da zemlje evrozone preuzmu ulogu pregovarača u procesu integracija. S druge strane, ta ista grupa zemalja pati od problema koji može da ošteti celokupni evropski projekat: Mi, a posebno Mi u ekonomski prosperitetnoj Nemačkoj, zanemarujemo jednostavnu činjenicu da je evro uveden s očekivanjem i političkim obećanjem da će se životni standardi u svim zemljama članicama približavati jedni drugima – a dogodilo se obrnuto. Zanemarujemo pravi razlog nedostatka duha saradnje koja je danas potrebnija nego ikad – naime, činjenicu da nijedna monetarna unija ne može dugoročno opstati ako postoje sve veće razlike u učincima različitih nacionalnih ekonomija, što znači i u životnom standardu stanovništva različitih zemalja članica. Mimo toga što posle ubrzane kapitalističke modernizacije moramo da se izborimo s nemirom koji izazivaju duboke društvene promene, smatram da antievropski stavovi koje promovišu kako levi tako i desni populistički pokreti nisu samo odraz savremenog ksenofobičnog nacionalizma. Korene tih evroskeptičnih stavova treba tražiti u neuspehu samog evropskog procesa integracije; oni su nastali pre populističkog potpirivanja ksenofobičnih reakcija na imigraciju. U Italiji, na primer, evroskepticizam predstavlja jedinu sponu između levog i desnog populizma, odnosno između ideoloških tabora koji su duboko podeljeni oko pitanja „nacionalnog identiteta“. Ako zanemarimo pitanje migracije, evroskepticizam se može odnositi i na realističko stanovište da monetarna unija više nije dobitna kombinacija za sve članice. Jug protiv severa Evrope i obrnuto: „gubitnici“ smatraju da se prema njima postupa loše i nepravedno, dok „pobednici“ odbacuju nepoželjne zahteve suprotne strane.

Makronov plan

Pokazuje se da nametnuti rigorozni sistem propisa, bez razvijanja kompenzatornih kompetencija i prostora za fleksibilno i zajedničko vođenje poslova, odgovora ekonomski jačim članicama evrozone. Pravo pitanje ne proizlazi, dakle, iz nedefinisanog opredeljivanja „za“ ili „protiv“ Evrope. Iza grube polarizacije „pro“ ili „kontra“ koja se dalje ne precizira, među navodnim prijateljima Evrope ostaje neizgovoreno sledeće ključno pitanje: da li bi monetarna unija u neoptimalnim uslovima trebalo da se imunizuje na rizike špekulacija ili bi pak trebalo da se drži inače prekršenog obećanja o razvijanju ekonomske jednakosti u zoni evra, to jest da postane proaktivna i istinska evropska politička unija? Zbog tog obećanja je zapravo osnovan EMU. U predloženim reformama Emmanuela Macrona oba cilja imaju jednaku važnost: s jedne strane, zaštita evra pomoću osnivanja bankarske unije, odgovarajućeg režima nesolventnosti, zajedničkog garantnog depozita za ušteđevinu i uspostavljanja Evropskog monetarnog fonda koji se demokratski kontroliše na nivou EU. Uprkos raznim izjavama, poznato je da je nemačka vlada blokirala sve buduće korake u tom smeru i da se i danas tome protivi. No Macron, s druge strane, predlaže i osnivanje zajedničkog budžeta evrozone i stvaranje demokratski kontrolisane nadležnosti za političko delovanje na istom nivou („evropski ministar finansija“). Evropska unija može da stekne političku veštinu i delotvornost i da ponovo zadobije podršku širokih slojeva samo ako stvori kompetencije i budžet za sprovođenje programa s demokratskom legitimacijom protiv daljeg produbljivanja ekonomskih i socijalnih nejednakosti između članica.

