Kategorija: BiH

Građanima u Bosni i Hercegovini ne treba nova Reformska agenda… trebaju im reforme

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Matt Field

Pretprošle sedmice sam bio gost u studiju N1 i Zvonko Komšić mi je postavio neka teška i intuitivna pitanja, posebno u vezi sa političkom situacijom i šta to bh. političari trebaju uraditi na putu ka EU. Na nekoliko pitanja, dao sam isti odgovor – „trebaju brzo formirati vlade i raditi na reformama“. Ovo ponavljanje sigurno nije najbolje izgledalo na TV-u. Međutim, ovo je početna tačka svega što treba da se desi u ovoj zemlji. Reforme treba ponovo pokrenuti, a to podrazumjeva formiranje vlasti na svim nivoima, što je prije moguće. Političare čeka puno posla.

Pratio sam brojne političke kampanje, u ovom regionu i na drugim mjestima, i ne pamtim da sam igdje vidio manje fokusa na poboljšanje života građana. Gdje su bili ti konkretni planovi koji će dovesti do prosperiteta, sigurnosti i sreće za glasače? Ako se zagrebe ispod površine izjava „treba nam više radnih mjesta/bolje plate/pravda“, otkrije se tek mali broj ideja. Građani sada očekuju i pozivaju na djelovanje.

Bh. političari ne trebaju uvjeriti samo svoje glasače da su ozbiljni po pitanju reformi. Sve stranke u BiH su u teoriji predane putu ka EU, ali Brisel i zemlje članice ocjenjuju djelovanje potencijalnih kandidata, a ne njihove riječi. U zadnje dvije godine, zbog nedostatka političke volje, malo toga ima za pokazati. Pokaz odlučnosti da se formira vlast na svim nivoima bi bio puno bolji početak novog mandata. BiH ne može priuštiti duge i haotične rasprave.

Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka su, 2014. godine, predvodili napore da se preusmjeri fokus reformi i da se ponovo pokrene kretanje ka EU. Sada je situacija drugačija. Neke refome su uspješno implementirane, a neke nisu, i to zbog nedostatka odlučnosti. BiH je uradila dovoljno da se ponovo pokrene proces priključenja EU. Uskoro će EU objaviti svoje „Mišljenje“ koje ocjenjuje spremnost ove zemlje da se kreće naprijed i koje će podvući prioritete, posebno u polju vladavine prave. Danas nam ne treba nova Reformska agenda. Ono što građanima treba je obnovljena i čvrsta predanost bh. političara na dalje i detaljnije reforme.

Na koje reforme se trebaju usmjeriti? Mišljenje, kada bude objavljeno, treba postati prioritet broj jedan. Ali, puno toga još treba uraditi, i stranke koje razgovaraju o formiranju vlada trebaju raditi na konkretnim idejama koje mogu implementirati. Dobra početna tačka je sagledavanje razloga zbog kojih tako veliki broj talentovanih, obično mladih ljudi, napušta BiH. BiH ima brojne prirodne resurse, a jedan od najvećih su upravo ljudi – samo pogledajte šta sve postižu u cijelom svijetu. Problem je što mnogi moraju napustiti BiH da bi uspjeli. Zašto? Šta se može uraditi?

Podržati otvaranje radnih mjesta i privući kompanije. Jednostavno je previše komplikovano poslovati u ovoj zemlji – BiH je bila na 89. mjestu u Izvještaju o lakoći poslovanja prošle sedmice. Ovo odbija investitore, a samim tim i spriječava rast. Ono što bi pomoglo su poboljšana infrastruktura‚ kako fizička, poput puteva, tako i informatička, poput pripreme za 5G. Pomoglo bi i uklanjanje prepreka poslovanju, kao što su parafiskalni nameti, i smanjenje birokratije pri registraciji firmi. Britanski projekti poput projekta uvođenja jednošalterskog sistema kojim se uspostavlja jedna kontakt tačka za kompanije, zaista mogu napraviti razliku. Pomak na ljestvici u polju lakoće poslovanja privlači investitore i otvara radna mjesta.

Suprotstaviti se korupciji i organizovanom kriminalu, unaprijediti rad sudova. Samo 12% građana BiH vjeruje da su vlasti učinkovite u spriječavanju korupcije. Ozbiljna djela se rijetko pojavljuju pred sudovima, a privredni sudovi jako zaostaju u radu na slučajevima. Slaba i nepredvidiva vladavina zakona, posebno kada je tu uključena i korupcija, šteti građanima i odvraća investicije. BiH ne može ići naprijed a da ne riješi ovaj problem.

Poboljšati javne usluge. Građani, uključujući i one koji napuštaju ovu zemlju, stalno govore o lošem sistemu obrazovanja i zdravstva u BiH. BiH troši procentualno više BDP na zdravstveni sistem od mnogih drugih zemalja u regionu, ali za to pacijenti dobivaju loš kvalitet usluge. Škole i univerziteti trebaju pripremiti studente za izazove i prilike budućnosti, a ne prošlosti, i to uključuje informatičke vještine i vještine rješavanja problema. Svaki građanin ima pravo da zahtjeva kvalitet za novac koji se ulaže u usluge koje oni plaćaju, kao i planove novih vlada za poboljšanje istih.

Restruktuirati loše stojeće javne kompanije. Stotine kompanija diljem BiH su u vlasništvu vlada, od telekoma do apoteka. Velikim brojem njih se slabo upravlja, a većina zaposlenika su članovi političkih stranaka a ne kvalifikovani stručnjaci. Na kraju dana, poreski obveznik, bh. građanin, plaća sve to, višim cijenama ili vladinim subvencijama. Te kompanije se trebaju depolitizirati, njihov menadžment poboljšati, a u nekim slučajevima i privatizirati.

Veliki broj ovih reformi nisu nove. To je zato što su prethodno bile implementirane samo polovično ili nikako. A, puno toga se još može uraditi da se poboljša život u ovoj zemlji.

Dobra vijest je da BiH ima partnere koji joj žele pomoći, uključujući naravno EU, njene zemlje članice, SAD i mnoge druge. Ujedinjeno Kraljevstvo je udvostručilo svoju podršku BiH. Ono što nam treba su partneri, političari i stranke koji su iskreno predani poboljšanju života građana i koji će ovu zemlju staviti na prvo mjesto. Implementacija reformi mora početi što prije. Građani BiH zaslužuju, i treba da zahtjevaju, više i bolje.

(FCO Blogs)

Autor je ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u BiH.

Komšić je loš za BiH, ali dobar za HDZ i druge nacionaliste

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Građani koji su birali Željka Komšića na nedavnim izborima glasali su posredno i za HDZ BiH. Oni to naravno nisu htjeli, ali to je neminovna posljedica ovakvih izbora. Vidjet ćemo, kada se stvari slegnu, da je jedan od glavnih rezultata ovih izbora taj da je možda zadugo propuštena prilika da HDZ odgovara za svoje afere i propuste i zasluženo počne gubiti izbore. Ovako im se daje politička municija kojom će, po potrebi, gađati svoje političke takmace. Nema sumnje da će HDZ i u budućnosti homogenizirati Hrvate i bez problema dobivati izbore kao žrtva patriotske matematičke većine.

Zadnjih nekoliko dana i tjedana dosta je tekstova i razgovora, počesto i autora izvan BiH, koji iz dobrih namjera ali i tragične neupućenosti u složenost odnosa u BiH, pokazuju razumijevanje za ovdašnju ”građansku opciju” i govore da je sve u redu, da je po zakonu, mada su i po tom pitanju mišljenja podijeljena – među stručnjacima, analitičarima, političarima…

Međutim, već sada se može predvidjeti da su najizglednije posljedice Komšićevog ”uspjeha” dodatne podjele, a možda i dugoročna politička kriza. Vlast bi mogla biti blokirana na više nivoa jer je takvo što moguće. Ako blokada i ne bude, ostat će potencijal za političke sukobe i dugoročno nepovjerenje.

Više nitko se niti ne trudi pravdati situaciju time da su (i) bh. Hrvati glasali za ovog kandidata u bilo kojem značajnijem broju i postotku. Nisu. Isprazno je govoriti i o tome je li ovakav izbor urađen po važećim zakonima. Jeste. Treba se prije svega zapitati o posljedicama: da li ovakvo stanje stvari ujedinjuje građane BiH ili ih dodatno dijeli? I to tamo gdje je BiH najosjetljivija i najranjivija – u međunacionalnim odnosima. Dragan Čović kao cinični oportunist sasvim je nebitan u toj priči.

Osim toga, što su dobili oni koji sada imaju ‘svoga’ kandidata u Predsjedništvu? Velikog državnika ili ispraznog šarlatana i bezidejnog populista? Osobu koja će BiH pogurati naprijed ili nekoga ko će i dalje govoriti o prošlosti i svađati se s kim stigne? Svi građani Bosne i Hercegovine, uključujući i one koji su glasali za ovoga kandidata, zaslužuju bolje od lakrdije koja je već sada izgledna.

Gospodin Komšić već ima osam godina staža u Predsjedništvu BiH. Što se to pozitivno desilo u tih osam godina njegovom zaslugom? Živjeti u Sarajevu i govoriti kako voliš BiH najlakša je stvar na svijetu. Treba međutim nešto i uraditi, po mogućnosti konkretno i pozitivno za sve građane i narode, što bi smanjivalo podjele i integriralo društvo. U tom smislu Komšićev izbor u Predsjedništvo doima se kao najgora moguća opcija. Novi član Predsjedništva za četiri godine mandata u Parlamentu BiH nije postavio niti jedno pitanje o bilo čemu. Birači u razvijenim demokracijama takve stvari strogo kažnjavaju na izborima.

Očito je da građani koji su glasali za Komšića nisu uzeli u obzir ove činjenice. Čini se da nisu glasali ZA nešto nego PROTIV nekoga. To radi većina glasača u BiH i to jeste dugoročni problem, koji situacija oko člana Predsjedništva iz reda Hrvata dodatno komplicira.

Predsjedništvo BiH nema velike ovlasti, ali ima simboličku važnost. Već je rečeno, ovakav rezultat ide u korist HDZ-a jer im je uradio predizbornu kampanju za nekoliko narednih izbornih ciklusa, s glavnim argumentom: ”vidite šta nam rade”.

Ovakav izborni rezultat dobar je i za Dodika, koji može nastaviti plašiti svoje glasače bošnjačkim unitarizmom, po principu: ”ako ne budemo jedinstveni, ovo će se sutra dogoditi i nama”. Kao također vješt populist, Dodik će ovo znati iskoristiti, uključujući, ako mu bude potrebno, pravljenje komedije od budućih odnosa u Predsjedništvu. Da li srpski i hrvatski nacionalizam s Komšićem opet imaju svoga ‘korisnog idiota’ u Predsjedništvu? Kakogod, Dodikova agresivna retorika, Komšićeve i Džaferovićeve isprazne nacional-patriotske floskule – sve to garantira novi četverogodišnji rijaliti spektakl u Predsjedništvu.

Najbolji kandidati za Predsjedništvo bili su Boriša Falatar iz Naše stranke i neovisni kandidat Mirsad Hadžikadić. Nažalost, nisu dobili dovoljno glasova, ali je dobro da se u bh. politici pojavljuju razboritiji glasovi i integrirajući koncepti kakvi ovoj zemlji nasušno trebaju.

Komšić je izabran po važećim zakonima, tvrde jedni. Neki drugi reći će da je njegov izbor u Predsjedništvo teška povreda Ustava. Ključno i jedino istinski bitno pitanje je kako ovakav Komšićev izbor utječe na međunacionalne odnose u BiH. Da li je taj utjecaj dobar ili loš? Ljudi koji trezvenije i s manje emocija promatraju stvari znaju da je nažalost ovo drugo.

DD

Jesu li ustavne reforme u BiH nemoguća misija?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Povodom dolaska u BiH, prije četiri godine, nove američke veleposlanice Nj.E. gospođe Maureen Elizabeth Cormack uslijedio je niz poziva znatiželjnih novinara s pitanjem: hoće li uskoro oživjeti ustavna reforma u FBiH? S obzirom da ne znam odgovor na ovo pitanje, objasnio sam samom sebi zašto slutim da je tzv. konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini mission impossible. Pokazalo se da sam itekako bio u pravu, nažalost.[1]

Volio bih, dakako, da me je Nj. E. gospođa Maureen Elizabeth Cormack demantirala nekom novom, sličnom i promišljenom inicijativom, koja bi okupila svojevrsni ustavni konvent i dovela do nužnih ustavnih promjena i u FBiH i u cijeloj BiH. U funkciji obrazloženja ove inicijative podsjetit ću na plemeniti pokušaj posredovanja bivšeg američkog veleposlanika u BiH H.E. gosp. Patricka Moona, koji je okupio neovisni tim stručnjaka tijekom 2013. godine, kako bi uz USAID-ovu logističku podršku postavili na noge prvu domaću ustavnu proeuropsku reformu. Podsjećanja radi, Ekspertnu skupinu su činili: prof.dr.sc. Mirjana Nadeždin–Defderdarević, prof.dr.sc. Kasim Trnka, odvjetnik Krešimir Zubak, pravnik Vehid Šehić i moja malenkost. Suradnici Ekspertne skupine su bili: gospođa Meagan Smith- Hrle, u svojstvu USAID-ove logističarke, i doc.dr.sc. Zlatan Begić, u svojstvu tajnika ES-a.

* * *

U mojoj knjizi Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas[2] objavljena je pod naslovom Ovo je naša reforma, ili od nje neće biti ništa završna riječ, koju sam imao čast izreći, na ceremoniji zatvaranja dvodnevne konferencije o preporukama Ekspertne skupine za ustavnu reformu Federacije BiH, održane u hotelu Sarajevo, 14. i 15. svibnja 2013. godine.

Politička korektnost je podrazumijevala da se u ime Ekspertne skupine, i u osobno ime, zahvalim prvo Nj.E. Patricku Moonu, tadašnjem veleposlaniku SAD u BiH, što je uopće inicirao ustavnu reformu Federacije BiH. Bilo je krajnje vrijeme za remont Federacije, ili riječima Njegove Ekselencije – vrijeme je za bolju Federaciju, kazao sam odmah u uvodu, poručivši onima koji gunđaju zbog njegove inicijative da se zapitaju: zašto je nisu sami inicirali, ili već realizirali? Neki politički subjekti su, naime, od početka bili bezrazložno skeptični i sumnjičavi, mada nisu i ne mogu biti zaobiđeni u procesu ustavne reforme. S razlogom ih se, pak, željelo suočiti s mišljenjem akademske zajednice, strukovnih udruga i nevladinog sektora, kako bi ih se argumentima uvjerilo da je federalna ustavna reforma ne samo moguća, nego i nužnost, pa možda i uvod u niz reformi kako bi se cijela Bosna i Hercegovina tranzitirala iz stanja drijemeža u njezinu europsku budućnost, to jest učinila kompatibilnom s političko-pravnim ambijentom Europske unije.

