Oznaka: Tarik Haverić

Glupost, individualna i kolektivna

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Krajem oktobra 2025. bosanskohercegovački lokalni mediji prenijeli su, nakon sjednice Vijeća bezbjednosti UN, stav Dorothy Shea, zamjenice američkog ambasadora u Ujedinjenim nacijama, prema kojem se Sjedinjene Američke Države više ne zalažu za politiku međunarodne intervencije, te da je došlo vrijeme za rješenja »koja vode lokalni akteri, predstavnici tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine«.

Poznavaoci bosanskohercegovačkih prilika bili su nemalo začuđeni što ova izjava nije dočekana s trijumfalističkim kokodakanjem vođstva Stranke demokratske akcije i nezavisnih intelektualaca koji u njeno ime izmišljaju aktuelna pitanja i na njih daju odgovore: jer, zaboga, radilo se o nedvosmislenoj potvrdi, s najvišeg mjesta, inicijalnog i temeljnog stava Alije Izetbegovića, koji je prije 35 godina ušao u politiku upravo s takvom idejom o preustrojavanju Bosne i Hercegovine i Jugoslavije: »Predstoji novi dogovor narodâ BiH i narodâ Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici narodâ, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima«[1]. Pa ipak, niko nije veselo uskliknuo da se, eto, krug zatvorio, i da su konačno i Amerikanci shvatili da je »dogovor narodâ« jedino moguće rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kad već nije bilo za Jugoslaviju…

Taj izostanak oduševljenja ovim konačnim dokazom mudrosti i dalekovidosti Alije Izetbegovića može se objasniti živim kolektivnim sjećanjem na političke i socijalne transformacije koje je ovaj prostor u međuvremenu pretrpio, kao i uvidom u sadašnje stanje. »Dogovorna vlada« obrazovana nakon izborâ u oktobru 1990. trajala je koliko je bilo potrebno da zainteresirani akteri obave vojne pripreme; nakon rata koji je počeo agresijom a završio se genocidom, Dejtonski ustav preveo je Izetbegovićev »dogovor narodâ« u pravne norme, no ubrzo se shvatilo da se radi o »ludačkoj košulji« koja pruža beskrajne mogućnosti za blokadu svih političkih procesa, i tako sve do danas. Ipak, u bošnjačkoj intelektualnoj zajednici za sve to vrijeme niko se nije odvažio da kaže da je car ne samo gol već i glup, i da je Izetbegovićevo spasonosno načelo predstavljalo uvod u katastrofu.

Nastavi čitati “Glupost, individualna i kolektivna” →

Tarik Haverić: Dobro jutro, Kolumbo!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Uopštena razmatranja o identitetu i opasnostima koje »borba za priznanje« može predstavljati za humanistički univerzalizam na kojem se izgrađuju moderne liberalne demokratije moramo sada suziti na problemski kompleks koji nas zanima, a to je bošnjaštvo kao projekt započet 1993, u kojem identitet i tradicija igraju ključnu ulogu. Taj projekt, sada to već možemo reći, ima tri faze:

1. zamjena etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci«;
2. revizija političke, intelektualne i kulturne povijesti, kako bi se sve osobe s imenom orijentalnog porijekla proglasile Bošnjacima, bez obzira na to kako su se same osjećale ili izjašnjavale;
3. formuliranje zahtjeva za strukturnim političkim promjenama u Bosni i Hercegovini koje bi trebalo da slijede iz zamjene etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci«.

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Dobro jutro, Kolumbo!” →

Tarik Haverić: Identitet

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Naspram »borbe za opstanak« na kojoj su svoju političku teoriju zasnivali Machiavelli i Hobbes, (mladi) Hegel je kao uzrok društvenih sukoba raspoznao »borbu za priznanje«. To je okvir koji pomaže da razumijemo mnoge današnje historijske procese: pojedinci i skupine imaju sliku o sebi i svome položaju u svijetu, o tome ko ili šta jesu i o tradiciji kojoj pripadaju, tj. o svome »identitetu«, i aktivno nastoje da taj skup svojstava potvrde prema drugim »identitetima«.