Začudo, ova ključna alternativa – stabilizacija valute, s jedne strane, i dalekosežnije stvaranje politika koje bi obuzdale i smanjile ekonomske nejednakosti, s druge – još nije predmet šire političke rasprave. Nema proevropske levice koja se zalaže za stvaranje Unije evra koja bi delovala na globalnom nivou vodeći računa o dalekosežnim ciljevima kao što su suzbijanje izbegavanja poreza i strože regulisanje finansijskih tržišta. Na taj način bi se evropske socijaldemokrate mogle distancirati od zapetljanih liberalnih i neoliberalnih ciljeva neodređenog „centra“. Nedostatak programa je glavni razlog opadanja popularnosti socijaldemokratskih partija. Niko više ne zna zašto su uopšte potrebni socijaldemokrati. Naime, oni se više ne usuđuju da preuzmu odgovornost za sistematsko obuzdavanje kapitalizma upravo na onom nivou na kom deregulisana tržišta izmiču kontroli. To ne znači da sam posebno zabrinut za sudbinu jedne grupe partija – mada bi trebalo imati na umu da je sudbina demokratije u Nemačkoj u istorijskom smislu više vezana za SPD nego za ijednu drugu političku stranku. Predmet moje brige je to što, iz još nejasnih razloga, političke partije Evrope nemaju volju ili ne uspevaju da kreiraju platforme s kojih se mogu jasno diferencirati pozicije i opcije ključne za budućnost Evrope. U tom smislu, predstojeći evropski izbori se mogu shvatiti kao eksperimentalna platforma.

S jedne strane, Emmanuel Macron – čiji pokret zasad nema predstavnika u Evropskom parlamentu – pokušava da razbije postojeće partijske grupe da bi izgradio prepoznatljivu proevropsku frakciju. S druge strane, grupe koje trenutno imaju predstavnike u Parlamentu (osim, naravno, anti-EU frakcije krajnje desnice) nisu dovoljno podeljene da bi se moglo govoriti o diferencijaciji. Ne pribegavaju baš sve grupe krupnim kompromisima i balansiranju kao što to čini Evropska narodna partija (EPP) koja se još zalaže za Orbánovo članstvo. Mentalni sklop i ponašanje člana Hrišćansko-socijalne unije (CSU) Manfreda Webera, koji nastoji da postane predsednik, tipičan je primer neodlučnosti povezane sa dvosmislenim pristupom. Ali slične podele događaju se unutar liberalnih, socijalističkih i (u jednakoj meri) levih grupa. Jedino zelene stranke imaju manje-više definisanu poziciju s obzirom na makar mlaku podršku Evropi. Zato je evropski projekat izgubio jasne obrise čak i u samom parlamentu, gde bi većina trebalo da se zalaže za društvene interese koji nadilaze nacionalne granice.

U klopci

Za kraj, ako me pitate – ne kao građanina već kao akademskog posmatrača – koja je moja ocena današnjeg stanja, moraću da priznam da trenutno ne vidim nikakve ohrabrujuće trendove. Ekonomski interesi su i dalje kristalno jasni i, uprkos brexitu, vrlo moćni, što znači da je raspad evrozone malo verovatan. To nas dovodi do odgovora na moje drugo pitanje: Zašto se evrozona još nije raspala? Evo zašto: još se ne mogu tačno utvrditi posledice koje bi odvajanje od njenog juga imalo i na njenom severu. A kad je reč o primeru „izlaska“ neke države sa juga, videli smo kako je sadašnja italijanska vlada brzo ustuknula uprkos kočopernim najavama tokom izborne kampanje: naime, jedna od posledica izlaska bila bi nepodnošljiva zaduženost. S druge strane, ni ta procena nije naročito utešna. Budimo realni: ako zaista postoji veza između ekonomske nejednakosti država evrozone i jačanja desničarskog populizma, onda se nalazimo u klopci u kojoj su neophodni društveni i kulturni preduslovi za vitalnu i bezbednu demokratiju još ugroženiji. Naravno, nepovoljni scenario ne svodi se samo na to. No već nam zdravorazumsko iskustvo govori da je proces evropske integracije na ozbiljnoj silaznoj putanji. Tačka s koje nema povratka obično se vidi prekasno. Ostaje nam samo nada da odbacivanje Makronovog predloga nije poslednja propuštena prilika.

Tekst je skraćena verzija govora sa konferencije „Nove perspektive za Evropu“, održane 21.09.2018. u Školi za humanistiku Geteovog univerziteta u Frankfurtu. Tekst je na engleski preveo David Gow.


(Pescanik.net)

Prevela Lucy Stevens

Foto: Pixabay

Idući europski izbori mogli bi biti ključni

Gotovo svi se slažu oko važnosti europskih parlamentarnih izbora, zakazanih za svibanj iduće godine. Neki lideri čak idu toliko daleko i tvrde da su oni biti ili ne biti za Europu.