Zahvalio sam se u ime Ekspertne skupine i Nj.E. Peteru Sorensenu za eksplicitnu potporu ovom projektu, čime je u ime Europske unije posvjedočio da Bosna i Hercegovina u cijelosti može računati na svoju europsku budućnost, dakako pod uvjetom da se bude u stanju samoreformirati sukladno zahtjevnim pravilima o pristupanju EU. U protivnomu ostat će BiH samo u geopolitičkom i zemljopisnom pogledu europskom zemljom i propustit će šansu razriješiti i bosanskohercegovačko državno pitanje i bosanskohercegovačka nacionalna pitanja. Zahvalio sam se, dakako, i svim pojedincima i udrugama koje su prijedlozima u pisanim oblicima ili u razgovorima s nama dali doprinos dijagnosticiranju problema i iznalaženju rješenja koja bi mogla voditi racionalnijem, konzistentnijem i demokratskijem ustroju Federacije. Svi su oni – bili zainteresirani građani ili vršitelji odgovornih političkih dužnosti u općinama, kantonima i na razini Federacije, bili nositelji pravosudnih funkcija ili ugledni članovi akademske zajednice, strukovnih ili nevladinih organizacija – izravno doprinijeli da se namjeravana ustavna reforma smije već nazvati reformom odozdo, a da naše preporuke budu legitimnije, stručnije i konzistentnije. Zapravo smo mi kao Ekspertna skupina moderirali mini javnu predustavnu raspravu, kako bi preporuke bile naoružane solidnom demokratskom legitimacijom. Otuda bi onaj tko ih bude ignorirao, ma iz koje nacije ili političke opcije dolazio, morao voditi računa ne samo o kvaliteti i konzistentnosti preporuka, nego i o vlastitoj (anti)demokratskoj poziciji ukoliko ne prihvati nužnost ustavne reforme.

Dakako, preporuke su rezultat i političkog i stručnog kompromisa. Kada ne bi bile takove, ne bi ni imale nikakve šanse postati ustavno-pravnom stvarnošću u Federaciji, za koju smo predložili da se ubuduće zove Federacija u Bosni i Hercegovini, da ostane federacija kantona/županija/regija, ali i postane zajednica jednakopravnih građana, ma koja ih majka rodila i kako sebe razumijevali u kulturološkome i nacionalnomu pogledu. Kompromis je uostalom suština nove paradigme nenasilja i konsenzualne političke kulture koja je spas za svaku složenu višenacionalnu zemlju, pa i za BiH, ili integraciju kakva je EU. Posebnu sam zahvalnost izrazio sudionicima u radu ove konferencije, jer su tijekom dva dana od nje načinili svojevrsni pred-ustavni konvent, dajući u konačnici, preporukama legitimacijsku potporu i svojim stručnim znanjima i ljudskim integritetima. Dakako, kao Ekspertni smo se obvezali uvažiti mišljenje sudionika Konferencije kako bi preporuke učinili još konzistentnijim prije nego što se zapute tamo gdje im je od samog početka i bilo predviđeno odredište – u Parlament Federacije.

Iskoristio sam ovu prigodu da apeliram i na medije i svekoliku javnost da ovu ustavnu inicijativu prihvati kao šansu za prvu domaću proeuropsku reformu, koja ne podrazumijeva pobjednike i gubitnike, jer bi od reforme trebali profitirati svi bosanskohercegovački građani, bili pripadnici konstitutivnih naroda, ili se ne mogli i ne htjeli takvima izjašnjavati. Nitko ne smije biti apriori zakinut u političkomu i kulturološkomu ili bilo kojem pogledu, nego svatko zaslužuje jednakost u šansama, bio privrženikom starih kolektivnih ili novih skupnih identiteta, ili sljedbenikom višestrukih identiteta. Na ovaj, doista usuglašeni, pristup smo u Ekspertnoj skupini ponosni. Uostalom, živimo u svijetu kulturološkog pluralizma i trans-nacionalnih socijalizacija i integracija, pa je krajnje vrijeme da se i u dijelu BiH i u cijeloj BiH pobjegne čim prije od sindroma jednosti, na jednoj, kao i od sindroma nijekanja bliskosti među nama, na drugoj strani, pojasnio sam. Svi bismo se, zapravo, morali što žurnije ostaviti winner-loser logike, to jest isključivosti bilo koje vrste i početi se orijentirati prema vrijednostima nove paradigme – nenasilja, uvažavanja drugosti, višestrukih identiteta i konsenzualne političke kulture!

Apelirao sam već tada i izrijekom i na sve relevantne političke subjekte u Federaciji da učine ovu reformu svojom, da žurno prionu neodložnom poslu zvanom federalna ustavna reforma. Apelirao sam i na sve prijatelje u svijetu da ne ostave ni Federaciju ni cijelu zemlju na cjedilu, nego da podupru kretanje BiH u pravcu europskih i euroatlantskih integracija putem niza temeljitih ustavnih pro-europskih reformi. Naglasio sam da samo tako se može preduprijediti da BiH ne ostane zamrznuti konflikt u srcu Europe, to jest da postane punopravna članica euroatlantske obitelji naroda i država, kako bi u konačnici mogla biti normalnom zemljom, lijepom i u kulturološkomu i političkomu koliko je danas samo u zemljopisnom pogledu.

* * *

U ovoj knjizi nalazi se pod naslovom Posljednja politička šansa i moje obraćanje u svojstvu člana Ekspertne skupine na proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH, 24. lipnja 2013. godine, kada mi je pripala zadaća da obrazložim dio preporuka koji se bavi odnosima Federacije i države BiH sa svijetom. Apelirao sam i tada na one koji su naoružani političkim legitimitetom da na naše preporuke gledaju kao na inicijalnu pomoć za pokretanje ustavne reforme koja bi Federaciju, a potom i cijelu zemlju zaputila naprijed, ka Europskoj uniji, ka izvjesnijoj budućnosti unutar ovoga kruga zemalja razvijenije političke kulture. Nažalost, na ovoj proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH je samo formalno prihvaćena ideja ustavne reforme, s neskrivenim predumišljajem da se sinergijskom akcijom spriječi ustavna reforma. No, ostalo je zabilježeno da je barem formalno u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije, 24. lipnja 2013. godine, naš trud u ES-u dobio neki svoj epilog.

Mi smo kao ES u potpunosti ispoštovali ugovornu obvezu s USAID-om: prvo, da izradimo preporuke i pripremimo međunarodnu konferenciju o njima, i; drugo, da obiđemo Federaciju uzduž i poprijeko i obavimo konzultacije sa svim relevantnim političkim subjektima, dijelovima akademske zajednice i NGO-sektora. Potom smo dorađivali preporuke, sukladno onomu što se čulo na Konferenciji od 14. i 15. svibnja 2013. godine u Sarajevu. Potom smo Preporuke proslijedili Parlamentu Federacije, to jest njegovom Zastupničkom domu, koji je 24. lipnja 2013, usvojio zaključak kojim je službeno započet proces ustavne reforme Federacije BiH. Zastupnički dom je čak ovom prigodom službeno obvezao njegovu Ustavnu komisiju da pripremi nacrt Ustava FBIH, a ona je zamolila sve političke stranke zastupljene u federalnom Parlamentu da dostave svoje primjedbe na preporuke, a nas u ES-u da ih respektiramo i da pripremimo radnu verziju nacrta Ustava do 30. rujna ove godine. Mi smo kao Ekspertna skupina održali tijekom lipnja i srpnja niz javnih tribina u velikim regionalnim centrima u Federaciji, primjerice u Bihaću, Tuzli, Zenici i Mostaru, te dostavili radnu verziju Ustava Federacije u BiH do 30. rujna.[3]

Ispred Ekspertne skupine imao sam prigodu ponovo imati završnu riječ pa sam izravno apelirao u Parlamentu Federacije BiH 24. lipnja 2013. na izabrane zastupnike da prosto posvoje naše preporuke na način i u formi koju smatraju adekvatnom, te tako oficijelno otvore proces ustavnog preustroja Federacije BiH. Kazao sam im otvoreno da i na preporuke i na Ekspertni tim kojeg je oformilo američko veleposlanstvo mogu gledati kao na posredovanje i posrednike – one koji u ime struke, pravne i politološke, akademske zajednice i NGO-sektora pružaju dobre usluge (engl. good services), govoreći jezikom međunarodnog pregovaranja. Nuđenje dobrih usluga je, naime, posebna metoda međunarodnog pregovaranja usmjerena na aktivno traženje rješenja nekog sukoba. U pravilu se pri angažmanu tzv. treće strane radi o intervenciji u momentu kad postaje očigledno da bez ove vrste posredovanja ne bi strane u konfliktu bile u stanju iznaći snage za kompromise koji su nužni. Treća strana mora zbog toga biti nepristrana i neutralna, jer se nalazi u ulozi facilitatora (engl. facilitator), tj. onoga koji pruža dobre usluge. U svakom slučaju, naše preporuke nisu zamišljene da nanesu štetu bilo komu, nego da od njih imaju koristi svi građani i narodi u Federaciji. Onima kojima se neke preporuke ne dopadaju imaju, ili imat će prilike iznijeti svoju kontra-argumentaciju.

Iz profesorskog kuta gledajući, podsjetio sam zastupnike da su pregovarači često u dvojbi da li da vode tvrde pregovore, ili trebaju izbjeći konflikte s drugom stranom, čineći koncesije i ustupke. Podsjetio sam ih kako je svojedobno na Harvardu razvijen model pregovaranja zasnovan na načelu da pregovaranje ne treba biti ni tvrdo ni meko, nego i tvrdo i meko, dakle usmjereno na traženje zajedničkih dobitaka, te da se zajednički utvrde fair standardi koji vode mogućnosti postizanja koristi ili dobitka za sve strane u pregovorima. I unutar tzv. unutarnjih pregovaranja moraju se koristiti metode koje koriste svima, jer omogućuju postizanje sporazuma. Da bi se u bilo kojim pregovorima postigao časni kompromis nužno je: a) uvažiti do moguće granice legitimne interese pregovaračkih strana; b) voditi pregovore tako da rezultiraju u pravednom i miroljubivom rješavanju konflikata; c) težiti rezultatima koji će ostvariti dugoročno dejstvo; i d) imati za posljedicu unapređenje odnosa između pregovaračkih strana. Ekskurzija u svijet međunarodnog pregovaranja nije bila, dakako, puka profesorska egzibicija, nego je imala svrhu upozoriti kako umijeće pregovaranja podrazumijeva da se pregovori ne bojkotiraju unaprijed i na slijepo, te da se ne vode na osnovu čvrsto unaprijed zauzetih polaznih pozicija, nego da se vode što je moguće stručnije rasprave i o dobrim i lošim stranama, tj, razlozima za i protiv određenih rješenja. Otuda je moja molba bila svima njima: ne ukopavajte se u tzv. zakovane pozicije, bile one političko-ideološke, ili nacionalne provenijencije, jer tako smanjujete prostor za prilagođavanje pregovaračkom procesu. Ne inzistirajte, kazao sam im, na nametanju vlastite volje drugome, jer tako smanjuju te šanse da se suparnička strana mijenja. Umjesto ukopavanja u pregovore, potrebno je, dakle, težiti kompromisu i biti spreman na ustupke, kako bi se na kraju postigao prihvatljiv uspjeh za sve strane u pregovorima. Svaki demokratski političar zna, podsjetio sam i na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, kako se mora upustiti u kompromise, jer bez principa kompromisa nisu mogući principi demokracije!

Nažalost, sve je bilo uzaludno. U BiH se treba učiti da bosanskohercegovačka neupitna kulturološka pluralnost i očigledna višenacionalnost nisu drugo do datost, činjenice prema kojima se svi moraju odnositi s poštovanjem. Nije bosanskohercegovačka poslijeratna drama u tomu što smo zemlja s brojnim identitetima, nego što se ne umijemo gospodski i razumno nositi s tom činjenicom, što patimo od sindroma jednosti ili od sindroma nijekanja bliskosti među nama, što ne razumijemo filozofiju i praksu novih identiteta i višestrukih identiteta, što smo eutanizirani i onesposobljeni za kulturu alteriteta. Umjesto potrage za kulturom življenja u obzoru paradigme nenasilja, u BiH se, nažalost, i dalje skoro svi utrkuju da u miru dovrše ratove, to jest ostvare nemoguće ratne ciljeve. Krajnje je vrijeme da se u BiH odustane od ratnih retorika i ciljeva, te počne učiti upravljati našim razlikama.

Uzaludno je bilo i što sam na samom kraju mojega obraćanja zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH zamolio da se pri odabiru njihovih odluka ne vode ni emocijama ni predrasudama, ni željom za kontraproduktivnim nadbijanjem, majorizacijom i diskriminacijom, pogotovu ne ništenjem ili ponižavanjem bilo kojih identiteta, bili oni stari – vjerski i nacionalni, ili novi – politički i rodni. Uostalom, kazao sam im, ukoliko ste u ma kojoj konstelaciji u većini, sukladno paradigmi nenasilja nemate veća prava, nego samo veću odgovornost prema onima koji su u manjini. Ukoliko budete tako radili tijekom predstojećih ustavnih promjena i druge biste poučili da je kompromis časna metoda političke borbe. Tako bismo se i mi u BiH počeli micati i ka kulturi međusobnog uvažavanja i konsenzusnoj političkoj kulturi, koja je ključna metoda za održivi društveni ugovor o opstojnosti bilo koje višenacionalne zajednice. Ove vrste zajednice, naime, opstaju na dužu stazu samo ako su izraz slobodne volje konstitutivnih sastavnica –slobodnih naroda, odnosno slobodnih građana tih naroda. Po uzoru na EU, ili Švicarsku, primjerice, nužno je zbog toga raditi na stvaranju (drago)voljne političke zajednice, ili voljne nacije, ne niječući niti jedan bosanskohercegovački identitet. Drugog puta nema, ili se radi o već viđenom u zloćudnim formama unitarističkih i secesionističkih tlapnji i iluzija…

* * *

U Bosni i Hercegovini je na djelu retradicionalizacija, koja ima za cilj održavanje paralelnih svjetova uz pomoć kulture nadbijanja i po cijenu zaustavljanja kretanja zemlje u pravcu europskih i euroatlantskih integracija. I tako će, vjerojatno, biti sve dok i u akademskim i političkim narativima dominiraju metode i paradigme nasilja, političkoga, pravnog i kulturološkog, koji suspendiraju ili odlažu na neodređeno vrijeme promišljanje i primjenu konsenzualnih metoda upravljanja razlikama. Zbog toga i jest najvažnija zadaća dekonstruirati bosanskohercegovačke neadekvatne akademske narative i politike, bilo da su separatističkog ili tzv. patriotsko-unitarističkog, centralističkog naboja i sadržaja, posve svejedno. Takvo što je poduzeto i u komentarima istraživanja o hrvatskom pitanju u BiH, kojega je inicirala i sprovela Konrad Adenauer Stiftung, 2013. godine, kada je niz autora ukazalo na međusobnu isprepletenost svih bosanskohercegovačkih nacionalnih pitanja. I u mojemu komentaru se implicite i explicite ustvrdilo kako je hrvatsko pitanje, zapravo, i bošnjačko i srpsko i bosansko-hercegovačko.[4]

U mojemu komentaru Hrvatsko ili ‘die sogenannte Frage’ se i izrijekom kazalo kako je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji ciljno svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije, i/ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanje BiH kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. Dakako, tim se putom definitivno ostaje zarobljeno unutar paradigme nasilja i potiranja manjinskih identiteta. Pretpostaviti je da je razlog tomu što se u BiH, posebice na bošnjačkoj i srpskoj strani, iako iz različitih pobuda, zadovoljilo pasiviziranim zamrznutim konfliktom, pa se blokira svaka smislena potraga za njegovim nadilaženjem putem transnacionalnih i transentitetskih pulsacija (socijalizacija), čime se i odlaže mogućnost izgraditi voljnu političku zajednicu konsenzusnog tipa (koja respektira i hrvatsko pitanje). Do toga je koncepta, inspiriranog brojnim rješenjima iz Acquisa (pravna stečevina Europske unije) i konsenzusnom kulturom drugih složenih država, posebice demokracijom suglasja u Švicarskoj konfederaciji (Konkordanz) nužno doći, u protivnom politički procesi mogu završiti u involutivnim, retrogradnim pojavama, te dovesti do disolucije BiH. Zbog toga je potrebno pažljivo proučiti što se poručilo BiH u Rezoluciji Europskog parlamenta od 6. 02. 2014. u izvješću o napretku BiH za 2013. godinu. U ovoj rezoluciji Europski parlament pozdravlja, između ostalog, šest točaka sporazuma koji je postignut u Bruxellesu 1. listopada 2013. godine, ali žali što centralističke snage opstruiraju njegovu provedbu, te naglašava da je važno slijediti načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH-a u EU. U tih šest točaka najvažnije su dvije neispunjene obveze: a) izgradnja sustava koordinacije, kako bi se sa svijetom, uključivo s EU, govorilo jednim glasom, b) implementacija odluke Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci.[5]

Potom su, nažalost, uslijedila spinovanja od strane domaćih spin majstora kako bi se pod izlikom potrage za novim pristupom Europske unije BiH, potisnula u stranu preuzeta obveza poštovanja načela federalizacije/kantonizacije, koja su možda od sudbonosne važnosti za cijelu zemlju. Time se i definitivno potvrdilo kako nikakve ozbiljne potrage za nadilaženjem zamrznuta konflikta u BiH i nema, osim što je početkom travnja 2014. godine u Sarajevu potpisana Zajednička izjava stranaka bliskih Europskoj pučkoj stranci (EPP) iz Bosne i Hercegovine o europskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi. (Potpisnici Zajedničke izjave su čelnici pet političkih stranaka, koji bi se mogli, kad bi htjeli, postarati za implementaciju potpisanog…) Zajednička izjava je u osnovi veoma izbalansirani dokument desnog političkog centra koji je nastao pod pokroviteljstvom EPP-a i uz strpljivu moderaciju Konrad Adenauer Stiftung. Nažalost, naložena je skepsa i nužno je sumnjati, zbog neskrivenih međusobnih animoziteta i neiskrenosti u općenjima potpisnica s bosanskohercegovačke strane, da su se one uopće u stanju pridržavati vrijednosti i načela potpisane deklaracije.

* * *

U BiH se još uvijek izbjegava javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo, iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje. Do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bosanskohercegovačka nacionalna i politička pitanja može se doći samo temeljem transnacionalnih i transentitetskih suradnji, temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primjenu metoda upravljanja razlikama. Ovim se pristupom ne dovode apsolutno u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali se želi izrijekom upozoriti da se jednakost građana manjinskih nacionalnih i etničkih skupina dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju skupni identiteti i skupne razlike i ne omogućuje balans između metoda većinske i zastupničke demokracije. Utoliko je krajnje opasan zahtjev za ukidanjem kantona, ili ukidanjem domova naroda u Federaciji, i to pod geslom jednake važnosti glasa svakog građanina. Takvo što je opravdano demonstrirati u zastupničkim /predstavničkim domovima, ali se od domova ili vijeća naroda ne smiju praviti paralelni zastupnički domovi, jer bi se tako odustalo od mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interesa (identitarnih, jezičnih, obrazovnih), ali i zaštite elementarnih ekonomskih interesa i razvojnih pitanja, prevažnih za svaki politički narod u višenacionalnoj zajednici…

Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama (primjerice, unutar koncepta institucionalne jednakopravnosti za takvima kakvi su paritet, veto, vitalni interesi…), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). U protivnom, ukoliko se u tzv. konsocijacijskim situacijama ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, ne može se izbjeći nametanje vrijednosti većinske etničke/nacionalne zajednice manjinskoj zajednici. U tom slučaju su na djelu mehanizmi i metode prisilne asimilacije ili nasilne integracije, koje su najkasnije s prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao nadvladane metode stare paradigme ili paradigme nasilja.

* * *

U (post)modernom svijetu nove paradigme se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega se stiglo, ili stiže putem političke kulture priznavanja kulturoloških pluralnosti, odnosno upravljanjem etničkom /nacionalnom pluralnošću. Otuda je naložen veliki oprez pri opravdanim dekonstrukcijama neoliberalnih pojava unutar EU-pozajedničenih politika, ili propitivanju i samih temelja i temeljnih pojmova unutar EU, uključivo i propitivanja svakojakih negativnih popratnih pojava tijekom procesa približavanja EU. Niukojem slučaju, naime, ne bi se smjela dovoditi u pitanje EU kaoprojekt mira, niti njezin ustroj temeljem načela supsidijariteta, harmonizacije ili solidarnosti. Jednostavno iz razloga što takvih mehanizama nije nikada bilo u povijesti nijedne druge imperije, ili saveza država, to jest što je EU sa svim njezinim manama sui generis tvorevina, u kojoj se odvijaju i procesi tzv. transnacionalnih pulsacija, interakcija i socijalizacija, to jest nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja.

Uz ovu vrstu uočavanja, posve je potom opravdano, pa čak i nužno razlikovati procese europeizacije, sustavne dubinske prilagodbe potencijalnih članica EU putem preuzimanja pravne stečevine ili pravnog nasljeđa EU, od nevoljnog i samo formalnog povezivanja s EU ili „EU-izacije“. Nažalost, bosanskohercegovačke kvazi-elite nisu voljne i sposobne prihvatiti novu, EU-paradigmu, jer takvo što podrazumijeva i novi mentalitet i europeizirane politike u najvažnijim oblastima života, u njihovim kompleksnim značenjima i nerijetko proturječnim izvedbama. Umjesto ove vrste izazova, tzv. političke elite, ili još preciznije domaće oligarhije su se odlučile zadržati BiH kao zemlju zamrznuta konflikta u njihovom zarobljeništvu, u involutivnom sunovratu u vlastitu lošu prošlost.

Onemogućujući joj postati dijelom modernoga svijeta, onomu u kojemu je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta, i izrijekom kazano –postati punopravnom članicom EU, u BiH će se nastaviti umiranje na rate po nekom sličnom scenariju kao pri kraju postojanja bivše SFRJ. I na samom kraju, BiH je još u svojoj pred-političkoj, ili osmanlijskoj fazi (Urs Altermatt), glede svijesti o nužnosti europske autorefleksije i izgradnje funkcionalne pravne države. U njoj se misli i djela pretežito u kategorijama pred-političke zajednice i do ideje i prakse političke zajednice se može eventualno stići tek mukotrpno i uz velika naprezanja. Prijeko potrebnu konsolidaciju nije moguće postići u ovom trenutku ni s onima koji privode kraju etnokratske revolucije, pa mogu zamisliti BiH samo kao prosti zbir triju nacionalnih država, ali ni s onima koji zagovaraju građansku BiH i istovremeno nemaju sposobnosti i volje priznati višenacionalnu kompoziciju BiH kao njezinu trajnu odrednicu i kvalitetu.