Za liberalnu političku teoriju, primarni identitet uvijek je individualan [1]: jedinstven i nezamjenjiv je pojedinac, a svi kolektivni identiteti su iz te jedinstvenosti izvedeni. To, naravno, nije opis povijesnog razvoja (pojedinac stupa na historijsku pozornicu relativno kasno!) već aksiološki stav koji ima emancipacijsku ulogu. U posljednjih četrdeset godina ta regulativna ideja izgubila je na važnosti, i kao nosioci identiteta danas se percipiraju isključivo skupine (jezičke, kulturne, vjerske…).

Taj uzmak od prosvjetiteljskih vrijednosti, iako pogađa cijelu evropsku civilizaciju, naročito pridonosi ukupnom nazadovanju bosanskog muslimanskog subjekta, pa sam u Kritici bosanskog uma naveo nekoliko primjera iz kojih se vidi

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Identitet” →

Tarik Haverić: Ko o čemu, baba o uštipcima!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kao pravo osvježenje doživio sam i intervju koji je 3. juna historičar Hrvoje Klasić dao Televiziji Bosne i Hercegovine, i Klasićev razgovor s Borisom Pavelićem za portal Tačno.net, i reakciju Amera Bahtijara na dva Klasićeva intervjua: pokazuje se da je ponekad moguće izražavati manjinsko mišljenje (i osporavati  takvo mišljenje) bez pljuvačko-pogromaške leksike, prijetnji i uvreda, i da postoji sfera u kojoj otvoreno neslaganje nije nužno »fašizam«! Veliko olakšanje, makar i privremeno…

I Klasićeva argumentacija i Bahtijarova protivargumentacija preklapaju se s tematikom kojom se godinama bavim u sklopu punog radnog vremena, pa ću ovaj povod parazitski iskoristiti da, nep(r)ozvan, ponovim vlastite stavove.

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Ko o čemu, baba o uštipcima!” →

Tarik Haverić: Kao da zidu govoriš

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Već neko vrijeme tragam za figurom ili upečatljivom slikom koja bi mogla da mi posluži kao svodni kamen knjige Bošnjaštvo kao promašen projekt na kojoj već predugo radim – onako kako mi je »Tunel Vidikovac« pomogao da završim Kritiku bosanskog uma.

Traženom rezultatu najviše sam se približio s »transhistorijskom konjoidentifikacijom« bosanskog muslimanskog subjekta. Kada je svojevremeno reis Kavazović kavazio u Sapni o nacionalnom imenu (»Mi smo Bošnjaci, nikakvi Bosanci!«), otpisao je po kratkom postupku kojekakve doktore i akademike koji su se o tome izjašnjavali i pozvao se na mjerodavan autoritet jednog relikta kasnog osmanskog feudalizma, »oca Adil-bega Zulfikarpašića« koji je tvrdio da »u Bosni samo konj može biti bosanac«. A ja sam se sjetio da sam nešto slično davno pročitao kod Save Skarića Zembilja (1878-1909). Skarić je bio srpski nacionalist uvjeren da bi za ukupno bosansko stanovništvo najveća sreća bila da mu glavni grad više ne bude Beč nego Beograd, njegovo evociranje »turske krivice« bosanskih muslimana danas bi ga svrstalo u srpske šoviniste opšte prakse, a kao protivnik austro-ugarske vlasti opirao se, sasvim razumljivo, Kalláyevom projektu bošnjaštva. Pa je jedne prilike podsjetio da se narod u Bosni »po zemlji … ne zove Bošnjaci, nego Bosanci«, i da »imenom Bošnjak madžarski grofovi nazivaju svoje konje«[1]. Tako su, u rasponu od nekih 130 godina, dvojica predstavnika dviju različitih škola kritičkog mišljenja razriješili zajedničkim snagama jedno važno identitarno pitanje: bili Bosanci ili Bošnjaci – u osnovi su konji!

