Kategorija: Hrvatska

Zašto je Dnevnik Anne Frank tiho odstranjen iz hrvatskih škola

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

U obveznoj školskoj lektiri za više razrede osnovne škole, među šest knjiga koje će osnovci u te četiri godine morati pročitati, nalaze se i “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića. Potresan testamentarni tekst, pisan i kontekstualiziran u vrijeme kada je padao grad, vjerojatno je i najvažniji književni dokument nastao u ratu u Hrvatskoj 1991. Njegova vrijednost nije ni stilska, a ni tematska, nego je emocionalna i dokumentarna. “Priče iz Vukovara” nisu pisane za djecu i adolescente, ali je dobro što su u lektiri. Književnost je, pored svega drugog, najpouzdaniji način svjedočenja o epohi, ali i o onim općeljudskim vrijednostima koja promiču kroz cjelokupnu povijest čovječanstva, tako što neprestano variraju u svojim manifestacijama. Uvrstivši “Priče iz Vukovara” u obaveznu lektiru, njezini sastavljači su jasno pokazali da postoje i izvanknjiževni razlozi o kojima su vodili računa sastavljajući svoju listu. I to je, da ponovimo, dobro.

Jedna takva knjiga čija je vrijednost u svjedočenju, u gesti i u sudbini autoričinoj šezdeset je godina bila u obveznoj školskoj lektiri u svim osnovnim školama ne samo u zemljama bivše Jugoslavije, nego i diljem Europe. Uvedena je u škole kada je niže razrede tada osmogodišnje gimnazije pohađala moja pokojna mati – rođena 1942, a izbačena iz hrvatskog školskog programa, nema je ni u “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, niti u “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”, u mandatu i s potpisom ministrice znanosti obrazovanja i športa Blaženke Divjak. Ovu je činjenicu važno vrlo precizno formulirati i ekstenzivno navesti zato što ona svakako nadilazi okolnosti obrazovno-pedagoških procesa i procedura i sugerira vrijednosti sustav u kojemu na jednoj strani ima biti Siniša Glavašević, a na drugoj Anna Frank. Po mišljenju ovoga čitatelja, takav vrijednosni sustav je nemoguć, ukoliko se ne falsificira i mrtav ne zloupotrijebi upravo Siniša Glavašević.

“Dnevnik Anne Frank” nije u pogledu stila naročito vrijedan tekst. Pisala ga je relativno načitana i inteligentna adolescentica, s rudimentarnim literarnim darom. Vrijednost tog dnevnika nije u njegovoj izuzetnosti, nego upravo suprotno, njegova vrijednost je u tome što je Anna Frank gotovo po svemu bila samo jedna od bezbroj djevojčica koje su pisale dnevnik, koje ga pišu i koje će ga pisati, dok god je ljudi, a ljudi će biti dok god bude pismenosti. Ali ipak, “Dnevnik Anne Frank” je među najpotresnijim književnim tekstovima, uopće. I naprosto je idealna knjiga iz obavezne (ili da budem jezično korektan – obvezne) školske lektire. Iz njega će darovit učenik spoznati barem dvije stvari. Prva i manje važna: Književnost može biti jedini način da se nešto o sebi i svojima kaže. Druga i mnogo važnija: Ako je Anna Frank ispisivala iste rečenice kakve pišu i njezini suvremeni vršnjaci, tada je između njih i nje samo jedna razlika. Razlika u imenu, u podrijetlu, u sudbini, u Holokaustu.

Nijedna knjiga za stvaranje općeeuropske svijest o Holokaustu nije bila i ostala tako važna kao “Dnevnik Anne Frank”. Druge se mogu poricati i osporavati, ova ne može. O drugima se može lagati, o ovoj teško. I to je razlog što se u svim europskim školama, i u svim školama bivše Jugoslavije, a onda i u svim školama postjugoslavenskih zemalja, čitao “Dnevnik Anne Frank”. Generacije mladih Europljana, njihovih očeva i majki, ali već i baka i djedova, prošle su, makar i na brzinu, kroz tu knjigu. Ona je, pored svega drugog, neka vrsta intelektualnog i emocionalnog cjepiva. Da nije bilo “Dnevnika Anne Frank”, današnji bi svijet bio neusporedivo gori nego što jest. Mržnje, rasizma i antisemitizma bilo bi nesagledivo više nego što ih je s ovom knjigom. I ne bi stradali samo Židovi. Čak bi se moglo reći da bez “Dnevnika Anne Frank” ne bi stradali većinom Židovi. Stradavali bi svi koji pripadaju nekoj od ozloglašenih manjina.

Odnos prema “Dnevniku Anne Frank” u školskoj lektiri je, bez ikakve sumnje, odnos prema Holokaustu i Drugom svjetskom ratu. Ali i da nije toga, izbacivanje knjige koja je preko šezdeset godina bila u svim školskim lektirama, zahtijevala bi vrlo ozbiljno objašnjenje. Pogotovu kad na “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, kao niti na “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanja ili čitanje ulomaka” nema niti jednog jedinog židovskog pisca, tojest niti jednog jedinog pisca židovske teme. Opet budimo precizni, pa prenaglasimo stvar, da je i zlonamjerni razumiju: Kafka, kojeg nalazimo na popisu, jest Židov, ali njegova tema nije u užem smislu riječi židovska. Pisci židovske teme su Šolem Alejhem, Isaac Bashevis Singer, Primo Levi… spomenimo samo one koji su se znali naći u školskim lektirama širom Europe. Pisac židovske teme je, naravno, Danilo Kiš.

Izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. Ponovimo ovu rečenicu ako je nismo razumjeli: izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. To je mnogo ozbiljnija stvar od pitanja suvremenih pisaca u lektiri. Uostalom, Blaženka Divjak pokazala nam je tko su za nju i njezine u klasike proizvedeni živi hrvatski pisci: Gavran i Pavličić. Obojica u obaveznoj lektiri za upravo onaj uzrast kojemu je prethodno bio namijenjen “Dnevnik Anne Frank”. Naravno, rečeni pisci s tom okolnošću nemaju ništa, niti su za nju odgovorni više od bilo kojeg drugog građanina.

Objašnjenje koje se lako da naslutiti, prema kojemu je tema Holokausta zastupljena u hrvatskim školama kroz druge školske predmete, nemoguće je ozbiljno razmotriti. Štoviše, možemo ga unaprijed otpisati kao cinizam negacionista. Najprije, i Biblija i nabožni te obredni tekstovi (kakav je “Muke spasitelja našega”, s popisa “klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”), kao i Domovinski rat, izučavaju se kroz druge školske predmete, ali eto ih i u nastavi hrvatskog jezika i u školskoj lektiri. Drugo, Holokaust nije bilo kakav povijesni događaj, jednako kao što Biblija nije zbirka obrednih tekstova, niti je Domovinski rat za građane Hrvatske nešto što može počinuti u povijesnim udžbenicima, nego je riječ o civilizacijskim, identitarnim i tematskim vrelima književnosti, one svjetske ili naših lokalnih. Stoga je Holokaust moguće samo tendenciozno zaobići. “Dnevnik Anne Frank” iz školske je lektire izbacio netko tko je prethodno o tome jako dobro promislio. Činjenica da je lektira i mimo toga oslobođena židovskih tema samo je logična posljedica takvih promišljanja.

Najvažnije hrvatske književne tekstove dvadesetog stoljeća napisali su Miroslav Krleža i Ivan Goran Kovačić. Ali ne radi se o tome da je “Jama” među nekoliko najuspjelijih i najautentičnijih hrvatskih pjesničkih tekstova uopće, nego o tome da nijedan hrvatski stih ni strofa u dvadesetom stoljeću nisu tako snažno posvjedočili o ovom jeziku kao “Jama”, te stoga nema pjesničkog teksta iz dvadesetog stoljeća koji bi se u školskoj lektiri trebao naći prije “Jame”. Ali “Jama” je naravno izbačena s onog obavezujućeg popisa, te se može obrađivati “u cjelovitom čitanju ili čitanju ulomaka”.

Nijedna prozna riječ Krležina nije više u obaveznoj školskoj lektiri. Izbačeni su “Djetinjstvo 1902-03”, ali i “Hrvatski bog Mars”. Čitat će se “Gospoda Glembajevi”, a sjećamo se kako smo kao đaci tretirali čitanje dramskih tekstova. Ali zato budući đaci ima da uživaju u Šenoinom “Prijanu Lovri”, tekstu koji je i prije četrdeset godina, usljed svoje tematske i jezične zastarjelosti, učenicima služio kao izvor dobrog izrugivanja ne samo na račun pisca, nego i na račun književnosti, općenito. Šenoom protiv Krleže nije, međutim, književna, nego je ideološka i svjetonazorna gesta. Kao i “Mukama spasitelja našeg” protiv “Dnevnika Anne Frank”.

I tu će ovaj čitatelj i pisac staviti točku i tačku na temu školske lektire. Njegov, čitateljev, problem nije u podnošenju promjene, nego u njezinoj interpretaciji. I u onoj šutljivoj građanskoj većini koja je Annu Frank ispratila u dim i u ništa.

Prenosimo sa stranice jergovic.com

Razgovaraju li međusobno vodeći ljudi Živog zida?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Tijekom polusatne konferencije za novinare u Saboru, predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić uspio se ograditi i od izjava Dominka Vuletića, nove glavne zvijezde ŽZ koja se profilira za predstojeće izbore za Europski parlament, kao i od Ivana Pernara, najisturenijeg i najglasnijeg člana stranke.

Živi zid je u petak organizirao konferenciju sa zahtjevom da se na njoj isključivo razgovara o Zakonu o zviždačima. Međutim, novinari su mu neprestano ukazivali kako pitanje zviždača nije nevezano za pitanja koja su ih najviše zanimala – linča kojeg je Živi zid na svojoj službenoj Facebook stranici, ali i na službenoj internetskoj stranici pokrenuo protiv novinarke Jutarnjeg lista Željke Godeč, zbog njenog teksta u Jutarnjem listu, odnosno usporedbe svih novinara s Hitlerovim učenicima na facebook stranici Ivana Pernara. Zanimalo ih je i vodi li nas Živi zid u iliberalnu demokraciju.

„Kako se Zakon o zviždačima uklapa u vaš koncept iliberalne demokracije, za koji mnogi politolozi kažu da je zapravo uvod u fašizam“, bilo je novinarsko pitanje na koje je Sinčić odgovorio na sljedeći način:

„Što se tiče tog termina iliberalne demokracije, moram reći da mi je skroz novi, potekao je iz izjave gospodina Vuletića. Mi nismo nikada razgovarali o tom konceptu. Naš stav je direktna demokracija i da treba težiti ka direktnoj demokraciji. Od tog stava se (Vuletićevog) ako hoćete ograđujem. Mi smatramo da je direktna demokracija, što više referenduma, a što manje koruptivnih radnji, budućnost demokracije. To piše i u našem programu. Nikada takav termin nije do sada korišten, a na kraju krajeva i ovo pitanje je izvan onoga što smo tražili“.

Vuletić je, podsjetimo, na samom kraju emisije Otvoreno u srijedu ispalio: „Mi smo za potpuno novi koncept države. Ne ovu korumpiranu liberalnu demokraciju, nego jednu iliberalnu državu koja neće imati veze s ovim HDZ-om”, kazao je, pojasnivši dodatno voditelju emisije: “iliberalnu, neliberalnu”.

Prije Vuletića bio je Orban, ali Sinčić to ne zna

Pojam „iliberalne demokracije“ kao „potpuno novi koncept razvoja države“ prvi je kao svoju doktrinu prije nekoliko godina javno proglasio mađarski premijer Viktor Orban, a kasnije su njegovim stopama krenuli i u Poljskoj. Riječ je, ukratko, o uređenju u kojem postoje izbori, ali se nakon njih provodi vladavina većine bez ikakve brige o manjinama, a sudstvo i glavni mediji su pod punom kontrolom vlasti. Faktograf je o pojmu „iliberalne demokracije“, odnosno kolika je prijetnja da se i Hrvatska pridruži spomenutim zemljama već pisao.