Ostaje, dakako, ključni problem što odgovorna konsocijacijska demokracija podrazumijeva zajedničku viziju, dogovor i ambiciju očuvanja zemlje u njezinim granicama i kapacitetima i orijentaciju ka stvaranju pluralne, političke i voljne zajednice. Bosanskohercegovačke pseudo-elite, pak, zamajavaju građane širenjem iluzija o BiH kao jednonacionalnoj zemlji, ili prizivanjem njezine disolucije. Poslije svega se, vjerojatno, suvišno i pitati: je li moguć konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini?

Naime, ako nije bio moguć ni uz podršku tako važne zemlje kakva je SAD, preostaje nam tek sumorno zaključiti: ma koliko bio nužan, konstitucionalni re-design u BiH je do daljnjega mission imposible.

[1] Iz knjige: Lasić M., AVANTI DILETANTI. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016.

[2] Lasić, M., Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic, Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2014.

[3]Vidjeti kompletnu dokumentaciju koju je objavio Zastupnički dom Parlamenta Federacije u CD i print verziji „Reforma Ustava Federacije BiH: a) Kritička analiza opravdanosti ustavnih promjena; b) Preporuke Ekspertne skupine; c) Dostignuti stupanj priprema za promjenu Ustava“, Zastupnički dom FBiH, Sarajevo, studeni 2013.

[4]Vidjeti u zborniku objavljenom na b-h-s i engleskom jeziku: Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, Europska akademija i Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo, 2014.

[5] Rezolucija Europskog parlamenta od 6. 2.2014. o izvješću o napretku BiH za 2013., 2013/2884

Izmišljanje historije: slučaj Republike Srpske

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Miloš Perović

To da je produbljavanje podjela među narodima u BiH osnovni cilj tamošnjih nacionalističkih elita nikome nije neka vijest. Ali način na koji se taj projekat provodi kroz osnovne škole u manjem bh. entitetu svakako zaslužuje pažnju.

Novi udžbenik iz istorije za učenike devetog razreda osnovnih škola u Republici Srpskoj obrađuje noviju istoriju ovog bosanskohercegovačkog entiteta. Interpretacija događaja iz Drugog svetskog rata, ali i potonjeg rata u BiH, iz vizure autora udžbenika Dragiše D. Vasića izazvala je kosternaciju u drugim delovima ove države. U potpunosti naslonjen na propagandnu matricu srpskog nacionalizma, autor simptomatičnog imena i prezimena1 se u ovom udžbeniku bavio revizijom istorijskih događaja na području Bosne i Hercegovine u 20. veku iz ideološke vizure četništva. Posebno je ovo zastupljeno u lekciji koja je naslovljena “Antifašistički pokreti otpora i rat u Jugoslaviji od 1941. do 1943. godine” koja u samom naslovu sadrži istorijski falsifikat sugerišući da je na prostoru Jugoslavije u toku rata delovalo više od jednog antifašističkog pokreta.

Kroz ovu lekciju reprodukuju se sva dostignuća srbijanskog istorijskog revizionizma koji se tiču delovanja četničkog pokreta u Drugom svetskom ratu. Iako je revizija interpretacije događaja iz Drugog svetskog rata postala norma izglasavanjem tri ključna akta u pojedinim evropskim telima2 , rehabilitovanje četništva u oficijelnoj srpskoj istoriografiji predstavlja jedinstven primer istorijskog revizionizma na tlu Evrope. Naime, u raznim evropskim državama možemo naići na rehabilitovanje lokalnih fašističkih organizacija iz spornog perioda, međutim nikad nigde jedan (proto)fašistički pokret nije odlukom u najvišem predstavničkom telu države proglašen antifašističkim kao što je slučaj u Srbiji. Ova bezočnost koja služi prvenstveno rehabilitaciji onih ideja koje su uzrokovale poslednji rat na prostoru bivše Jugoslavije, tako se sistematski ugrađuje u obrazovni proces u Srbiji. Svoj ekstremniji oblik ovaj narativ poprima u Vasićevom udžbeniku, u onoj meri u kojoj je nacionalizam rukovodstva Republike Srpske ekstremnija varijanta svog pandana u Srbiji.

Raspad Jugoslavije i ratne događaje u potonjoj deceniji 20. veka, autor tumači po istom ideološkom ključu koji u potpunosti reprodukuje srpsku nacionalističku propagandu iz toga perioda. U tom smislu, Vasićeva knjiga predstavlja samo svođenje svetonazora iz kog je pisana knjiga Istorija Republike Srpske Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića u formu nastavnog sredstva za osnovnoškolce. Naime, ova dva pregaoca na polju nacionalne misli napisala su ovu knjigu 2015. godine po direktnoj narudžbini Milorada Dodika i njegove vlade, te je osnovna intencija prilikom njezinog pisanja bila da se nacionalističkom narativu na kojem počiva Republika Srpska da nekakva forma naučnosti.

Projekat nacionalističke “elite”

Nakon početne skromne namere da se knjiga štampa u 300 primeraka koji bi bili distribuirani institucijama RS, promocija njenog drugog izdanja odvija se pre svega u Srbiji i za njeno objavljivanje i raspačavanje zadužen je časopis Nedeljnik, koji od svoga osnivanja prednjači na polju promovisanja onog tipa istorijskog revizionizma koji čini nukleus ove publikacije. Knjiga je sada štampana u grandioznih 30.000 primeraka koji su besplatno dobijani kupovinom Nedeljnika, sa namerom da ona, po rečima izdavača, “bude dostupna svakoj srpskoj porodici u dijaspori i da se deli besplatno”. Ovaj podatak, stoga, ne ostavlja mesta za sumnju da je sadržaj i plasman ove publikacije osmišljen projekat srpske nacionalističke “elite” koja kroz pseudonaučnu formu danas pokušava revitalizovati iste ideje koje je u bliskoj prošlosti bezuspešno pokušavala ostvariti čelikom i olovom.

No, vratimo se na Vasićev udžbenik. Navodeći da je “u Jugoslaviji 1941. godine, pored četničkog, nastao i razvijao se još jedan antifašistički pokret”, autor ističe da je “partizanski pokret u svojim prvim godinama bio po svom sastavu uglavnom srpski”, te da je vođstvo partizana naročito isticalo savez sa SSSR-om “imajući u vidu tradicionalne veze srpskog i ruskog naroda”. Tako je dugogodišnja tendencija nacionalizovanja antifašističke borbe i partizanskog pokreta dobila svoju verziju i u Vasićevom udžbeniku. Partizanski pokret se, bez obzira što je predstavljao potpuni ideološki opozit današnjih upraviteljima Republike Srpske, ipak koristi kao sredstvo kojim se dokazuje nacionalistički mit da je “naš narod” oduvek bio na pravoj strani istorije. Tako se izrazito jugoslovenski, nadnacionalni karakter NOB-a ovom retorikom nacionalizuje i postaje srpski.

