Na današnji dan prije 45 godina objavljen je jedan od najboljih i najutjecajnijih albuma u tadašnjoj Jugoslaviji.
Paket aranžman glazbeni je album objavljen 1981. u izdanju Jugotona.
Izvođači su tri beogradske rock grupe: Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam. Smatra se jednim od najboljih i najznačajnijih albuma tadašnje YU rock scene čime je započeo novi val.
Nemamo namjeru pisati ono što je već napisano, a dobro je napisano dosta toga (recimo OVDJE, i OVDJE). Želimo podsjetiti na jednu važnu kulturnu činjenicu, kojoj se vrijedi vraćati, redovito.
S obzirom na ogromne izazove s kojima se europski političari suočavaju u eri Donalda Trumpa, možda je i razumljivo da žele pobjeći od svega. Ovog tjedna, u zabačenom dvorcu u jednom belgijskom selu održava se summit EU o konkurentnosti. Ovo pastoralno okruženje možda će popraviti raspoloženje prisutnih šefova država, ali ne može otkloniti hitnost rasprave koju je potrebno voditi.
U poslijeratnom razdoblju Europa se nikada nije osjećala ovako nesigurno. Trumpova administracija (na čelu pokreta “America first”) jasno je dala do znanja da Europu namjerava ekonomski maltretirati, putem tarifa i prijetnji, te da se kontinent na transatlantski vojni savez više ne može oslanjati za svoju obranu. Visokotehnološka konkurencija iz Kine prijeti da će razbiti pokušaje europske industrije da održi korak u ključnim područjima poput zelene tranzicije. Diljem Europske unije raste podrška krajnjoj desnici.
Kako se Grenland mijenjao kroz povijest i tko o njemu odlučuje? Zašto je Trump naumio zauzeti ili kupiti Grenland? Može li ga uopće kupiti? Kakvu ulogu u svemu tome igraju klimatske promjene?
Mnogi su odahnuli kada je Donald Trump u govoru na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu kazao da neće koristiti silu u pokušaju da Grenland pripoji SAD-u.
Odmah potom vjerojatno su opet uzdahnuli; američki predsjednik dodao je da Sjedinjene Američke Države “nikad ništa nisu tražile”. Kroz mnoga desetljeća, pojasnio je, nesebično su pružale sigurnost. U usporedbi s tim, zahtjev je “vrlo malen” – traže samo Grenland.
“Ono što tražim jest komad leda, hladan i loše pozicioniran, koji može odigrati ključnu ulogu u svjetskom miru i svjetskoj sigurnosti”, izložio je Trump svoju poziciju, iako je koju minutu ranije tvrdio da je pozicija Grenlanda zapravo strateški ključna.
Budući da nema prostora da ukažemo na sve nelogičnosti iz Trumpovog govora u Davosu, u 55. broju F-zina bavimo se Grenlandom. Kako se mijenjao kroz povijest i tko o njemu odlučuje? Zašto je Trump naumio zauzeti ili kupiti Grenland? Može li ga uopće kupiti? Kakvu ulogu u svemu tome igraju klimatske promjene?
Martin Luther King Jr. rekao je da “nitko zapravo ne zna zašto je živ sve dok ne sazna za što bi bio voljan umrijeti”. U slučaju većine bh. političara, odreda velikih vizionara i lidera svojih naroda, odgovor je lagan. Radi se o fotelji, uhljebljenju, paušalu, pisanju saopćenja i otvorenih pisama, Facebook statusa, dijeljenju baklava i drugih slastica, trčkaranju u čast svoga entiteta i sveopćem osjećaju važnosti. Nažalost, puno toga im priušte njihovi glasači, za koje je teško ustvrditi da pomno promišljaju svijet oko sebe i posljedice glasanja za uvijek iste šarlatane-populiste.