Zanimljivo je da građani Europske unije vjeruju u Europu više nego ikada, dok istodobno raste podrška novim populističkim strankama, od kojih neke namjeravaju uništiti EU. Sve to ukazuje na veliku neizvjesnost. U svibnju bi mogli dobiti neku vrsta statusa quo, a možda i doživjeti potres koji bi promijenio politički krajolik – vjerojatno zauvijek. Naše predviđanje je da nakon Brexita, ogromnih promjena u Italiji i porasta ekstremne desnice širom Kontinenta, više nema povratka na staro. Europa je evoluirala.

Europske liberalne i demokratske vrijednosti su ugrožene. Prijetnja dolazi uglavnom od ekstremnih desnih populista, kojima će vjerojatno porasti podrška u svibnju. Neki od njih su također evoluirali. Umjesto da unište EU, sada hoće ujediniti snage, preuzeti je i nametnuti svoju viziju. Populisti tvrde kako samo treba dati više ovlasti državama članicama. Međutim, možemo li iskreno vjerovati da će, ako uspiju, preživjeti demokracija kakvu znamo? Ako ekstremisti pobijede, jesmo li 100% sigurni da će u budućnosti biti izbora i da će se poštivati ljudska prava? Prošlost nas uči da političari i stranke s autoritarnim tendencijama preziru slobodu izbora. Danas, recimo, slučaj Mađarska pokazuje da je demokracija u opasnosti. Italija i Poljska slični su primjeri. Francuski predsjednik Macron nazvao je ove izbore „borbom za civilizaciju“ i vjerojatno je u pravu.

Prijetnja također dolazi izvana. Lažne vijesti utjecale su na izborne rezultate u SAD-u i Velikoj Britaniji. Ne znamo točno u kojoj mjeri, ali možda i odlučujuće. Rusija i njeni trolovi angažirat će se i ovaj put preko društvenih mreža, sijući sumnju, potkopavajući demokratski proces i pomažući svojim korisnim idiotima koji su, sasvim slučajno, protiv EU.

Sljedeći saziv Europskog parlamenta morat će se suočiti s brojnim izazovima: između ostalog Brexit, proširenje na zemlje zapadnog Balkana i migracije. Ako se najveće parlamentarne skupine u Parlamentu dodatno fragmentiraju, te ako ekstremisti ojačaju, to će zasigurno dodatno potkopati EU i ojačati populističku neman. Radi se o dugoročnoj opasnosti i treba vjerovati da umjerene političke snage to razumiju.

Što onda da se čini? Srećom, postoji svijest o mogućim problemima, što samo po sebi nije dovoljno, ali može dovesti do akcije, na izborima ili na drugi način. Osim toga, europski parlamentarci, iako se ideološki ne slažu u mnogim stvarima, žele savez protiv krajnje desnice. Ovo je očito pravi korak, ali treba sačekati i vidjeti u kojoj mjeri će zabrinutost za budućnost Kontinenta nadjačati sitne stranačke interese.

Nekoliko je potencijalnih opasnosti za EU. Jedna od njih je slab izlazak na europske izbore. To favorizira ekstremiste čije pristaše će vjerojatnije glasati. Ako pristojan svijet ostane kod kuće, ekstremni desni populisti će u najmanju ruku ojačati. Stoga treba motivirati ljude da glasuju (dugoročni je cilj imati istinsku paneuropsku politiku). Jedno od rješenja je medijska kampanja i oglašavanje izbora, što je srećom već počelo. Društvene mreže su iznimno važne, znamo to. Dijeljenje ovoga i sličnih članaka pridonijet će većoj svijesti o značaju svibnja 2019. Na netu se moramo angažirati, komentirati i, ako je potrebno, suprotstaviti se ekstremistima.

Iznad svega, umjerene političke snage i antinacionalisti svih boja trebaju ponuditi snažnu alternativu noćnoj mori o kojoj snuju ekstremisti. Zapitajmo se: kakvu Europu želimo? Kako postići da bude onakva kakvu želimo? Kada možemo očekivati ​​konkretne rezultate tih promjena?

I moramo biti otvoreni. Moramo govoriti o migraciji i svim drugim kontroverznim pitanjima. Moramo govoriti o (percipiranom) demokratskom deficitu Brisela. Za konkretne izazove moraju se ponuditi rješenja a ne floskule. Ovo je prava borba koja je pred nama. Učinimo sve da pobijedimo.


