Piše: Neven Šimić
Kolektivni šef države, jedan od specifikuma političkog sistema u BiH. Dragan Čović, Željko Komšić i Boriša Falatar. Tri kandidata, tri političke logike, tri osobnosti. Nastavi čitati “Dva loša i Boriša”
Oznaka: Neven Šimić
Kraftwerk brani Sarajevo
Piše: Neven Šimić
Revolucija. Već podobro ofucana riječ s fensi prizvukom. Iz područja političke borbe odavno se preselila na t-shirt majice i u metaforiku svakodnevnog. O njoj raspravljaju namrgođeni čuvari tradicionalnih vrijednosti i dokoni teoretičari boljeg svijeta. O njoj raspravljaju dežurni kafanski mudroslovi i nadobudni hipsteraj sklon površnom intelektualizmu. Ako zakoračimo na teren semantike i semiotike, onda znamo da je revolucija u suštini svaki prevrat. U društvu, u nauci, u umjetnosti. U muzici i pop kulturi. Bend iz naslova teksta kreator je možda i najvećeg prevrata u pop kulturi 20. stoljeća. Neka se ne ljute Beatlesi, Andy Warhol i Mitar Mirić. Nastavi čitati “Kraftwerk brani Sarajevo”
U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića
Piše: Mile Lasić
Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu
Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. Nastavi čitati “U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića”
Balkan i teorije zavjere (4)
Simplifikacija. Možda i najadekvatniji opis teorija zavjere. Ako tražimo samo jednu riječ. One nude pojednostavljenu sliku svijeta, alternativnu viziju koja golica maštu, sliku na kojoj se lako razaznaje ko su dobri a ko loši momci. Ono što je posebno privlačno kod takvih teorija je što za njih nije potrebno pretjerano umno naprezanje niti godine mukotrpnog truda. Sve možeš saznati u prvih nekoliko rečenica teksta ili u dvominutnom video uratku nekog analitičkog maga na Twitteru. Problem, međutim, nastaje što u neka doba, ni kriv ni dužan, počneš mrziti kakvog imaginarnog neprijateja, recimo židove, muslimane ili dekadentni i moralno posrnuli Zapad, a da nisi ni svjestan kako se to dogodilo. Nastavi čitati “Balkan i teorije zavjere (4)”
Lijevi nacionalizam
Piše: Neven Šimić
Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?
Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju. Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?
Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.
Atrofija lijeve političke pameti
Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.
Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.
Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja
Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.
Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.
Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.
Stožerna stranka
Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.
Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.
Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.
U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.
Zamjenski nacionalisti crvene boje
Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.
Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.
Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?
Ilustracija: Flickr
Balkan i teorije zavjere (3)
Zabunom ste kliknuli na pogrešan link. Odvelo vas to na neku čudnu stranicu. Pred vama vrište senzacionalistički clickbait naslovi. Jedan od njih glasi: ‘’Cijepljenje ugrožava zdravlje vaše djece’’. Ovaj drugi još je intrigantniji: ‘’Još jedan dokaz da iza svega stoje masoni i židovski lobi’’. Ispod teksta gomila komentara, mahom ostrašćenih i mrzilačkih. Jedan od njih veli da je Hitler bio isuviše nježan prema Židovima. I da mu je bilo jasno kakav je to narod. Komentar ima više od stotinu lajkova. To vas ljuti i rastužuje istovremeno. Pitate se (retorički): pa kakav to polusvijet ovdje obitava. Kako, pored najbližih susjeda, taj balkanski nesretnik stigne mrziti i Židove. Želite ostaviti komentar, napisati nešto. Pametno i smisleno, po mogućnosti. Ne. Ne činite to, osim ako niste mazohist. Ne činite to, osim ako ne želite da vas zapljusne bujica neprosvjećenosti i kanonada šovinističke histerije. Ili vam je možda zabavno da promatrate reakcije tog neukog i šovinizmom nafilovanog svijeta. Ok, vama na volju. Ali ne recite poslije da vas nisam upozorio.
