Povodom odlaska Angele Merkel s čela Kršćansko-demokratske unije, uz devetominutne ovacije u Hamburgu

“Die Merkel Dynastie”: i poslije Merkelove Merkelova!

Piše: Mile Lasić

Angela Merkel je prije nešto malo više od 13 godina, točno 22. studenog 2005. godine, postala prva žena u njemačkoj povijesti „njemački kancelar“, ili politički korektnim jezikom kazano „gopođa savezna kancelarka…“ („Frau Bundeskanzlerin Dr. Angela Merkel“), što je tumačenje i preporuka Protokolarne službe u Berlinu. Mnogima je u izrazito muškoj domeni kakvom je politika trebalo vremena da se naviknu na tu jednostavnu činjenicu. Na samom početku se obrukao i njezin prethodnik u Kanzleramtu Gerhard Shröder (SPD), koji je u svibnju 2005. godine pristao na raspisivanje prijevremenih saveznih parlamentarnih izbora, koje je 22. rujna iste godine tijesno izgubio, poslije čega je njegov SDP tek kao mlađi brat ušao u „veliku koaliciju“ s Unijom (CDU/CSU). Tako je Merkelova po prvi put postala „Frau Bundeskanzlerin…“ dok joj je Gerhard Schröder u izbornoj noći, maltene u lice rekao: što hoćeš, pa Ti nisi sposobna. Ubrzo je on bio potisnut u sjećanje, dok se Merkelova uspela i na njemački i europski i na svjetski politički tron.

Uostalom i u Forbesovom izboru „najmoćnije žene svijeta“ za 2018., u momentu kada dragovoljno odstupa s mjesta predsjednice Kršćansko-demokratske unije (CDU) zauzela je prvo mjesto. Najveće je političko postignuće, vjerojatno, upravo njezin dragovoljni odlazak s mjesta predsjednice  CDU-a na kongresu CDU-a u Hamburgu, 07. prosinca 2018., te najavljeni prestanak bavljenja politikom 2021. Godine. Gospodski sići s vlasti je, naime, malo tko umio i u njemačkoj i u svjetskoj povijesti. A ona je i u momentu odlaska na kongresu  CDU-a u Hamburgu dobila devetominutne ovacije  …

 

Osamnaest godina na čelu CDU-a i 13 do sada u Kanzleramtu

 Nije jedina žena koja je u muškom svijetu politike pokazala kako žene mogu podjednako dobro voditi zemlju kao i muškarci, pa i obzirnije i bolje, ali je malo koja od uspješnih žena bila tako uvjerljiva, unatoč što je prati glas da oklijeva, promišlja, pa tek potom slijedi uporno vlastite odluke. Nije slučajno što su je u njemačkom jeziku od njezina imena skovan glagol „merklati“ u značenju oklijevati. No, najvažnije je što je s njezinim načinom vladanja sve do jučer bila zadovoljna natpolovična većina njemačkih građana.

Pripremajući ovaj prigodničarski osvrt, pronašao sam u vlastitoj arhivi na desetine i desetine tekstova o njoj koje sam pisao u različitim povodima, primjerice povodom njezina čuvenog predavanja na Humbold sveučilištu u Berlinu, krajem svibnja 2009. godine. Tad već nisam više bio „europski dopisnik“ za niz medija u Srbiji i u BiH, ali nisam odolio pa sam zabilježio, između ostalog, i sljedeće: „…U ovoj globalnoj financijskoj krizi mora Europska unija biti jedinstvena, jer Europljani samo zajednički imaju šanse sudjelovati u suoblikovanju svjetskih pravila. Pet stotina milijuna ljudi u Europi (Angela Merkel misli pod Europom u pravilu EU) mogu u svijetu od šest milijardi ponešto pokrenuti, ma koliko takvo što bilo mukotrpno, ali nema alternative, jer nijedna zemlja sama neće moći prevladati krizu i postaviti nove standarde“.

U ovom pamtljivom govoru Merkelova je progovorila i o njemačkom socijalno-tržišnom modelu kao njemačkom „izvoznom šlageru“, mada je ovu sintagmu skovala jedne druge prigode, jer ovaj model sadrži i socijalne i ekološke standarde, koje podrazumijeva vrijeme u kojem živimo, pa je neophodno boriti se za ove principe ili ih ugraditi negdje drugdje. „Podjela u Europi sa mnom neće biti“, poručila je i ovom prilikom Merkelova, odbacivši ideju “Europe s dvjema brzinama”, što je ujedno značilo i odbacivanje ideje o „jezgri EU“ i satelitima na rubu EU, pošteno priznavši: „Istina je da svakog njemačkog građanina članstvo u EU stoji 236 eura na godinu, ali Njemačka isto tako natprosječno i dobiva od zajedničkog tržišta”. Zapravo je ono već dugo vremena bilo unutarnje tržište EU, ako ne i jedinstveno. U slučaju „Grexita“ bila je na ivici da ponudi Grcima stvarni „exit“, pa je na kraju popustila nudeći im „posljednju šansu“, posve svjesna, kako je i javno kazala: „Padne li euro, past će i Europa“!

Iz ovih razloga i svi oni u SR Njemačkoj koji dišu kozmopolitski, ili vuku barem malčice “u lijevo“ prihvatili su u međuvremenu Angelu Merkel kao svoju kancelarku, uostalom i u prvoj i u drugoj „velikoj koaliciji“ (CDU/CSU i SPD) pod njezinim vodstvom nemoguće je uvijek razlikovati tko je socijaldemokrata a tko kršćanski demokrata, tko je više lijevi a tko desni politički centar. Doduše, ponekad bi umjela povući iz političkih razloga i „ručnu“, ali ne onu koju joj spočitava slabo informirana hrvatska predsjednica „magistrica K.G.K.“: „Zeleni barem znaju protiv čega su. Socijaldemokrati ni u to nisu sigurni…“

 Iza Merkelove je, dakle, već i 13 turbulentnih godina u berlinskom „Kanzleramtu“, pa se Merkelova suočava upravo sada s najozbiljnijim političkim iskušenjima: zbog „dobrodošlice izbjeglicama“, iz rata, Sirije i Iraka (a ne i ekonomskim izbjeglicama, što ne razlikuje brzopleta „magistrica K.G.K.”, pa joj poslušnost otkazuju ne samo zastupnici iz bavarske CSU, to jest pristaše bavarskog kneza Horsta Seehofera, nego i mnogi u vlastitim redovima, maltene polovica CDU-ovih zastupnika u Bundestagu, pa krhku većinu potrebnu za upravljanje zemljom ima u Bundestagu samo zahvaljujući apsolutnoj podršci zastupnika iz redova SPD-a.

Usput kazano i ova četvrta poslijeratna „velika koalicija“ u povijesti SR Njemačke (1966-1969; 2005-2009; 2013-2017; 2017- ) čini dobro zemlji u cijelosti, jer u stvarnosti i funkcionira temeljem velikog uvažavanja koalicionih partnera što je pretpostavka svake konsenzualne kulture i u jednonacionalnim zemljama, odnosno polietničkim zajednicama kakva je SR Njemačka, te pogotovu u multinacionalnim federacijama, ali se time ovdje ne možemo baviti. Odlazeća njemačka kancelarka je, inače, sjajno preplivala i financijsku (2008.) i gospodarsku krizu (u godinama potom), pa se nezaposlenost u SR Njemačkoj smanjila na ispod pet procenata a pojavili su se u državnim proračunima suficiti, pa ipak se unutar političkih turbulencija u Njemačkoj njezina popularnost spustila ispod 48% podrške svih njemačkih građana, što je njoj i bio signal za pripremu odlaska iz politike. No, unatoč svemu, ima osnove vjerovati da će Merkelova izdržati do sljedećih saveznih parlamentarnih izbora (2021.), ukoliko EU i time i Njemačka ne potonu u narednim mjesecima u „organizirani kaos“, koji su joj namijenili opasni igrači na svjetskoj sceni, oni tobožnji partneri kojima nije do partnerstva nego do njihove hegemonije (uostalom, čitajte Engdahlove knjige i analize, jer se od ovog underground autora više može saznati o odnosima između trans-atlantskih partnera nego od tzv. mainstream autora) …

* * *

Povodom odlaska s čela CDU i najavljenog odlaska iz Kanzleramta diljem se svijeta, dakako, mnogi iznova pitaju kako je jedna žena, dočekana kao outsider u politici, uspjela izaći na kraj s brojnim „zemaljskim knezovima“ (Landesfuersten) u vlastitim CDU-redovima, i u protivničkim, također. Jedna od njezinih biografkinja Jacqueline Boysen („Angela Merkel – Eine Karriere“, 2005.) tvrdi da je Angela Merkel djelovala svakim danom sve sigurnije, te da su njezina proračunatost i uzdržanost od bespotrebnih krupnih riječi i javnih svađa vremenom sve više i više respektirani i od njezinih protivnika. U svakom slučaju je posve točno da se zbunjena „Kohlova djevojčica“ (Kohl’s Mädchen) od nekoć ubrzo po preuzimanju kormila njemačke politike transformirala u „Power Frau“ i njemačke i europske i svjetske politike.

Nije slučajno, dakako, što je godinama bila birana i za „najmoćniju ženu svijeta“ (Times, Forbes …),  pa ni što je 2015. godine bila i u najužem krugu za Nobelovu nagradu za mir, zajedno s papom Franjom i Tuniškim nacionalnim kvartetom za dijalog, kojemu je ovo priznanje s razlogom na kraju i pripalo. Dobri poznavatelji tvrde da se Merkelova u ove političke visine uzdigla zahvaljujući sljedećim vlastitim načelima: ne pokazuj emocije; kriza je nova prilika; budi fleksibilna; pokaži moć i traži lojalnost; voditi znači služiti; ne daj lažna obećanja!

U međuvremenu se Angelu Merkel stiliziralo s razlogom i u alternativu „orbanizaciji“ Europske unije, što je i zaslužila, jer je ona, doista, ponajbolji izdanak one političke kulture ozdravljenja koja se odnjegovala u poslijeratnoj SR Njemačkoj a koja u prvom redu podrazumijeva solidarnost s ugroženim ljudima, ma koje vjere i nacije bili. Imala je smjelosti i u ovim teškim vremenima za sve kazati: „Možda bismo mi kao kršćani svoje misli ponovno trebali više usmjeriti prema svojoj religiji i razmišljati o kršćanstvu umjesto da se bojimo islama“! Učinilo mi se, priznajem, da kćerka “evangeličkog pastora” u osnovi govori jezikom i slijedi etiku pape Franje, ma koliko ne pripadala formaciji Katoličkoj crkvi.

U jednoj drugoj biografskoj knjizi o Merkelovoj, onoj Volkera Resinga “Angela Merkel – protestatankinja” (“Angela Merkel – Die Protestantin”, St. Benno Verlag GmbH, 2009., str. 160), već na omotnicu je izvučeno: “Angela Merkel nije samo savezna kancelarka i jedna od najmoćnijih žena svijeta, ona je također i vjerujuća protestantkinja. Niti jedan savezni kancelar prije nije bio teologijski izobražen poput nje, njezino djetinjstvo kao pastorove kćerke ju je determiniralo jednako kao i okolina neprijateljski nastrojena prema crkvi u DDR-ovoj diktaturi. Nakon promjena pravi neusporedivu karijeru. Iako je vjera za saveznu kancelarku osobna stvar, ona se ne usteže kazati kako su službe Božje njoj važne i kako rado pjeva stare crkvene pjesme. Traži dijalog s crkvom, ali se ne ustručava niti konflikta…”

U intervju za magazin Cicero je Resing dodatno objasnio kako je Angela Merkel “više pruska protestantkinja nego istočnonjemačka fizičarka”, što znači da je za nju vjera vrlo važna, ali je i osobna stvar, pa se ne smije funkcionalizirati u politici. S tim se slažemo, ali tomu dodajmo da je to i jedini način da se u post-sekularno vrijeme poraslih utjecaja velikih vjera sačuva bit ideje sekularizma. Merkelova, dakle, ne želi vjeru protjerati iz javnog života, ali zalaže se za oprezno postupanje s vjerom u javnosti.

Inače, Angelin otac, pastor Horst Carsten, nije bio samo evangelički svećenik i teolog, nego je vodio u Templinu i važnu ustanovu za daljnje usavršavanje evangeličkih svećenika za cijeli Brandenburg. U vrijeme njezinog djetinjstva je tako Templiner Waldhof, gdje je Angela živjela s roditeljima, bilo mjesto u kojem su se vodile kontroverzne diskusije o ulozi crkve u socijalizmu, o teologiji oslobođenja i o drugim religioznim i političkim pitanjima. “Ove teologijske i političke diskusije bile su intelektualno majčino mlijeko današnje savezne kancelarke”, poručuje autor portreta Angele Merkel kao kršćanke – protestantkinje, pripadnice Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD). Pa ipak, tvrdi Resing, odgoj i obrazovanje  Angele Merkel su bili strogi i građanski orijentirani, ali “logično mišljenje i izvjesna trijeznoća u argumentaciji ne potječu primarno iz njezinih prirodnozanstvenih studija, nego su plod očevoga, pastorskog utjecaja”.

* * *

Zabilježio sam prije sedam godina povodom obilježavanja 50. obljetnice početka gradnja Berlinskog zida (13. 08. 1961.), kako je Merkelova priznala da je upravo Zid za sva vremena determinirao njezin život. Ona je rođena, naime, 17. srpnja 1954. godine u Hamburgu, na Zapadu, ali je s tri godine odvedena na Istok: tamo su pastoralni putovi Gospodnji vodili njezinog oca. Imala je samo sedam godina kada se “unutarnja njemačka granica” pretvorila u “željeznu zavjesu”. Sve do “pada Zida” je živjela u bivšem DDR-u, u mladosti u Templinu, u Brandenburgu, dok je studij fizike apsolvirala u Leipzigu, poslije čega biva uposlena u Centralnom institutu za fizikalnu kemiju pri DDR-ovoj Akademiji znanosti u Istočnom Berlinu.

Kao znanstvena suradnica ovog instituta usmjerava se na oblast kvantne kemije, pa u ovoj oblasti stiče i titulu doktora znanosti 1986. godine. Ona je – posve precizno govoreći – fizičarka po osnovom studiju i kemičarka po doktorskim studijima. U vrijeme pada “željezne zavjese” pristupila je demokratskom pokretu u bivšem DDR-u, pa je nakon tamošnjih prvih slobodnih izbora izabrana i za zamjenicu vladinoga glasnogovornika (u vladi Lothara de Maizierea). Nije bila nikakav “komunistički kadar”, kako se kod nas znade pogrešno pisati, jer bi se njezino članstvo u Slobodnoj njemačkoj omladini (Freie Detshe Jugend) prije smjelo objasniti političkom mimikrijom “protine kćeri”, ili usporediti s benignim obligatornim članstvom nas starijih u Savezu omladine Jugoslavije.

U kolovozu 1990. godine pristupila je novoosnovanoj CDU u bivšem DDR-u, pa par mjeseci kasnije dobiva prvi direktan zastupnički mandat u Bundestagu za okrug Stralsund u Sjevernoj Pomeraniji. Helmut Kohl ju je prosto oktroirao 1991. godine za zamjenicu predsjednika CDU i za ministricu u njegovoj vladi za žene i omladinu. U sljedećem mandatu postaje i savezna ministrica za ekologiju. Godine 1998. postaje generalna tajnica CDU, a 10. travnja 2000. godine i prva žena na čelu CDU u njezinoj povijesti. Dvije godine poslije preuzima i poziciju predsjednice frakcije CDU/CSU u Bundestagu, eliminirajući brojne oponente i otvarajući i definitivan put za njemačku kancelarku, do čega će i doći prije 13 godina –  22. studenoga 2005.

Od bivšeg DDR-a joj je ostalo sretno djetinjstvo, doktorska titula i prezime muža iz prvog braka, koje ne želi mijenjati. S njezinim drugim suprugom, berlinskim profesorom kemije Joahimom Sauerom se pojavljuje privatno i protokolarno vrlo rijetko u javnosti, žive uz plovni kanal u centru Berlina, o tomu posjetitelje obligatorno izvijeste “gondolijeri” kada se voze kao turisti od Muzejskog otoka do Kanzleramta. Angela Merkel može, dakle, i pješice na posao, sve dok je uposlena u Kanzleramtu. Ne drži muževljevu sliku na radnom stolu u Kanzleramtu, kazala je jedne prilike uz osmijeh, može ga od jutra do večeri držati i u sjećanju. Nema djece. Govori sjajno i engleski i ruski jezik.

Kako je već kazano, u ujedinjenoj Njemačkoj je visoko katapultirana voljom bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, de facto njezinog “političkog očuha”, pa ju je dugo pratio nadimak “Kohlova djevojčica” (“Mädchen”). U međuvremenu je “Mädchen” ispisala “Märchen” (političku bajku), poslavši u mirovinu ili istisnuvši na marginu i Kohla i brojne Kohlove nasljednike, tzv. arogantne “provincijske prinčeve” (E. Stoiber, R. Koch i nisu više u politici, kao ni Ch. Wulf, koji je prvo bio promaknut u “englesku kraljicu”, to jest za predsjednika SR Njemačke, čemu nije bio dorastao, pa je morao podnijeti ostavku zbog nekih banalnosti). Jedino bi se od potisnutih mogao vratiti u politiku Friedrich Merz, ali o tomu po tomu. Kad je bilo potrebno, na sličan se način obračunala i s Kohlovim “vječitim princom nasljednikom”, dakle Wolfgangom Shäubleom, kojeg je onemogućila da bude predsjednik CDU-a, da bi ga potom promakla u saveznog ministra unutarnjih poslova (u prošloj legislaturi), te u saveznog ministra financija (u tekućoj legislaturi).

Vjerojatno je “Kohlova djevojčica” isplivala u vrhove njemačke i europske politike upravo zbog svojeg DDR-ovskg backgrounda, izvjesne naivnosti i političke nevinosti, teško da bi drugačije i mogla postati shooting star njemačkih konzervativaca u post-Kohlovoj eri. Ali, kako god do tog došlo, zadivljujuće je što je ona ne samo iskoristila već svoju prvu političku šansu na prijevremenim saveznim izborima 2005. godine, nego što je sličan izborni uspjeh ponovila i 2009. godine, porazivši “na mišiće” SDP-ovog protukandidata dr. Waltera Steinmeiera, kao i na sličan način četiri godine kasnije SPD-ovog financijskog stručnjaka Peer Steinbrüka, da bi četiri godine potom poslala i Martina Schulzea, bivšeg predsjednika Europskog parlamenta, u političku mirovinu.

Ona je “Alfa Tier”, kako kažu Nijemci za nekoga tko ima potrebu da bude vođom u čoporu, što nije  neukusna usporedba ako se znade da se svijet politike nerijetko i dade objasniti samo putem zoologije. Iza nje je puno groblje “političkih lešina”, vjerojatno zbog toga što “Alfa” i nije imala izbora, nego ja ili oni. Ne smiju se zaboraviti, pak, riječi koje se pripisuju aktualnomu bavarskom “CSU-knezu” Horstu Seehoferu, inače njezinom trenutno najopasnijem političkom protivniku, koji je u političkom pogledu, posebice glede izbjegličke krize, bliži Viktoru Orbanu nego Merkelovoj: “Onaj tko je podcijeni već je izgubio… “

 Angela Merkel je, dakle, stigla do samog vrha njemačke, europske i svjetske politike. Njezina vizija ili koncepcija Europe se ne dopada mnogima, ali ne smije joj se olako odricati atribucija velike pro-Europljanke, dapače. Ne smije se kriviti ni za “smrt multikulturalizma”, za što je optužuju kod nas čak i neki neinformirani dopisni članovi ANU BIH, nažalost, ili naduti mediji (uzalud sam, dakako, pisao “Aporije multikulturalnosti…”), jer je ona progovorila, zapravo, o propasti dosadašnjih migracijskih i integracijskih koncepata u SR Njemačkoj i u EU. Uostalom, tko se prema izbjeglicama u aktualnoj izbjegličkoj krizi ponašao humanije od nje? Inače, od multikulturalizma razumljenog kao inter-kulturalizam, tj. respektiranje nužnosti kulturološke pluralizacije u zapadnim, postkolonijalnim useljeničkim društvima (J. Habermas) se ne smije odustati, to Merkelova znade kao nijedan drugi šef države u svijetu …

* * *

Uoči putovanja u Washington (2011.) kako bi primila iz ruku američkog predsjednika Baracka Obame „Medalju slobode“, njemačka kancelarka Merkel je od utjecajnog američkog tjednika „Newsweek“ počašćena atribucijama „čudo od žene“ (Wonder Woman) i „spasiteljice današnje Europe“. Tek povodom potonje „velike seobe naroda“ ove su atribucije dobile puniji smisao. „Možda je potcijenjena i omalovažena, no Angela Merkel, sa svojom tihom, ali čeličnom snagom, i lutheranskim zdravim razumom, čelnica je bez koje bi Europa bila u neredu“, poručio je već prije sedam godina „Newsweek“, a potonji događaji su mu samo dali za pravo. „Njezina mantra je suradnja, a ne sukob“, primijetio je vrlo upućeno tada za „Newsweek” i Peter Löscher, izvršni direktor Siemens AG-a, „ona ima sjajan kapacitet za izgradnju povjerenja“. Istina je, naime, da je Merkelova postala „najjača i najizdržljivija osoba u europskom političkom vrhu“, a Njemačka „jedina globalna ekonomska sila u Europi“, drugi najveći svjetski izvoznik (iza Kine) i četvrto gospodarstvo u svijetu, odmah iza kineskog, američkog i japanskog. Zvog toga je i jesu  „Newsweek” i magazini “Time” i „Forbes“, kako je već dotaknuto, više puta proglašavali „najmoćnijom ženom svijeta“.

Bliski prijatelji opisuju je kao skromnu ženu, zapisao sam u bilježnicu prije sedam godina ocjenu „Newsweeka“, jer ona i dalje ljetuje u istoj vikendici u bivšoj istočnoj Njemačkoj koju je posjedovala prije pada Berlinskog zida, a njezin suprug, znanstvenik Joachim Sauer, koristi javni prijevoz na putu od njihovog nepretencioznog stana u centru Berlina do Instituta za kemiju na Sveučilištu Humboldt. Merkel je učinkovita, djelomično i stoga što je zadržala svoju neovisnost i svoj privatni život za sebe, tvrdi i James Wolfensohn, bivši predsjednik Svjetske banke, a još je k tomu i žilava. Ona nije netko tko će trčati po svijetu, nastojeći dobiti priznanje zbog svog predsjednikovanja, primjećuje Wolfensohn, a bez  takvih njezinih osobina se ne bi moglo upravljati Njemačkom, jer to „nije posao za slabiće.“

Ipak, najljepši je, po mojem sudu, onaj Newsweekov kompliment kojim joj se priznaje da je „na svjetskoj pozornici glasni zagovaratelj ljudskih prava“. Njezino obrazloženje s tim u vezi je sljedeće: „Prepoznala sam da sloboda nije nešto što vam je unaprijed dano…, pa sam postala, i vjerujem da još uvijek to jesam, gorljivi zagovornik slobode, a također i slobode mišljenja.“ Možda tomu samo dodati njezin moto: „Tko ne izgara na poslu, zaglupljuje“!

 * * *

Boraveći tijekom ljetnih ferija 2015. u SR Njemačkoj bio sam svjedokom medijskog posredovanja razgovora Angele Merkel sa skupinom mladih ljudi u dobi između 14 i 17 godina u Rostocku, koji se pretvorio – zahvaljujući suzama jedne palestinske izbjegličke djevojčice – u prvorazredni medijski i politički događaj. ”Teško je vidjeti da drugi mogu uživati u svojim životima, a ti sam ne možeš…”, kazala je bespomoćna Reem Sahvil moćnoj Angeli Merkel kako bi objasnila da će njezini snovi o studiju u Njemačkoj biti uništeni ukoliko napusti ovu zemlju. ”I ja imam ciljeve kao i svi, obrazovanje je moja želja i cilj koji želim postići”, objasnila je Reem na tečnom njemačkom jeziku, zabilježio sam u jednoj kolumni za zagrebački portal za koji sam tada radio.

”Ja to razumijem, pa ipak moram…, politika je ponekad teška”, uzvratila je antipopulistički Merkelova, ”ti si veoma draga osoba, ali znaš, u palestinskim izbjegličkim kampovima su tisuće i tisuće izbjeglica, pa ako sada kažemo svima njima da mogu doći, kao i svima u Africi da mogu doći, mi se s tim ne bismo mogli nositi.” Reem se rasplakala, pa je Merkel obzirno konstatirala: ”Ti si napravila odličan posao”. Potom ju je pomilovala po kosi, otkuda i potječu medijski naslovi „Merkelova miluje (”Merkel streichelt”)

Palestinska djevojčica je uistinu doprinijela da se u uzavreloj diskusiji o novim izbjeglicama, kojoj ton daju PEGIDA-prosvjednici, AFD-ovi i drugi desničari, čuju i glasovi onih koji nemaju predrasude prema ”budućim Europljanima”, pa su se mogli začuti i glasovi koji ne razumijevaju Njemačku kao etničku, nego i kao ”političku zajednicu” jednakopravnih šansi za sve, kozmopolitiziranih ambijenata i identiteta, kako je to nenadmašno formulirao pokojni profesor Ulrich Beck. U mojemu razumijevanju, Angela Merkel je nadmašila samu sebe upravo tada kad je smogla snage u uzavreloj političkoj i kulturološkoj atmosferi u SR Njemačkoj kazati i sljedeće: „Moram iskreno reći, budemo li se morali ispričavati što u izvanrednim situacijama pokazujemo ljudsko lice, onda ovo nije moja zemlja“! Što drugo reći, nego čestitke i za ovaj ljudski pristup i za18 godina uspješnog kormilarenja CDU-om i njemačkim i europskim političkim brodom u Kanzleramtu u Berlinu. Bojim se da bi bez nje unutar EU već bilo većih havarija!

„Danke Chefin“, hvala Šefice, pisalo je na plakatima sudionika povijesnog kongresa CDU-a u Hamburgu, 07. prosinca 2018., kada se od njezine stranke opraštala velika i mudra žena i političarka, uz devetominutne dirljive ovacije …

U Mostaru, 07. prosinca 2018.

Ima li u Makedoniji Makedonaca?

“Grčka neće prihvatiti proizvoljno tumačenje sporazuma […] Ništa još nije gotovo”. Tim je riječima grčki predsjednik Prokopis Pavlopulos jučer zaprijetio makedonskoj vladi. Predsjednik pritom nije jedini. Više je političara i institucija u Grčkoj izrazilo skepsu oko mogućnosti da se dogovoreni sporazum o budućem imenu susjedne Makedonije doista provede do kraja i to zbog, kako navode, opasnosti od velikomakedonskog iredentizma. No što je to izazvalo toliki strah?

Po svemu sudeći, ranija izjava makedonskog premijera Zorana Zaeva. On je, odgovarajući na pitanje parlamentarnog zastupnika iz opozicije, spomenuo Makedonce u Grčkoj. Taj bezazleni odgovor na opozicijsku provokaciju izazvao je ogromnu buru u susjednoj zemlji, pa čak i višestruke diplomatske proteste. Razlog bi bio potpuno bizaran svugdje osim u Grčkoj: ta zemlja, naime, negira lako utvrdivu činjenicu da unutar njenih granica žive ljudi koji se definiraju kao etnički Makedonci.

Iz grčke perspektive, spominjanje tih ljudi u Makedoniji samo po sebi podrazumijeva ne samo iredentizam, već i izravno kršenje Prespanskog sporazuma o budućem imenu. Ograničavanje slavenskog identiteta samo na buduću “Sjevernu Makedoniju” ujedno, prema grčkoj strani, podrazumijeva i obostrano negiranje postojanja makedonske slavenske manjine u Grčkoj, koliko god to bilo suprotstavljeno činjenicama.

Radikalna kolaboracija

Ova panika oko postojanja jedne manjine – uobičajene u svakoj zemlji na Balkanu – ima svoju povijest. Naime, tijekom građanskog rata (1943.-1949.) mnogi su se Makedonci u Grčkoj borili na strani komunista, jedinog pokreta koji je priznavao njihova nacionalna prava. Poraz komunista značio je i pojačane probleme za pripadnike ove manjine. Desetljećima su Makedonci poticani na iseljavanje u Bugarsku i Jugoslaviju, a jedno je vrijeme i korištenje jezika, koji se u Grčkoj još uvijek službeno naziva jedino “slavenskim”, bilo zabranjeno.

Tek 1990-ih dolazi do oživljavanja makedonskih udruženja i novina u grčkoj Makedoniji, koji su međutim redovito izloženi napadima. Za mnoge u Grčkoj, nakon desetljeća agresivne šovinističke kampanje, postojanje ove manjine jednako je neprihvatljivo kao i dijeljenje imena Makedonije sa susjednom državom na sjeveru. U široj slici, ono što ovaj posljednji incident zapravo pokazuje je činjenica da prepreka normalizaciji nisu birokratski i proceduralni detalji vezani uz ratifikaciju ovog ili onog sporazuma, već duboko ukorijenjeni i desetljećima državno potican šovinizam.

To uključuje šovinističku fantaziju o današnjim Makedoncima kao nasljednicima Aleksandra Velikog, koju je promovirao bivši premijer i današnji azilant u Mađarskoj Nikola Gruevski, ali puno više šovinističku fantaziju o monoetničkoj Grčkoj, agresivno nametanu tijekom cijelog Hladnog rata. A nju očito nema ni volje ni interesa osporiti ni aktualna grčka vlada “radikalne ljevice”.


(Bilten)

Foto: AFP / Sakis Mitrolidis

Europski zrak sve opasniji

Godišnja cijena zagađenja zraka od cestovnog prometa u Europskoj uniji iznosi najmanje 70 milijardi eura, pokazalo je istraživanje Europskog saveza za javno zdravlje (EPHA). Usporedbe radi, to je više od državnih budžeta polovice članica i više nego što npr. Unija izdvaja za znanost. Ujedno je otprilike i slično iznosu koji bi proračun EU trebao izgubiti jednom kada Britanija prestane u njega uplaćivati. Cijena se prije svega odnosi na troškove u zdravstvu, s obzirom na brojne zdravstvene tegobe koje redovito izaziva postojeća razina zagađenja zraka u europskim gradovima. Godišnje oko četrdeset tisuća ljudi u Uniji umire od posljedica ovog problema.

Iako zagađenje ima različito porijeklo (dio proizlazi i iz čestica guma, kočnica itd.), ipak su uvjerljivo najveći problemi oni vezani uz ispušne plinove. Čak 75% ovog zagađenja pak dolazi iz dizelskih motora. Vozila s dizelskim motorima bila su u središtu skandala 2015. kada je otkriveno da je njemački proizvođač automobila Volkswagen sustavno falsificirao rezultate testiranja štetnog zagađenja ispušnih plinova. Kasnije se ispostavilo da su slične “trikove” primjenjivali i drugi proizvođači. Cijenu ove prakse proizvođača u ljudskim životima i zdravstvenim troškovima retrospektivno je gotovo nemoguće izračunati.

Prije par tjedana su, na primjer, objavljeni rezultati istraživanja provedenog na području Londona koje je potvrdilo kako izloženost postojećoj razini ispušnih plinova iz dizelskih motora kod djece trajno oštećuje razvoj pluća i uzrokuje doživotne zdravstvene probleme. Unatoč tome što je Unija formalno postrožila pravila, situacija se po pitanju emisija nije znatnije promijenila od 2015. do danas. Dio problema proizlazi iz odluke nadležnih institucija da proizvođačima nastave gledati “kroz prste”, službeno kako bi im osigurali “vrijeme potrebno za prilagodbu”. Šteta što naša pluća više nemaju tog vremena.

(Bilten)

Nove mogućnosti za Evropu

Piše: Jürgen Habermas

Pozvan sam da govorim o novim mogućim rešenjima za Evropu, mada ih zapravo ne vidim, a trampovska trulež u samom srcu Evrope navodi me da ozbiljno preispitam svoje stare ideje. Promene u svetu nose sa sobom rizike koji prodiru u svest javnosti i menjaju poglede na Evropu. Oni usmeravaju pažnju javnosti na globalni kontekst u kom su se dosad evropske zemlje manje-više osećale kao kod kuće. U javnom mnjenju svih nacija Evrope stvara se ideja da novi izazovi pogađaju svaku zemlju na isti način i da ih zato treba zajednički savladavati. To sigurno podstiče maglovitu želju za politički efikasnom Evropom.

Zbog toga liberalne političke elite danas tvrde, glasnije nego ikad, da treba unaprediti evropsku kooperaciju u tri ključne oblasti. U „evropskoj spoljnoj i bezbednosnoj politici“, kažu, treba pojačati evropsko vojno prisustvo i tako omogućiti Evropi da „iskorači iz senke SAD-a“. U sferi „zajedničke evropske azilantske politike“, zahtevaju strogu zaštitu spoljnjih granica Evrope i osnivanje prihvatnih centara u Severnoj Africi. Dok pod geslom „slobodne trgovine“ teže da u pregovorima o brexitu, kao i u pregovorima s Trumpom, uspostave zajedničku evropsku trgovinsku politiku. Ostaje da se vidi da li će Evropska komisija, koja vodi pregovore, imati uspeha. I da li će se, u slučaju neuspeha, urušiti zajednički temelj vlada Evropske unije. To je jedna, ohrabrujuća strana jednačine. Druga je da će stranputice Internacionale sve jačeg desničarskog populizma sačuvati, ako ne i ojačati uskogrudost nacionalnih država.

Nacionalistička kratkovidost

Dugotrajni pregovori oko zajedničke bezbednosne i azilantske politike koji se neprestano spotiču o pitanje raspodele migranata pokazuju da vlade daju priroritet svojim kratkoročnim nacionalnim interesima – utoliko više ukoliko je veća izloženost uticajima desničarskog populizma „kod kuće“. U nekim zemljama nema više ni tenzija između ispraznih proevropskih izjava s jedne strane i kratkovidog nekooperativnog ponašanja s druge. U Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, odskora i u Italiji, a uskoro verovatno i u Austriji, ta tenzija prerasta u otvoreni evrofobični nacionalizam. Odatle proizlaze dva pitanja: zašto je u protekloj deceniji protivrečnost između proevropskog fraziranja i zastoja saradnje došla do kritične tačke? I zašto je evrozona ostala ujedinjena iako u svim zemljama raste desničarski populistički otpor Briselu i iako je u srcu Evrope, u jednoj od šest zemalja osnivača Evropske ekonomske zajednice, sklopljen savez desničarskog i levičarskog populizma utemeljen na zajedničkom antievropskom programu?

U Nemačkoj, od septembra 2015, pitanja imigracije i azilantske politike preovlađuju u medijima i zaokupljaju javno mnjenje nauštrb drugih pitanja. Zato se bez oklevanja imigracija navodi kao presudan uzrok porasta evroskepticizma; argumenti za to objašnjenje se svakako mogu naći u zemlji koja još pati od psiholoških i političkih podela neravnopravno ujedinjene nacije. No, ako Evropu gledamo kao celinu, a posebno ako pogledamo evrozonu u celini, porast imigracije ne može biti glavno objašnjenje za porast desničarskog populizma. U drugim zemljama promena u javnom mnjenju nastupila je mnogo ranije, posle kontroverzne politike za izlazak iz krize javnog duga koju je izazvala kriza u bankarskom sektoru. Kao što znamo, Alternativu za Nemačku (AfD) osnovala je grupa ekonomista i biznismena okupljenih oko profesora ekonomije Bernda Luckea: ti ljudi su strahovali da će se uspešni, veliki izvoznik naći u lancima „dužničke unije“ i zato su pokrenuli uspešnu polemičku kampanju protiv opasnosti spajanja dugova. Desetogodišnjica nesolventnosti Braće Lehmann podsetila nas je na argumente o uzrocima krize – da li su krivi poremećaji tržišta ili greške vlade? – i na strategiju unutrašnje devalvacije. Ova debata vođena je i u drugim zemljama evrozone, gde je imala veliki uticaj na javno mnjenje, dok su je ovde u Nemačkoj nipodaštavali i vlada i mediji.

Usamljena Nemačka

Kritički glasovi u međunarodnoj debati između ekonomista, odnosno glasovi anglosaksonskog mejnstrima protiv šojbleovskih/merkelovskih politika štednje, imali su slabašan odjek u ekonomskim rubrikama vodećih medija u Nemačkoj, dok je u političkim rubrikama društvena i ljudska cena ovih politika – i to ne samo u Grčkoj i Portugalu – manje-više ignorisana. U nekim evropskim regionima stopa nezaposlenosti i dalje je gotovo 20 odsto, dok je nezaposlenost mladih dvostruko veća. Ako danas brinemo za demokratsku stabilnost naše zemlje, trebalo bi da se prisetimo sudbine takozvanih „spasenih zemalja“: skandalozno je što smo u nedovršenoj kući Evropske unije vodili drakonsku politiku koja je teško oštetila društvenu sigurnosnu mrežu drugih nacija, a nije imala ni osnovnu legitimnost – bar po našim uobičajenim demokratskim standardima. Evropski narodi još osećaju posledice. Pošto se unutar EU javno mnjenje o politici formira isključivo unutar nacionalnih granica, i pošto različite javne sfere još nisu dostupne jedna drugoj, u protekloj deceniji su se u zemljama evrozone razvili protivrečni „krizni narativi“. Ti narativi su zatrovali političku klimu jer se svaki bavi isključivo sopstvenomnacionalnom sudbinom i onemogućuju razmenu perspektiva koja je nužan uslov za razumevanje drugog – a pogotovo onemogućuju da se razvije osećaj za zajedničke opasnosti koje se jednako tiču svih nas, te proaktivne politike koje bi se mogle uhvatiti u koštac sa zajedničkim problemima ako bi postojali kooperativno raspoloženje i mentalitet. U Nemačkoj je ova zaokupljenost sobom vidljiva u selektivnoj svesti o uzrocima manjka duha saradnje u Evropi. Zatečen sam arogancijom nemačke vlade koja veruje da može pridobiti partnere za politike koje su nam važne – izbeglice, bezbednost, međunarodna trgovina – a u isto vreme opstruira rešenje ključnog problema političkog dovršenja Ekonomske i monetarne unije (EMU).

U okviru EU, zemlje unutrašnjeg kruga EMU toliko su međusobno zavisne da formiraju čvrsto jezgro, iako iz isključivo ekonomskih razloga. Bilo bi, dakle, prirodno da zemlje evrozone preuzmu ulogu pregovarača u procesu integracija. S druge strane, ta ista grupa zemalja pati od problema koji može da ošteti celokupni evropski projekat: Mi, a posebno Mi u ekonomski prosperitetnoj Nemačkoj, zanemarujemo jednostavnu činjenicu da je evro uveden s očekivanjem i političkim obećanjem da će se životni standardi u svim zemljama članicama približavati jedni drugima – a dogodilo se obrnuto. Zanemarujemo pravi razlog nedostatka duha saradnje koja je danas potrebnija nego ikad – naime, činjenicu da nijedna monetarna unija ne može dugoročno opstati ako postoje sve veće razlike u učincima različitih nacionalnih ekonomija, što znači i u životnom standardu stanovništva različitih zemalja članica. Mimo toga što posle ubrzane kapitalističke modernizacije moramo da se izborimo s nemirom koji izazivaju duboke društvene promene, smatram da antievropski stavovi koje promovišu kako levi tako i desni populistički pokreti nisu samo odraz savremenog ksenofobičnog nacionalizma. Korene tih evroskeptičnih stavova treba tražiti u neuspehu samog evropskog procesa integracije; oni su nastali pre populističkog potpirivanja ksenofobičnih reakcija na imigraciju. U Italiji, na primer, evroskepticizam predstavlja jedinu sponu između levog i desnog populizma, odnosno između ideoloških tabora koji su duboko podeljeni oko pitanja „nacionalnog identiteta“. Ako zanemarimo pitanje migracije, evroskepticizam se može odnositi i na realističko stanovište da monetarna unija više nije dobitna kombinacija za sve članice. Jug protiv severa Evrope i obrnuto: „gubitnici“ smatraju da se prema njima postupa loše i nepravedno, dok „pobednici“ odbacuju nepoželjne zahteve suprotne strane.

Makronov plan

Pokazuje se da nametnuti rigorozni sistem propisa, bez razvijanja kompenzatornih kompetencija i prostora za fleksibilno i zajedničko vođenje poslova, odgovora ekonomski jačim članicama evrozone. Pravo pitanje ne proizlazi, dakle, iz nedefinisanog opredeljivanja „za“ ili „protiv“ Evrope. Iza grube polarizacije „pro“ ili „kontra“ koja se dalje ne precizira, među navodnim prijateljima Evrope ostaje neizgovoreno sledeće ključno pitanje: da li bi monetarna unija u neoptimalnim uslovima trebalo da se imunizuje na rizike špekulacija ili bi pak trebalo da se drži inače prekršenog obećanja o razvijanju ekonomske jednakosti u zoni evra, to jest da postane proaktivna i istinska evropska politička unija? Zbog tog obećanja je zapravo osnovan EMU. U predloženim reformama Emmanuela Macrona oba cilja imaju jednaku važnost: s jedne strane, zaštita evra pomoću osnivanja bankarske unije, odgovarajućeg režima nesolventnosti, zajedničkog garantnog depozita za ušteđevinu i uspostavljanja Evropskog monetarnog fonda koji se demokratski kontroliše na nivou EU. Uprkos raznim izjavama, poznato je da je nemačka vlada blokirala sve buduće korake u tom smeru i da se i danas tome protivi. No Macron, s druge strane, predlaže i osnivanje zajedničkog budžeta evrozone i stvaranje demokratski kontrolisane nadležnosti za političko delovanje na istom nivou („evropski ministar finansija“). Evropska unija može da stekne političku veštinu i delotvornost i da ponovo zadobije podršku širokih slojeva samo ako stvori kompetencije i budžet za sprovođenje programa s demokratskom legitimacijom protiv daljeg produbljivanja ekonomskih i socijalnih nejednakosti između članica.

Začudo, ova ključna alternativa – stabilizacija valute, s jedne strane, i dalekosežnije stvaranje politika koje bi obuzdale i smanjile ekonomske nejednakosti, s druge – još nije predmet šire političke rasprave. Nema proevropske levice koja se zalaže za stvaranje Unije evra koja bi delovala na globalnom nivou vodeći računa o dalekosežnim ciljevima kao što su suzbijanje izbegavanja poreza i strože regulisanje finansijskih tržišta. Na taj način bi se evropske socijaldemokrate mogle distancirati od zapetljanih liberalnih i neoliberalnih ciljeva neodređenog „centra“. Nedostatak programa je glavni razlog opadanja popularnosti socijaldemokratskih partija. Niko više ne zna zašto su uopšte potrebni socijaldemokrati. Naime, oni se više ne usuđuju da preuzmu odgovornost za sistematsko obuzdavanje kapitalizma upravo na onom nivou na kom deregulisana tržišta izmiču kontroli. To ne znači da sam posebno zabrinut za sudbinu jedne grupe partija – mada bi trebalo imati na umu da je sudbina demokratije u Nemačkoj u istorijskom smislu više vezana za SPD nego za ijednu drugu političku stranku. Predmet moje brige je to što, iz još nejasnih razloga, političke partije Evrope nemaju volju ili ne uspevaju da kreiraju platforme s kojih se mogu jasno diferencirati pozicije i opcije ključne za budućnost Evrope. U tom smislu, predstojeći evropski izbori se mogu shvatiti kao eksperimentalna platforma.

S jedne strane, Emmanuel Macron – čiji pokret zasad nema predstavnika u Evropskom parlamentu – pokušava da razbije postojeće partijske grupe da bi izgradio prepoznatljivu proevropsku frakciju. S druge strane, grupe koje trenutno imaju predstavnike u Parlamentu (osim, naravno, anti-EU frakcije krajnje desnice) nisu dovoljno podeljene da bi se moglo govoriti o diferencijaciji. Ne pribegavaju baš sve grupe krupnim kompromisima i balansiranju kao što to čini Evropska narodna partija (EPP) koja se još zalaže za Orbánovo članstvo. Mentalni sklop i ponašanje člana Hrišćansko-socijalne unije (CSU) Manfreda Webera, koji nastoji da postane predsednik, tipičan je primer neodlučnosti povezane sa dvosmislenim pristupom. Ali slične podele događaju se unutar liberalnih, socijalističkih i (u jednakoj meri) levih grupa. Jedino zelene stranke imaju manje-više definisanu poziciju s obzirom na makar mlaku podršku Evropi. Zato je evropski projekat izgubio jasne obrise čak i u samom parlamentu, gde bi većina trebalo da se zalaže za društvene interese koji nadilaze nacionalne granice.

U klopci

Za kraj, ako me pitate – ne kao građanina već kao akademskog posmatrača – koja je moja ocena današnjeg stanja, moraću da priznam da trenutno ne vidim nikakve ohrabrujuće trendove. Ekonomski interesi su i dalje kristalno jasni i, uprkos brexitu, vrlo moćni, što znači da je raspad evrozone malo verovatan. To nas dovodi do odgovora na moje drugo pitanje: Zašto se evrozona još nije raspala? Evo zašto: još se ne mogu tačno utvrditi posledice koje bi odvajanje od njenog juga imalo i na njenom severu. A kad je reč o primeru „izlaska“ neke države sa juga, videli smo kako je sadašnja italijanska vlada brzo ustuknula uprkos kočopernim najavama tokom izborne kampanje: naime, jedna od posledica izlaska bila bi nepodnošljiva zaduženost. S druge strane, ni ta procena nije naročito utešna. Budimo realni: ako zaista postoji veza između ekonomske nejednakosti država evrozone i jačanja desničarskog populizma, onda se nalazimo u klopci u kojoj su neophodni društveni i kulturni preduslovi za vitalnu i bezbednu demokratiju još ugroženiji. Naravno, nepovoljni scenario ne svodi se samo na to. No već nam zdravorazumsko iskustvo govori da je proces evropske integracije na ozbiljnoj silaznoj putanji. Tačka s koje nema povratka obično se vidi prekasno. Ostaje nam samo nada da odbacivanje Makronovog predloga nije poslednja propuštena prilika.

Tekst je skraćena verzija govora sa konferencije „Nove perspektive za Evropu“, održane 21.09.2018. u Školi za humanistiku Geteovog univerziteta u Frankfurtu. Tekst je na engleski preveo David Gow.


(Pescanik.net)

Prevela Lucy Stevens

Foto: Pixabay

Hoće li zemlje „Zapadnog Balkana“ ostati izvan Europske unije?

Piše: Mile Lasić

Jedan od uvodnih referata na okruglom stolu „GEOPOLITIČKE PROMJENE U SVIJETU I EUROPI I POLOŽAJ BiH“, održan u ANUBiH 08. 12. 2016.

S a ž e t a k

U ovom se momentu ne može govoriti o izvjesnoj budućnosti Europske unije, posebice ne u sastavu i na temeljima kakva se oformila u njezinom 60. godišnjem maršu u nepoznato, tijekom kojega je postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego „nešto između“ – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice,  uvodeći ih u novi sustav upravljanja – temeljem prenijetog ili dijeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanje – u prostore integracije „s onu stranu nacionalne države“, bliske i modelu „političke zajednice“ unutar zemalja članica. Svi ti procesi nebrojenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija polaze od postojećih identiteta i subjektiviteta, pa inkluzijom rade u korist njihove kozmopolitizacije, što za posljedicu ima tzv. europeizaciju i narativa i javnih politika. Zato bi se ovaj komplicirani sustav morao izučavati ne samo unutar euroloških, nego i politoloških komparativnih studija. U novonastalim post-Brexit okolnostima, pak, bilo bi važno ne odustati olako od EU, nego se prisjetiti da su EEZ / EZ / EU uvijek kad bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama i geopolitičkim izvanjskim udarima posezale za novim temeljnim ugovorom koji bi značio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje, pa i daljnje širenje EU. Doduše, i u ranijim krizama uvijek se javljala i ideja povratka EU ustroju tipa „saveza nacionalnih država“, ali se nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje „EU kakva jeste“, dakle njezinu „pravnu stečevinu“ (acquis), što se sada čini. Bilo da se radi o staroj ideji njemačkih konzervativaca – modelu „jezgre Europe“ koja implicira „EU dviju brzina“ (postojanje „jezgre“ i „satelita“), ili o modelu „povratka prenijetog suvereniteta“ s europskih na institucije zemalja članica, takvo što više ne bi omogućavalo zajednička budućnost „dvadesetsedmorice“, ni daljnja proširenja zemljama koje se nalaze u procesu pridruživanja EU. Ove vrste raspleta bi se najporaznije odrazili na zemlje „Zapadnog Balkana“, imale status kandidata ili bile potencijalni kandidat kakav je slučaj s BiH i Kosovom. Otuda se i propituju sudbina regije „Zapadnog Balkana“ poslije Brexita s nadom da procesi privođenja u EU novih zemalja nisu stvar prošlosti.

Ključne riječi: EU poslije Brexita, model „jezgre Europe“ vs. model „savez suverenih država“, suzpenzija politike proširenja, upitna budućnost „Zapadnog Balkana“ u EU …

***

U radu se samo rudimentarno dotiču autohtone strukturne krize unutar Europske unije, primjerice dužnička kriza, kriza eura i Eurozone, pa s razlogom malo više i „Brexit“ i „izbjeglička kriza“, jer se ne smiju isključiti iz osnovanih sumnji da predstavljaju, između ostalog, i geopolitički udar protivu EU, protivu njezine pozicije „vodeće svjetske civilne sile“ i alternative geopolitikama nasilja putem “geopolitike vrijednosti” i „geopolitika osjećanja” (D. Plevnik), koja nadilazi uske okvire modela „nacije države“ i transformira se u model „političke zajednice“ jednakih šansi za njezine građane, bez obzira na podrijetlo. Ovim se želi reći, da su i autohtone i izvanjske krize proizvele „krizu povjerenja“ u EU, mada ove krize ne svjedoče o krizi „projekta mira“ kojeg oličava EU, nego o njegovoj potrebi u punom kapacitetu upravo u vrijeme kad se dovodi u pitanje. Utoliko je potrebno locirati sve  krize u pojedinim zemljama EU, pa i njihove izvanjske sponzore, kako bi se eventualno uvidjelo da se rješenja ne nalaze u olakom napuštanju postojeće modela europskih integracija, od kojeg se tendencijski ne odustaje samo u Velikoj Britaniji, nego i u zemljama „Višegradske skupine“.

Veliko je, k tomu, i pitanje jesu li valuta euro i Eurozona uistinu promašene ideje i projekti, pa kako takvo nešto tvrdi i ugledni intelektualac kakav je Joseph Stiglitz, ili je riječ o tomu što Europsku monetarnu uniju (EMU), odnosno pretvaranje ideje i prakse „zajedničkog tržišta“ u ideju i praksu „unutarnjeg tržišta“ nije pratila potrebna sinergija za nastajanje tzv. političke unije, o kojoj se zborilo u Maastrichtu. Ali, nju se nije uspjelo operacionalizirati u potonjim raspletima unutar EU, pa ni putem projekta „Europskog ustavnog ugovora“, čiji su elementi, doduše, dijelom spašeni u „Lisabonskom ugovoru“.

Ne pretendirajući na konačne odgovore, ovim se sugerira kritičko promišljanje kriza unutar pojedinih zemalja EU, jer nisu središnje zemlje EU u istoj situaciji kao njezine južne članice, te pogotovu nisu u situaciji zemalja istočne i jugoistočne Europe – zemljama neiživljenog suvereniteta, kojima se čini da je rješenje u povratku konceptu „nacije države“, ma koliko on podrazumijeva i zatvorene ekonomije i zatvorena društva, što sve nije stvar 21. nego je bila praksa 19. i prve polovice 20. stoljeća. Krize koje se pripisuju Europskoj uniji nisu uvijek, dakle, krize EU, pa ni krize njezinih članica, nisu ni autohtone ni najvećim dijelom samoskrivljene poput „dužničke krize“ tzv. južnih članica EU, nego su izvanjske i/ili posljedice globalnih gospodarskih i financijskih potresa poput onog iz 2008. godine. Bilo kako da su nastajale, te ma koliko bile različite i tko ih uzročio, krize su proizvele sinergijski učinak koji dovodi u pitanje i sami smisao europskih integracija i time  i projekte mira i europskog ujedinjenja koje simbolizira EU.

Iz mnoštva razloga je potrebno, pak, pozabaviti se odvojeno upravo „izbjegličkom krizom“, jer je opetovano uvezena kriza i posljedica grubih geopolitičkih igara na „Euroazijskoj ploči“, koja za posljedicu ima rast ksenofobije, krizu vrijednosti i krizu povjerenja, pa implicira čak i krizu temeljenih načela kakvo je načelo solidarnosti, ili pravo prvenstva „europskih zakona“ u odnosu na nacionalna u slučaju dogovora u oblastima pozajedničenih politika. Sve se to dovelo ili dovodi u pitanje pa se ogleda, između opstalog, i u nesprovodivosti „Dublinskih regula“ (I, II, III), koje podrazumijevaju uredne registracije izbjeglica i pravične azilantske postupke u zemljama EU prvog prijema,  pa potom međusobnu solidarnost svih članica EU, uključivo i solidarnost članica EU sa zemljama izvan EU koje ponajviše trpe posljedice enormnog vala izbjeglica iz ratovima zahvaćenih područja. [1]

Najgore je, dakako, što se u globalnim centrima moći s hegemonijalnim ambicijama uopće ne razmišlja o zaustavljanju hegemonijalnih ratova na prostorima Bliskog istoka i u pojasu od Magreba do Afganistana, pa i nisu za očekivati skorašnja cjelovitija rješenja „izbjegličke krize“. Moguća su zbog toga samo palijativna rješenja, te nejednak teret prihvata izbjeglica, što izaziva enormni porast ksenofobije u zemljama EU. A dok ratovi i „ksenos“ (strah od drugoga) caruju, miroljubiva i pravična rješenja za izbjeglice nisu na vidiku …

***

Povodom “Smjernica iz Bratislave za  obnovu povjerenja u Europsku uniju“, tehničkog dokumenta usvojenog na izvanrednom summitu čelnika zemalja EU u Bratislavi, 16. rujna 2016. godine, postalo je i posljednjem optimisti glede budućnosti EU jasno da ne postoji u ovom momentu ni minimum suglasnosti oko budućeg smjera razvoja EU. Utoliko se ne smije isključiti da se planirano obilježavanje 60. obljetnice Rimskih ugovora (Ugovora o osnivanju EEZ i Ugovora o EUROATOM-u, što se smatra „rodnim mjestom“ EU) pretvori u summit razdruživanja, ili komemorativni summit EU, umjesto summita revitalizacije EU.[2] 

Ti potrebni dogovori u Rimu bi morali biti, naravno, strategijske prirode o smjeru i o dubini europskih integracija,  poput “Berlinske deklaracije” (iz 2007.), poslije poznate i velike “ustavne i financijske krize” u EU nakon propasti referenduma o “Europskom ustavu” u Francuskoj i Nizozemsko, krajem svibnja i početkom lipnja 2005. godine. Podsjećanja radi, “Berlinska deklaracija” je dovela potom step by step do “Lisabonskog ugovora”, u kojemu je spašeno niz elemenata iz “Ustavnog ugovora za Europu”.[3]

Nažalost, u ovomu momentu je neizvjesno može li se na rođendanskom summitu EU u Rimu očekivati “Rimska deklaracija“ po uzoru na „Berlinsku deklaraciju“. Jedino je izvjesno  da su „dvadesetsedmorica“ (ili „dvadesetosmorica“, ipak) danas  pred većim izazovima nego što su bila „dvadesetpetorica“ prije 10 godina, jer su i vanjski i unutarnji protivnici produbljenih integracija glasniji nego što su bili ikada u povijesti EU.  Pri tomu nje riječ o protivljenju EU samo “Višegradske skupine”, koja navodno već ima svoj plan kojega je najavio mađarski premijer Viktor Orban. Kako se pretpostavlja, taj plan favorizira model “saveza nacionalnih država”, što podrazumijeva i povraćaj dijelova prenijetog suvereniteta s institucije EU u okrilje nacionalnih institucija, ali upravo to moglo automatski značiti i kraj EU kakva je danas, Dodatni problem je što se o tzv. spasonosnim vrijednostima „modela domovina“ pozitivno izjasnio i njemački predsjednik u odlasku  Joachim Gauck, mada se – sukladno njemačkom ustavu – i ne bi trebao pačati u ove rasprave, jer se i ne pita apsolutno ništa po vanjskopolitičkim pitanjima izuzev eventualno u velikim krizama.

Nažalost, u novonastalim okolnostima, skoro podjedanku prijetnju opstanku EU  predstavlja i model spašavanja EU putem „jezgre Europe“, modelu ponovno uvedenom u rasprave i po kojemu bi „jezgru EU“ one članice EU koje je ne žele ili je ne mogu slijediti nijemo promatrale s margine. Otuda je i smisleno ukazivanje na obranu vrijednosti postojećeg modela EU  upravo u uvjetima strahotnih kriza koje dovode EU u pitanje, pa utoliko i nije suvišno podsjetiti da je Europska unija vrlo složeni mehanizam, međunarodna integracija nepoznata u dosadašnjoj povijesti, kojoj kao da je sudbina biti u krizi, ali iz krize nekako izaći, barem je tako bilo sve do ove krize. Takva njezina sudbina ponukala je, inače, već prije 18 godina profesora politologije iz Münstera dr. sc. Richarda Woykea da u podnaslov svoje knjige «Europska unija» stavi  odrednicu «Uspješna krizna zajednica».[4]

Iz iskustava  nadvladavanja ranijih kriza iole upućenima je, također, jasno da niti jedna od tih tzv. čistih opcija ne pomaže u traganju za izlazom iz aktualne duboke krize, jer je EU zaseban sui generis pravni (i politički) sustav, kojega karakterizira hibridnost a ne čistota ugovornog ili ustavno-pravnog uređenja. Od svojevrsne mješavine nadnacionalnih i međudržavnih mehanizama i razina odlučivanja, EU ne može, pak, više odstupiti bez  ogromnih unutarnjih potresa, što znači da je neuporabljiva svaka priča o klasičnim integracionim modelima, koji su poznati iz iskustava (više)nacionalnih država staroga tipa. Pa ipak, nužno je progovoriti još par riječi o onima koji su revitalizirani ili barem uvedeni ponovno  u diskurs o opstanku EU.

«Model jezgre Europe», već je kazano, bila je ideja njemačkih konzervativaca iz 1994. godine i prvotno je podrazumijevala obrazovanje «jezgre» samo od onih zemalja koje su voljne dalje se integrirati, bez pozivanja na pravo veta po bilo kojem pitanju. Po njemu, zemlje koje bi pripadale «jezgri EU» morale bi sudjelovati u svim oblastima i procesima europskih integracija, bez zadrške, dok bi se u ovisnosti od stupnja voljnosti ka integracijama formirali koncentracijski krugovi oko ove «jezgre». Nešto od ovih ideja je, dakako, ugrađeno u model Eurozone, ili u koncept tzv. pozajedničenih politika u EU, sukladno Lisabonskom ugovoru. Već citirani profesor Richard Woyke je upozoravao smisleno i prije dva desetljeća: „Koncepcija jezgre Europe mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspuštanja ostatka EU, tako da bi tim putom izvan jezgre Europe nastala Europe a la carte’, ili pravni kaos unutar ostatka labave zajednice“. [5]

Ono, pak, što danas, bez ikakvog ustezanja zagovara ultra konzervativni mađarski premijer Viktor Orban, dakle „savez nacionalnih država“, u osnovi i nije drugo do „model domovina“, koji se učinio izlaskom iz ćorsokaka čak i odlazećem njemačkom predsjedniku, iako u biti znači samo klasičnu „međudržavnu suradnju“, jer podrazaumijeva da svaka članica EU ima po svakom pitanju prava veta. Time bi se, pak, poništilo mnogo od onoga što se postiglo unutar EU u proteklih šest desetljeća, de facto sve ono što se podrazumijeva pod supranacionalnim razvitkom EU i „europskim pravom“ (ili „komunitarnim pravom“), pa bi u konačnici značilo i suzpenziju „acquisa“, postojećeg pravnog nasljeđa ili pravne stečevine EU. Ovaj model i nije drugo, ocijenio je s pravom, već davno i  profesor Woyke, do fleksibilnija forma međudržavnog dogovaranja. Kod primijene ovog modela postojala bi stalna opasnost da se formira «privilegirani klub ili dominantna država», bez koje nikakvo rješenje problema ne bi bilo moguće, pa bi ovaj model označio i kraj dosadašnjih integracijskih procesa.[6]

***

Općepoznato je da je vodeći svjetski politički filozof i sociolog Jürgen Habermas „uvjereni Europljanin“ kantovskog senzibiliteta i federalističkog razumijevanja budućnosti Europe, koji u pravilu za krize EU “propisuje“ recept ozdravljenja u formi demokratskog produbljenja EU. Habermas se otuda založio posve očekivano i u iznimno sadržajnom ljetošnjem intervju za najvažniji njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz Hamburga za  “jezgru Europe”, pa i explicite za “produbljivanja Eurozone” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te “jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Iznenađenje je, dakako, u tomu što ovaj koncept podrazumijeva osipanje EU i potvrđuje strahovanja profesora Woykea.[7]

Na ključno pitanje ljetošnjeg razgovora za „Die Zeit“ o budućnosti “Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe” i „satelitima“, koju su već prije nekolicinu godina predlagali njemački konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lammers, a danas ideju slično re-interpretira njihov mlađi stranački kolega Armin Laschet (sva trojica su  prvaci Kršćansko-demokratske unije – CDU), Habermas se založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, priznajući da i takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. U njegovom razumijevanju, u najažurnije probleme unutar EU moraju se ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konzensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, jer su kompromisi mogući samo među partnerima spremnim na njih, čega nema, pa je naložena skepsa. Ova se, tzv. najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog čega je Eurozona, u Habermasovom potpuno opozitnom razumijevanju od Stiglitzovog (po kojemu  su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU), “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”. Kad bi ove zemlje imale političku volju, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo i prvi korak izdifirenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” (onoj unutar Vijeća EU) unutar Europskog parlamenta. Habermasu je, naravno, jasno, da će se protiv ovog prijedloga odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko ujedinjenje, taj prigovor je neosnovan”, poručio je Haberemas kritičarima, jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država.

Znači li to da će desničarski protupokreti tek tada iščeznuti kad bude više Europe i kad se EU demokratski produbi, bilo je posljednje pitanje Thomasa Assheuera Jürgenu Habermasu. “Ne, oni bi trebali već usputno izgubiti oslonac”, odgovorio je Habermas, te nastavio: “ Ako ja ispravno gledam, sve strane polaze danas od toga da EU mora ponovo zadobiti povjerenje kako bi desničarski populizam pustili niz vodu. Jedna strana želi demonstrirati sposobnost djelovanja kako bi desnoj klijenteli imponirala pokazujući mišiće. Slogan glasi ‘ne više vizije nego kompetencije rješenja’. Iz ovoga kuta gledano je Wolfgang Schäuble očigledno odustao od njegove ideje jezgre Europe. On se sasvim zalaže za intervencionizam, dakle da šefovi država i vlada odlučuju među sobom o svemu. On se zalaže za jednakopravnu uspješnu kooperaciju jakih nacionalnih država… A u slučaju stvarnih hitnih problema, u koje i on sam ubraja izbjegličku politiku i izgradnju europskog prava na azil,  a da se i ne govori o dramatičnoj nezaposlenosti mladih ljudi u južnim zemljama, troškovi kooperacije ostaju visoki kakvi su i bili.“[8]

Otuda Habermas i preporuča alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju: „Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja… Već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati da se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države”.[9]

***

Konačno bi bio red u ovoj re-interpretaciji upozoriti da bi jedna od prvih žrtvovanih pozajedničenih politika EU u slučaju nadilaženja aktualne krize EU i putem modela „jezgre Europe“  i modela povratka suvereniteta na nacionalne razine, bila politika privođenja novih članica u EU, mada se s razlogom i desetljećima smatrala jednom od najuspješnijih politika EU i značila je dobrobiti i za novoprimljene i tzv. stare članice EU. Bojati se da su u EU zadovoljni s onim što su postigli na prostorima „Zapadnog Balkana“, te da bi politika proširenja EU mogla biti ne samo stopirana, nego potom i srednjoročno zamrznuta, kako bi se eventualno oživjela u slučaju nadilaženja krize EU koji ne isključuje daljnje širenje EU.[10]

Sve bi zemlje „Zapadnog Balkana“, koje se nalaze u procesu pristupanja bile pogođene ovim scenarijem, ali ponajviše Bosna i Hercegovina (i Kosovo), jer i nemaju još uvijek status kandidata u partnerskim odnosima s EU, makoliko upravo ove zemlje u EU vide spasonosni kišobran za vlastite unutarnje tragične podijeljenosti. Pogođene bi bile i  Srbija i Crna Gora i Makedonija i Turska, jer su – kao i BiH – „duboko podijeljena društva i nestabilne države“ (M. Kasapović), pa ako i bile oboružane „kandidatskim statusom“ i/ili započele proces pristupanja putem  pregovaračkih poglavlja.

Turska je, naravno, iz mnoštva razloga specifičan slučaj, ali ovdje je moguće samo podsjetiti na Erdoganove političke obračune s političkim neprijateljima na način koji su nespojivi s članstvom i u Vijeću Europe i članstvom u EU, te da Europski parlament razmatra preporuku nadležnim institucijama EU prekida pristupnih pregovora EU i Turske. Pitanje europske budućnosti Turske postaje dodatno neizvjesno, naime, zbog toga što sve veći broj članica EU nije uopće uvjereno u smisao pridruživanja ovakve Turske EU, nakon post-pučističkih čistki i posvemašnje Erdoganove de-sekularizacije i de-ataturkizacije zemlje. A za iole upućene nije nikakva tajna ni duboka umiješanost Turske u bliskoistočnu ratnu dramu koja ima posljedice u vidu enormnog broja izbjeglica u kampovima na njezinom tlu, kao i u zemljama EU. Izbjeglice su, dakako, istovremeno prijetnja i geopolitici mira u regiji „Zapadnog Balkana“ i Europske unije.

Iz promatračkog fokusa se ne smije izostaviti ni cijeli set pitanja koja se otvaraju povodom utemeljenja Euroazijske unije u Putinovoj režiji, što se u eurološkoj literaturi naziva „istočno partnerstvo“, koje se tiče eventualne budućnosti Ukrajine, Moldavije i Gruzije u EU, zemalja s kojima je EU doduše već potpisala tzv. novu generaciju ugovora o pristupanju, ali kao i da nije u datoj geopolitičkoj situaciji.[11] Dakako, model „dobrosusjedske suradnje“ i „istočnog partnerstva“ se dijelom dotiče i odnosa EU i Bjelorusije, pri čemu Bjelorusija nema partnerske odnose s EU. A nužno je barem lapidarno ukazati i na dramatičnost odnosa EU s Ruskom federacijom, jer i ona kao i EU smatra sve četiri pobrojane zemlje prostorima vlastita legitimna geopolitičkog interesa, partnerstva  i odgovornosti. Otuda je i rat u istočnim dijelovima Ukrajine i ruska re-okupacija Krima pokazatelj teško narušenog povjerenja između EU i Ruske federacije.

Zapravo se prljavim geopolitičkim igrama u Ukrajini i definitivno uplovilo u zaoštrenu fazu obnovljenog, tobož okončanog  „Hladnog rata“ (1948-1991), jer se u međuvremenu pokazalo da su pad „Berlinskog zida“ i „željezne zavjese“ (1989-1991) doveli samo prividno do smirivanja geopolitičkih napetosti uslijed raspuštanja „Varšavskog ugovora“ i formalne disolucije bivšeg SSSR-a. Brojni su problemi potom nastali i zbog toga što se pobjednik „Hladnog rata“ ponašao sukladno izloženim ambicijama u nezaobilaznoj studiji Zbigniewa Brzezinskog „Velika šahovska ploča“.[12]

Govoreći jezikom „Nekrologa“ američko-francuskog povjesničara i politologa Emmanuela Todda, SAD su pobijedile u „Hladnom ratu“ i potom se s tom činjenicom nisu umjele ophoditi, postavši de facto veliki svjetski pljačkaš i glavni proizvođač „organiziranog kaosa“ u cijelom svijetu.[13] Sve je to u konačnici i proizvelo tzv. postmodernu suzpenziju međunarodnog prava, uključivo ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini, pa potom i re-okupaciju Krima, čime smo se približili na tri minuta do ponoći na „Satu sudnjega dana“ kako je upozorio nedavno i Noam Chomski.[14]

 

Z a k l j u č a k

Poslije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (01. srpnja 2013.)  pod regijom „Zapadnog Balkana“ se podrazumijevaju: Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija i Crna Gora. Krugu zemalja kandidata i potencijalnih kandidata pripada, pak, i Turska, iako ne pripada regiji „Zapadnog Balkana“ i ima vrlo kompleksne suodnose i s NATO-om kao punopravna članica i s Ruskom federacijom kao svojim moćnim susjedom i partnerom, te s nizom zemalja u okruženju, pri čemu u nekima od njih vodi i ratove. U svakom slučaju Turska se mora promatrati kao zaseban slučaj u procesu pristupanja EU. Ali, i s njom u vezi i s pogledom uprtim na sudbinu zemalja „Zapadnog Balkana“, posve je bezpredmetno raspredati veliku priču o tomu koja od ovih zemalja bliža EU, jer  nije ni jedna blizu EU ukoliko EU ne sačuva sui generis model svojeg pravnog (i političkog) sustava, koji podrazumijeva i politike proširenja EU. Ipak je od iznimne važnosti pratiti i promotriti  aspekte koliko se svaka od zemalja kandidata ili potencijanih kandidata samoreformira u procesu nametnutih unutarnjih transformacija od strane EU s ciljem kretanja iz predpolitičkih, isključivo etničko/nacionalno razumljenih zajednica u političku zajednicu jednakopravnih građana svih nacija (njem. Mehrheitsgesellschaft), pa ako nijedna od ovih zemalja ne bi postala punopravnom članicom EU.