Barcelona Forum for Politics and Society

Ilustracija: Sebastien Thibault

Transnacionalne političke stranke i pokreti mogu biti budućnost Europe

Piše: Dražen Šimić

Općeprihvaćeno mišljenje je da se Europa suočava s velikim brojem teških izazova, od kojih su neki bez presedana. Porast nejednakosti, terorizam, okoliš, kriminal, Brexit, lažne vijesti i imigracija problemi su oko čije važnosti se slažu kako obični građani, tako i političke institucije. Tu svakako treba dodati i prijetnju radikalnih, nacionalističkih pokreta koji žele (ako već nisu) preuzeti vlast u svojim državama i u konačnici dokinuti većinu liberalnih europskih vrijednosti. Nastavi čitati “Transnacionalne političke stranke i pokreti mogu biti budućnost Europe”

Obnovljivi izvori prvi put nadmašili ugljen u Njemačkoj

Prema podacima koje je 10.7. objavilo Njemačko udruženje energo i hidroindustrija, prvi put se u povijesti dogodilo da su obnovljivi izvori energije nadmašili ugljen u zadovoljavanju tamošnjih elektroenergetskih potreba u periodu od pola godine. Znalo se do sada dogoditi da obnovljivi izvori preteknu ugljen na dnevnoj ili tjednoj razini, ali nikad u ovoliko dugom periodu. Konkretnije, obnovljivi izvori poput vjetra, vode i bioplina, zaslužni su za 36,3% konzumirane električne energije u prvoj polovici 2018. godine, dok je ugljen zaslužan za 35,1% potrošnje. Nastavi čitati “Obnovljivi izvori prvi put nadmašili ugljen u Njemačkoj”

Lujo Parežanin: Beskorisno narušavanje otvorenosti interneta

Ako je u kaotične tri godine otkako je započela implementacija EU-ove Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta mnogo toga ostalo nejasno u pokušaju da se usklade nacionalni zakonodavni i regulatorni okviri, za jednu se liniju ipak čini da se vrlo brzo pokazala neupitnom – linija pogodovanja krupnom kapitalu. To se ponajprije odnosi na telekomunikacijske i internetske gigante, ali i na servise za distribuciju digitalnog sadržaja poput francuskog Deezera, na čiju ruku za sada idu dokumenti poput Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osiguravanju prekogranične prenosivosti usluga internetskog sadržaja na unutarnjem tržištu, smisao koje je navodno slobodna cirkulacija i dostupnost digitalnih usluga i proizvoda “kreativne industrije” unutar Unije. Nastavi čitati “Lujo Parežanin: Beskorisno narušavanje otvorenosti interneta”

Novi referendum o Brexitu je logičan i prijeko potreban

Piše: Dražen Šimić

Moglo bi se reći s priličnom dozom sigurnosti da Velika Britanija nikada nije u potpunosti bila privržena europskom projektu. Uvijek je postojala jedna utjecajna struja u društvu, obično starija i konzervativna, koja je Britance vidjela kao drugačije ili bolje od Francuza, Nijemaca i ostalih kontinentalnih Europljana. Također, još od ulaska Britanije u EU 1973. postoje problemi koji se tiču percepiranog gubitka samostalnosti,  viđenja vlastitog identiteta i povijesti te, naravno, nacionalizma. Stoga je referendum o članstvu u EU uvijek bio riskantan.

Ipak, jedno od najvećih iznenađenja u povijesti EU dogodilo se 23.6.2016. Oko 52% Britanaca opredjelilo se za izlazak iz bloka. Većina političkog i poslovnog establishmenta bila je za ostanak, ali prevagnuli su moćni mediji koji su uglavnom bili za to da Britanija “opet postane suverena zemlja”. Osim njih, neki utjecajni političari vješto su i cinično iskoristili žalbe običnog svijeta o previše stranaca u zemlji, ‘svemoćnom Briselu’ itd. Nakon referenduma počinju politička natezanja i pregovori s EU, tijekom kojih se ispostavilo da britanska vlada zapravo nema jasnu strategiju niti viziju onoga što želi, dok je britansko društvo i dalje podijeljeno oko članstva u EU.