Na europskoj sceni o tom se pojmu već nekoliko godina, a naročito sada pred europske izbore, vode rasprave, ali Sinčić, predsjednik druge ili treće stranke u državi (ovisno o istraživanjima) za to je, eto, prvi put čuo nakon što su ga mediji pitali  za komentar izjave Dominika Vuletića. Na upit 24 sata o toj temi iz Živog zida odgovorili su dan ranije  prilično nemušto.

„U oprečju neoliberalnoj, osobito tranzicijskoj i post-tranzicijskoj Europi, demokraciji koja se kao univerzalan magičan te neizbježan recept nameće slabijim državama od strane globalističkih anti-suverenističkih te imperijalnih silnica, vidimo koncept države koja ima demokratsko uređenje, ali izuzeta je iz globalističkog zagrljaja smrti gdje demokratski proces nije samo ukras koji otkriva beznadno korumpirane stranačke elite ili nije samo maska za stvarne odnose moći, nego je u temelj društvenog uređenja ugrađeno ljudsko dostojanstvo zajedno s pravom na slobodno izgovorenu riječ te pravom na dom koje je intrinzično skopčano s ljubavlju prema domovini i zavičaju. Ne ulazeći u terminološke i konceptualne dubine tumačenja pojma iliberalnosti, suštinska sredstva za pretvaranje države iz neoliberalne u iliberalnu jesu izravna demokracija te nesmiljeni progon kao i učinkovito kažnjavanje korupcije“, stajalo je u odgovoru kojeg je glavni tajnik stranke Tihomir Lukanić poslao za 24 sata.

Treba, međutim, istaknuti kako je Dominik Vuletić doktor pravnih znanosti i predavač na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta koji u svojoj biografiji navodi i sudjelovanje u projektima koji se tiču europskih politika i međunarodnog prava pa je teško vjerovati da on ne zna na što je mislio kada se opredijelio za iliberalnu demokraciju. Možda samo s teorijskim konceptom nije zamarao ostatak stranke.

Živom zidu, prije svega Pernaru, glavni su alat upravo društvene mreže i oni to znaju

„Ja se također ograđujem od tog stava, to morate pitati kolegu Pernara“, potvrdio je Sinčić na novinarsko pitanje hoće li se ograditi i od Pernara koji je na svom facebook profilu konstatirao da je „99 posto novinara učilo od Hitlera i da su novinari korisni idioti“.

Branimir Bunjac dodatno je istakao: „Mi smo se obratili kao stranka cjelokupnoj javnosti na našoj glavnoj stranici priopćenjem da je jedini službeni stav stranke onaj koji se objavljuje na press konferencijama ili na toj glavnoj stranici Živog zida, da nikakve pojedinačne facebook stranice ne odražavaju mišljenje stranke. Mi, na koncu konca, ne možemo kontrolirati 10 ili 15 tisuća članova što tko objavi“.

Naravno da ne mogu kontrolirati što će objaviti bilo koji član Živog zida na svojoj facebook stranici, ali ta se stranka ne može odreći odgovornosti za svoju službenu stranicu na facebooku koja u ovom trenutku ima 187. 000 pratitelja. Ona mora biti administrirana i očišćena od poziva na nasilje i od govora mržnje, kao što moraju biti administrirane sve druge stranice stranaka ili medija.

Službena facebook stranica Ivana Pernara još je prodornija i u ovom trenutku ima 273. 000 pratitelja.

U Živom zidu su, više nego u svim drugim strankama, svjesni  važnosti slanja poruka preko društvenih mreža. Tim je licemjernije njihovo pozivanje na to kako se službeni stavovi stranke nalaze isključivo na službenoj web-stranici, koju nitko zapravo ne prati, odnosno da se prenose preko njihovih konferencija za novinare. Možda bi im, ipak, korisnije bilo da se međusobno dogovore što je službena politika stranke.

(Faktograf)

Skliske hrvatske stepenice

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Matea Šimić

Vrijeme je da si priznamo – zaštita žena u Hrvatskoj na nivou je smijurije. Krajem studenog prošle godine frustracija me navela na kratak društveno-mrežni osvrt (manje ili više jalov kakvi već oni budu s obzirom da se najčešće svode na tzv. preaching to the converted). Tri tada najsvježije vijesti bile su savršeni presjek ne samo 2018., već i nepogrešivi podsjetnici na sve što je trulo u hrvatskom društvu, kao i da se na tu sramotnu hrpu neprestano dodaje te se ne čini apsolutno ništa da bi se takva situacija promijenila.

Prva je bila širenje prava na priziv savjesti kada je ljekarnica odbila djevojci izdati kontracepcijske pilule, a da nije dobila ni opomenu. Druga je bila skandal u kojem je stotine žena podijelilo javno svoja iskustva ginekoloških zahvata bez anestezije i ponižavajućeg tretmana u bolnicama općenito; samo da bi ministar zdravstva manje-više ustvrdio da lažu, predsjednica tek malo, usput lamentirala o tome kako se treba manje koncentrirati na skandale, premijer uopće nije komentirao, a interna istraga očekivano zaključila da nije bilo nikakvih propusta. Treća koja je prelila čašu tog jutra bila je pak priča o muškarcu koji je dvije godine maltretirao i tukao izvanbračnu suprugu, brutalno je premlatio i prijetio da će ih oboje raznijeti plinskom bocom u ljeto 2017. – da mu na kraju svega ne bi bio ni određen pritvor.

Što možemo zaključiti iz ovih primjera? Koliko god su sva navedena iskustva strašna i neprihvatljiva – posljedice su još gore. Jer ih nema. Jer vam vaša vlada i vaše društvo poručuju: “jebiga”. Ne očekujte ni zaštitu ni pravdu, ma što vam se dogodilo.

A čemu se imamo veseliti u novoj 2019.? Recimo za početak da bi vlada trebala ove veljače ‘prilagoditi vremenu’ Zakon o pobačaju (koji, uzgred budi rečeno, datira iz 1979.) nakon što joj je to prije dvije godine naložio Ustavni sud uz naputak da nije moguće zabraniti ga (u potpunosti). No, svi znamo da gdje ima volje, ima i načina. Pa ako uzmemo u obzir da je Ministarstvo sastavilo povjerenstvo od deset stručnjaka konzervativnih stavova (od kojih četvoro uopće ne izvode prekide trudnoće), jasno nam je valjda kako će i ova hrvatska priča završiti.

No, zanemarimo načas sporedne sitnice koje bi neke žene voljele, poput jednake plaće za jednaki rad, nedobivanja otkaza u slučaju trudnoće, anestezije ili tjelesne autonomije. Za početak bi se zadovoljile i s time da ih se fizički ili seksualno ne napada. Idimo redom. U suštini, da bi išta željele ili potraživale, osnovni je preduvjet da ste – žive.

infographic-violence-against-women-en-11x17-no-bleeds

Kada se dotaknemo rodno uvjetovanog nasilja, pokušaji skretanja pozornosti u stilu ‘svako nasilje je pogrešno’ i ‘a što je s nasiljem nad muškarcima/djecom/životinjama’ je nepromišljeno, djetinje i zlobno. Naravno da je svako nasilje pogrešno, o tome je suvišno raspravljati. No, ni jedna vrsta nasilja nije toliko raširena i normalizirana kao ono nad ženama. U čemu je, dakle, stvar?

UN naziva nasilje nad ženama kršenjem ljudskih prava pandemijskih razmjera. Prema njihovim statistikama, svaka treća žena doživjela je fizičko ili seksualno nasilje – i to najčešće od strane svog partnera. 2012. godine svaku drugu ubijenu ženu ubio je njen partner ili član obitelji; istu sudbinu je doživio tek jedan od dvadesetorice ubijenih muškaraca.

U Hrvatskoj, ali i u Europi, uobičajen je stav da su u pitanju izolirani incidenti. Barbarsko ponašanje prema ženama se događa negdje drugdje, nikako ne ovdje, u srcu civilizacije. Nažalost, to naprosto nije istina i iznimno je važno inzistirati na tome koliko je nasilje nad ženama još uvijek ukorijenjeno u zapadnim društvima i koliko se ono ignorira, normalizira i ne sankcionira adekvatno. Da, zakoni postoje, no oni su mahom tragično zastarjeli – ako i kada se uopće provode.

Naravno da tu Hrvatska nije usamljeni primjer. Ako pratite međunarodne vijesti, u posljednjih dvanaest mjeseci mogli ste čitati o razjarujućim slučajevima kao što je onaj u kojem je muškarac u SAD-u oteo ženu s benzinske crpke, gušio je dok nije izgubila svijest te masturbirao po njoj da bi potom dobio ozbiljno upozorenje da se to više nikada ne smije ponoviti (i niti dan zatvora); slučaju silovanja u Irskoj u kojem je odvjetnica na sudu priložila čipkasto donje rublje žrtve kao dokaz pristanka, a počinitelj oslobođen; slučaju silovanja u Sloveniji u kojem počinitelj također oslobođen jer se silovanje računa samo ako je upotrijebljena sila, a žrtva je bila bez svijesti na početku i tijekom većeg dijela, ili pak onome iz Španjolske u kojoj su petorica silovala djevojku i sve snimila da bi bili osuđeni samo za seksualno napastovanje jer žrtva nije pokazivala otpor – a zatim pušteni na slobodu dok čekaju izdržavanje kazne.

U međuvremenu se u Hrvatskoj ka seksualnom nasilju ne usuđujemo ni pogled skrenuti jer nismo sposobni ni priznati ozbiljnost i raširenost onog fizičkog, posebice u obitelji, odnosno, od strane partnera – a kamoli uhvatiti se u koštac s njime. U takvoj državi, imamo li se uopće pravo zgražati kada ministrica obitelji komentirajući temu izjavi da je „to tako u braku“?

I dok je trenutno u medijima najistaknutiji slučaj Daruvarca koji je (vjerojatno pukom slučajnošću ili zbog velike zainteresiranosti javnosti) napokon nepravomoćno osuđen na 5 godina zatvora, nemojmo zaboraviti da je najprije u spektakularnom primjeru nesposobnosti pušten da čeka suđenje sa slobode, a da DORH njegov životinjski napad nije vidio kao pokušaj ubojstva.

Nemojte da vam promaknu gotovo svakodnevne vijesti u samo posljednjih mjesec dana – kao što je ona o nasilniku iz Splita koji je psihički i fizički maltretirao obitelj, prebio tadašnju suprugu, prijetio djeci i njoj nožem, a u studenom je osuđen na 500 sati rada za opće dobro. O muškarcu u Zagrebu koji je prebio i zatočio bivšu djevojku. O pokušaju ubojstva kod Đakova u kojem je muškarac suprugu napao električnom pilom, porezao je po glavi i rukama te joj odrezao dva prsta. O pokušaj ubojstva u Biogradu u kojem je muškarac autom udario i pregazio suprugu, a zatim je izbo nožem. O muškarcu koji je prebio djevojku ispred noćnog kluba u Rijeci. Lista se nastavlja.

Sve su ove žene imale sreće i žive su, barem zasad. Jer to je očito dovoljno dobro kod nas. Šuti, živa si, još si dobro prošla. Ne treba biti nezahvalan, mnoge prođu lošije.

Kako N1 prenosi: „U posljednjih pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, što čini čak 47 posto svih ubojstava. U 70 posto tih ubojstava počinitelji su ženama bliske osobe, a u više od polovice slučajeva (54%) njihovi – intimni partneri.“ A broj mrtvih će nastaviti biti postojan ili čak i rasti jer je poruka koju nasilnici uvijek iznova primaju je da je njihovo ponašanje prihvatljivo, a da će posljedice (čak i ako ih bude) biti blage.

I dok su naši zakoni ili sramotni ili se provode kriminalno šlampavo, napori poput Istambulske konvencije doživljavaju poprilični otpor iz potpuno promašenih i ridikulnih razloga, iako je u svojoj suštini zamišljena kao mehanizam koji bi, između ostalog, primorao države da educiraju građanstvo te da ažuriraju i dosljedno provode zakone. U takvom, ne-idealnom, no prihvatljivom svijetu, prevencija i primjerena kazna učinile bi da se gotovo polovica društva napokon počne osjećati sigurno. U stvarnosti, (hrvatske) žene se moraju osvijestiti i pomiriti sa činjenicom da ih nitko ne štiti i da ne mogu očekivati pomoć ni od koga, a da o pravdi mogu samo sanjariti. Prepuštene ste same sebi. O dostojanstvu, poštovanju i pravu na samo-odlučivanje ni ne sanjajte.

Bernardićev SDP kao Karamarkov HDZ

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Osam saborskih zastupnika i zastupnica i nepoznat broj članova Glavnog odbora napustio je SDP pod vodstvom Davora Bernardića. Prema svemu sudeći, tu nije kraj napuštanja tonućeg broda pa bi valjalo dodati – za sada.

Faktografovi izvori tvrde da je nejasno koliko je članova napustilo Glavni odbor jer su neki od njih navodno svoje ostavke dali samo predsjedniku stranke, dok se primjerice Željko Siladija, iako ga se SDP javno odricao i najavljivao da neće sudjelovati na glasanjima Glavnog odbora, ipak tamo pojavio i glasao.

Prošlog tjedna Glavni odbor SDP-a napustilo je još dvoje članova pa je tako od prvotnih 103 sada, prema Telegramovom pisanju, preostalo 95 članova. Večernji list, s druge strane govori o 96 članova odbora, moguće i zbog službene stranice SDP-a. Naime, napuštanje stranke očigledno se događa toliko brzo da SDP na službenim stranicama neke odlaske naprosto ne stigne pravovremeno zabilježiti pa se tako na popisu članova Glavnog odbora i dalje nalazi Damir Vučak, jedan od posljednjih koji su napustili SDP.

Uz osipanje članstva, poseban problem u radu Glavnog odbora predstavlja sukobljavanje dviju struja u tumačenju odredbi statuta SDP-a koje govore o Glavnom odboru i kvorumu, odnosno o broju ruku potrebnih za postizanje dvotrećinske većine. Uz sve to, tvrde naši izvori, kada se na sjednici Glavnog odbora i postigne dogovor o potrebnoj brojci, prisutnost članova broji se na samom početku sjednice, ali ne i neposredno prije donošenja odluka.

Napad na Ipsos

Kaotičnoj situaciji u stranci doprinosi i način na koji se Davor Bernardić odlučuje obračunavati sa sve poraznijim rejtingom SDP-a u anketama. Kao što je poznato, prema rezultatima ovomjesečnog istraživanjaCrobarometar, koje je provela agencija Ipsos od 1. do 20. prosinca 2018. među 982 punoljetna građana, Živi zid je pretekao SDP za 0,1 postotni bod. Živi zid tako osvaja 14,9 posto (13,5 posto u studenome) ispitanika, a SDP 14,8 posto (14,6 posto u studenome). Premda je taj rezultat u okviru moguće statističke pogreške, većina medija naglasila je da je Živi zid po prvi put prestigao SDP. Dok su Živozidaši otvoreno slavili, Bernardić je krenuo u otvoreni napad – na agenciju Ipsos. Kako je zabilježio Jutarnji list, netom nakon objave rezultata ankete glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas na svojem je Facebook profilu napisao da su rezultati lažirani te da ih je agencija krivotvorila po narudžbi premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića.

“Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom. Otkrili smo veliku aferu. Još jednu prevaru u režiji Plenkovića i HDZ-a i to nakon što je lagao da će vratiti INA-u u hrvatske ruke, nakon što je lagao da neće dopustiti zatvaranje sisačke rafinerije, nakon što je lagao da nije umiješan u aferu Borg, nakon što je lagao da nema veze sa kupovinom zastupnika u Saboru, nakon što je lagao da odabrani avioni koštaju 500 milijuna eura, nakon što je lagao da se obavještajni sustav ne koristi za obračun unutar HDZ-a, sada opet laže i manipulira i to po pitanju istraživanja rejtinga stranaka”, napisao je Vukas.Tu njegovu objavu promptno je prenio predsjednik SDP-a Davor Bernardić, pokazujući time da potpuno stoji iza njezina sadržaja, piše Jutarnji list.

Članovi dobili mail s rezultatima agencije koja je radila po narudžbi SDP-a

Nekoliko sati ranije, kako doznajemo, iz središnjice stranke na mail adrese svih članova i članica stranke odaslan je mail gotovo istog sadržaja kao Vukasov Facebook status. U mailu naslovljenom „Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom“, članovima stranke poslana je i anketa slovenske agencije Ninamedia, provedena sredinom prosinca po narudžbi SDP-a.

U slovenskoj anketi kojom se iz SDP-a diče, a koju Faktograf ima u posjedu, rejting stranke je 17,1 posto. To jest nešto više od rejtinga koji im daje Crobarometar agencije Ipsos (14,8 posto), ali je također u okviru moguće statističke pogreške hrvatske ankete (plus-minus 3,6 posto). Međutim, anketa Ninamedie Živom zidu daje samo 8,3 posto, a HDZ-u 23,4 posto, odnosno 5 i pol posto manje od Crobarometra.

SDP bi, međutim, itekako trebali brinuti podatci navedeni na desetoj stranici ankete Ninamedie.

„Da su parlamentarni izbori ove nedjelje, najveći udio anketiranih koji bi izašli na izbore glasao bi za stranku HDZ (21,4 %), kojoj slijedi SDP (15,1 %) i Živi zid (7,4 %), dok ostale stranke imaju udio manji od 5 %. Trećina ispitanika ne zna, nije sigurna ili ne želi reći za koga bi glasovali (33,80 %), a 3,2 % anketiranih ne bi glasovali“, navodi se u anketi.

Bernardićevo i Vukasovo optuživanje za podvale nije najbolje sjelo brojnim SDP-ovcima, uključujući i Peđu Grbina. „Prije nekoliko godina čitava se hrvatska javnost smijala Tomislavu Karamarku kada je prozivao anketarske kuće za namještanje rezultata na štetu njega i HDZ-a. Žao mi je što si neki moji kolege dopuštaju da SDP dovedu u istu situaciju i u isti koš s Karamarkovim HDZ-om“, rekao je Grbin za Faktograf.

Komentar smo zatražili i od agencije IPSOS. Antu Šalinovića, direktora te agencije upitali smo kako komentira Bernardićeve izjave i smatra li da se njima nanosi šteta njegovoj agenciji.

„Nemam potrebu na to se osvrtati“, tek nam je kratko odgovorio.

(Faktograf)

Živi zid? Pazite što želite

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Hrvatsku nije zaobišao populistički val koji nadire diljem Europe: radikalni desničari, kvazilijevi brižnici za narod, fašisti… Lista je podugačka. Hrvatska ima Živi zid.

Ovu stranku nije lako definirati, ali lako je vidjeti da im raste podrška. Prema najnovijem mjesečnom istraživanju Crobarometra, prestigli su SDP i u ovom trenutku su druga politička snaga u zemlji. Više ih se ne bi trebalo otpisivati nego ozbiljno se pozabaviti njihovim politikama.

Tu dolazimo do drastičnih, ekstremnih pozicija. Ova stranka izvela bi Hrvatsku iz Europske unije. Iako nesavršena, ova organizacija donijela je najduži period mira i prosperiteta u povijesti Europe. Dobitnik je i Nobelove nagrade za mir.

Ako bi ignorirali sve druge prednosti EU, a što bi bi bilo blago rečeno kratkovido, kako zanemariti praktične i egzistencijalne prednosti članstva? Mnogi hrvatski građani koji bi inače bili siromašni našli su posao u Njemačkoj,  Irskoj i dalje (odlazak mladih je šteta, ali beznađe je mnogo gore). Što je alternativa: da čekaju da se nekima od njih smiluje i uhljebi ih neki HDZ ili Živi zid?

Građanima u BiH bilo bi zanimljivo pročitati da Živi zid podržava treći entitet u toj zemlji, ukoliko kao prvo rješenje ne bi prošla kantonizacija cijele države, inače posve nerealna.  U programu te stranke stoji:

Ako prvi prijedlog propadne, prihvaćamo stvaranje trećeg, “hrvatskog” entiteta jer nije pravedno da samo jedan narod (srpski) ima svoj kanton, dok se u drugom kantonu Hrvati svode na nacionalnu manjinu.

Doduše, rekli su i da odluku moraju donijeti građani i građanke BiH, što treći entitet čini potpuno nemogućim – bošnjački političari nikada neće pristati na takvo što. Osim toga, bilo bi lijepo da u Živom zidu barem znaju da u BiH imaju dva entiteta a ne kantona. Politika je umijeće mogućeg.

Neznanje, populizam, šarlatanstvo odlike su ove stranke. Hrvatski građani koji glasaju za Živi zid trebaju paziti što žele, da im se želje jednom ne ostvare.

DD

Foto: Fah

Mirovinska reforma u Hrvatskoj: potrebna, ali kakva?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Ante Pavić

Sve skromnije stope rađanja uza sve dulji očekivani životni vijek, a sve začinjeno velikom financijskom krizom 2008. godine, tjeraju sve zemlje Europske unije da bez iznimke promišljaju duboke promjene u svojim mirovinskim sustavima koji u današnjim uvjetima postaju neodrživi.

Sveobuhvatna reforma

Hrvatska vladajuća ekipa u ovom trenutku jedna od rijetkih u EU koja je odlučila izmjenom seta od čak šest zakona – o mirovinskom osiguranju, stažu osiguranja s povećanim trajanjem, dodatku na mirovine ostvarene prema zakonu o mirovinskom osiguranju, obveznim mirovinskim fondovima, dobrovoljnim mirovinskim fondovima i mirovinskim osiguravajućim društvima –  provesti sveobuhvatnu reformu vlastitog mirovinskog sustava, prvu takvu nakon 2000. godine kad se odlučila na nagovor Svjetske banke privatizirati dio mirovinskog sustava i uvesti drugi obavezni stup, što je većina istočnoeuropskih zemalja tada odbila učiniti jer su na vrijeme shvatile da će im takav zahvat značajno povećati javni dug.

Prema izračunima nekih ekonomista, hrvatski javni dug je zbog uvođenja obaveznog drugog stupa povećan za četvrtinu jer se zbog smanjenih doprinosa, budući da svaki radnik u drugi stup mora izdvajati pet posto bruto iznosa plaće, država mora svake godine zaduživati pet milijardi kuna kako bi se iz prvog međugeneracijskog stupa isplatile mirovine.

Rezervni stup

Čini se da su i u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava postali svjesni toga pa će budućim umirovljenicima reformom biti omogućeno da se prilikom umirovljenja prebace u prvi stup, čime će  biti nagrađeni dodatkom od 27 posto. Iako ministar Marko Pavić ponavlja da će se predloženim rješenjem samo ojačati drugi stup, samo je Ministarstvo u obrazloženju seta zakona navelo da očekuje da će se u tom slučaju 97 posto radnika odlučiti za prvi stup.

Osim toga, mirovinski fondovi se do sada nisu pretjerano proslavili transparentnošću pa Vlada reformom želi promijeniti pristup u poslovanju obveznih mirovinskih fondova. Predviđa se imenovanje predstavnika osiguranika u nadzornim odborima mirovinskih društava, kao i obveza članova uprava obveznih mirovinskih društva da se povuku iz nadzornih odbora tvrtki u kojima imaju vlasničke udjele.

Povećanje rizičnih ulaganja

Da bi donekle udobrovoljio četiri obavezna mirovinska fonda kojima upravljaju banke, a od kojih  država posuđuje novac uz kamate kako bi pokrila proračunsku rupu uzrokovanu djelomičnom privatizacijom sustava, Pavić im je ponudio mogućnost ulaganja do 100 milijuna kuna u visokorizične, tek osnovane brzorastuće male kompanije, koje još i nazivaju start-upovima.

To je tek djelić novca kojima raspolažu mirovinski fondovi koji su na kraju listopada 2018. godine upravljali su imovinom od 97,5 milijardi kuna.

Kako je još 2016. godine primijetila Europska komisija, privatni mirovinski fondovi manje su otporni na financijske krize, a Komisija je izračunala da su 2008. godine zbog globalne krize izgubili 23 posto svoje imovine. Baš zato postoje zakonska ograničenja u ulaganjima obaveznih mirovinskih fondova.Pavić im je svejedno odlučio na pladnju poslužiti start – upove.

Globalne financijske krize utječu, naravno, i na državne fondove, a kad se dogodi jedna takva financijska kriza koja se prelije na sve aspekte ekonomskog i društvenog života, stariji radnici koji izgube posao biraju odlazak u prijevremenu mirovinu. Hrvatska je to iskusila još 90-ih godina, kada su u općoj privatizaciji propadala brojna poduzeća, od kojih su brojni u socijalizmu bili giganti, posebno u današnjim mjerilima, pa je tadašnja vlast kupovala socijalni mir potičući dokup staža da bi radnici koji su završili na ulici otišli ravno u prijevremenu penziju.

Kažnjavanje

Kratkoročno rješenje pretvorilo se u noćnu moru u srednjoročnom razdoblju jer je broj umirovljenika rastao, a broj zaposlenih se smanjivao. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, od 1,14 milijuna umirovljenika koji su mirovinu zaradili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, danas je njih nešto preko 100 tisuća mlađe od 60 godina.

Vlada novom reformom želi stoga što više otežati prijevremeno umirovljenje. Ministarstvo predlaže umanjivanje penzije za 0,3 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. U Ministarstvu tvrde kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Osim toga, predviđa se podizanje radnog vijeka na 67 godina od 2033. godine, uz plan da se tako poveća zaposlenost jer u Hrvatskoj danas stoji jedan umirovljenik na 1,2 zaposlenika, što sustav čini neodrživim.

Međutim, prema opsežnoj analizi The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070, u Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3 posto, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Prema analizi, očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku ( 3,8 postotnih bodova). Smanjenje, ali nešto manje, očekuje se i za Francusku, Latviju, Portugal, Dansku, Estoniju, Italiju, Litvu, Španjolsku, Švedsku i Poljsku.

Kako bi dodatno dobila podršku za ovu reformu, Vlada je iz šešira izvukla ideju koja je i 90-ih bila aktualna: uvodi i po šest mjeseci dodatnog mirovinskog staža za majke i posvojiteljice za svako rođeno ili posvojeno dijete što će im povećati mirovine za oko dva posto.

Otpor sindikata

Sindikati, kojima su se u otporu mirovinskoj reformi pridružile i opozicijske stranke predvođene SDP-om, protivili su se ovakvoj reformi smatrajući da Ministarstvo kažnjava radnike prezentirajući pogrešne brojke.

Savez samostalnih sindikata Hrvatske naglašava da odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet.

Vlada obrazlaže da deficit mirovinskog sustava iznosi 17 milijardi kuna, a sindikati joj poručuju da od toga 12 milijardi kuna otpada na trošak privatizacije uvođenjem drugog stupa i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima.

„Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba“, obrazložili su iz Sindikata.

Nepostojeći “puni staž”

Poručuju Vladi da pojam „puni radni staž“ ne postoji.

“Podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.siječnja 1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se ‘rješavaju’ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu“, kažu u Sindikatu.

Hrvatska ima i još jednu specifičnost u odnosu na većinu zemalja EU: veliki broj korisnika povlaštenih mirovina, a u reformi se one ne spominju, iako Vijeće EU i Komisija već nekoliko godina preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljanje.

Najbrojnija skupina su branitelji, kojih 71.304 prima prosječnu mirovinu od 5.752 kune. S druge strane, 1,14 milijuna umirovljenika prima prosječnu mirovinu od 2.405 kuna.

Kraći zdravi i životni vijek

Ta ogromna razlika između visine mirovina različitih kategorija stanovništva nije jedina hrvatska specifičnost. Naime, među zemljama EU postoje značajne razlike u kvaliteti i uvjetima života pa je i nerealno očekivati uniformirano povećanje dobi za odlazak u mirovinu od 67 godina na području cijele EU. Hrvatska je u kategoriji “kvaliteta života”, naravno, ispod prosjeka EU. Očekivano trajanje života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina).

Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini iznosilo je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene.

Vlada je uvjerena da će se reformom povećati ionako mizerne mirovine, a sindikati smatraju da će umirovljenici nakon svega izaći samo siromašniji i bolesniji.

Stoga najavljuju raspisivanje referenduma o ključnim odredbama ove reforme. Svojim nezadovoljstvom privukli su parlamentarne opozicijske stranke, sad im preostaje da još privuku i građane.

(Faktograf)

Davor Bernardić bi se trebao dostojanstveno povući

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

SDP je isuviše važna stranka za Hrvatsku da se na pola mandata vlade HDZ-a dovede na 14.6 % podrške birača, a upravo to se dogodilo ovih dana.

Stranka kontinuirano gubi podršku birača i dramatično joj pada popularnost. Legitimno je pitati se gdje je onda granica ispod koje se ne smije? Što bi proizveo psihološki šok padanja na treće mjesto, iza Živog zida, a što je sasvim moguće? Zar to ne bi bilo ponižavajuće za SDP?

Netko mora biti odgovoran za takvo stanje stvari. Uobičajeno je ići od vrha – riba se čisti od glave. Gospodin Bernardić je čestita osoba najboljih namjera, ali očigledno ne ide ni njemu kao lideru niti SDP-u kao stranci. To se mora promijeniti. Takva promjena, treba naglasiti, nije važna samo za SDP nego i, općenito, za političku konsolidaciju hrvatskog društva. Zdrava demokracija podrazumijeva zdravu i jaku konkurenciju.

Davor Bernardić svakako nije jedina odgovorna osoba. Cjelokupni vrh SDP-a treba se dobro zamisliti nad onim što su napravili. Tu svakako treba istaknuti potpredsjednika ove stranke Zlatka Komadinu, od kojeg čini se ovise mnogi sadašnji i budući potezi SDP-a.

Konkretno, rukovodstvo SDP-a svojim biračima i simpatizerima treba odgovoriti na sljedeće: ako 71% hrvatskih građana smatra da Hrvatska ide u lošem smjeru, a najveća oporbena stranka to ne zna ili ne može iskoristiti nego čak slabi, zar situacija nije krajnje ozbiljna?

Ovako loš rejting SDP-a urušava ideju o mogućnosti svrgavanja HDZ-a s vlasti na budućim izborima. Da bi smjena vlasti postala moguća, što je ključna odlika svake zdrave i zrele demokracije, SDP i mogući partneri moraju biti jaki barem kao bivša Kukuriku koalicija pod vodstvom Zorana Milanovića. Nužno je zapitati se može li gospodin Bernardić okupiti oko sebe takvu koaliciju. Odgovor je, osim u slučaju veoma dramatičnih promjena u njegovu korist, da ne može. Posljedično, sve dok je gospodin Bernardić na čelu SDP-a, HDZ je siguran na vlasti.

Ako bi Davor Bernardić odlučio povući se, to ne bi moralo označiti kraj njegove političke karijere. Takav dostojanstven potez pribavio bi mu veliki moralni i politički kapital. Ako bi se SDP oporavio i jednom opet preuzeo vlast, mogao bi biti dobar ministar u vladi – recimo znanosti i obrazovanja.

Doista je krajnje vrijeme da se poduzmu, i da se vidi da se poduzimaju, konkretni potezi koji bi SDP vratili u vrh hrvatske politike. Dužnosnici ove stranke sigurno imaju mnoštvo ideja koje žele provesti u djelo. Jedan potez koji bi stvari sigurno pokrenuo s mrtve točke bio bi svojevoljni, dostojanstveni odlazak Davora Bernardića s vrha stranke.

DD

Foto: Flickr

Udruga U ime obitelji u borbi protiv istospolnih parova poziva se na znanstveno odbačene radove

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Ante Pavić

Udruga U ime obitelji upozorila je na činjenicu da posvajanje i udomljavanje djece od strane istospolnih parova nije u najboljem interesu djece, pozivajući se na nekoliko istraživanja američkih znanstvenika čije su metodološke postavke toliko krivo nasađene da su u američkim sociološkim i psihološkim krugovima potpuno odbačeni. Štoviše, zaključci Marka Regnerusa sa Sveučilišta u Teksasu, na čije se znanstveno raskrinkane rezultate U ime obitelji poziva, toliko su nevjerodostojni da je njegovo svjedočenje u jednom slučaju odbacio i američki federalni sud u Michiganu. Sud je njegove više nego upitne rezultate rada „Studije o novim obiteljskim strukturama“ (New Family Structures Study) proglasio „posve nevjerojatnim i nedostojnim za ozbiljno razmatranje“.

Ni sud mu ne vjeruje

Naime, sud je pronašao podatak da je čak i Regnerus u sažetku vlastitog rada priznao da „bilo kakvi suboptimalni rezultati ne moraju biti posljedica seksualne orijentacije roditelja i da je točan izvor razlika u grupama nepoznat“.

Simon Cheng sa Sveučilišta u Connecticutu i Brian Powell sa Sveučilišta Indiana otišli su i korak dalje pa su u Social Science Research, onom istim časopisu u kojem je Regnerus objavio vlastita istraživanja, objavili detaljnu analizu njegova rada. „Oblici „provjere stvarnosti“ pokazuju krhkost njegovih zaključaka – koji su toliko krhki, u stvari, da su prvenstveno posljedica metodoloških izbora koje je napravio Regnerus. Drugačije rečeno, kad se koriste jednake vjerodostojne, i po našem mišljenju, preferirane metodološke odluke, dolazi se do drugačijeg zaključka: odrasla djeca koja su živjela s istospolnim roditeljima pokazuju usporedive profile ishoda s onima iz drugih tipova obitelji, uključujući netaknutu biološku obitelji“, naveli su Cheng i Powell.

Kriva metodologija – krivi zaključci

Glavna kritika sastoji se u tome da je Regnerus potpuno krivo zaključio da su djeca odgajana u istospolnim brakovima. Da je upotrijebio poštenije kriterije, ispalo bi da ogromna većina njih nikad nije živjela u takvim obiteljima. On je 1.500 ispitanika u dobi između 18 i 39 godina pitao „je li jedan od njihovih roditelja bio u romantičnoj vezi s osobom istog spola“, na što mu je 248 ispitanica i ispitanika odgovorilo pozitivno. Time je zaključio da su kao djeca živjeli u istospolnim obiteljima.

Nakon toga je jednostavno usporedio ovu grupu ispitanika s drugom grupom ispitanika čiji roditelji nisu bili u romantičnoj vezi s osobom istog spola. Takvom metodologijom došao je do podatka da je 12 posto djece odgajane u istospolnoj zajednici razmišljalo o samoubojstvu, dok taj postotak kod djece iz zajednica muškarca i žene iznosi 5 posto. Nadalje, osobe odrasle uz istospolne partnere sklonije su nevjeri (40 posto naprema 13 posto kod osoba odgajanih u zajednici muškarca i žene), a češće su i među nezaposlenima (28 posto naprema 8 posto) te je vjerojatnije da će posjećivati psihoterapeuta (19 posto naprema 8 posto). Također, prema ovom istraživanju, djeca iz istospolnih zajednica češće su pod nadzorom socijalne službe, za razliku od djece iz zajednica muškarca i žene. Djeca odgajana u istospolnoj zajednici vjerojatnije će se zaraziti nekom spolnom bolešću, a prema podacima ovog istraživanja radi se o 40 posto slučajeva, dok taj postotak kod djece koju su odgojili muškarac i žena iznosi 8 posto. Rezultati ukazuju i da su djeca odgajana u istospolnoj zajednici općenito manje zdrava, siromašnija te sklonija pušenju i kaznenim djelima.

Odgovor znanstvenika

Ogromna većina američkih sociologa i demografa, poput Rosenfelda i Gatesa, odbacila je njegove zaključke jer ne samo da je zanemariv broj ispitanika uopće živio u istospolnoj obitelji, nego su došli iz propalih heteroseksualnih brakova što dokazano dovodi do snažnije nestabilnosti samog kućanstva i veće fluktuacije intimnih veza roditelja.

Zaključno: gotovo svi ispitanici uopće nisu ni živjeli u homoseksualnim obiteljskim zajednicama, nego heteroseksualnim. Jedan od ispitanika je, primjerice, odgovorio da je njegov otac imao romantičnu vezu s muškarcem, ali i da se isto tako ženio osam puta i imao osmero djece.

A što reći o pseudoznanstvenom radu „Emocionalni problemi među djecom roditelja u istospolnom braku: Razlike po definiciji“  (Emotional Problems among Children with Same-sex Parents: Difference by Definition) Paula Sullinsa s Katoličkog sveučilišta Amerike, na koji se također poziva U ime obitelji?

Taj svećenik došao je do istog zaključka da djeca odgojena u istospolnim brakovima imaju daleko veće emocionalne probleme od djece koju su odgojili heteroseksualni roditelji. Uzalud je znanstvena zajednica pokušala Sullinsu dokazati da mu rad pati od jednako krive metodologije i krivih zaključaka, jer svi ispitanici dolaze iz problematičnih heteroseksualnih obitelji, te da su psiholozi i sociolozi već davno zaključili da situacija u obiteljskim zajednicama utječe na emocionalni i psihički razvoj pojedinca, bez obzira kakve su seksualne orijentacije roditelji. Osim toga, ukazuju mu na brojne radove koji su dokazali da su djeca koja se odgajaju u stabilnim homoseksualnim obiteljima jednako emocionalno zrela kao i djeca koja se odgajaju u stabilnim heteroseksualnim obiteljskim zajednicama.

Sullins je svoj rad objavio u časopisu British Journal of Education, Society & Behavioural Science, što kod ozbiljne znanstvene zajednice izaziva zazor jer je riječ o profitnom časopisu kojem autori sami plaćaju da im se objavi rad, što izaziva manjak kredibiliteta u znanstvenoj zajednici.

Priznao grešku u znanstvenom radu

Udruga u ime obitelji poziva se i na rezultate rada kanadskog ekonomista Douglasa W. Allena iz 2013. godine o razlikama u stopama završetka srednjoškolskog obrazovanja između djece koja su odrasla uz istospolne partnere i djece koja su odrasla uz roditelje različitog spola – koje se temelji na podacima iz kanadskog popisa stanovništva iz 2006. godine. Protivnici istospolnih brakova često mašu njegovim rezultatima, ali zanemaruju da je on sam priznao da ne postoje nikakve značajne razlike između stupnja obrazovanja djece iz istospolnih i višespolnih obitelji, nakon što je vlastite rezultate krenuo ozbiljnije provjeravati nakon pet godina. Allen je, naime, u svoje istraživanje uključio i djecu koja su još pohađala srednju školu.

Američka sociološka asocijacija navodi da u njegovom radu nema nikakvih podataka o obiteljskim strukturama u kojima su djeca živjela tijekom većine svojeg školovanja, a kad je Allen, ponukan kritikama, ponovno potražio djecu iz svojeg istraživanja koja su živjela u istospolnoj obitelji, te provjerio bračni status njihovih roditelja i razinu obrazovanja u petogodišnjem razdoblju, shvatio je da ne postoje nikakve razlike među onima iz homoseksualnih i heteroseksualnih obitelji. Allen je izjavio da „njegov rad ne pronalazi nikakve značajne razlike u završetku srednje škole nakon što u obzir uzmete roditeljsko obrazovanje i bračni status te kad provjeravate rezidencijalu stabilnost u petogodišnjem razdoblju“.

I hrvatski znanstvenici imaju što za reći

Zagrebačko psihološko društvo nudi cijeli popis istraživanja koji su vrlo jasni i ne podržavaju ovakve mitove o LGBT roditeljima i njihovoj djeci. „Potrebno je spomenuti brojne metodološke izazove s kojima se ovakva istraživanja susreću. Primjerice, kod uzorka sudionika je najčešće problem da je mali (što je veći broj sudionika to su rezultati vjerodostojniji), jer je teško doći do sudionika/ca. Također vrlo teško je prikupiti reprezentativan uzorak roditelja i djece, odnosno uzorak koji je slučajno odabran, itd. Ipak, radi izrazito velikog broja istraživanja i dosljednih rezultata, smatra se kako ona nude vrijedne i vjerodostojne informacije (Amato, 2012). Također, za pretpostaviti je da bi se izrazito štetne posljedice odrastanja u LGBT obiteljima na dječji razvoj, u slučaju da postoje, do sada pokazale čak i u istraživanjima na malim i prigodnim uzorcima“, navode iz Zagrebačkog psihološkog društva.

Hrvatska komora socijalnih radnika, dakle ljudi koji se na terenu susreću s različitim psihopatologijama zbog narušenih obiteljskih odnosa, u lipnju prošle godine izdala je priopćenje u kojem navodi da je „prilikom donošenja zakonskih rješenja koja reguliraju područje posvojenja potrebno uzeti u obzir rezultate relevantnih znanstvenih istraživanja koji ne nalaze važnije razlike u prilagodbi i razvoju djece odgojene i odrasle s roditeljima homoseksualne orijentacije i onih odraslih s roditeljima heteroseksualne orijentacije, te su kvaliteta obiteljskih odnosa i poticajno okruženje najvažniji čimbenici za pravilan razvoj djeteta kroz koje će ono moći ispuniti sve svoje potencijale. Stvoriti poticajno okruženje za pravilan razvoj djeteta u obitelji, misija je socijalnih radnika i osnova našeg djelovanja“.

Otvoreno pismo

U utorak je, pak, više od 200 znanstvenika i stručnjaka povodom diskusije u javnosti o temi prava na udomiteljstvo istospolnim parovima poslalo priopćenje u kojem ističu da „znanstvena literatura ističe kvalitetu obiteljskih odnosa i prisutnost dovoljne količine socijalnih, psiholoških i ekonomskih resursa i podrške roditeljima kao najznačajnije čimbenike dobrobiti djece i kvalitete odnosa djece s roditeljima, daleko važnije od spola i seksualne orijentacije roditelja. Sukladno tome, stručne organizacije u svijetu (npr. Američka psihološka asocijacija, Američka psihijatrijska asocijacija, Američka akademija za pedijatriju) donijele su službene dokumente u kojima zaključuju da je u najboljem interesu djece omogućiti uživanje u sigurnosti i trajnoj brizi dvoje roditelja neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji tih roditelja“.

Upozoravaju na neispravno korištenje ili čak miješanje pojmova posvojenje i udomiteljstvo u tekućim javnim raspravama. Udomiteljstvo je oblik socijalne usluge smještaja ili boravka djeteta koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam. Posvojenje je oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi kojim se stvara trajni odnos roditelja i djeteta.

Vlada i predrasude

I dok kod izrazito konzervativne udruge U ime obitelji ne čudi da svoje stavove gura znanstveno odbačenim argumentima i predrasudama, veći je problem što kroz predloženi Zakon o udomiteljstvu iste stavove gura i Vlada.

Premijer Plenković u utorak je prijedlog zakona o udomiteljstvu ocijenio dobrim jer poboljšava okvir za koncept udomiteljstva. „Svaka stranka ima neke svoje vrijednosti, svoja načela. Ono što je vlada napravila, smatramo da je dobro, odgovorno, primjereno, da poboljšava cijeli okvir koncepta uopće udomiteljstva. I mi iza toga stojimo i taj prijedlog ide u Sabor, a uvijek smo za razgovore“, kazao je Plenković. Premijer smatra kako se ovakvim prijedlogom ne krši Ustav. “Ako netko to želi testirati, ima načina da to napravi”, pozvao je.

Sve je izglednije da će zbog ovog ideološkog rata koji se temelji na predrasudama, najviše patiti oni kojima bi Zakon trebao pomoći – djeca.

Odgovor Plenkoviću

Zato ćemo za kraj ostaviti odgovor 200 domaćih znanstvenika i stručnjaka Plenkoviću:

„U najboljem je interesu djece i roditelja, kao i društva u cijelosti, priznati i prihvatiti raznovrsnost postojećih obiteljskih zajednica i odnosa u Hrvatskoj. S obzirom da znanstveni podaci pružaju konzistentne, međusobno sukladne empirijske podatke o tome da nema značajnih razlika u ishodima djece koja odrastaju u obiteljima s homoseksualnim ili heteroseksualnim roditeljima, želimo vjerovati da će se hrvatske institucije u donošenju propisa i reguliranju procedura voditi upravo znanstvenim spoznajama, a ne predrasudama i stereotipima, te da djeci, kojoj je to potrebno, neće uskraćivati prilike za privremeno udomljenje od strane pojedinaca ili parova, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju. Pozivamo Vladu i Sabor Republike Hrvatske da uistinu rade u najboljem interesu djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i omoguće im ostvarivanje pretpostavki za uživanje u sigurnosti i brizi udomitelja, neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji udomitelja“.

(Faktograf)

Najutjecajnija američka zaklada spaja Trumpa, Kolindu Grabar Kitarović i Željku Markić

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Ana Brakus

U zagrebačkom hotelu Esplanade, prije nekoliko tjedana, održana je konferencija „Energetska sigurnost u Hrvatskoj i šire“. Konferenciju, koju je uz ultakonzervativnu udrugu Centar za obnovu kulture (COK) suorganizirala i američka Zaklada Heritage,  svojim je govorom otvorila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Uz nju, u publici su sjedili i Martina Dalić, bivša potpredsjednica vlade i ministrica financija te Boris Šavorić, zagrebački odvjetnik iz takozvane Borg grupe koja je kreirala Lex Agrokor. Njihovo je prisustvo, u kombinaciji s gostovanjem predsjednice Grabar Kitarović, izazvalo najveći interes. Mediji su čak tvrdili da su organizatorima konferencije „ukrali show“, posebno nakon što su pokušali bježati od kamera i novinarskih pitanja.

Vjerojatno dijelom i iz tog razloga, nije bilo previše govora o zaključcima konferencije, a još se manje govorilo o njezinim suorganizatorima.

Intenzivni odnosi s hrvatskim državnim vrhom

Američka Zaklada Heritage, jedna od najutjecajnijih konzervativnih nevladinih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama, u proteklim je mjesecima značajno intenzivirala odnose s hrvatskim državnim vrhom, ali i pripadnicima ultrakonzervatnih civilnih krugova. S obzirom na ono što ta Zaklada promovira, razloga za zabrinutost je mnogo.

Zakladu Heritage je tijekom svojeg nedavnog posjeta SAD-u  posjetila Marija Pejčinović Burić, ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade. U središnjici Zaklade u Washingtonu održala je predavanje na temu „Jačanje transatlantskog saveza: doprinosi i ideje RH“. Predavanje,  održano 12. rujna, Pejčinović Burić započela je nizom zahvala i pohvala Zakladi Heritage. Svojim domaćinima zahvalila je, kako je posebno napomenula, i na poklonjenom šalu s otisnutim logom Zaklade, koji joj je u tom trenutku stajao za vratom.

Tijekom predstavljanja Pejčinović Burić,  James Jay Carafano, jedan od čelnih ljudi Zaklade Heritage dao je do znanja da im od prošlog susreta nije prošlo mnogo. Carafano je, naime, samo nekoliko tjedana ranije sudjelovao na međunarodnoj konferenciji Dubrovnik Forum “Jačanje otpornosti – Mediteran, Europa i Zapadni Balkan” koja se održavala od 31. kolovoza do 1. rujna, u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Forum je otvorio premijer Andrej Plenković, a uvodni govor održao i predsjednik Sabora RH Gordan Jandroković. Carafano je bio sudionik panela “Jačanje otpornosti na krizu u borbi protiv lažnih vijesti i manipulacije medijima”, što je posebno zanimljivo s obzirom na to da predstavlja organizaciju koja širi mitove o nepostojanju globalnog zatopljenja, o čemu ćemo nešto više reći kasnije.

Predsjednica se nije odazvala, Trump na video-linku

Pječinović Burić nije prva potpredsjednica Plenkovićeve vlade i ministrica vanjskih poslova koja je u Zakladi Heritage održala predavanje. Isto je, za vrijeme obnašanja funkcije, učinio i Davor Ivo Stier, u ožujku 2017. godine i to na sličnu temu. Stier je, također, govorio o transatlantskim odnosima i hrvatskom doprinosu istima.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, samo nekoliko tjedana kasnije, prema najavamaorganizatora iz Zaklade Heritage trebala je sudjelovati na President’s Club Meetingu, tradicionalnom okupljanju koje privlači istaknute političare, znanstvenike i aktiviste bliske Zakladi Heritage. Ovogodišnji skup održavao se u Washingtonu od 14. do 17. listopada, a glavni gost okupljanja bio je donedavni glavni američki državni odvjetnik Jeff Sessions. Skupu se ove godine preko video-linka obratio i američki predsjednik Donald Trump, dok je prošle godine osobno prisustvovao skupu. Godinu ranije, 2016., na President’s Club Meetingu glavni govornik bio je američki potpredsjednik Mike Pence.

Takvo što, za poznavatelje američke politike, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Zakladu Heritage, inače osnovanu 1973., zbog nevjerojatnog utjecaja na Donalda Trumpa CNN je još 2016. nazvao Trumpovim think-thankom. Prema pisanjima New York Timesa, upravo je Zaklada Heritage odigrala ključnu ulogu u popunjavanju Trumpove administarcije svojim provjerenim ljudima, od najnižih do najviših funkcija u američkoj administraciji. Gotovo beskonačne liste zaposlenika u Trumpovoj administraciji povezanih s bogatom Zakladom Heritage moguće je pronaći i na stranicama višestruko nagrađivanog medija ProPublica. Prema godišnjem izvještaju kojeg izdaje sama Zaklada Heritage, u 2017. godini Trumpova administracija prihvatila je čak 64 posto od ukupno 321 njihova prijedloga.

No, iako je na taj, za Zakladu Heritage najjznačajniji godišnji događaj bila pozvana, predsjednica na njemu nije sudjelovala, rečeno nam je iz Zaklade.

„Predsjednica Grabar Kitarović ispričala se zbog nemogućnosti sudjelovanja i dolaska, a sukladno dobivenom pozivu Zaklade Heritage“ – potvrđeno je Faktografu i iz Ureda predsjednice.

Zato se u listopadu odazvala na već spomenutu konferenciju o „energetskoj sigurnosti u Hrvatskoj i šire“. No, tu posjeti i susreti ne prestaju.

Dugogodišnja suradnja

Samo tjedan dana kasnije, krajem listopada, središnjicu Zaklade Heritage u Washingtonu posjetio je Stjepo Bartulica, ultrakonzervativni aktivist i predsjednik COK-a, koji se fotografijom posjeta pohvalio na društvenim mrežama te udruge. COK i Bartulicu, nekadašnjeg savjetnika Ivi Josipoviću, bivšem predsjedniku RH, i kratkotrajnom premijeru Tihomiru Oreškoviću, sa Zakladom Heritage povezuje i Robin Harris. Riječ je o nekadašnjem savjetniku britanske premijerke Margaret Thatcher i aktualnom potpredsjedniku COK-a koji je sa Zakladom Heritage surađivao u više navrata.

Iako ovako intenzivna suradnja do sada nije zabilježena, iz ureda predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Faktografu je rečeno da i državne institucije sa Zakladom Heritage surađuju već godinama.

„Zaklada Heritage je jedan od washingtonskih think-tankova s kojima Veleposlanstvo Republike Hrvatske surađuje godinama. Zaklada je pružila snažnu potporu ulasku Republike Hrvatske u NATO u američkom Kongresu, a aktivna je i oko zagovaranja ulaska u Program izuzeća od viza“, rekli su nam iz Ureda predsjednice.

Iz Veleposlanstva RH u SAD-u nije pristigao odgovor na naše upite u kojim su sve područjima surađivali sa Zakladom Heritage.

Enormni utjecaj na republikanske administracije

Petera Montgomerya, suradnika organizacije People for the American Way i autora na Right Wing Watchu, portalu posvećenom praćenju američkih (ultra)konzervativaca  pitali smo za što se to točno zalaže Zaklada s nevjerojatnim utjecajem na američkog predsjednika Trumpa koja je sada „bacila oko“ i na Hrvatsku.

„Zaklada Heritage najveći je i najutjecajniji desničarski think-thank u SAD-u. Njegova velika mreža think-thankova na nižim, državnim razinama, diljem SAD-a promiče istu anti-poreznu, anti-regulatornu i socijalno konzervativnu agendu. Godinama promoviraju  ideju da ne može biti „ispravni konzervativac“ koji ne prihvaćaš desničarske javne politike i na ekonomskom i na „obiteljskom“ polju. Zaklada Heritage dom je Ryana Andersona, jednog od najvidljivijih glasnogovornika pokreta protiv LGBT prava. Aktivno su uključeni u Trumpovu agendu punjenja federalnih sudova sucima koji objeručke prihvaćaju desničarsko tumačenje Ustava, odnosno koji zagovaraju limitiranje mogućnosti kojima federalna vlada može zaštititi prava građana i regulirati korporativno ponašanje. Njihova uloga u promoviranju takvih politika od administracije Ronalda Reagana do ove Donalda Trumpa, enormna je“, rekao je Montgomery  za Faktograf.

Ryan Anderson, često opisivan kao mlada nada američkog anti-LGBT pokreta, bio je jedan od sudionika na lanjskom, izrazito važnom skupu u Cape Townu koji je okupio brojne svjetske ultrakonzervativnce na potpisivanju globalnog anti-LGBT manifesta, uključujući i one iz Hrvatske.

Skup u Moldaviji na kojem je bila i Željka Markić

Na tom skupu, kako su ranije pisale Novosti, sudjelovala je i Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji.  Uz potpisivanje manifesta, to okupljanje ultrakonzervativaca važno je i zbog toga što je na njemu uspostavljena  Međunarodna organizacija za obitelj (IOF). Riječ je o organizaciji koja je prije nekoliko godina preuzela organizaciju Svjetskog kongresa obitelji (World Congress of Famillies), najznačajnijeg okupljanja za svjetske ultrakonzervativce, a posebnu pažnju posvećuje njegovanju odnosa između onih američkog i ruskog porijekla. Na ovogodišnjem, dvanaestom takvom skupu, koji je održan u Moldaviji, govorila je i Željka Markić.

Među ekspertima koje Zaklada Heritage zapošljava i promovira veliki je broj negatora jednakopravnosti LGBT osoba, a cijeli je niz i negatora klimatskih promjena poput Scotta Pruitta koji je nedavno podnio ostavku na čelnika američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Na to je bio primoran nakon niza skandala koji su obilježili njegov mandat. Jedan od njih bilo je i njegovo prihvaćanje plaćanja hotela od strane Zaklade Heritage, koja mu je nudila i plaćanje leta. Na njegovo mjesto zasjeo je njegov zamjenik Andrew Wheeler, ranije lobist za korištenje fosilnih goriva, što je u više navrata podržala Zaklada Heritage.

Ministrica vanjskih poslova i potpredsjednica Vlade nije odgovorila na upite Faktografa na čiji se poziv odazvala za održavanje predavanja u Zakladi Heritage. Zanimalo nas je je li ministrica Pejčinović Burić upoznata i kako komentira stavove i vrijednosti koje zastupa Zaklada Heritage povezane s pravima LGBT osoba, ali i njihovu promociju znanstveno dokazanih neistina o „mitu globalnog zatopljenja“.  Odgovor nismo dobili.

(Faktograf)

foto HINA / Denis CERIĆ /dc

‘Bandićizam’ se širi Hrvatskom

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Je li Milan Bandić pravo lice hrvatske politike? Ono koje hrvatske političke standarde, usprkos sporadičnim dobrim namjerama i dobrim učinkom pojedinaca, svodi na pravu mjeru.

Gospodin Bandić i bandićizam šire se Hrvatskom, usprkos podijeljenim javnom mnijenju. Za neke, vječiti gradonačelnik Zagreba je uspješan čovjek iz naroda. Za druge, on je Machiavelli iz Pogane Vlake, s crnim pojasom iz jeftinog populizma.

Bandić i njegova stranka nedavno su dobili pojačanja. Počeli su prodirati u Zagorje, otkud im se pridružila bivša HNSova zastupnica i nekoliko županijskih vijećnika. Zastupnica je negirala političku trgovinu u kojoj je njen brat dobio posao u ZET-u.

Još zvučniji je prelazak bivše SDP-ove potpredsjednice Vlade, Milanke Opačić, u redove Stranke rada i solidarnosti. To jeste uspjeh za zagrebačkog gradonačelnika. Gospođa Opačić poznato je ime. Njen pristup implicitno sugerira da je stranka kojoj se priklonila budućnost, a SDP prošlost. Vrijeme će pokazati je li tako, no ostaje dojam da se SDP namjerno cipelari dok je u teškoj situaciji.

Bandić i preletači u njegovu stranku obesmišljavaju stranačku i svaku drugu politiku u Hrvatskoj: čak ne samo zbog ismijavanja glasača koji su ih birali dok su bili u nekim drugim strankama. Radi se i o tome da se za gospodina Bandića vežu, za sada nedokazane, ozbiljne kriminalne radnje: izvlačenje velikoga novca iz proračuna grada Zagreba. Ako preletačima to nije bitno, što to govori o njima?

Osim toga, zanimljivo bi bilo pitati nove članice ove stranke što misle o relativno nedavnom seksističkom ispadu svoga šefa. Podsjetimo, komentirajući jednu od svojih afera, Bandić je izjavio “Je li vi znate da Bandić svima da? Ja da sam žensko bio bih najbolje žensko, a ja sam jedan mali muškarac. Ali ja svima dam“. Lijepo je uvjeriti se da srednji vijek obitava (i) u metropoli.

Najnovija „čast“ koja je stigla zagrebačkog gradonačelnika je orden koji mu je uručio Vladimir Putin. Time se smjestio u izabrano društvo sa, između ostalih, srbijanskim nacionalističkim liderima  Ivicom Dačićem i Tomislavom Nikolićem.

Bandićev klijentelistički pristup i odsustvo moralnog kompasa svakako nisu dobar model za hrvatsku politiku. S druge strane, politička praksa pokazuje da je taj pristup uspješan, već dugo godina i s tendencijom rasta. Da li to znači da bismo ovog populista mogli vidjeti kao premijera ili predsjednika Republike, u bliskoj budućnosti? Takvo što bilo bi porazno za reputaciju i samopoštovanje Hrvatske.

DD

Foto: Wikimedia

Političke “bitke” za Vukovar

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Andrea Radak

Najveći grad na hrvatskoj strani Dunava jedan je od simbola posljednjeg rata. Tom statusu nisu doprinijela samo golema stradanja civilnog stanovništva, već i kontinuirani pokušaji da se ona politički instrumentaliziraju. Dvadeset godina nakon “mirne reintegracije”, stvari u tom smislu samo eskaliraju.

Vukovar bi u posljednja dva desetljeća, sve do ove jeseni, poprištem političke (zlo)upotrebe postajao obično jednom godišnje, i to 18. studenoga kad bi se, uz komemoriranje žrtava posljednjeg rata, sjećanje na te tragične događaje nerijetko koristilo kao prilika da se između trenutačnih političkih antagonista na posve neherojski način izmijene prizemni politički udarci, često i ispod pojasa, ali i da se nagovijeste neka nova moguća politička savezništva. Od ove godine tom se visoko ispolitiziranom datumu pridružuje još jedan, onaj s početka listopada, koji u sebi također nosi nemali potencijal za nova politička namigivanja. Naime, 13. listopada održano je prvo okupljanje u povodu toga što, kako je kazao aktualni HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, ujedno organizator prosvjeda, “u 27 godina nije riješen problem ratnih zločina. Ako se netko nađe pogođen, neka, no taj je pogodak puno manje bolan od pogodaka koje trpe obitelji žrtava”.

Također je najavljeno da će skup održati i dogodine, ako se dogodi da institucije dotad ne obave svoj posao, a važno je napomenuti da će tada u jeku biti predsjednička kampanja. Penavine demonstracije protiv grijeha propusta, samo da podsjetimo, okupile su tog dana praktički svu desnu opoziciju vladajućem, “europeiziranom” HDZ-u i njegovim koalicijskim partnerima. Tako su se u Vukovaru zatekli Stevo Culej, jedini HDZ-ov zastupnik koji se okuražio doći, zatim donedavni prvi lički hadezeovac Darko Milinović, pa nerazdvojni politički par Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, liderica desne civilne scene Željka Markić, hrastovac Hrvoje Zekanović, šatoraš Đuro Glogoški, mostovci Miro Bulj i Ines Strenja Linić, umirovljeni generali Ljubo Ćesić Rojs i Željko Sačić itd. No prije nego što kažemo koju više o tome koje i kakve nam poruke šalje aktualni politički Vukovar, podsjetimo nakratko kako izgleda onaj tragički.

Konvencionalno manihejstvo, koje u vezi Vukovara ne popušta sada već gotovo tri desetljeća, dosad je taj grad određivalo isključivo kao mjesto pijeteta, mjesto kojim dominira herojska epopeja iz 1991., dok s druge strane stalno djeluje “peta kolona”. Sliku dopunjuju martiri koji su pali i čija se imena praktički svake godine dopisuju na zidove te hrvatske Masade, kako ga se često pjesnički naziva, a generalno govoreći, vukovarska epizoda uglavnom služi kao temelj na kojemu se gradi novi nacionalni identitet. Da bi se te nove vrijednosti uspješno internalizirale, posebno među mlađim generacijama, tokom cijele godine u njemu se odvija svojevrsni sat povijesti na kojemu je sudjelovanje osnovnoškolskih i srednjoškolskih đaka mandatnog karaktera. Istovremeno, nema volje ni pokušaja, ili ih je vrlo malo, da se oko Vukovara stvori neki novi, drukčiji, da ne kažemo kritički kontranarativ koji bi se suprotstavio ideološkom apsolutizmu, domoljubnoj pedagogiji, militarizmu (Vukovar shvaćen kao fortifikacijska utvrda s novom kasarnom, čije je nedavno otvaranje bilo popraćeno egzaltiranim govorima predsjednice i ministra obrane) i poticanju nesnošljivosti prema “hereditarnom neprijatelju” – Srbima.

Grad-karaula

Kad smo već spomenuli patriotsku pedagogiju, recimo da je pokušaj norveške vlade – za koji ovih dana u novinama čitamo da je praktički propao – da financira alternativni pedagoški program, odnosno zajedničku školu za Hrvate i Srbe, bio jedan od rijetkih primjera kakve-takve kontranaracije. U vezi militarizacije, koja bi svoj raison d’être našla upravo na istočnim hrvatskim granicama, već spomenuti Culej u trampovskom je stilu poručio kako bi Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana posebice podržao onda kad bi olakšao da “svaki psihički i fizički zdrav Hrvat, koji se nalazi u pograničnim dijelovima s bivšom neprijateljskom Srbijom, ima oružje pod kontrolom i pri ruci, jer tko zna što donosi noć i budućnost”. Stajaća vojska i rekasarnizacija grada huškačkom političkom diskursu jamče stalnu logistiku, a Culejev prijedlog o naoružavanju “psihofizički zdravih Hrvata” samo daje jedan živopisni garnirung cijeloj stvari.

Sveza između tragičkog i političkog Vukovara jednostavna je i puno puta objašnjena. Ona je dakle u tome što politika, uglavnom HDZ-ova, na posve pragmatičan način parazitira na tragediji, što je čitavo stanovništvo na neki način talac te vulgarne pragme koja od dovršetka mirne reintegracije u siječnju 1998. do danas vlada bez prave alternative i što se sada, kako izgleda, odnosi između centra zemlje i njezine periferije definitivno cementiraju, s time da je Vukovaru namijenjena uloga karaule i funkcija će mu biti kalibrirana isključivo prema potrebama nacionalne sigurnosti. U tom smislu, svi oni čimbenici koji Vukovar uzimaju za start svojih novih političkih manevara s velikom sigurnošću mogu računati na uspjeh svoje akcije, posebno ako se u obzir uzme njegov vrlo visok, da ga tako nazovemo, ucjenjivački potencijal, jer na domaćoj političkoj sceni nema praktički nikoga tko bi se usudio prigovoriti vukovarskim političkim mobilizacijama.

Recimo, na Penavin su se poziv lideri HDZ-a i drugih stranaka ovog listopada još možda i mogli oglušiti, ali sljedećeg će im to biti puno teže, ako ne i nemoguće. Antićirilična kampanja otprije pet godina, koja je također krenula iz Vukovara, ne samo da je uspjela jer je dovela do promjene gradskog statuta i zapravo onemogućila upotrebu drugog pisma, nego je bila i svojevrsna uvertira za sve kasnije akcije desne civilne scene i veterana, ali je i nagovijestila dolazak Tomislava Karamarka i njegovih na vlast. A kad je socijaldemokratskoj vlasti 2013. pokazana figa promptno formiranom drugom kolonom, onom tzv. vukovarske Hrvatske, u kojoj nije bilo mjesta ni za tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića ni za SDP-ovog premijera Zorana Milanovića, zapravo im je poručeno da na drugi mandat ne računaju. Tako je i bilo, drugi mandat vidjeli nisu.

Ljuljanje HDZ-a

E sad, pitanje je koji su zapravo stvarni politički ciljevi i kolika je snaga ove najnovije inicijative, dakako, pod uvjetom da se složimo da je Penavi & comp. do domaćeg sudstva i njegovog rada stalo k’o do lanjskog snijega i da sva ta domoljubna pirotehnika nije ništa drugo doli kamuflaža za nešto drugo. Ima nekoliko stvari koje su bile indikativne na vukovarskom prosvjedu, a koje bi mogle upućivati na prave motive i ciljeve te akcije. Najprije, pojavili su se više ili manje glasno iskazani zahtjevi za ukidanje abolicije. Riječ je o Tuđmanovu ustupku međunarodnoj zajednici iz sredine devedesetih godina, a zauzvrat je istočnu Hrvatsku vratio bez novog rata i novih žrtava. Današnjoj desnici ne samo da je opći oprost Srbima neprihvatljiv, iako se on ne odnosi na počinitelje ratnih zločina, nego ga, što je još važnije, vide kao moguću slabu točku HDZ-ove politike, kao nešto što bi se dalo iskoristiti i preko čega bi se vlast mogla isprovocirati i zaljuljati.

Stari je to desničarski trop o potrebi purifikacije za kojom posegnu od prilike do prilike, na čemu se uvijek može dobro testirati potencijalna ranjivost aktualne politike i možebitno od nje profitirati. Druga stvar koja se dala primijetiti u Vukovaru je najava da bi se slični skupovi mogli seliti po ostatku zemlje, odnosno da bi se cijela Hrvatska, već prema potrebi, mogla “vukovarizirati”. Naime, neki su sudionici spominjali mogući sličan skup u Glini, pa sve pomalo vuče na svojevrsnu antibirokratsku revoluciju, s time da “baza” ovaj put birokrate vidi i u središnjici HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma i u evropskoj središnjici – u Bruxellesu. Tako su se u Vukovaru na jednom plakatu ispod premijerove slike kočili Matoševi stihovi o odnarođenom političaru: “U šarmantnoj pozi moderni poganac – Najmio ga stranac, da nam metne lanac.” Te antibriselske i “antibirokratske” sentimente domaća desnica uvelike dijeli sa sličnim tendencijama u Evropi, poput onih u Skandinaviji, srednjoj i istočnoj Evropi i sada Italiji, baš kao i inzistiranje na suverenizmu, na podudarnosti države i nacije, na jedinstvu politike i kulture, na ksenofobnom i iracionalnom stavu prema manjincima svih vrsta i migrantima itd.

Ipak, Hrvatska ima i nekoliko specifičnosti u odnosu na ostatak Evrope i preostale zemlje bivše Jugoslavije, pa i one koje su sudjelovale u ratovima devedesetih. Jedna od njih je brojnost veterana i njihovih udruga te njihovo obilato državno financiranje, uz istovremenu slabu uključenost u svijet rada, zbog čega se veterani teško mogu solidarizirati s ostatkom stanovništva. Primjerice, za mirovine veterana godišnje se izdvaja 6,1 milijarda kuna i one su u prosjeku dvostruko veće od mirovina zasluženih radom, a s povlasticama iz novog, tzv. Medvedovog Zakona o braniteljima, izdvajanja za veteranske mirovine do 2025. godine dosegnut će 8,3 milijarde kuna. I Evropska se komisija raspisala o tome da su povlastice koje imaju i ekonomski problematične i društveno nepravedne; stoga kad veterani sljedeći put zagrme protiv Bruxellesa, valja imati na umu da to nije ni iz kakvih načelnih razloga, nego radi čuvanja svojih privilegija.

Desna preslagivanja

Inače, veterani su se i ranije znali javno očitovati, čak i za Tuđmanova života, ali su im zahtjevi tada bili statusne prirode. Situacija se mijenjala u trenucima kad bi HDZ bio u opoziciji. Tada bi nastupali kao svojevrsno vojno krilo stranke, kao što je to bio slučaj na splitskoj rivi za vrijeme prvog SDP-ovog mandata i u zagrebačkoj Savskoj ulici za njihova drugog mandata. No dok bi vladao HDZ, oni samostalnih političkih zahtjeva nisu imali – sve dosad. Naime, nakon kratkotrajne Karamarkove epizode – kad su povjerovali da je to baš to i kad se dalo jasno vidjeti da se politički ekstremizam na vlasti u nas nosi sasvim dobro, uostalom, kao i u nekim EU-državama – u drukčijem evropskom i domaćem kontekstu te financijski osnaženi, veterani sada traže (i) svoj politički izraz, svoju političku subjektivaciju.