Medijski prostor na Balkanu zasut je ovakvim i sličnim sadržajima. Tu ćete naučiti da je teorija evolucije velika laž, da djecu ne treba cijepiti ili da svijetom vladaju masoni i iluminati. Alternativna istina je vrlo tražen proizvod na balkanskoj online pijaci. Da ne bude zabune, svugdje na svijetu, pa i u najrazvijenijim zemljama, postoje publikacije i medijske platforme koje promiču tu vrstu znanja. Naravno, uz jednu bitnu razliku: u razvijenim i prosvijećenim društvima te teorije nalaze se upravo tamo gdje im je i mjesto – u tabloidima ili opskurnim online džunglama gdje ozbiljan svijet ne zalazi, ili ih u najboljem slučaju izučava kao sociološki, socio-pshološki ili paramedijski fenomen. Na Balkanu ćete takve sadržaje naći i na javnim rtv servisima. I na mainstream portalima. I u istupima cijenjenih akademskih prvaka. Ta vrsta pameti kreira i politički život. Nacionalizam je teorija zavjere na lokalnom nivou. Krivac za ‘’našu’’ lošu prošlost, nesretnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost uvijek je izvan ‘’nas’’. Populistička kultura i nacionalistička ideologija na Balkanu napajaju se sa tog neiscrpnog izvora paranoidne nesuvislosti.
Sve to podosta govori o političkoj i medijskoj kulturi na Balkanu. Politička i medijska pismenost već desetljećima se sustavno urušavaju. To više nije proces, to je stanje. I uzrok. U takvim okolnostima glupost i površnost su institucionalizirane vrijednosti. U takvim je okolnostima puno lakše biti površan i glup nego prosvijećen i pismen. U takvim okolnostima teorije zavjere bujaju brže nego vegetacija u Amazoniji. One nude jednostavne odgovore i na najkompleksnija pitanja. Pogotovo su popularne one koje daju jednodimenzionalne odgovore na složena politička i društvena gibanja u svijetu. Zbog toga i jesu tako privlačne. A ništa manje popularne su i one koje govore o znanosti, o medicini i biologiji, o chemtrailsima i haarpu.
Kriza je sistema. Ljudi iskazuju sve manje povjerenja u politiku, demokraciju, medicinu, obrazovanje, znanost, medije. Kada ljudi izgube povjerenje u sistem onda padaju u ruke raznim alternativcima. Sve bi bilo uredu da alternativa o kojoj je riječ nije jedna neprosvijećena, bezidejna grupacija koja proizvodi ništa drugo doli populističke performanse, spektakl i senzaciju. I paranoju. U vrijeme krize sistema diletanti i neznalice najednom dobiju priliku da šire diletantizam i neznalaštvo. I paranoju. Trenutak je to kada struka, znanje i racionalnost pokleknu pred najezdom alternativne istine. I paranojom. Trenutak je to kada javnim prostorom marširaju borci protiv cijepljenja, ideolozi kreacionizma, neprosvijećena medijska gerila, fundamentalisti raznih profila. Tada populizam, šarlatanstvo i paranoja dođu po svoje. I tada alternativne činjenice bivaju samo jedan od konkurentnih proizvoda na balkanskoj online pijaci, ravnopravan sa strukom, znanošću i zdravim razumom. Uz malo bolju reklamu i medijsku promociju i najbesmislenija glupost postaje vrlo tražena roba.
Dva nedavna slučaja iz Srbije i Hrvatske vrlo su ilustrativna i pokazuju da alternativna istina na Balkanu sve više postaje mainstream. Ili je to možda oduvijek i bila.
U Srbiji potpisalo peticiju protiv izučavanja Darwinove teorije evolucije. Iza peticije ne stoji neki nadobudni ekscentrik željan medijske paznje. Radi se o grupi od preko stotinu ljudi koji su ispred svojih imena ponosno isturili svoje akademske, profesorske, liječničke, novinarske i ine formalne titule, gordo iskazujući svoj predmoderni duh. A da čitava stvar bude još zabavnija pobrinuše se ljudi iz duhovne sfere, oni od kojih bi mnogi očekivali da svesrdno podrže spomenute titulare. Naime, jedna od glasnijih i medijski zapaženijih kritika ove inicijative došla je od teologa sa Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu. (Rečenim teolozima, da ne bude zabune, pohvale na pametnom i razboritom istupu.) Kao da se radi o dobro izrežiranom skeču koji napraviše baštinici montipajtonovskog gega: ljudi od struke i nauke, barem im tako formalne titule kazuju, napadaju teoriju evolucije; teolozi i duhovnjaci je brane! Naizgled je paradoksalno da relativizacija nauke dolazi od ljudi sa naučnim titulama. Ali istup Ljiljane Čolić, medijski najeksponiranije antidarvinovke, dosta toga objašnjava. Darvinova teorija vrijeđa pravoslavne vjernike, vrhunski argumentirano ali i ganutljivo poentira uvažena potpisnica. Eno i Muameru Zukorliću je kanula suza.