Nedavno ispitivanje javnoga mnijenja koje je sproveo The Guardian otkrilo je da većina britanskih građana želi novi referendum o Brexitu, ovaj put o uvjetima konačnog sporazuma o budućim odnosima s EU. Ovo je dobrodošao razvoj događaja i nešto što se treba dogoditi iz više razloga i unatoč nekim poteškoćama.

Prvi razlog je da je Brexit naprosto previše važan, kako za Britaniju tako i za ostatak Europe. Nužno je pažljivo razmisliti o tome što on predstavlja. Podaci o efektima izlaska iz EU su neumoljivi: Britanija će po svakom mogućem scenariju biti u lošijem položaju nego kao članica bloka. To nije, barem ne tako eksplicitno, rečeno građanima tijekom referendumske kampanje i to uopće nije ono za što su glasali. O utjecaju Britanije u Europi i ostatku svijeta ne treba ni govoriti – prosto je nemoguće da ova zemlja zadrži dosadašnje pozicije.

Dodatni razlog je taj što su tijekom referendumske kampanje iznošene tvrdnje o ogromnim svotama novca koji će se uštedjeti neplaćanjem članstva u EU i koji će se onda moći utrošiti u druge svrhe. Najpoznatija je bila tvrdnja o dodatnih 350 milijuna funti tjedno za sustav zdravstvenog osiguranja, NHS, koji je jedna od svetih krava britanske politike. Međutim, ovo i slična obećanja pokazali su se ili nedovoljno istraženim ili najobičnijim lažima. Moguće je i da sve posljedice Brexita nisu bile u potpunosti shvaćene u to vrijeme. Bez obzira o čemu se radi, ako informacije koje su date građanima nisu bile točne, i ako se svi slažu o važnosti Brexita za budućnost zemlje, zašto onda ne imati odgovarajuću raspravu o NHS-u i drugim ključnim pitanjima u jednoj novoj kampanji, ovaj put baziranoj na provjerenim činjenicama?

Pregovori o Brexitu do sada su bili kaotični. Neizvjesnost za britansku ekonomiju skoro je pa zajamčena na kraće staze, a potrajat će vjerojatno i mnogo duže zbog složenosti razgovora o odnosima s EU i budućih pregovora o slobodnoj trgovini koji znaju trajati godinama.

Popis razloga za drugi referendum je dugačak, ali treba biti svjestan i problema. Pojedini stručnjaci govorili su o poteškoćama koje se tiču nepoštivanja rezultata prvog referenduma, obesmišljavanju referenduma kao demokratskog procesa, političkoj i pravnoj neizvjesnosti koja bi nastala ako Brexit bude odbačen itd. Također, postoji mogućnost da dužnosnici EU-a, znajući da će se održati novi referendum i ne podržavajući izlazak Britanije, namjerno ponude jako loše uvjete. Međutim, osim što bi time pali na vrlo niske grane, takav potez bio bi i kontraproduktivan. Naime, kada bi se otkrio bilo kakav nagovještaj te vrste pritiska na Britaniju (a niz utjecajnih medija koji jesu za Brexit nesumnjivo će pažljivo pratiti pregovore) britanski birači vjerojatno bi ponovno glasali za Brexit, ovaj put u većem postotku.

Brexit je daleko najveći izazov s kojim se Britanija suočava barem od Sueske krize. Bilo bi nepromišljeno donijeti tako važnu odluku bez da se dobro razmisli i pripremi, a to se očigledno nije dogodilo. Novi referendum mogao bi potvrditi Brexit ili zaustaviti ga, ali bilo bi nerazumno napustiti EU na temelju sumnjive, emocijama nabijene referendumske kampanje od prije dvije godine. Bez obzira na neke negativne stereotipe o ovoj zemlji širom svijeta pa tako i na Balkanu, Britanija i britanski narod zaslužuju bolje.


Naše članke možete primati i putem elektronske pošte. Potrebno je samo unijeti vašu adresu na dnu stranice. 

Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati

Je li populistička plima u Europi dosegla svoj vrhunac? Prije šest mjeseci mnogi europski čelnici brinuli su se da bi val popularnog nezadovoljstva koji je prouzročio Brexit u Velikoj Britaniji i doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću mogao osnažiti nacionalističke, anti-imigrantske i anti-europske stranke širom Europe i uzdrmati same osnove Unije. Nastavi čitati “Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati”

Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Pišu: Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.


(Open Democracy)

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru