Budi muško (video)

S petnaest godina Dragan Kisin je tukao drugu djecu, pio i upadao u razne nevolje. Njegov otac napustio je obiteljski dom zbog kockarskih dugova. Njegova majka bila je očajna. Onda se Dragan jednoga dana priključio klubu Budi muško u Banjaluci. Sada je vođa lokalne zajednice i promovira nenasilje.

U Bosni i Hercegovini, suživot Bošnjaka (tada Muslimana) Srba i Hrvata narušen je raspadom Jugoslavije. U ratu vođenom od 1992. do 1995. poginulo je oko 100000 ljudi. Procijenjeno je da je silovano je  oko 35000 žena. Seksualno nasilje iz vremena rata dovelo je do kulture nasilja i nasilničkog ponašanja među mladima. Iz toga razloga klub Budi muško okuplja mladiće i djevojke, uči ih borbi protiv stereotipa i kako postati uzor svojim vršnjacima. Budi muško dio je inicijative Care International-a na Balkanu. Ovaj program, fokusiran na dječake i mladiće od 13 do 19 godina napravljen je s namjerom da se promovira jednakost spolova i nenasilnih odnosa – u regiji koja se i dalje se bori s naslijeđem rata.

Njihov lokalni partner u Banjaluci je Institut za razvoj mladih i zajednice Perpetum mobile koji s mladima u lokalnoj zajednici radi zanjih deset godina. Ovaj kratki dokumentarni film donosi priču o Draganu i o tome kako je program promijenio njegov život.

Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Piše: Neven Šimić

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Nastavi čitati “Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji”

Enver Hoxha: luđak koji je upravljao ludnicom

‘’Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije” čudesna je priča o tome kako je jedan čovjek nekažnjeno držao cijelu zemlju taocem punih četrdeset godina.

Između 1944. i 1985. Albanijom je vladao jedan čudni, zapravo potpuno ludi sociopat i diktator po imenu Enver Hoxha. Iako je staljinizam u Europi nestao sa smrću svoga osnivača (ili barem s Hruščovljevim reformama) u Albaniji je ostao neupitan sve do 1990. Kada je Hoxha umro 1985., Albanija je službeno bila treća najsiromašnija zemlja u svijetu. BNP je bio veličine maloga grada a prosječna primanja bila su petnaest američkih dolara mjesečno. Četiri desetljeća kolektivizacije dovelo je skoro do gladi na selu, gdje je Hohxin agresivni izolacionizam značio da su ljudi za poljoprivredu još uvijek koristili tehnologiju iz 1920-ih. Kada se režim konačno srušio, nekoliko godina nakon Hoxhine smrti, za sobom je ostavio umorno, gladno, konfuzno i preplašeno stanovništvo.

Dok su Albanci i albansko društvo uspostavljali demokraciju malo tko je imao vremena ili volje razmišljati o čovjeku koji je vladao zemljom s nezamislivom okrutnošću više od četiri desetljeća. “Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije”, knjiga novinara Blendi Fevziua, prvi je pravi životopis diktatora. Iznimno popularna i veoma kontroverzna knjiga u Albaniji prevedena je na engleski, a za nadati se uskoro i na druge jezike.

Enver Hoxha rođen je 1908. u gradu Gjirokasteru na jugu Albanije (tada dijelom Otomanskoga carstva). Čini se da je izbjegavao oca, prostodušnog hodžu koji ga je napustio i otišao raditi u SAD, ostavivši sina svome ujaku Hysenu Hoxhi; gradonačelniku, radikalnom ateistu i anti-kolonijalistu. Fevziu tvrdi da Hoxha nije pokazivao interes za politiku. Otišao je studirati botaniku na sveučilištu u Montpellieru unatoč tome što ga, prema vlastitim riječima, ova oblast nije zanimala. Napustivši studije otputovao je u Pariz gdje se uspješno predstavljao kao predstavnik albanskog komunističkog pokreta te se priključio društvenom krugu komunističkih izdavača i avangardnih umjetnika. Ostao je frankofil cijeloga života, a Francuska je bila jedna od rijetkih zemalja s kojom je Albanija imala bilo kakve odnose.