Oslanjajući se na istovetnu metodologiju, vlasti ovog bh. entiteta u potonje dve godine koriste obeležavanje godišnjice bitke na Kozari kako bi mrtve partizane prevodile u vlastiti tabor. Govoreći na ovom skupu Milorad Dodik je ponovio sve bitne mitove srpskog nacionalizma koji se neprestano ponavljaju u potonje tri decenije. Dominantno mesto u njegovom govoru zauzimao je mit o Srbima kao žrtvama istorijskih događaja, koji i inače predstavlja centralnu tačku srpske nacionalističke mitologije. Tako je Jugoslavija bila “velika greška i zabluda” srpskog naroda zbog koje je stradao u potonjim ratovima, baš kao što je na Kozari srpski narod u Drugom svetskom ratu bio žrtva Nemaca i ustaša (koje su činili Hrvati i Muslimani) čija je namera bila da Srbe pobiju i pokrste.

Zapišavanje teritorije

Po istoj dodikovskoj analogiji partizanska borba na Kozari bila je borba srpskog naroda za opstanak koja svoj kontinuitet ostvaruje uspostavom Republike Srpske kao miroljubive težnje srpskog naroda da opstane u neprijateljskom okruženju susednih naroda koji mu oduvek žele zlo. No, da je ovo osmišljena strategija nacionalističkih krugova koja prevazilazi pamet Milorada Dodika, pokazuje i namera Srpske pravoslavne crkve da izgradi crkvu na partizanskom spomen kompleksu Tjentište koje čuva sećanje na Bitku na Sutjesci. Prethodno je SPC učinila sličnu stvar i u blizini spomenika partizanskim borcima na Sremskom frontu. Tako je SPC svoju poznatu strategiju tzv. zapišavanja teritorije u okviru koje podizanjem verskih objekata obeležava teritorije koje u njenoj vizuri pripadaju imaginariju koji se zove “srpstvo” prenela i na polje ideologije prevodeći komuniste u pravoslavlje.

Kako zapravo stoje stvari u Republici Srpskoj na polju sećanja na Drugi svetski rat svedoče brojni spomenici četnicima i četništvu podignuti u bližoj prošlosti, među kojima se kao jedan od bizarnijih primera ističe nedavno podignuti spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću pokraj Banja Luke. Naime, ovaj četnički komandant iz toga kraja bio je poznat po tome što je uspostavio saradnju sa ustaškim vlastima u svrhu koordinisane borbe protiv antifašista, čemu svedoči i dokument potpisan u Banja Luci 23. maja 1942. godine kojim su se četničke snage pod njegovim vođstvom obavezale na odanost tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ovaj primer svakako najvernije oslikava oficijelnu percepciju Drugog svetskog rata u Republici Srpskoj i na najbolji način demistifikuje svojatanje partizanskog antifašizma od strane tamošnjih vlasti. Ono što je nedvojbeno jeste da kroz institucije Republike Srpske živi najekstremnija varijanta srpskog nacionalizma, ona koju institucije Republike Srbije pod unutrašnjim i spoljašnjim pritiscima ne mogu otvoreno da promovišu. Što kompenzuju permanentnim ohrabrivanjem i pomaganjem tog procesa u ovom bh. entitetu. Vasićev udžbenik samo je pseudoistoriografsko uobličenje ove politike.

  1. Dragiša Vasić (1885.-1945.) bio je, uz Stevana Moljevića, glavni ideolog četničkog pokreta i smatran je zamenikom Draže Mihailovića u prvim godinama rata. 
  2. Rezolucija Saveta Evrope 1096 iz 1996., Rezolucija Saveta Evrope 1481 iz 2006. i Rezolucija Evropskog palamenta od 2. aprila 2009. godine o evropskoj savesti i totalitarizmu.

(Bilten)

Foto: Wikimedia

Trajni status quo u BiH

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Dragan Markovina

Iako je čak i najpovršnijim promatračima jasno kako je Daytonski sporazum tek zamrznuo ratni konflikt, ne riješivši ništa suštinski, a k tome i nagrađujući ratne zločine te ostavljajući politike i stranke koje su dovele do rata i vodile ga da i dalje nastave voditi politički život u Bosni i Hercegovini – mnogi se i danas čude nepomičnosti bosanskohercegovačkog društva, jednako kao što se i mnogi naivno nadaju kako će do neke promjene doći. Točnije, da će iz ničega nastati nešto, iako je čitav srednji vijek potrošen na alkemiju bez ikakvih vidljivih rezultata. Društvo i država koji su na ovakav način, u Daytonskom sporazumu duboko nepravedno ustrojeni i isključivo po etno-nacionalnom ključu, ne mogu se nikako drugačije razvijati nego u smjeru daljnjeg jačanja nepravdi i nacionalizma.

Imajući to u vidu, naprosto je smiješno kako se svaki izbori predstavljaju kao historijski i kako najveći dio građana svaki put padne na istu foru i otkliže u opću histeriju kad jednom krene kampanja. Koliko god oni koji žele dobro Bosni i Hercegovini, to jest da ona u najmanju ruku nastavi egzistirati kao država – živjeli u iskrenom strahu da bi rezultat izbora za predsjedništvo mogao voditi ka daljnjoj dezintegraciji i nestanku zemlje, to naprosto nije točno. S jedne strane iz razloga što je zemlja ionako maksimalno dezintegrirana, s druge što oni koji o tome najsnažnije govore, poput Dodika, savršeno žive i fukcioniraju upravo u ovoj nepomičnosti i s treće strane što Bosna i Hercegovina predstavlja zapravo međunarodni protektorat, a ta se međunarodna zajednica ne može dogovoriti oko ničega, a najmanje oko njezine budućnosti, niti ju je za ove prostore posebno briga danas.

Postoji naravno i još jedan, četvrti razlog zbog kojeg ne bi trebalo biti mjesta nikakvim nervozama i uzbuđenjima, a to je struktura glasova koja je ostala praktično neizmijenjena od 1990. do danas. Pustimo rezultate glasanja za članove predsjedništva; oni za ovo o čemu govorim nisu reprezentativni, jer su mnogi glasali iz računa. Umjesto toga treba pogledati glasove za Parlamentarnu skupštinu BiH, da bismo shvatili da je broj ljudi koji glasaju za lijevo-liberalne građanske stranke isti već 28 godina i kreće se oko 20%, koji postotak gore ili dole. Dakle 80% građana Bosne i Hercegovine sve ove godine podupire nacionalizam kao stvarnost i način života i u tome ih ništa nije omelo. Ni užasi rata, ni jednako iscrpljujuća besperspektivnost poraća.

Moment zbog kojeg se mnogim površnijim promatračima čini da se nešto novo događa odnosi se na izbor Željka Komšića u predsjedništvo zemlje kao člana iz reda hrvatskog naroda te na brojne prosvjede kojima je taj izbor praćen u Hrvatskoj, ali i u većinski hrvatskim krajevima u BiH. Ovo je tim čudnije, s obzirom da je Komšić odradio već dva uzastopna mandata na toj poziciji, na kojoj se nakon njih nalazio Čović i jednako se ništa u oba slučaja nije dogodilo što bi utjecalo na političku realnost zemlje.

Prije nego pređemo na analizu konkretnog slučaja, čitatelje vrijedi uputiti da se u Bosni i Hercegovini trenutačno sukobljava pet političkih vizija budućnosti. To su tri nacionalističke vizije, potom vizija državotvornog nacionalizma i na kraju vizija iskrenog i modernog građanskog društva. Četiri su pozicije posve jasne, ali je državotvorni nacionalizam s obzirom na teško prihvaćanje činjenice da on doista postoji, još uvijek bazično neosviješten.

Pozicija srpskog nacionalizma je očita. Ona je od prvih višestranačkih izbora bila i ostala secesionistička, posvećena zaokruživanju i kasnijem etničkom čišćenju zaokruženog teritorija, da bi se danas kretala od otvorenog secesionizma, do spremnosti na minimum konsenzusa oko funkcioniranja države, ali koja bi bila svedena na ulogu fikusa, nauštrb entiteta. To što su u tom procesu, osim ostalih u Republici Srpskoj, praktično obespravljeni i svi Srbi u Federaciji, ovu poziciju ne zanima.