Očekivati je, unatoč svemu, da će se EU – poslije konsolidacije na proljetnom summitu EU u Rimu, na kojemu će dostojanstveno obilježiti 60. obljetnica dugog marša u „političku zajednicu“ i ka „ujedinjenoj Europi“ – prisjetiti i preuzetih ugovornih obveza sa zemljama regije „Zapadnog Balkana“ iz ključnog strateškog dokumenta proširenja EU koji se zove „Solunska agenda“ (2003.), pa potom i obveza iz pojedinačnih sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s zemljama ovog geopolitičkog kruga. Zemlje Regije se trebaju, dakako, pripremati i dalje intenzivno i za prilagodbu i za ulazak u EU i u ovim neizvjesnim okolnostima. Sebe radi, naravno …


[1] Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M. Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, HKD Napredak, Paneuropska unija BiH, Sarajevo, 2016.

[2] “Bratislava je početak procesa”, kazala su „dvadesetsedmorica“, jer Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske nije sudjelovalo u radu programatskog summita u Bratislavi , na kojemu se samo preciziralo da slijede važni radni sastanci u La Valletti i drugdje u funkciji „popvratka povjerenja u EU“ i  priprema jubilarnog summita EU u Rimu u proljeće 2017. godine.

[3]  Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M., Europska unija…

[4] Woyke, R., Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, Einführung in Geschichte, Strukturen, Prozesse und Politiken, R. Oldenbourg Verlag, Wien, München, Oldenbourg, 1998., s. 388.

[5] Ibid …

[6] Woyke, W.,  op. cit. s. 385 -386.

[7] Razgovor urednika tjednika „Die Zeit“ Thomasa Assheuera s filozofom Jürgenom Habermasom o Brexitu i krizi EU, te budućnosti EU objavljeni su u online izdanju ovog tjednika  već 7. srpnja, a u prinatnom izdanju  No 29/2016 , 09. srpnja o.g.,   pod naslovom “Die Spieler treten ab” (“Igrači vješaju kopačke o klin”). Preveo sam Habermasov intervju u cijelosti i dijelom već koristio u feljtonu o Habermasovom liku i djelu u Dnevnom listu, u rujnu i listopadu 2016. godine (vidjeti, Dnevni list, 20.09.; 27.09; te 04. listopada 2016. g.)

[8] Ibid…

[9] Ibid…

[10] S veleoposlanicom Republike Francuske u BiH, H. E. Madame Claire Bodogny imao sam u Mostaru 13. listopada iscrpni razgovor  “u četiri oka” (“tet-a tet”) o temama koje se izravno tiču stanja u EU i mogućeg stopiranja politike proširenja EU u datim okolnostima, pa s tim povezanom sve upitnijom  budućnosti BiH u EU. Pod „proširenjem“ se podrazumijevaju u pravilu proširenja na nove zemlje, ali EU je već nazočna u zemljama „zapadnog Balkana“, pa i u BiH, kazala je madame Bodogny, implicite potvrdivši da je EU zadovoljna svojom nazočnošću u BiH i  da je posve  neizvjesno privođenja novih članica u EU sve dok se unutar EU ne raščiste dileme oko modela budućeg razvoja  …

[11]Vidjeti detaljnije, Hill, F. & Gaddy, C.G., Mr. Putin. Operative in the Kremlin, Brooking Institution Press: Washington D.C., 2015.

[12] Brzezinski, Z., The Grand Chessboard, Washington, D. C., April. 1997.

[13] Todd, E, 2003., Weltmacht USA – Ein Nachruf, Pieper, Muenchen, Zurich / Apres l’empire. Essai sur la decomposition du systeme americain, Gallimard, Paris, 2002.

[14] Vidjeti, Noam Chomski „Trump je zastrašujuća figura“, intervju za Novosti.net, 16. listopad 2o16. (“Svake godine od početka nuklearne ere skupina znanstvenika odlučuje o namještanju ‘Sata sudnjega dana’, s tim da ponoć označuje naš konačan kraj. Pretprošle i prošle godine došli smo na tri minute do ponoći, što je najbliže od ranih osamdesetih, kad je umalo došlo do rata između SAD-a i Rusije.”). Vidjeti detaljnije o povezanosti tobožnje postmoderne „ukrajinske krize“ i europsku sigurnosti i u: Larrabee,S., Wislon,P.A., Gordon, J., The Ukrainian Crisis and European Security., RAND Corporation:Washington D.C., 2015.

Idući europski izbori mogli bi biti ključni

Gotovo svi se slažu oko važnosti europskih parlamentarnih izbora, zakazanih za svibanj iduće godine. Neki lideri čak idu toliko daleko i tvrde da su oni biti ili ne biti za Europu.

Zanimljivo je da građani Europske unije vjeruju u Europu više nego ikada, dok istodobno raste podrška novim populističkim strankama, od kojih neke namjeravaju uništiti EU. Sve to ukazuje na veliku neizvjesnost. U svibnju bi mogli dobiti neku vrsta statusa quo, a možda i doživjeti potres koji bi promijenio politički krajolik – vjerojatno zauvijek. Naše predviđanje je da nakon Brexita, ogromnih promjena u Italiji i porasta ekstremne desnice širom Kontinenta, više nema povratka na staro. Europa je evoluirala.

Europske liberalne i demokratske vrijednosti su ugrožene. Prijetnja dolazi uglavnom od ekstremnih desnih populista, kojima će vjerojatno porasti podrška u svibnju. Neki od njih su također evoluirali. Umjesto da unište EU, sada hoće ujediniti snage, preuzeti je i nametnuti svoju viziju. Populisti tvrde kako samo treba dati više ovlasti državama članicama. Međutim, možemo li iskreno vjerovati da će, ako uspiju, preživjeti demokracija kakvu znamo? Ako ekstremisti pobijede, jesmo li 100% sigurni da će u budućnosti biti izbora i da će se poštivati ljudska prava? Prošlost nas uči da političari i stranke s autoritarnim tendencijama preziru slobodu izbora. Danas, recimo, slučaj Mađarska pokazuje da je demokracija u opasnosti. Italija i Poljska slični su primjeri. Francuski predsjednik Macron nazvao je ove izbore „borbom za civilizaciju“ i vjerojatno je u pravu.

Prijetnja također dolazi izvana. Lažne vijesti utjecale su na izborne rezultate u SAD-u i Velikoj Britaniji. Ne znamo točno u kojoj mjeri, ali možda i odlučujuće. Rusija i njeni trolovi angažirat će se i ovaj put preko društvenih mreža, sijući sumnju, potkopavajući demokratski proces i pomažući svojim korisnim idiotima koji su, sasvim slučajno, protiv EU.

Sljedeći saziv Europskog parlamenta morat će se suočiti s brojnim izazovima: između ostalog Brexit, proširenje na zemlje zapadnog Balkana i migracije. Ako se najveće parlamentarne skupine u Parlamentu dodatno fragmentiraju, te ako ekstremisti ojačaju, to će zasigurno dodatno potkopati EU i ojačati populističku neman. Radi se o dugoročnoj opasnosti i treba vjerovati da umjerene političke snage to razumiju.

Što onda da se čini? Srećom, postoji svijest o mogućim problemima, što samo po sebi nije dovoljno, ali može dovesti do akcije, na izborima ili na drugi način. Osim toga, europski parlamentarci, iako se ideološki ne slažu u mnogim stvarima, žele savez protiv krajnje desnice. Ovo je očito pravi korak, ali treba sačekati i vidjeti u kojoj mjeri će zabrinutost za budućnost Kontinenta nadjačati sitne stranačke interese.

Nekoliko je potencijalnih opasnosti za EU. Jedna od njih je slab izlazak na europske izbore. To favorizira ekstremiste čije pristaše će vjerojatnije glasati. Ako pristojan svijet ostane kod kuće, ekstremni desni populisti će u najmanju ruku ojačati. Stoga treba motivirati ljude da glasuju (dugoročni je cilj imati istinsku paneuropsku politiku). Jedno od rješenja je medijska kampanja i oglašavanje izbora, što je srećom već počelo. Društvene mreže su iznimno važne, znamo to. Dijeljenje ovoga i sličnih članaka pridonijet će većoj svijesti o značaju svibnja 2019. Na netu se moramo angažirati, komentirati i, ako je potrebno, suprotstaviti se ekstremistima.

Iznad svega, umjerene političke snage i antinacionalisti svih boja trebaju ponuditi snažnu alternativu noćnoj mori o kojoj snuju ekstremisti. Zapitajmo se: kakvu Europu želimo? Kako postići da bude onakva kakvu želimo? Kada možemo očekivati ​​konkretne rezultate tih promjena?

I moramo biti otvoreni. Moramo govoriti o migraciji i svim drugim kontroverznim pitanjima. Moramo govoriti o (percipiranom) demokratskom deficitu Brisela. Za konkretne izazove moraju se ponuditi rješenja a ne floskule. Ovo je prava borba koja je pred nama. Učinimo sve da pobijedimo.


Barcelona Forum for Politics and Society

Ilustracija: Sebastien Thibault

Transnacionalne političke stranke i pokreti mogu biti budućnost Europe

Piše: Dražen Šimić

Općeprihvaćeno mišljenje je da se Europa suočava s velikim brojem teških izazova, od kojih su neki bez presedana. Porast nejednakosti, terorizam, okoliš, kriminal, Brexit, lažne vijesti i imigracija problemi su oko čije važnosti se slažu kako obični građani, tako i političke institucije. Tu svakako treba dodati i prijetnju radikalnih, nacionalističkih pokreta koji žele (ako već nisu) preuzeti vlast u svojim državama i u konačnici dokinuti većinu liberalnih europskih vrijednosti. Nastavi čitati “Transnacionalne političke stranke i pokreti mogu biti budućnost Europe”

Novi referendum o Brexitu je logičan i prijeko potreban

Piše: Dražen Šimić

Moglo bi se reći s priličnom dozom sigurnosti da Velika Britanija nikada nije u potpunosti bila privržena europskom projektu. Uvijek je postojala jedna utjecajna struja u društvu, obično starija i konzervativna, koja je Britance vidjela kao drugačije ili bolje od Francuza, Nijemaca i ostalih kontinentalnih Europljana. Također, još od ulaska Britanije u EU 1973. postoje problemi koji se tiču percepiranog gubitka samostalnosti,  viđenja vlastitog identiteta i povijesti te, naravno, nacionalizma. Stoga je referendum o članstvu u EU uvijek bio riskantan.

Ipak, jedno od najvećih iznenađenja u povijesti EU dogodilo se 23.6.2016. Oko 52% Britanaca opredjelilo se za izlazak iz bloka. Većina političkog i poslovnog establishmenta bila je za ostanak, ali prevagnuli su moćni mediji koji su uglavnom bili za to da Britanija “opet postane suverena zemlja”. Osim njih, neki utjecajni političari vješto su i cinično iskoristili žalbe običnog svijeta o previše stranaca u zemlji, ‘svemoćnom Briselu’ itd. Nakon referenduma počinju politička natezanja i pregovori s EU, tijekom kojih se ispostavilo da britanska vlada zapravo nema jasnu strategiju niti viziju onoga što želi, dok je britansko društvo i dalje podijeljeno oko članstva u EU.

Nedavno ispitivanje javnoga mnijenja koje je sproveo The Guardian otkrilo je da većina britanskih građana želi novi referendum o Brexitu, ovaj put o uvjetima konačnog sporazuma o budućim odnosima s EU. Ovo je dobrodošao razvoj događaja i nešto što se treba dogoditi iz više razloga i unatoč nekim poteškoćama.

Prvi razlog je da je Brexit naprosto previše važan, kako za Britaniju tako i za ostatak Europe. Nužno je pažljivo razmisliti o tome što on predstavlja. Podaci o efektima izlaska iz EU su neumoljivi: Britanija će po svakom mogućem scenariju biti u lošijem položaju nego kao članica bloka. To nije, barem ne tako eksplicitno, rečeno građanima tijekom referendumske kampanje i to uopće nije ono za što su glasali. O utjecaju Britanije u Europi i ostatku svijeta ne treba ni govoriti – prosto je nemoguće da ova zemlja zadrži dosadašnje pozicije.

Dodatni razlog je taj što su tijekom referendumske kampanje iznošene tvrdnje o ogromnim svotama novca koji će se uštedjeti neplaćanjem članstva u EU i koji će se onda moći utrošiti u druge svrhe. Najpoznatija je bila tvrdnja o dodatnih 350 milijuna funti tjedno za sustav zdravstvenog osiguranja, NHS, koji je jedna od svetih krava britanske politike. Međutim, ovo i slična obećanja pokazali su se ili nedovoljno istraženim ili najobičnijim lažima. Moguće je i da sve posljedice Brexita nisu bile u potpunosti shvaćene u to vrijeme. Bez obzira o čemu se radi, ako informacije koje su date građanima nisu bile točne, i ako se svi slažu o važnosti Brexita za budućnost zemlje, zašto onda ne imati odgovarajuću raspravu o NHS-u i drugim ključnim pitanjima u jednoj novoj kampanji, ovaj put baziranoj na provjerenim činjenicama?

Pregovori o Brexitu do sada su bili kaotični. Neizvjesnost za britansku ekonomiju skoro je pa zajamčena na kraće staze, a potrajat će vjerojatno i mnogo duže zbog složenosti razgovora o odnosima s EU i budućih pregovora o slobodnoj trgovini koji znaju trajati godinama.

Popis razloga za drugi referendum je dugačak, ali treba biti svjestan i problema. Pojedini stručnjaci govorili su o poteškoćama koje se tiču nepoštivanja rezultata prvog referenduma, obesmišljavanju referenduma kao demokratskog procesa, političkoj i pravnoj neizvjesnosti koja bi nastala ako Brexit bude odbačen itd. Također, postoji mogućnost da dužnosnici EU-a, znajući da će se održati novi referendum i ne podržavajući izlazak Britanije, namjerno ponude jako loše uvjete. Međutim, osim što bi time pali na vrlo niske grane, takav potez bio bi i kontraproduktivan. Naime, kada bi se otkrio bilo kakav nagovještaj te vrste pritiska na Britaniju (a niz utjecajnih medija koji jesu za Brexit nesumnjivo će pažljivo pratiti pregovore) britanski birači vjerojatno bi ponovno glasali za Brexit, ovaj put u većem postotku.

Brexit je daleko najveći izazov s kojim se Britanija suočava barem od Sueske krize. Bilo bi nepromišljeno donijeti tako važnu odluku bez da se dobro razmisli i pripremi, a to se očigledno nije dogodilo. Novi referendum mogao bi potvrditi Brexit ili zaustaviti ga, ali bilo bi nerazumno napustiti EU na temelju sumnjive, emocijama nabijene referendumske kampanje od prije dvije godine. Bez obzira na neke negativne stereotipe o ovoj zemlji širom svijeta pa tako i na Balkanu, Britanija i britanski narod zaslužuju bolje.


Naše članke možete primati i putem elektronske pošte. Potrebno je samo unijeti vašu adresu na dnu stranice. 

Problemi katalonskih nacionalista

Piše: Dražen Šimić

Katalonski izbori koji će se održati 21. prosinca trebali bi donijeti stabilnost ovoj regiji. To je ono što bi htjela vlada u Madridu. Katalonski nacionalisti/separatisti žele se, pak, vratiti na vlast i nastaviti sa svojim projektom – težnjom za neovisnošću, a za što nemaju podršku većine Katalonaca.

Problem je u tome što nacionalisti jedva da mogu surađivati jedni s drugima, a kamoli ponovno ujediniti Kataloniju nakon traumatičnih dešavanja u zadnja dva mjeseca. Nacionalistički lideri imaju potpuno različite politčke backgrounde, od ekstremne ljevice do liberala desnoga centra. U normalnim okolnostima oni naprosto ne bi koalirali. Jedina stvar koja ih povezuje je želja za odvajanjem od Španjolske. Već su se počeli raspravljati oko toga tko bi mogao biti legitimni predsjednik nakon izbora. Njihovi izborni programi, ako ih imaju jer o njima se malo ili nikako govori, ne bave se mnogo gospodarstvom i egzodusom tvrtki iz regije. Također su stvorili podjele među katalonskim narodom na ‘dobre’ i ‘loše’ Katalonce ovisno o tome jesu li za neovisnost ili protiv. Drugim riječima, nacionalisti su jedna neodgovorna grupa političara koja ideologiju pretpostavlja zdravom razumu i ne može im se vjerovati da mogu vratiti normalnost i prosperitet u Kataloniju.

Ovo ne znači da vlada u Madridu dobro vlada situacijom. Već godinama zanemaruju značajan dio populacije ove regije koji nije zadovoljan sadašnjim stanjem i odnosima unutar Španjolske. Katalonski separatisti, uza sve mane koje se ovdje spominju, ipak su miroljubivi ljudi koji se nikada nisu okrenuli nasilju. Zaslužuju da ih se sasluša i bilo bi pametno uključiti neke njihove ideje u new deal s Katalonijom nakon izbora.

Ono što je Kataloniji sada potrebno više od svega su dijalog, uzajamno poštovanje i spremnost na kompromis. Treba nadati se i vjerovati da će katalonski lideri biti na razini zadatka.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

O „crvenom teroru“ u Njemačkoj

Piše: Mile Lasić

Ovih se dana i u SR Njemačkoj i u svijetu javnost prisjeća ne samo „rušenja Berlinskog zida“ i „pada Željezne zavjese“, što je i omogućilo mirno ujedinjenje Njemačke (1990.), nego i njemačke “vruće jeseni” od prije 40 godina. Pod tim se pojmom misli zapravo unutarnji terorizam enormnih razmjera u SR Njemačkoj, odnosno Zapadnoj Njemačkoj, popraćen brojnim otmicama i ubojstvima koje su počinili pripadnici ljevičarske ekstremističke organizacije „Rote Armee Fraktion“ (RAF). U stvari je RAF-ov „crveni teror“ te 1977. doživio svoj vrhunac, jer je u travnju te godine RAF prvo ubio glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, pa potom u srpnju prvog čovjeka Deutsche Bank Jürgena Pontu, da bi 05. rujna 1977. bio otet industrijalac Martin Schleyer, pri čemu su RAF-ovci već tijekom otmice ubili njegovog vozača i tri tjelohranitelja, a na kraju i samog Schleyera. Nastavi čitati “O „crvenom teroru“ u Njemačkoj”

Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)

Piše: Vassilis Petsinis

Kriza u Kataloniji, bogatoj autonomnoj oblasti na sjeveroistoku Španjolske, stavila je u fokus pitanjâ o državnoj suverenosti i samoodređenju diljem Europe. Jedna značajna nuspojava ove političke debate je široko rasprostranjena tendencija među političkim analitičarima i novinarima u različitim dijelovima srednje i istočne Europe da prave analogije između svoga i katalonskog slučaja. Slijedom toga, kriza u Kataloniji ‘prevedena’ je, tj. stavljena u kontekst drugih problema u Europi, poput  kontroverzi glede mađarske manjine u Slovačkoj i Rumunjskoj, aneksije Krima i previranjima u istočnoj Ukrajini. Nastavi čitati “Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)”

Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas

Piše: Mile Lasić

Facebook me u prošli utorak podsjetio da su Nijemci po 27. put obilježavali 03. listopad – “Dan Nijemaca” (Der Tag der Deutschen), odnosno “Dan njemačkog jedinstva” (Der Tag der deutschen Einheit), iliti “Dan ponovnog ujedinjenja Njemačke” (Der Tag der Wiedervereinigung Deutschlands). Kao što čitatelji vjerojatno znaju, SR Njemačka je igrom sudbine postala i mojom drugom domovinom i u njoj žive i moji najbliži. No, to su strogo osobne stvari, puno je relevantnije za ovu priču što sam je tijekom dugih 18 godina koje sam proživio u njoj naučio cijeniti kao nijednu drugu zemlju u svijetu. Iz kritičke vizure sveučilišnog profesora politologije i „eurologije“ posebice cijenim, naravno, što joj je  – poslije dvostrukog sunovrata u dva svjetska rata, uključivo strmoglava u Holokaust i uopće u  barbarizam Drugog svjetskog rata –  uspjelo postati  “zdravim društvom“, pa čak i središnjom zemljom obzirne političke kulture i svojevrsnim „motorom“ europskih integracija. Njoj su se posrećili 09. studenog 1989. godine i pad Berlinskog zida i ukidanje  „željezne zavjese“, pa potom i par excellence „političko čudo“ mirnog ujedinjenja dviju njemačkih država 03. listopada 1990. godine. Naravno, u njoj nije ni 27 godina poslije „ponovno sraslo ono što pripada jedno drugomu“, kako je svojoj ujedinjenoj zemlji poželio njezin bivši kancelar i dobitnik Nobelove nagrade za mir Willy Brandt u momentu ujedinjenja, ali u njezinom životu danas sa svim problemima ima više normalnosti nego u bilo kojem drugom kutku svijeta. Ovi su redovi, dakako, isprovocirani posve pogrešnim interpretacijama posljednjih njemačkih saveznih izbora, onih od 24. rujna ove godine, na kojima nije pobijedio fašizam, kako se posve pristrano i pogrešno interpretiraju rezultati izbora u zemljama sumnjivih demokratskih mjerila i u svijetu i na prostorima „Zapadnog Balkana“. Nastavi čitati “Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas”

Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati

Je li populistička plima u Europi dosegla svoj vrhunac? Prije šest mjeseci mnogi europski čelnici brinuli su se da bi val popularnog nezadovoljstva koji je prouzročio Brexit u Velikoj Britaniji i doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću mogao osnažiti nacionalističke, anti-imigrantske i anti-europske stranke širom Europe i uzdrmati same osnove Unije. Nastavi čitati “Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati”

Povodom knjige “Zašto Europa mora postati Republika. Politička utopija”

Piše: Mile Lasić

„Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“

Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung

Thomas More je prije 500 godina objavio spis „Utopija“, priču o srednjoengleskom gradu u kojemu su vladali mir i socijalna pravičnost – glasi  prva rečenica uvodnih napomena Ulrike Beate Guérot u njezinoj „političkoj utopiji“, kako glasi i podnaslov knjige „Zašto Europa mora postati Republika“ (Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische Utopie, Dietz Verlag, Bonn, 2017., str. 304.). Čuvena „Utopija“ Thomasa Morea je u međuvremenu postala uistinu zaštitnim znakom fiktivnog društvenog poretka, ali i poticaj osmišljavanju socijalnih odnosa u poželjnoj budućnosti, veli autorica impresivnog životopisa, iz kojeg je vidljivo da je cijeli život posvetila kritičkom promišljanju Europske unije. Usput kazano, autori poput nje su iznimno rijetki i u EU, a da se o bijednoj situaciji kod nas i ne govori, ma koliko bilo mnoštvo onih koji u pravilu govore o EU „izvan sebe“ i „izvan pameti“, pro et contra, po potrebi, a da se nisu nikada potrudili razumjeti projekt mira u njegovoj kompleksnosti, odnosno snove plemenitih Europljana od Dantea Alighierija do Roberta Schumana o ujedinjenju Europe i „Europi mira“. No, ako bi se EU i dovela u pitanje, morala bi se iznova sanjati i misliti temeljem „princip nade“ (Das Prinzip Hoffnung), pri čemu  se, kako veli Ernst Bloch, i nada mora učiti ( „Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.“). Nastavi čitati “Povodom knjige “Zašto Europa mora postati Republika. Politička utopija””