Nakon povratka u Albaniju, Hoxha je imao nekoliko poslova prije nego se priključio pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata. U roku od nekoliko godina, malo poznati i još manje omiljeni Hoxha nekako je uspio doći u vodstvo komunističke stranke. Kako je to ostvareno ostaje, po priznanju autorice životopisa, “jedna od najvećih misterija albanske povijesti”.  Čini se da je dobar dio tajne njegova uspjeha bilo slučajno prijateljstvo s dva jugoslavenska tajna agenata koji su albansku komunističku stranku vodili kao podružnicu jugoslovenske partije i Titovih partizana. Fevziu je posvetila puno vremena ovome poglavlju, tvrdeći da su Jugoslaveni bili ključni u dovođenju Hoxhe na vlast i da su mu pomogli učvrstiti je u nemirnim poslijeratnim godinama. Unatoč tome, Hoxha je prekinuo veze s Titom 1948. zajedno s ostatkom Varšavskog pakta. Poslije se razišao i sa SSSR-om (tvrdio je da je Hruščhov bio izdajica i revizionist), stvorivši neobično savezništvo s Kinom koje je trajalo sve do otvaranja te zemlje prema Zapadu 1970-ih. Kad se razišao s Kinom 1978., Hoxha je uistinu ostao sam.

Jedan depresivni lajtmotiv koji se ponavlja kroz cijelu knjigu su Hoxhine paranoidne čistke. U početku, one imaju nekog kontekstualnog smisla: naravno da će ukloniti suradnike okupatora i političke protivnike – stvari su se naprosto tako rješavale. Međutim, uskoro počinje ubijati suparnike u vlastitoj stranci, uključujući one koje je samo nekoliko godina ranije hvalio kao ratne heroje. Disidenti su bili uklonjeni, a isto će se desiti i svećenstvu i aristokraciji. Stari školski prijatelji i simpatije iz srednje škole također su eliminirani. Osoba koja je Hoxhi dala stipendiju za studij u Francuskoj je pogubljena, kao i prijatelj koji mu je dao besplatno živjeti u svome pariškom stanu. Bivši premijeri, potpisnici albanske Deklaracije o neovisnosti 1912. i osnivači komunističkg pokreta bili su među mnogim žrtvama smaknuća koja su bila uobičajena sve do kasnih 1980-ih.

Hoxha je intelektualce eliminirao u toj mjeri da u vrijeme njegove smrti gotovo nitko u Politbirou Komunističke stranke nije imao više od srednjoškolskog obrazovanja. Jedna od najopasnijih funkcija tijekom Hoxhine vladavine bio je ministar unutarnjih poslova – ubio ih je sve osim jednoga. Kao što jedna žena – čiji je muž pogubljen od strane Hoxhe – objašnjava u knjizi: mnogi Albanci imali su grandiozne ideje o tome kako voditi zemlju nakon oslobođenja, ali samo je Hoxha bio spreman ubiti vlastitog šuru da ih i ostvari.

1967. Hoxha je pretvorio Albaniju u prvu ateističku državu na svijetu. Zatvorio je sve crkve i džamije, a čak je uništio i nekoliko vjerskih građevina od neprocjenjive kulturne vrijednosti. Svećenstvo je bilo jedna od najugroženijih skupina i malo ih je preživjelo strahovladu. U jednoj depresivnoj epizodi, svećenik je likvidiran za „zločin“ krštenja u privatnome domu. Hoxha je čak zabranio i brade zbog njihove povezanosti s islamom i pravoslavljem. Albanski diktator njegovao je kult ličnosti usporediv možda samo s Kim Jong-ilom u dvadesetome stoljeću. Njegovi pisani radovi bili su obvezni čitanja u školama. Hoxha – ili „ujak Enver“ kako je preferirao – poticao je svoj kult tako što je dao pomno prepisati povijesne knjige da bi se,između ostalog, predstavio kao osnivač albanskog komunizma, osnivač albanske Komunističke partije i najvažnija figura partizanske borbe protiv okupatora. To je, naravno, izazvalo ogorčenje među veteranima tih pokreta, ali jedini koji su preživjeli čistke bili su oni koji su živjeli izvan zemlje.

Hoxha je svoj narod držao u konstantnome strahu pozivajući se na opasnost od strane invazije. Dao je izgraditi oko 750 000 betonskih bunkera diljem zemlje, uglavnom na obali i duž granice s Grčkom i Jugoslavijom, ali i u gradovima, parkovima i drugim naizgled slučajnim lokacijama. Osim što su koštali dobar dio BDP-a, bunkeri su koštali života mnoge graditelje koji su uglavnom bili na prislinome radu. Arhitekt bunkera Josif Zagali na kraju je poslan u radni logor u jednoj od Hoxhinih redovnih i uglavnom besmislenih čistki.

Početkom 1960-ih Hoxha i drugi vodeći članovi stranke počeli su živjeti u samoodrživoj četvrti Tirane poznatoj kao Blloku (doslovno: blok). Hermetički zatvoren od ostatka Albanija, Hoxha i njegovi poslušnici rijetko su se usuđivali ići vani. Odluke su radije donosili u svojim dnevnim sobama i salonima.

Enver Hoxha – čudni sociopat, tiranin i masovni ubojica umro je kao slobodan čovjek. Njegova smrt obilježena je sa sedam dana dotada neviđene žalosti. Njegovi memoari, koje je napisao u trinaest svezaka, bili su dokaz Oscar Wildeove poznate maksime da nitko nije dovoljno bogat da otkupi svoju prošlost. Knjiga Blendi Fevziua ukazuje na ovu nepravdu. Njegova pedantna istraživanja, pomognuta otvaranjem prethodno zatvorenih komunističkih arhiva, opisuje strahote diktatora i njegovog režima. Ova knjiga također je važna i na drugi način: daje glas mrtvima, nestalim, prognanim i očišćenima. To što im je dao glas i omogućio da čujemo njihovu priču, nešto što im je Hoxha očajnički pokušao oduzeti, možda je i najveće Fevziuevo dostignuće.

Alex Sakalis, Open Democracy

Što se dogodilo s buntovnom mladosti bivše Jugoslavije?

Europa je svjedočila bujici prosvjeda mladih u posljednjih nekoliko godina. Međutim, Balkanu izgleda nedostaje buntovnoga zamaha – zašto?

Prije nekoliko tjedana Europljani su gledali kako se ogroman broj policajaca bori s tisućama ljudi na ulicama Pariza. Suzavac je letio na sve strane, ispunivši elegantne bulevare neprobojnim dimom. Iako su mnogi na brzinu povezali ovaj događaja s odgovorom na krvavi teroristički napad na francuski glavni grad i njegove stanovnike prošloga mjeseca, to je u stvari bio prosvjed protiv klimatskoga samita Ujedinjenih naroda koji se trebao održati taj dan u Parizu – događaja koji se izokrenuo u nasilje. Mase ljudi, odjevenih u udobnu svakodnevnu odjeću, bili su tu zbog jednog jedinoga razloga: da bi prosvjedovali zbog nedostatka političkoga kapaciteta koje su današnje vođe pokazale u vezi s jednim od najvažnijih gorućih pitanja ove generacije – klimatskim promjenama (dogovor je na kraju postignut u subotu 12.12. – op. prev).

Njihove želje, uvjerenja i ideali bili su vrlo jasni. Ipak, njihova metoda djelovanja zasjenila je sve ostalo. Ne bi trebalo previše brzo suditi o nasilnim ispadima tih prosvjednika. Kako se ispostavilo, većina prosvjednika u Parizu bili su vrlo mladi. Ovaj prosvjed, kao i mnogi drugi prije njega, bio je prosvjed mladih – generacijski protest o temi koja je postala jako važna mladim Europljanima. Bio je to spektakl buntovničkoga duha koji je rođen  i njeguje se na najstarijem kontinentu.

Mladi u Parizu nisu bili jedini koji su prosvjedovali u posljednjih nekoliko godina. Masovne demonstracije također su se dogodile u Briselu, Londonu, Madridu, Temišvaru, Ateni i drugim prijestolnicama i velikim gradovima širom Europe. Unutarnji osjećaj odgovornosti za našu zajedničku budućnost, u kombinaciji s izvanrednom smjelošću da djeluju protiv vlasti bili su ono što je pokretalo te prosvjede. Ovakvi ispadi protiv javnoga reda uvijek uspiju poslati jasnu poruku – s europskom mladeži ne treba se igrati.

Protesti mladih javljaju se češće u zemljama zapadne Europe nego u onima u  srednjoj i istočnoj Europi. Nekako se čini da jedna regija posebno pati od određenog nedostatka buntovničkog zamaha. Pogodili ste – radi se o Balkanu.