Drugi slučaj pokazuje da je pokret protiv cijepljenja već poprimio razmjere epidemije. U Splitu i Zagrebu masovni protesti roditelja koji se bune protiv obaveznog cijepljenja. I koji negoduju jer svoju necijepljenu djecu ne mogu upisati u javne vrtiće. Lokalne vlasti su, naime, učinile nešto neoprostivo: poslušali su savjet medicinske struke koja kaže da necijepljenje ugrožava zdravlje druge djece, te upis u javne vrtiće uvjetuju obaveznim cijepljenjem djece. Roditelji se bune jer to, kako kažu, ugrožava njihovo pravo na slobodu izbora. Ok, načelno bi možda i bili u pravu da nema jedne sitne začkoljice: šta ako svojim izborom ugrožavaju zdravlje ne samo svoje, nego i druge djece? I šta je ovdje zapravo ugroženo, pravo na slobodu izbora roditelja ili zdravlje djeteta? Ko vrši zamjenu teza? Problem ovih roditelja je sto više povjerenja iskazuju prema lokalnim šamanima i teoretičarima zavjere nego prema struci. A kako i ne bi. Jer medicina je, reći ce neki alter mudrac, ionako u rukama raznih bjelosvjetskih spletkaroša koji nam podmeću bofl i sistematski nas truju, malo chemtrailsima, malo cijepljenjem, malo viski, malo koka kola. Blago djeci.
Šta sve ovo govori? Govori da formalno demokratska a u mnogim aspektima autoritarna balkanska društva nezaustavljivo napreduju unazad. Retrogradne ideje i pokreti kao da su ovdje našli svoje prirodno stanište. Retradicionalizacija i antiliberalni duh njihov je spiritus movens. Navedeni primjeri samo su jedan od mnogobrojnih simptoma da su racionalizam i moderna postignuća na Balkanu na krhkim nogama. Društva koja klize u autoritarnost sklonija su revizijama svake vrste, makar se radilo i o neoborivim znanstvenim dokazima. Da li ćemo već u bliskoj budućnosti svjedočiti o krahu racionalnosti i pameti u sudaru sa alternativnim činjenicama. Simptomi su upozoravajući. Racionalizam na aparatima, da se poslužimo popularnom fejsbuk metaforikom.
Alternativne činjenice poput virusa nagrizaju dostignuća prosvjetiteljstva i moderniteta. Još malo pa će biti važnije ono što ti došapne lokalni vrač nego ono što kažu medicinska struka i znanost. A Zemlja je ravna ploča, kako kaže još jedna bezvremena istina, nepomična je i sunce se vrti oko Nje. Kakav Galileo, kakvi bakrači.
Neven Šimić
Također pročitajte:
Foto: Wikimedia
Andrić u Mostaru
Piše: Neven Šimić
Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?
Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio – dakle, bezočno ga falsificirati – Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.
Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta… Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.
Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno otkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.
Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.
Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.
Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana’, našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.
Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’
Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.
I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.
Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.
(Članak je također objavljen na portalu Prometej)
Balkan i teorije zavjere (1)
Zapadni je Balkan mjesto sa zavidnom razinom šovinističkog pluralizma. Širok je i šarolik spektar šovinizama i isključivosti koji su svoju oazu našli na tom simpatičnom i pitoresknom prostoru. Obitavaju tu desničarski paranoici i konzervativni fundamentalisti, ultraljevičarski fanatici i neoliberalni dogmatici, religijski fanatici i zadrti nacional-patrioti, homofobni pederomrzci i patrijahalni agresivci, antisemitski i islamofobni imbecili, etnički i građanski nacionalisti. Dakle, sva ona sorta ljudi od kojih će razuman čovjek glavom bez obzira pobjeći u prvu kafanu ili u drugu državu. Svi pobrojani ’izmi i fobije u biti su derivati nacionalizma i religijskog fundamentalizma. Treba reći da većinu tih ’izama i fobija Balkan nije izumio i u pravu je Marija Todorova kada ukazuje na to. Ideja nacije, pa zatim i divlja nacionalistička isključivost evropske su tekovine koje je Balkan samo prepisao. Ono što jeste obespokojavajuće je da ti izmi i te fobije nekako duže i žilavije preživljavaju na slavenskom jugu, a balkanska društva nikako da ih se otresu kao lošeg tereta prošlosti.