Nermin Nikšić, predsjednik SDP BiH, napravio je nešto neobično: najavio je kraj svoje političke karijere nakon ovog mandata. Na pitanje novinara BHRT o kandidaturi za izbore odgovorio je: “Ja sam napunio 65 godina, moja je želja da nakon okončanja ovog mandata završim sa svojim političkim djelovanjem, da idem u penziju, tako da nemam namjeru da dalje…”.
Kanadski premijer Mark Carney održao je 20.01 govor na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, koji je dočekan ovacijama i koji je precizno i nadasve hrabro secirao stanje svijeta, te ponudio konkretna rješenja za njegovu zemlju, ali i za druge. Ovaj govor sigurno će ući u anale i preporučujemo ga svima koji su zgroženi i zabrinuti onim što proživljavamo na globalnom planu.
Zadovoljstvo je, i dužnost, biti s vama u ovoj prekretnici za Kanadu i za svijet.
Danas ću govoriti o raspadu svjetskog poretka, kraju jedne lijepe priče i početku brutalne stvarnosti u kojoj geopolitika velikih sila nije podložna nikakvim ograničenjima.
Ali također vam tvrdim da druge zemlje, posebice srednje sile poput Kanade, nisu bespomoćne. One imaju sposobnost izgraditi novi poredak koji utjelovljuje naše vrijednosti, poput poštovanja ljudskih prava, održivog razvoja, solidarnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta država.
Zašto se čini da je Europa uvijek u krizi? Je li uvijek u krizi? Kada, ako ikada, nije bila u krizi? I o kojoj Europi i o kojoj krizi govorimo? U našoj nedavnoj studiji bavimo se tim pitanjima.
Povezivanje Europe i krize aktualno je već nekoliko desetljeća. Međutim, sama činjenica da se pojam „kriza“ dugo koristi u vezi s nekom često generičkom idejom „Europe“ trebala bi nas navesti na razmišljanje.
Doista, ubrzo se pojavljuje interpretativna dilema između rizika prekomjerne upotrebe pojma „kriza“ za opisivanje praktički svega u vezi s Europom, i alternativne mogućnosti da sve što spada pod oznaku „europsko“ ostane inherentno povezano s konceptom krize.
U zadnjih dvadeset i pet godina teško je objektivno promatrati Venezuelu. U političkom smislu, na tu zemlju često se gleda više kao na simbol nego kao društvo: za desnicu ona je stalni argument za diskreditiranje ljevičarske politike, a za ljevicu neugodna tema koju je najbolje izbjegavati.
Obje ove perspektive previđaju autoritarni trend zemlje i njegove ljudske posljedice, što nam otežava da razumijemo zašto je veliki dio venezuelanske dijaspore američku intervenciju od 3. siječnja dočekao s olakšanjem, pa čak i srećom.
Prošla godina bila je “prosječna” za našu malu ali postojanu stranicu. Daleko najviše klikova i ovaj put došlo nam je putem pretraživača, i drago nam je znati da ne ovisimo o algoritmima društvenih mreža i njihovih vlasnika. Nadamo se da ćemo ove godine napraviti jači iskorak i više se angažirati, jer bit će potrebno.
Ovo su naši najčitaniji tekstovi u prošloj godini:
Nalazimo se usred krize istine. Povjerenje u javne institucije znanja (škole, tradicionalni mediji, sveučilišta i stručnjaci) je na najnižoj razini ikada, dok očiti lažljivci dobivaju političku podršku diljem svijeta. Čini se da smo kolektivno prestali mariti za istinu.
Nervoza demokrata pred ovom epistemološkom krizom djelomično se temelji na raširenoj pretpostavci da ideja demokracije ovisi o vrijednosti istine. Međutim, čak i ta pretpostavka ima svoju cijenu. Nažalost, demokratska tendencija prenaglašavanja vrijednosti istine sukobljava se s drugim demokratskim zahtjevima. To nas vodi u proturječja koja postaju hrana za neprijatelje otvorenih društava.
Filozofi su iznijeli nekoliko argumenata za vezu između istine i demokracije. Najrašireniji je ujedno i najgrublji: demokracija predstavlja sve stvari koje volimo, a istina je jedna od njih.
Postoje i sofisticiraniji načini da se to dokaže. Njemački filozof Jürgen Habermas tvrdi da zdrava demokracija ima deliberativnu kulturu, a deliberacija iziskuje „tvrdnje valjanosti“ . Kada govorimo o politici, moramo se potruditi da se uvjerimo da je ono što govorimo istina.
Poznati njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas objavio je esej o slabljenju američkog vodstva i “novom kineskom poretku”, koji prisiljavaju Europu da se ujedini ili suoči s marginalizacijom. Ovaj tekst je prevedeni transkript predavanja održanog u Siemensovoj zakladi 19.11. ove godine.
Ruska invazija na Ukrajinu izazvala je, između ostalog, zakašnjelu spoznaju među europskim građanima o duboko promijenjenoj situaciji u svijetu. Međutim, ova transformacija događa se već neko vrijeme, usporedno s padom utjecaja glavne supersile dvadesetog stoljeća. Rani signal upozorenja bila je frenetična promjena raspoloženja unutar američkog društva nakon 11. rujna 2001. Ovu promjenu mentaliteta prestrašenog stanovništva dodatno je rasplamsala retorika američke vlade pod predsjednikom Georgeom W. Bushom i njegovim bezobzirno militantnim potpredsjednikom. Činilo se tada da svi na svojoj koži osjećaju opasnost međunarodnog terorizma. Tijekom propagandne kampanje u korist rata protiv Sadama Huseina i Iraka – rata koji je prekršio međunarodno pravo – ova se promjena mentaliteta radikalizirala i učvrstila. Iz institucionalne perspektive, ova je promjena prvenstveno utjecala na stranački sustav. Već tijekom 1990-ih pod vodstvom Newta Gingricha, ne samo da su se temeljno promijenile prakse Republikanske stranke već i društveni sastav njezine baze. Ipak, tendencije prema dubljoj i, sada se čini, teško reverzibilnoj transformaciji političkog sustava u cjelini prevladale su tek nakon što je predsjednik Obama iznevjerio nade u temeljito izmijenjenu američku vanjsku politiku.
Optimizam je riskantna rabota. Milan Kundera je tvrdio da je optimizam opijum za narod, i to ima smisla, pogotovo u BiH. Svaki put kada se ponadamo da je najslabija karika ovog društva – politika – pokazala znakove pomaka nabolje, jedan ili više populističkih provokatora potrude se da se razočaramo. Kada je Bosna i Hercegovina počela ubrzano napredovati na europskom putu, Milorad Dodik se potrudio da se taj iznimno važan proces zakoči. Što lošije, to bolje.
Najnoviji primjer je kandidiranje Slavena Kovačevića za Predsjedništvo BiH na općim izborima naredne godine. Za one koji ne znaju, Kovačević je bio savjetnik Željka Komšića kada je tužio BiH pred Europskim sudom za ljudska prava, jer se kao pripadnik Ostalih nije mogao kandidirati za Predsjedništvo i Dom naroda. Ovaj sud je “prvobitno 2023. utvrdio novi oblik diskriminacije u ustavnopravnom poretku BiH u pogledu Kovačevićeve nezastupljenosti u Domu naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvu BiH, međutim, ove godine je poništio tu prvostepenu presudu navodeći da ljudska prava nisu prekršena”. Razlog je taj što se Kovačević u više navrata različito izjašnjavao o svojoj narodnosti, cinik bi rekao onako kako mu je u datom trenutku odgovaralo.
Zahtijev za oslobađanje zatočenog vođe moglo bi se pokazati ključnim za mir koji Donald Trump tvrdi da traži na Bliskom istoku.
U jednoj vrsti prekida vatre, ubojstva Palesinaca, uključujući djecu, su usporila ali nisu prestala. Izraelske vojne operacije i dalje raseljavaju stotine obitelji u Gazi. Pomoć je povećana, ali Izrael i dalje blokira vitalne zalihe. Palestincima su očajnički potrebni sigurnost, humanitarna pomoć i obnova. Ali im je potreban i politički horizont, koji također očekuju. Planovi Donalda Trumpa spominju palestinsku državu samo nejasno i uvjetno, dok su Izraelci – kao i njihova ultradesničarska vlada – još odlučnije protiv nakon zločina počinjenog 7. listopada 2023. Ipak, nakon dvije godine uništavanja, ideja palestinske države stekla je međunarodnu potporu koju su mnogi smatrali nezamislivom.
Politička sudbina Palestinaca vezana je za osobnu sudbinu Marwana Barghoutija. Nakon više od dva desetljeća u izraelskom zatvoru zbog ubojstva, karizmatični 66-godišnjak daleko je najpopularniji palestinski vođa. Uvelike ga se smatra jedinom osobom sposobnom ujediniti palestinske frakcije, koej su podijeljene ideologijom i neprijateljstvom. Iako je član Fataha, gospodin Barghouti kritizirao je zlouporabe Palestinske samouprave i stekao je poštovanje unutar redova Hamasa. Vodio je palestinske zatvorenike, dok se stara garda samouprave smatra sebičnom, neučinkovitom, neodgovornom i u biti sigurnosnim izvođačima radova za Izrael na Zapadnoj obali.
Iza nove međunarodne kampanje za njegovo oslobađanje stoji uvjerenje da Barghouti može potaknuti palestinsku politiku, stvoriti momentum za državnost i za trajni mir. Kampanju podržavaju ličnosti poput Paula Simona, Delie Smith, Richarda Bransona i Margaret Atwood, te bivši svjetski čelnici poznati kao Starješine (organizacija koju je 2007. osnovao Nelson Mandela, op. prev.). Ključno je da se i neki iz izraelskog sigurnosnog i političkog establišmenta slažu.
Sarajevska grupa Kongres izdala je 1984. izvanredan album Zarjavele trobente, i ubrzo potom nestala.
Prije nekoliko godina pisali smo da “ako danas slušate pjesme s jedinog Kongresovog albuma, prvi utisak je da je to znatno bolje, kreativnije i plemenitije od velike većine onoga što je današnja sarajevska, bh. i regionalna scena”.
Grupa je bila i “jedan od najinventivnijih i najprepoznatljivijih bendova koji su se pojavili na sarajevskoj alternativnoj sceni početkom 1980-ih. Kombinirajući elemente new wavea, art-rocka, alternativnog popa i poetskog lirizma, Kongres je stvorio zvuk koji je bio istovremeno sofisticiran i emocionalno izravan”.
Nedavno je na Bandcampu osvanuo njihov neobjavljeni album, Samo da se obogatim. Umjesto Mahira Purivatre pjevač je Emir Cerić, a ostatak benda čine Adam Subašić, Igor Ivanović i Neno Jeleč.
Ovi snimci “predstavljaju važan arhivski dokument i posvećeni su očuvanju naslijeđa benda i uspomeni na preminule članove i saradnike benda Aljošu Buhu, Nenu Jeleča, Zorana Erkmana, Dražena Draleta Jankovića, Davora Papića i Rajka Bartulu Doktora”.
Album sadrži neizbježne zvučne i tekstualno-referentne dodirne točke s objavljenim prvijencem, što je svakako dobro, ali Samo da se obogatim predstavlja i dosta radikalan odmak u nekim svojim elementima – recimo u vokalnoj izvedbi.
Topla preporuka za sve radoznale, za sve ljubitelje novog vala i sarajevske alternativne scene. Zapravo, preporuka svima.
Nema potrebe ponavljati i napominjati da je BiH neobična zemlja i čudna država u kojoj su dominantne pojave razni apsurdi, paradoksi i neka posebna logika. Teško ju je razumjeti jer je komplicirana i složena. Sve je u njoj pogrešno složeno i posloženo, sve na krivom i pogrešnom mjestu. Sve naopako, sve nakrivo nasađeno. I nesložno. A ona kao takva postoji već mnogo vijekova. Možda je baš to i razlog zašto tako dugo postoji i opstaje jer da je normalna vjerovatno ne bi bila ovako dugovječna.
Krenimo od imena. Samo ime BOSNA I HERCEGOVINA je neobično jer sadrži veznik „I“. (I? Veznik!) U svijetu postoji nekoliko država koje u svom imenu imaju veznik „I“. Država Antigva i Barbuda (smještena na granici Karipskog mora i Atlantika) je sastavljena u suštini od dva otoka – Antigve i Barbude (+ treći nenaseljeni otok Redonda), zatim također susjedna država Sveti Kristofor i Nevis (država od dva otoka), pa onda Trinidad i Tobago (dvootočna), ali i jedna afrička – Sveti Toma i Princip također je država sastavljena od dva otoka. To su države čija je teritorija fizički odvojena, sastavljena od dva dijela, tj. dva ostrva. Da su kojim slučajem Bosna i Hercegovina dva otoka, jedno bi bilo goli otok, a drugo pusto ostrvo. Ipak, iako nisu, neko se ipak dosjetio da stavi između njih veznik „I“ kao da jesu otoci ili ostrva. Dva ostrva u Moru apsurda, paradoksa, i nesporazuma.
Svojevremeno je naš najbolji sudija Irfan Peljto u jednom podcastu prepričavao situacije sa utakmice Mourinhove Rome, u kojoj je gostujućoj Romi odgovarala “nula”.
Mourinho i “dva asistenta, trener golmana, predstavnik kluba i dva fizioterapeuta” sinhronizovano su vršili pritisak na sudije i prekidali igru tako da “igrač padne, fol povreda” – oni bijesni svi skaču i ulijeću na teren. Kad se to smirilo, El Shaarawy koji se zagrijavao pored linije je pogrešno skrenuo i ušao u polje, pa se sudija morao baviti njegovim vraćanjem iza linije. Kad je sudija to riješio, fizioterapeut Rome je izazvao kavgu sa domaćim navijačima, pa dok ti to “drži, zaustavi, belaj” u tome i kraj, i prolazak Rome.
Sandro Žufić, Mourinhov trener golmana iz Fenerbahčea je prenio kakva očekivanja je Mourinho imao od članova svog stručnog štaba, i to se savršeno poklapa s Peljtinom pričom: Nedopustivo je da njihova klupa skače a da mi svi stojimo sa prekriženim rukama. Moraš ući unutra; pa se dignem ja, pa se digne ovaj, pa se digne onaj.
Tu fudbalsku podlost, prljavost, beskrupuloznost i spremnost na sve da bi se ostvario cilj ne vidim u Barbarezovoj Bosni i Hercegovini – i nisam siguran da je to za pohvale. Nema pritiska na sudije, nema (uspješne) krađe vremena, ekipa djeluje naivno i prepošteno, što su svakako pohvalne osobine u većini okolnosti, ali ne i u kontekstu ekipa koje se grčevito bore za mjesto na Svjetskom prvenstvu. I iz ponašanja Austrijanaca se vidjelo da su se ovakvoj utakmici s Bosnom i Hercegovinom i oni vodili načelom da cilj opravdava sredstvo – da nisu postigli gol, do kraja bi vjerovatno gledali barem jednu situaciju u kojoj bi pokušali izvući penal, kojeg bi u huku žustro tražili svi Austrijanci na stadionu. Pod tim pritiskom sudija bi u najmanju ruku morao popustiti toliko da ode gledati na monitoru.
digitalnademokracija.com 