Hrvatski nacionalizam, svjestan vlastitih demografskih ograničenja i s realnim strahom od daljnjeg pada postotka hrvatskog stanovništva, koji je utemeljen, jer praktično svi Hrvati imaju hrvatske pasoše i građani su Europske unije u koju se masovno iseljavaju, nakon što su iscrpili mogućnosti zaposlenja u Hrvatskoj – pokušava zadržati razinu prava zagarantiranu u Daytonu te na ovaj ili onaj način ostvariti ideju nekakvog trećeg entiteta. Točnije ideju da teritorijem na kojem čine većinu neupitno i zauvijek upravljaju, kao i da im se nitko ne miješa u izbor člana predsjedništva i članova Doma naroda.

Bošnjački nacionalizam je najteže prepoznati, i to iz dva razloga. S jedne strane zbog toga što je po prirodi stvari inkluzivan, jer se zalaže za unitarnu državu i ima svijest o tome da je broj Bošnjaka po zadnjem popisu neznatno prešao 50%, što je vjerovatno nehotice izletilo i samom Bakiru Izetbegoviću po okončanju izbora. S druge pak strane, zbog svijesti o tome da je unitarna država objektivno neostvariva, on se umnogome preklapa s četvrtim, državotvornim nacionalizmom.

On čini ključ za razumijevanje problema izbora Željka Komšića. Njega možda nije lako uočiti iz pozicije nekoga tko živi u Bosni i Hercegovini i traumatiziran je ratnim secesionizmima srpskog i hrvatskog nacionalizma, ali je iz pozicije nekoga tko živi u Hrvatskoj toliko očit da je čudno koliko ga je malo ljudi spremno imenovati takvim. Njega zagovaraju dobrim dijelom ljudi koji se doživljavaju kao ateisti i zastupnici sekularne države, pa čak i ljevičari, ne uočavajući paradokse bivanja na tim pozicijama i istovremenog glorificiranja države kao takve. Na isti način na koji se u Hrvatskoj ZAVNOH prihvatio tek u dijelu ostvarenja državotvorne misije, ovdje se tako promatra i ZAVNOBiH, bez ikakvog ulaska u njegovu bit. Jednako tako, kao što se u Hrvatskoj od strane nacionalista traži potvrda ljubavi prema domovini i njezinim simbolima, isto se traži i u BiH. Kao da glorificiranje države i domovine nisu eminentno desne politike. Isto tako, kao što se u Hrvatskoj na nacionalističkim temeljima ostvaruje kult nogometne, a potom i svih drugih reprezentacija, identičan se proces događa i u Bosni i Hercegovini, pa tako kao što odjednom svi prate i navijaju za klub u kojem igra Luka Modrić, ovdje svi prate klub Edina Džeke. Pogubnost tog državotvornog nacionalizma je u tome što on sebe uopće ne doživljava kao nacionalizam, nego kao nešto posve normalno, racionalno i očekivano, pa se onda ili iskreno čudi, ili s vremenom počinje aktivno mrziti sve one koji ne dijele oduševljenost prema državnim simbolima i mitovima. Glasovi koje je Željko Komšić dobio na izborima mahom su izraz ovog osjećaja, uz naravno dio glasova istinskih bošnjačkih nacionalista te dijela Hrvata ljevičara kojima je HDZ-a preko glave. Međutim, naivnost ovakvog izbora leži u odbijanju prihvaćanja činjenice da Komšićev ulazak u predsjedništvo neće ništa promijeniti, kao što nije ni ranije, osim što će dodatno ojačati Dragana Čovića i HDZ. To je proces koji se upravo dešava u Mostaru, gradu koji čini lakmus-papir za razumijevanje i uopće ocjenu odnosa između Bošnjaka i Hrvata, odnosno u Federaciji BiH. Iz istih razloga u tom gradu se već skoro deset godina ne mogu održati gradski izbori jer nitko ne želi provesti odluku Ustavnog suda o tome da ne mogu nečiji glasovi vrijediti više od glasova ostalih sugrađana, dok se s druge strane ta praksa na državnoj razini podržava. To je dodatno zacementiralo polutajni dogovor HDZ-a i SDA o budućnosti Mostara kao realno podijeljenog grada, jednako kao što će aktualni Komšićev izbor dodatno udaljiti mogućnost stvaranja građanske sekularne države.

Ta mogućnost je ionako bila minimalna, s obzirom da iskrena podrška za nju nikad nije prešla 20% glasova, što smo već naveli, a na ovim izborima ju je dosljedno zastupala tek Naša stranka, koja je dobila oko 4% glasova, jednako kao i njezin kandidat upravo za hrvatskog člana predsjedništva Boriša Falatar. SDP je nažalost tu šansu propustio, kandidiravši Bećirovića koji je puno prije light nacionalist, nego ljevičar.

Stoga je ključna pouka ovih izbora da istinski modernistički koncept građanske države ima minimalnu podršku, ali i ozbiljan moralni kapital, kao dobar temelj za povećavanje te podrške. Kriza koju je pak Komšićev izbor izazvao vodit će daljnjem cementiranju pozicije HDZ-a među Hrvatima i novom valu nacionalizama kojih se ionako ne uspijevamo riješit već desetljećima.

(Peščanik)

Ilustracija: Proleće u Mostaru, Tivadar Kosztka Csontváry (1853-1919), Wikipedia

Može li čovjek biti Bosanac?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

“Volim Izrael, ali ne samo jevrejski”, napisao je Aleksandar Genis u jednoj gotovo usputnoj rečenici knjige “Povratna adresa”, podnaslovljene kao “Autoportret”. Ruski emigrant u Americi, po ocu cijeli jedan Jevrejin, po materi Rus, zavičajem i domovinom Ukrajinac i Latvijac, građanin Rige i Njujoršanin, izrekao je valjda i najsubverzivniju, da ne kažemo najopasniju stvar koju je mogao izreći. Nastavi čitati “Može li čovjek biti Bosanac?” →

Konsocijacija ne znači podjelu zemlje, kako tvrde neuki

Published on by Digitalna demokracija2 komentara

Piše: Mile Lasić

U mojemu komentaru KAS-ova projekta „Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“, uvrštenog u znanstvenu studiju „Analiza implementacije ustavnog i pravnog okvira na terenu“ (KAS, Europska akademija, Sarajevo, 2014., objavljenom i na b-h-s-cg i engleskom jeziku), napisao sam kako je „hrvatsko pitanje“ u BiH toliko kontaminirano da autori studije i ne kriju nelagodu što se njime bave. (1) Nijedno nacionalno pitanje u BiH, pak, ni hrvatsko, ni bošnjačko, ni srpsko nije takozvano, čak nije ni „bosansko“, ma koliko bili brojni i u BiH i u međunarodnoj zajednici oni koji tvrde da je samo hrvatsko takvo, ili da ono i ne postoji. Radi se o tome da u funkciji projekta građanske Federacije BiH, na posve pogrešan i nasilan način, brojni pseudograđanski nasilnici postaju izravni protagonisti protusustavne transformacije Federacije BiH u bošnjački entitet, a cijele BiH u (kon)federaciju srpskog i bošnjačkog entiteta. Nastavi čitati “Konsocijacija ne znači podjelu zemlje, kako tvrde neuki” →

Lijevi nacionalizam

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Neven Šimić

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju.  Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi  napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Ilustracija: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Pišu: Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.

(Open Democracy)

Foto: Flickr, neka prava pridržana

Pratite nas na Facebooku i Twitteru