U proteklih petnaest godina u državama bivše Jugoslavije desila su se svega dva veća prosvjeda: onaj koji se dogodio u Bosni i Hercegovini 2014. godine i drugi prije samo mjesec dana u Crnoj Gori. Oba prosvjeda bili su slični u svojoj biti – eksplozija javnoga nezadovoljstva, s malim ili nikakvim učinkom. Ipak, ne tako davno – prije dva desetljeća – deseci tisuća studenata izašli su na ulice Beograda da se bore protiv Slobodana Miloševića i njegovog režima. Što se dogodilo u međuvremenu? Kako to da je ovaj duh pobune mladih protiv vlasti, i što je tada bilo još važnije – protiv nezakonite vlasti, nestao iz dijela svijeta koji je jedan od povijesno najviše sklonih pobunama?

Tri su osnovna razloga zašto mladi na Balkanu ne sudjeluju u demokratskom procesu ‘odozdo prema gore’. Prvi razlog leži u onome što je Kurt Biray majstorski opisao u svome članku “Komunistička nostalgija u istočnoj Europi: čežnja za prošlošću” – inherentna međusobna povezanost između demokracije i neoliberalizma u istočnoeuropskim društvima. Mladi Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i donekle Hrvatske demokraciju poznaju samo u njenom izopačenom, predatorskom i neoliberalnome kontekstu.

Za one rođene početkom i sredinom 1990-ih demokracija znači opstanak najjačih, te slabe institucije i moć pojedinaca sa sumnjivom prošlošću. Za njih su ljudska prava pojam koji NVO sektor koristi da bi dobio finansijsku potporu izvana, a sloboda tiska postoji samo tamo gdje ne ‘dobacuje’ platežna moć lokalnoga poduzetnika. Vladavina prava je nebulozni pojam koji opstaje između očiglednoga  nepotizma i šokantnih razina korupcije. Za ove mlade ljude pitanje nije što bi demokracija mogla biti nego što je demokracija uopće. Za njih je rasprava o Jugoslaviji gotovo nestvarna. Njih se bombardira pričama o blagostanju koje je postojalo nekada davno ali danas ga nema nigdje. Kao rezultat toga oni doživljavaju demokraciju, ili ono malo demokracije što postoji na Balkanu, kao odlučujući faktor u određivanju njihove zle sudbine. Zapravo, umjesto osjećaja da im je demokracija dala moć, oni misle da ih je odgurnula u stranu. Mnogi od njih reći će da njihove sudbine nisu u njihovim rukama. Oni se osjećaju izuzeti od bilo koje vrste procesa odlučivanja. Politika ostaje apstraktan pojam – politika je nešto što se događa, a ne nešto na što se može utjecati. To je nešto što je izvan dosega. Demokracija nikada nije ni postojala na Balkanu. Umjesto nje tu je kombinacija izopačene ideologije i osobnih interesa, što je stvorilo jedno suludo stanje stvari koje služi kao užasno loš dvojnik istinske demokracije.

To nas dovodi do druge točke – nedostatka perspektive. Mladi na Balkanu uglavnom nemaju bilo kakve istinske perspektive u životu. Grabežljivi kapitalizam koji je instaliran nakon raspada Jugoslavije stvorio je ozbiljne klasne razlike među stanovništvom. Stvorio je i potaknuo pohlepu, osobne veze i polu-kriminalno ponašanje kao prečace do uspjeha. Kao rezultat toga mladi ljudi se često osjećaju bezvrijedno.

Teško je napraviti dobar izbor u potpuno anarhističkome okruženju. Ulaganje u sveučilišno obrazovanje možda se čini kao siguran izbor, no za razliku od drugih dijelova svijeta na Balkanu ono  jamči ne više od komada papira, vrijednog tek onoliko koliko vrijede veze vašega oca. Mnogi od onih koji diplomiraju pokušat će što prije napustiti zemlju. Navest ćemo samo jedan primjer. Trideset tisuća mladih ljudi napušta Srbiju svake godine u potrazi za boljim životom u inozemstvu – 15% od njih ima visoku stručnu spremu. Ovaj opasni trend je u porastu i predstavlja veliki izazov balkanskim društvima. Mladi sa sveučilišnim diplomama znaju da ih samo 500 do 700 kilometara od njihovih domova čeka svijet s puno prilika. Oni će imati daleko bolji život i sigurniju budućnost za svoje obitelji, kako stare tako i nove. Posljedica toga je da nova intelektualna elita ovih društava živi gotovo isključivo u inozemstvu. To samo produbljuje klasnu borbu u balkanskim društvima i, što je još važnije, stvara jaz unutar potencijalnog novoga vodstva.