Još je jedan specifikum Hrvatske u odnosu na druge evropske zemlje, primjerice Poljsku. Riječ je o tome da su aktivnosti utjecajne domaće Katoličke crkve i međunarodno povezanog neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj obično komplementarne onima veterana. Naime, oba ta krila, i Crkva i veterani, značajnu su ulogu u našem društvu zadobila zahvaljujući materijalnim transferima koji im, voljom vladajućih, pritječu već više od dvadeset godina: Crkvi ih jamče četiri međudržavna sporazuma s Vatikanom, a veteranima HDZ-ova ciljana politika davanja beneficija demobiliziranim vojnicima, pa je i to jedan od razloga zašto ta stranka iz izbora u izbore bilježi najveći postotak lojalnih birača. Podjela uloga između tzv. centra i desnice – u kojoj uz dijelove organizacija razvojačenih branitelja sada participiraju i tzv. antiplenkovićevci koje čine HDZ-ovi otpadnici i možebitni “spavači” unutar stranke, te Crkva i njezini adepti na civilnoj sceni – godinama je izgledala tako da vladajuća većina s jedne strane desnicu obilato financira, a u isto se vrijeme zbog njezina djelovanja, kao, skandalizira. No, kako smo rekli, u posljednje se vrijeme ovdje događaju neka preslagivanja.

U tom smislu, možemo zaključiti da će temeljno pitanje u sljedećem periodu biti hoće li oni koji se predstavljaju kao branitelji nacionalnog interesa nadgornjati transnacionalnu, da ne kažemo kompradorsku buržoaziju, odnosno hoće li tzv. suverenisti, kod kojih se zapravo radi o pokušaju uspostave nacionalne buržoazije – nije nevažno primijetiti da dobar dio časničkog zbora, od generala Gotovine, Čermaka i Markača preko aktualnog ministra obrane Krstičevića do SDP-ovog brigadira Kotromanovića, na ovaj ili onaj način participira u biznisu – konačno uspjeti politički materijalizirati svoj ekonomski uspon. Za sve ostale, koji žive od svog rada, malo će se toga promijeniti – “metnuo im lanac” netko domaći ili neki stranac.

(Bilten)
Foto: AFP

Plenković bi gradio spomenik Gojku Šušku, moćniku kojeg je smrt spasila od procesuiranja za ratne zločine

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Petar Vidov

U jeku najnovije runde HDZ-ovih unutarstranačkih obračuna, manifestiranih kroz najavljeni prosvjed u Vukovaru i “aferu SMS”, Andrej Plenković ponovo se upustio u historijski revizionizam. Hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a založio se za podizanje spomenika Gojku Šušku u Zagrebu.

“Želim s ovog mjesta pohvaliti i podržati inicijativu da se u Zagrebu izgradi spomenik ratnom ministru obrane, jer je i on svojim djelovanjem i svojim autoritetom i poštovanjem koje je imao od strane hrvatskih branitelja dao enorman doprinos hrvatskoj slobodi”, rekao je Plenković u govoru pred HDZ-ovom Zajednicom branitelja koja nosi Šuškovo ime. HDZ je Plenkovićev govor objavio na službenom YouTube kanalu.

Činjenice nikako ne idu u prilog ovakvim Plenkovićevim tvrdnjama. Najbolje to ilustrira prošlogodišnja pravomoćna haška presuda tzv. hercegbosanskoj šestorci, u kojoj je Šušak okarakteriziran kao dio udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio nasilno cijepanje Bosne i Hercegovine, odnosno pridruživanje tzv. Herceg-Bosne teritoriju Republike Hrvatske. Presuda jasno odražava činjenicu da je Šuška, isto kao i Franju Tuđmana, tek prerana smrt poštedjela kaznenog procesa za ratne zločine pred Haškim tribunalom.

Iz ustaške obitelji u ustašku emigraciju

Gojko Šušak rođen je u Širokom Brijegu 1945. godine, u obitelji sklonoj ustaškom pokretu, što će odrediti njegovu kasniju političku karijeru. Šuškov otac i brat bili su pripadnici vojske ustaške NDH, a nestali su pred kraj Drugog svjetskog rata. Pretpostavlja se da su ubijeni tijekom partizanske akcije oslobađanja Zagreba.

Bježeći od služenja vojnog roka u JNA, Šušak je 1968. napustio Jugoslaviju i skrasio se u Kanadi. S druge strane Atlantskog oceana postat će utjecajan član hrvatske emigrantske zajednice okupljene oko franjevačke misije u Norvalu, gdje se njegovao kult ličnosti ustaškog zločinca Vjekoslava “Maksa” Luburića, zapovjednika logora u Jasenovcu.

U Kanadi je Šušak krajem 80-ih upoznao i Franju Tuđmana, te ubrzo postao najvažniji suradnik prvog hrvatskog predsjednika. Među svojim emigrantskim vezama Šušak je prikupljao novac za HDZ. Bez tih sredstava HDZ-ova pobjeda na prvim višestranačkim izborima i Tuđmanov uspon na mjesto hrvatskog predsjednika vjerojatno ne bi bili mogući. Svojim doprinosom Šušak se i sam kasnije hvalio u intervjuu za The New York Times: “Bilo je to možda par milijuna dolara. Ali ovdje se činilo kao da su u pitanju bilijuni. Imali smo postere na sve strane”.

Pljačka stoljeća

Na Tuđmanov poziv Šušak se 1990. vratio u Hrvatsku. Čekalo ga je i radno mjesto. Najprije je postao ministar iseljeništva, zadužen za kontakte s hrvatskom emigracijom i daljnje prikupljanje financijske pomoći. Godine 1991. imenovan je za ministra obrane, a među njegovim dužnostima bila je i nabavka oružja za obranu hrvatskog teritorija.

Pod krinkom naoružavanja Hrvatske tih je godina, kako je kasnije svjedočila bivša zaposlenica Ministarstva financija i Privredne banke Zagreb Terezija Barbarić, izvedena “pljačka stoljeća”. Barbarić tvrdi da je iz Hrvatske izvučeno više od 500 milijuna dolara. “Bila sam strašno naivna i ozbiljno sam prišla poslu, a kad sam shvatila o čemu je zapravo riječ, više se nisam mogla povući – Franjo Tuđman i Gojko Šušak osobno su mi zabranili da se povučem iz tog posla”, ispričala je Barbarić 2006. godine u intervjuu za Nacional. Nije se radilo samo o novcu koji je prikupljen u inozemstvu, već i o zaradi od prodaje društvenih stanova.

Šuškovu ulogu u sumnjivim poslovima s oružjem opisali su i slovenski novinari Blaž Zgaga i Matej Šurc u publicističkoj trilogiji “U ime države”. Među detaljima koje Zgaga i Šurc bilježe u svojim knjigama je i naoružavanje tzv. Herceg-Bosne pod Šuškovom paskom. U susjednoj državi navodno je završio i dio oružja izvorno namijenjenog obrani Vukovara. Životi stanovnika istočne Slavonije Šušku su, i prema svjedočenju prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, bili manje važni od želje da hrvatskom teritoriju nasilno prikrpa svoju rodnu Hercegovinu.

Provociranje rata

U svojoj autobiografiji “Istina mora izaći van…” Boljkovac piše da su hrvatski dužnosnici u Slavoniji početkom 1991. godine provocirali oružani obračun s lokalnim Srbima. U jednoj takvoj provokaciji je, piše Boljkovac, Šušak i osobno sudjelovao.

“Šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji će nekoliko mjeseci poslije biti ubijen u atentatu, osobno mi je pričao kako su jedne večeri došli po njega moj uvijek nelojalni pomoćnik Vice Vukojević s Branimirom Glavašem i Gojkom Šuškom. […] Poveli su ga sa sobom policijskim vozilom, u kojemu je još bio i njihov vozač. Kirov je zadatak bio pokazati im najpogodniji put prema Borovu Selu, koje je na tom području bilo i najveće srpsko naselje. […] Kad su se u noćnim satima poljskim putem približili prvim kućama na nekoliko stotina metara, spomenuta je trojka iz prtljažnika izvukla ambruste. Kir nije krio golemo iznenađenje onim što vidi, napominjući da će to izazvati krvava razračunavanja, no brzo je ušutkan. Jedan je ambrust udario u zid neke napuštene kuće, drugi je eksplodirao na krumpirištu, a treći se nije aktivirao”, zapisao je Boljkovac, uz napomenu da je sve to u televizijskom serijalu “Smrt Jugoslavije” prepričala i Jadranka Reihl-Kir, udovica osječkog mirotvorca. Vice Vukojević kasnije je zbog ove optužbe tužio Boljkovca za klevetu i pravomoćno izgubio na sudu (Novi list).

Opisani događaj Boljkovac smješta u drugu polovicu ožujka 1991. godine. Mjesec i pol dana kasnije u Borovu Selu dogodit će se pokolj 12 hrvatskih policajaca, nakon čega rat u Slavoniji više nije bilo moguće izbjeći.

Posljedice zločinačkog pothvata

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991. godine, u Grudama je utemeljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, paradržavna tvorevina koja je sve do svog raspuštanja bila pod direktnom kontrolom Gojka Šuška. Ponajbolja hrvatska istraživačka novinarka Jasna Babić u svojim je knjigama “Zagrebačka mafija” i “Urota Blaškić” detaljno opisala posljedice “hrvatske državne politike” prema Bosni i Hercegovini. Šuškov patronat nad tzv. Herceg-Bosnom rezultirao je nizom krvavih ratnih zločina kojima se Haški sud bavio sve do lanjske presude “šestorci”, a kasniji pokušaji prikrivanja prave prirode Tuđmanove i Šuškove politike u BiH izrodili su paraobavještajno i mafijaško podzemlje čiji utjecaj na javni život Hrvatske još uvijek ne jenjava.

To su samo neke od činjenica koje bi premijer Plenković trebao imati na umu ako odluči još jednom razmotriti je li “enorman doprinos” ratnog ministra obrane doista bio takav da je Šušak zaslužio spomenik u glavnom gradu.

(Faktograf)

Nema plaže za sirotinju

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Hrvatskim je medijskim prostorom sedmoga lipnja odjeknula vijest o kontroverznoj odluci Grada Crikvenice. Naime, tamošnja je vlast odlučila zabraniti parking autobusima koji u grad tijekom ljetnih mjeseci dovode jednodnevne izletnike. Naknadno je odluka “prilagođena”, pa smo u večernjim satima saznali kako će prijevoznici morati kupiti vinjetu po cijeni od 40.000 kuna, a koja vrijedi za period od 15. lipnja do 15. rujna. Nastavi čitati “Nema plaže za sirotinju” →

Goran Pavlić: Suverenizam – trend, brend ili politička nužnost?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nastavljajući se na zapažen svjetski trend, hrvatski su politički akteri počeli koketirati s konceptom “suverenizma”. Premda se posljednjih mjeseci, povodom histerije oko Istanbulske konvencije, suverenizam znao zazivati i na ekstremnoj desnici, licencu za hrvatsku suverenističku opciju ipak je prigrabio Živi zid. Nastavi čitati “Goran Pavlić: Suverenizam – trend, brend ili politička nužnost?” →

Ante Pavić: Zagreb daje milijune za održavanje Bandićeve strasti

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Strast gradonačelnika Zagreba Milana Bandića za fontanama nadaleko je poznata. Stoga ne čudi što mu je toliko stalo da te raskošne građevine kroz koje protječe voda na točno 50 lokacija u Gradu Zagrebu budu uređene i funkcionalne pa je Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo potpisalo okvirni sporazum o javnoj nabavi s čak tri ponuđača za održavanje i popravak fontana sljedeće četiri godine (Narodne novine). Nastavi čitati “Ante Pavić: Zagreb daje milijune za održavanje Bandićeve strasti” →