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Kao da zidu govoriš” →

Maske su pale: sada možemo biti ono što uistinu jesmo – zadrti, konzervativni, patrijarhalni i klerikalni

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U svojoj nedovršenoj posljednjoj knjizi, Estetička teorija (Ästhetische Theorie, 1970), Teodor V. Adorno samo sporadično pominje Franca Šuberta. Na prvi pogled, to bi se moglo shvatiti kao znak da Adorno nije pridavao veliki estetski značaj Šubertu. Ipak, u dva od tih rijetkih pasaža u Estetičkoj teoriji u kojima ga pominje, Adorno povezuje upravo Šuberta (od svih kompozitora) s jednom od dvije centralne kategorije svoje filozofije umjetnosti: mimezom.

Nastavi čitati “Maske su pale: sada možemo biti ono što uistinu jesmo – zadrti, konzervativni, patrijarhalni i klerikalni” →

Tarik Haverić: Porijeklo korijena i korijeni porijekla

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Etnička osnova nacije, ipak, nije tema koju možemo obezvrijediti dosjetkom[1]. Ona je, u balkanskom kontekstu, sidrište mnogih argumentacija i ima povlašteno mjesto u širem problemskom kompleksu dokazne snage prošlosti.

U posljednjih trideset godina u bosanskoj historijskoj i pseudohistorijskoj nauci, kao i u »haotičnoj publicistici« (István Bibó), pojavio se veći broj tekstova različitog obima, kvaliteta i ambicija posvećenih toj temi. Upada u oči da naspram toj poplavi publikacija o prošlosti Bošnjaka sasvim izostaju razmišljanja o njihovoj budućnosti. To, naravno, i jest pravi problem, kojem više pažnje posvećujem u zaključku. Ovdje pitanje porijekla bosanskih Muslimana/Bošnjaka tematiziram samo onoliko koliko različiti odgovori koji se daju oblikuju samorazumijevanje bosanskog muslimanskog subjekta[2].

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Porijeklo korijena i korijeni porijekla” →

»Naša islamska stvar«

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U septembru 1947. jugoslavenske vlasti osudile su hafiza Mahmuda Traljića na deset godina zatvora. Bio je optužen da je, kao pripadnik tzv. »Dobračine grupe«, radio na rušenju postojećeg poretka u Jugoslaviji. Tih deset godina odležao je skoro u potpunosti, zato što nije htio da podnese molbu za umanjenje kazne. U molbi bi morao izjaviti da se kaje, a on se – kako je potvrdio u jednom intervjuu iz 1991, kada je partijska država već bila propala – nije kajao za ono što je radio, budući da je to bilo »sve sa najboljom namjerom, te sa željom da pomogne[m] islamsku stvar u našim krajevima«[1].

Nastavi čitati “»Naša islamska stvar«” →

Tarik Haverić: Redžić

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U modernom vremenu, društva koja nisu usvojila prosvjetiteljske vrijednosti, to jest ona čiji članovi nemaju elementarna individualna prava i slobode kako ih shvatamo u posljednjih dvjesto godina, dugoročno teže političkoj dezintegraciji, i dvije Jugoslavije nisu izuzetak: za njihov raspad nije bilo presudno odsustvo širokog konsenzusa »njihovih naroda« pri nastanku već, u oba slučaja, odsustvo liberalne demokratije kada su jednom nastale. Dovodeći argumentaciju do kraja: iz šest hiljada godina pisane historije nije moguće derivirati normu o nastanku država, ali povijesna građa zauzvrat omogućuje važan zaključak o njihovom opstanku ili nestanku u modernom vremenu, dovoljno potvrđen da se približava politološkom zakonu. Taj zakon glasi: s protokom vremena, liberalne demokratije teže uvijek većoj stabilnosti, a vjerovatnoća da se nasilno dezintegriraju teži ka nuli. Formuliran je pretenciozno, skoro deterministički; kao potporu mogli bismo evocirati pojedine ideje Karla Poppera i Ilje Prigogina, i historijsku sudbinu društava statičke neravnoteže (npr. SSSR) koja se raspadaju kada se promijene dominantne okolnosti, za razliku od društava dinamičke ravnoteže, zapadnih demokratija, koje se prilagođavaju promjeni dominantnih okolnosti – no ja ću ovdje uputiti samo na već klasičnu studiju Michaela W. Doylea Kant, Liberal Legacies and Foreign Affairs[1]. Ratovi su daleko najvažniji uzrok raspada pojedinih država, a Doyle je – analizirajući sve ratove od 1790-ih do svoga vremena – pokazao da liberalni režimi ne ratuju jedni s drugima. [I još je, kao kuriozitet bez značaja za našu temu, s obzirom na tempo širenja liberalizma (3 liberalne zemlje početkom 19. stoljeća, 13 sredinom istog stoljeća i 49 nakon Drugog svjetskog rata) ekstrapolacijom došao do zaključka da će globalni trajni mir za koji se zalagao Kant nastupiti 2113. godine…] 

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Redžić” →

Promašen projekt i izgubljen slučaj

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Danas, kada je očigledno da je projekt najavljivan kao duhovno oslobađanje bosanskog muslimanskog subjekta i moralna i materijalna obnova njegovog svijeta rezultirao njegovim duhovnim, moralnim i materijalnim unižavanjem, metafora »Tunela Vidikovac«, kojom sam završio Kritiku bosanskog uma, više nije održiva: ne samo da bosanski muslimanski subjekt ulazi »sve dublje u tunel, s nepokolebljivim uvjerenjem da se odatle svijet najbolje vidi«[1], već ga bošnjačke kulturne, političke i vjerske elite trajno onesposobljavaju da vidi bilo šta. I čine to uvjeravajući ga da će zapravo tek sada progledati, na način engleskog šarlatana Johna Taylora, »očnog hirurga« koji je u 18. stoljeću u cijeloj Evropi svojim intervencijama – naravno, u najboljoj namjeri! – oslijepio i štaviše ubio stotine ljudi[2].

Nastavi čitati “Promašen projekt i izgubljen slučaj” →

Uspjeh liberalnog centra

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Medijska halabuka koja se nadigla oko odluke francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da raspusti nacionalnu skupštinu donijela je piscu ovih redova vrlo sumnjivu utjehu: pokazalo se da nisu samo balkanski političari, »analitičari« i »komentatori« površni, neobaviješteni, kratkovidi i pristrani, već su takvi i evropski – a francuski naročito!

Nastavi čitati “Uspjeh liberalnog centra” →

Tarik Haverić: O »gustim« i »rijetkim« nacijama

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

(…) Ovo potvrđivanje legitimnosti triju nacionalizama nije apsolutno: ti pokreti pripadali su jednoj okončanoj epohi, pa bismo danas o njima razmišljali drukčije nego u retrospektivi na 19. stoljeće. U tu problematiku »vremenitosti« nacionalizma, značajnu za nastavak izlaganja, ulazimo analizom pojma ustavnog patriotizma, koji se u kontekstu multietničkih država često evocira kao alternativa patriotizmu što ga gaje pripadnici etnički homogenih država. Ovim dvama tipovima političkih zajednica donekle odgovaraju i dva tipa »nacionalnog osjećaja« koje anglosaksonska teorija naziva »gustim« ili »debelim« (thick) odnosno »rijetkim« ili »tankim« (thin).

Nastavi čitati “Tarik Haverić: O »gustim« i »rijetkim« nacijama” →

Tarik Haverić o socijalizmu i o “Kritici bosanskog uma”

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Do danas, a posebno na današnji dan, javnim diskursom i društvenim mrežama dominiraju dva nekritička viđenja Jugoslavije i socijalizma, u rasponu od iskustvom neiskvarenog ili nostalgičnog idolpoklonstva (Miljenko Jergović govori o “romantiziranju mrtvih država”), do potpunog i nekritičkog odbacivanja svakog nasljeđa.

Tarik Haverić, ugledni politolog i javni intelektualac, prije četiri godine govorio je za N1 televiziju o socijalizmu kao društvenom uređenju. Taj segment počinje u 22. minutu razgovora. Prije toga, govorilo se o nacionalizmu i patriotizmu, dok se u zadnjem dijelu gospodin Haverić osvrnuo na reakcije na njegovu poznatu knjigu “Kritika bosanskog uma”.

Kao i uvijek, topla preporuka za Tarika Haverića i njegov javni angažman.

Nastavi čitati “Tarik Haverić o socijalizmu i o “Kritici bosanskog uma”” →