Važno je razumjeti i što se događa s onima koji ne izaberu studije ili odlazak iz zemlje. Oni sigurno razumiju da njihovi izgledi nisu baš veliki. Nestabilne institucije, stalna politička borba, jako loša ekonomska situacija i vječita priča o tranziciji dovest će mnoge do straha i očajanja. Tražeći i držeći se nekakvog zajedničkog identiteta mladi na Balkanu često nalaze svoje uzore u povijesno sumnjivim likovima, kriminalcima, skupinama nogometnih huligana i tako dalje.

Mladi na Balkanu ne razmišljaju o revoluciji nego brinu o opstanku. Političke stranke ciljaju na nove naraštaje, nudeći im prečice kod dobijanja državnih poslova, onih koje se lako mogu kontrolirati i ne tako lako izgubiti. Oni koji se odluče da prihvate takvo što završe u vrtlogu stranačke poslušnosti; oni koji ne prihvate igru najčešće ostanu bez posla, postanu ogorčeni i na koncu stradaju zbog svoje odluke, služeći kao primjer što ne treba činiti.

Pa kako onda da nitko ne želi ništa promijeniti?

Odgovor je da oni zapravo žele promjene, ali nedostaje im jasno vodstvo i jasni ciljevi. Nećemo reći ništa novo ako ustvrdimo da političko vodstvo na Balkanu nije na visokoj razini. Isti ljudi rotiraju se na vrtuljku ‘služenja narodu’ gotovo cijelo desetljeće. U takvoj vrsti okruženja mladi ljudi ne vide jasnu političku opciju koja bi mogla služiti njihovim interesima, bilo na neformalan način putem prosvjeda ili, pak, formalno putem glasovanja. Osim toga, kroz ‘bastardizaciju’ slobodnih medija bez presedana, ljudi s bilo kakvom vrstom integriteta postali su potpuno marginalizirani. Nova intelektualna elita gotovo da ne postoji, a oni koji dignu svoj glas protiv situacije često ostaju bez saveznika u svojoj borbi.

Čak i ako bi se ispunili svi uvjeti, opet bi bilo vrlo teško motivirati mlade ljude da se bune. Ranih devedesetih, dok je još bila dio bivše Jugoslavije, Srbija je doživjela goleme prosvjede protiv Miloševića, što je dovelo do ‘srpske revolucije’ 2000. godine koja je donijela željene demokratske promjene u taj dio Europe. Rezultati su bili, i još uvijek jesu, katastrofalni. Mladi ljudi ne samo da to znaju, nego su sve osjetili i na vlastitoj koži. U Bosni i Hercegovini desili su se veliki protesti u 2014. godini. Državno Predsjedništvo je zapaljeno, a tisuće ljudi izašli su na ulice. Rezultat je opet bio isti – razočarenje. Prosvjedi su polako posustali, dok je politička i ekonomska situacija ostala uglavnom ista. Konačno, prije samo mjesec dana u Crnoj Gori su se dogodili veliki javni prosvjedi protiv vlade. Ova vlada je, na ovaj ili onaj način, na vlasti već više od dvadeset godina. Iako brojni, ti prosvjedi još jednom nisu promijenili ništa. Crnom Gorom i dalje upravljaju isti političari. Mnogi su spremni iskazati svoje nezadovoljstvo, ali malo ih posjeduje jasnu ideju o tome što treba mijenjati.

Ima li onda ikakve nade za mlade na Balkanu? To ostaje da se vidi. Na koncu, nezadovoljstvo javnosti i pogotovo nezadovoljstvo mladih je tako veliko da ne bi trebalo puno da se desi nova 2000. S druge strane, mladi na Balkanu toliko su naviknuti na ovakav način života da se čini prilično nevjerojatnim da nešto može promijeniti njihovu želju da prežive u želju da žive. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati kako će se stvari odvijati.

Miloš Davidović, Open Democracy

Pratite nas: facebook-icon   twitter3