No vratimo se tom šarolikom društvu balkanskih majstora paranoje i netolerancije. Kako, recimo, od zatucanog ravnogorca, zapjenjenog ustašofila, katoličkog fundamentalista, islamističkog redikula, pravoslavnog talibana, desničarskog paranoika ili ultraljevičarskog dogmata napraviti istomišljenike? Ili barem sličnomišljenike koji se neće odmah hvatati za vratove? Za nepovjerovati, ali vrlo lako. Evo kako. Stavite ih za isti stol, zabranite im da pričaju o prošlosti i sadašnjosti na Balkanu i zadajte sljedeću temu za razgovor: ko danas vlada svijetom? Ili možda da temu postavite ovako: zašto su zemlje bivše Jugoslavije neuspješne banana državice, i ko je kriv za to?
Kakogod postavili temu, nemalo ćete se iznenaditi kako to šaroliko društvo unisono razmišlja. Bit ćete zbunjeni kakvo istomišljenistvo i sloga vladaju među tim ljudima za koje ste sve do maloprije vjerovali da se ne mogu složiti ni oko vremenske prognoze. Iznad glave vam lebdi upitnik i vi se pitate: je li moguće da ti isti ljudi, ti zadrti nacional-patriotski urođenici i religijski fanatici koji već godinama vode svoje male virtualne ratove, tako lako među sobom postižu konsenzus kada ne razgovaraju o lošoj prošlosti na Balkanu i dotaknu se stanja u svijetu. A oko čega se oni zapravo slažu? Pa prije svega oko toga da je uvijek neko drugi kriv što su njihove zemlje mahom zaostale bezperspektivne provincije na jugoistoku Europe. A onda, naravno, i oko toga da svijetom vladaju moćnici iz sjene, ljudi i organizacije koji u strogoj tajnosti rade na ostvarenju svoji tajnih i nečasnih ciljeva. I da je svaki značajniji događaj u ljudskoj povijesti djelo njihovog pomno pripremljenog plana. Pa su tako, jelte, i balkanske državice žrtve njihovih nečasnih rabota.
Slabije upućenom posmatraču biće nevjerovatno koliko konzervativni fundamentalist iz Dalmacije, islamistički redikul iz srednje Bosne ili svetosavski nacional-patriot iz Šumadije slično promišljaju svijet. Svi oni ‘’znaju’’ šta je istina i kakva se podvala krije iza te već podobro izlizane sintagme ‘’međunarodna zajednica’’. Njima je jasno da ne postoji nikakva međunarodna zajednica i da svijetom upravlja liberalno-iluminatsko-templarsko-jezuitsko-hazarsko-cionističko-masonska klika, isti oni vladari iz sjene koji kontroliraju svjetski kapital, drže medije, čipuju ljude, izazivaju klimatske promjene, proizvode ekonomske krize, truju nam hranu, zaposjedaju naše umove uz pomoć suvremene tehnologije, pokreću ratove, rasturaju nam drzave, podmeću pedere, lgtb aktivizam i ostale ljudsko-pravaške ublehe… I tako dalje i tako slično!
Mentalni sklop prosječnog balkanskog šovena zapravo je vrlo predvidljiv. Mentalitet je to koji uvijek sumnjiči druge za vlastiti neuspjeh. Taj mentalni sklop kontaminiran je ideološkim dogmama, nacionalizmom, rigidnim tradicionalizmom, paranoidnim tumačenjem svoga lokalnog okruženja, pa se kao takav lako prešalta i na globalnu paranoju. Tako njegove lokalne neprijatelje, te pokvarene ustašoide, nacional-islamiste, jugokomunjare i ostalu srbočetničku bagru sasvim lako zamjene masoni, iluminati, hazari i svi ti silni Rotschildi, Soroši, Bilderberg grupe, Trilateralne komisije i ini kreatori Novog svjetskog poretka koji djeluju iz sjene i kroje nam živote iz svojih mračnih loža. I eto formule kako da, barem nakratko, balkanski ljudi ne mrzi jedni druge – treba naći a onda i zamrziti imaginarnog bjelosvjetskog neprijatelja. Zavjera!, konspiracija!, urota!, vrište svi uglas po bespućima interneta.
Teoriji zavjere nisu skloni samo desničarski jastrebovi. Iako je izvorno desna ideja, itekako joj naginju i lijevi populisti koji između budalastog tabloidnog senzacionalizma i zdravog razuma radije izaberu ovo prvo.
Naoružan lakovjernošću i neznanjem balkanski čovjek spremno upija svaku budalaštinu koja mu se servira, samo nek je dovoljno intrigantna i senzacionalna. A tradicionalno je taj balkanski čovjek sklon praznovjerju pa mu i nije osobito teško prodati iluziju. On zaziva neko zlatno tele u koje će udivljeno zuriti. Ili barem priču u kojoj će se lako razaznati ko su dobri a ko loši momci. On se nije puno odmaknuo od priča za laku noć koje mu je tetka čitala kad je bio mali. Ista ona tetka iz Njemačke koja mu šalje džeparac, dok on proklinje masone, pedere i sotonistički Zapad.
(nastavit će se)
Neven Šimić
Patriotizam na brdovitom Balkanu
Piše: Neven Šimić
Kažu da je patriotizam ljubav prema domovini. Ako je patriotizam ljubav, to znači da smo u sferi emocija. Ljubav je slijepa, i kad smo zaljubljeni suženi su nam filteri za objektivno rasuđivanje. Tada ne vidimo stvari onakvima kakve jesu nego onakvima kakve želimo da jesu. Ako slijepo volimo svoj narod ili svoju domovinu, onda možda ne vidimo da se u ime domovine ili u ime naroda čine i neke loše stvari. Možda ćemo te loše stvari nekako i priznati, ali ih i uvijek relativizirati sa tim čuvenim relativizirajućim ALI. Tako vrlo lako postajemo dobar materijal za manipulaciju. I tada nam je lako prodati patriotizam kao neupitni ideal. Patriotizam računa na to.
Patriotizam je na Balkanu ideologija, vrlo moćna i opasna. Ona se manifestira kroz fetišiziranje vlastitog naroda i domovine, dogmatsko tumačenje dalje i bliže prošlosti. Cilj takvog patriotizma je da flertuje sa masama, da ih zavede i probudi im emocije. Ovladati nečijim emocija znači kontrolirati ga. Tako je ideja patriotizma na Balkanu u startu kompromitirana oslanjanjem na nacionalističke mitove, fantazije i neistine. Na Balkanu je jako teško utvrditi granicu između patriotizma i nacionalizma. Ta je linija vrlo tanka, gotovo nevidljiva.
Patriotizam i nacionalizam zapravo su dvije strane istog novčića, ili barem dva brata blizanca koji vrlo uspješno vladaju emocijama prosječnog balkanskog čovjeka. I jedan i drugi hrane tog balkanskog čovjeka mitovima i floskulama o slavnoj prošlosti, o napaćenom ali hrabrom narodu, o krvlju natopljenoj domovini i kostima naših slavnih predaka, o nepravdi i zavjeri bjelosvjetskih moćnika, uz razne druge srodne i jednako patetične dodatke poput onog kako je važno da volimo svoju državu, svoj narod i sl. Osim što je već toliko klišeiziran, dosadan i jezički neinventivan, takav govor ima i potencijal da ljude podsjeti na traumu koju su proživjeli u ne tako davnoj prošlosti i u njima probudi negativne emocije, ne dopuštajući im da razmišljaju izvan tako zadatih okvira. U njihovim mislima tada nema mjesta za dijalog, razumijevanje i kritičko propitivanje, pa predrasude i isključitvost pronalaze svoju oazu u njihovim konfliktnim glavama. Njihovim ponašanjem tada je lako upravljati. Patriotizam postaje oruđe kojim se vrlo efikasno eutanizira kritičko mišljenje.
Patriotizam je gotovo pa savršen instrument kontrole nad ljudima. Znaju to dobro balkanski politički prvaci koji su ga lijepo usavršili u svojoj političkoj praksi. Patriotizam je religija koja ima svoje vjerne poklonike. Guy de Maupassand je još u 19 stoljeću prepoznao zloćudni karakter takvog patriotizma: ‘’Patriotizam je vrsta religije, to je jaje iz koga se izležu ratovi.’’ De Maupassand je bio književnik, a odnos patriotizma i nacionalizma na Balkanu sa književnošću posebno je zanimljiv. Nacional-patriotski narativi vrlo brzo su tokom 90-ih preplavili obrazovne sisteme na Balkanu. Književnost postaje glavno oruđe takvog obrazovanja i ideološko sredstvo par excellence. Patriotizam je u takvoj konstelaciji glavni kriterij vrednovanja nekog pisca ili djela, dok su estetika i stručnost neželjeni i prezreni pojmovi
Politika i ideologija računaju na patriotizam kao sredstvo kolektivne mobilizacije. Politika, ideologija, mediji i obrazovanje vrlo su moćni pokretači kolektivnih emocija. Recimo, dovoljno moćni da od ljudi naprave političke kretene i moralne idiote koji će na stadionima isticati najgnusnije moguće parole i transparente. Ko se još ne sjeća tih divnih poruka koje promiču ljubav, zajedništvo i najsvjetlije humanističke vrednote: Nož, žica Srebrenica, Za dom spremni, Juden auf wiedersehen, Ubij, ubij… (dopisati po želji) i slično. Nacional-patriotskim šovinizmom umno osakaćeni balkanski homo sapiensi širit će mržnju i predrasude po društvenim mrežama i internet forumima, lupajući po tastaturama i lupajući generalno. Ali oni samo vole svoje, reći ce neko u odbranu nacional-patriotskih tekovina. To što možda mrze tuđe tek je mala kontraindikacija na koju se nije računalo. Ili možda jeste. Prosječan balkanski nacional-patriotski zanesenjak često će reći kako ima i dobrih Srba. Ili poštenih Albanaca. Hrvata. Bošnjaka. Crnogoraca. Sigurno da ima.
Ali nije to ništa čudno. Kada si dvadeset godina odgajan unutar nacionalističke obrazovne prakse, kada ti je u startu amputiran dio mozga za kritičko mišljenje, kada ti tvoje predrasude redovno potvrđuju politički prvoborci, intelektualci i mediji, kada, uostalom, sve to čuješ i od vlastitih roditelja, nema ti druge nego da budeš patriot. Ili nacionalist, svejedno je. Na balkanski način. To što možda misliš da smo ‘mi’ čisti i nevini ko suza a ‘oni’ ružni, prljavi i zli, to su samo konfuzija i magla koje je u tvojoj glavi stvorio patriotizam. Ili nacionalizam, svejedno je. Patriotizam je otupio tvoje kognitivne i moralne reflekse i ti naprosto ne umiješ drugačije. Jer put do vajne gluposti popločan je patriotskim floskulama. Ili nacionalističkim, svejedno je.
Ovako opisanom patriotizmu valjalo bi suprotstaviti pojam odgovornosti. Višak patriotske retorike balkanskih vinovnika ionako nije ništa drugo do kompenzacija manjka građanske odgovornosti. Kada (i ako) patriotizam bude značio odgovornost a ne idolopoklonstvo, kada se njime ne bude služilo kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva, kada ne bude smokvin list za razne vrste korupcije, kada ne bude posljednje utočiste za hulje i neznalice, onda će i potpisnik ovih redova rado biti patriot. Bilo bi lijepo kada bi patriotizam prije svega značio odgovornost prema svom individualnom integritetu i prema svojoj vlastitoj društvenoj zajednici, kada bi značio onu vrstu odgovornosti kakva, recimo, krasi Dansku ili Švicarsku. No, iskustvo i logika kazuju da mora proći još dosta vremena dok ta vrsta političke kulture i odgovornosti ne zaživi na Balkanu.
Naravno da patriotizam ima svoje sociološko, socijalno-psihološko i kulturološko objašnjenje, svoju kontekstualnu uvjetovanost koja mu pomaže da se na ovakav štetan i isključiv način realizira, no to je već tema za neki drugi tekst. Ovo je ipak samo kratki uvid u jedan fenomen koji već predugo traje na brdovitom Balkanu. I koji će, po svojoj prilici, još dugo imati svoju brojnu i nezahtjevnu publiku.
***
Post scriptum: O patriotizmu je na sebi svojstven način progovorio i mladi crnogorski pjesnik Edin Smailović. Evo njegove poeme:
PATRI(J)OTIZAM
Patriotizam se najbolje
konzumira uz načeto pivo
i šljivovicu
Patriotizam najlepše miriše
pod šatorima i na vašarima
na pljeskavicu, sarmu i ćevape.
Najljepše patriotske pjesme
nastaju u kafanama
uz polugole pevaljke
i zveket kucanja pivskih flaša
Neuspješni očevi, muževi i sinovi
slave kolektivni uspjeh u fudbalu,
na evroviziji ili boćanju.
Najveći patriote su
oni koji imaju manje zuba
nego očiju u glavi.
Patriotizam pomaže,
jeftina droga koja
čini da makar trenutno
zaboraviš da si marginalac
socijalni slučaj i izopštenik iz društva,
Ako odavno nisi bitan ni užoj porodici,
osjećam da si ozbiljan kandidat za patriotu,
ako već, u međuvremenu nisi postao navijač.
Hvala ti Bože, pa eto, priznajem, nisam patriota
digitalnademokracija.com 