Zašto toliki ljudi vjeruju u teorije zavjere?

Nicky Woolf, autor koji se bavi teorijama zavjere (posebno QAnon), objavio je članak u Observeru, koji ovdje prenosimo.

Na što mislimo kada govorimo o teorijama zavjere? Ne radi se samo o ideji da postoje zlokobne, tajne sile koje rade neke sumnjive stvari. Od Edwarda Snowdena i otkrića o programu Prism koji je NSA koristila za hakiranje telefona, sve do prikrivanja dosjea koji su doveli do rata u Iraku, samo po sebi nije pogrešno vjerovati u mogućnost da osobe na vlasti nisu iskrene.

Međutim, od 2017. više od polovine Amerikanaca vjeruje da je u atent na Kennedyja bio umiješan još jedan napadač. Više od trećine smatra da je globalno zatopljenje prevara. Od 2021. godine, 30% vjeruje da je covid namjerno stvoren, a 10% da je slijetanje na mjesec lažirano -što je gotovo dvostruko više nego 1995., prema radu iz 2022. u časopisu PLOS One.

Nastavi čitati “Zašto toliki ljudi vjeruju u teorije zavjere?”

O Vanji Albahariju

Moj prijatelj Vanja Albahari bio je dobar i težak čovjek. I jedno i drugo u starinskom smislu tih riječi, s tim da je ovo prvo bio daleko više, a drugim je, koliko sam mogao vidjeti, štetio uglavnom sam sebi.

O Vanji kao glumcu i javnoj ličnosti, u rodnom Sarajevu i šire, ne mogu govoriti jer njegov rad i taj dio života ne poznajem dovoljno. Bili smo londonski prijatelji, pa je moj uvid, takav kakav je, neizbježno ograničen kontekstom i vremenskim periodom – nakon što je uradio sve to svoje javno. Mogu samo reći ponešto o čovjeku kojeg sam poznavao.  

Nastavi čitati “O Vanji Albahariju”

O budućnosti Ukrajine: Putin napreduje na terenu, ali ne pobjeđuje

Rusija intenzivira svoje brutalne napade, ukrajinski moral je poljuljan, ali nesalomljiv. Europska solidarnost također mora ostati jaka

Europski čelnici okupili su se u Rimu na konferenciji o obnovi Ukrajine, ali prioritet je i dalje izdržati ovaj rat. Rusija je pojačala napade i udara daleko iza linije fronta – uključujući rekordnih 728 dronova i 13 projektila dan prije konferencije. UN je izjavio da su civilne žrtve prošlog mjeseca bile najveće u tri godine, s najmanje 232 ubijene i 1343 ozlijeđene osobe.

Ova brutalna ofenziva ima za cilj slomiti ukrajinski duh i europsku solidarnost. Čak i Donald Trump, čini se, počinje shvaćati da Moskva nije zainteresirana za mir. Za Trumpa, maksimalizam je pregovaračka taktika, ali ne razumije da je maksimalizam za Vladimira Putina fiksacija. Ipak, ovog tjedna je priznao: „Putin nas zasipa s puno sranja… Uvijek je jako ljubazan, ali ispada da je to besmisleno.“

Nastavi čitati “O budućnosti Ukrajine: Putin napreduje na terenu, ali ne pobjeđuje”

Tarik Haverić: Identitet

Naspram »borbe za opstanak« na kojoj su svoju političku teoriju zasnivali Machiavelli i Hobbes, (mladi) Hegel je kao uzrok društvenih sukoba raspoznao »borbu za priznanje«. To je okvir koji pomaže da razumijemo mnoge današnje historijske procese: pojedinci i skupine imaju sliku o sebi i svome položaju u svijetu, o tome ko ili šta jesu i o tradiciji kojoj pripadaju, tj. o svome »identitetu«, i aktivno nastoje da taj skup svojstava potvrde prema drugim »identitetima«.

Za liberalnu političku teoriju, primarni identitet uvijek je individualan [1]: jedinstven i nezamjenjiv je pojedinac, a svi kolektivni identiteti su iz te jedinstvenosti izvedeni. To, naravno, nije opis povijesnog razvoja (pojedinac stupa na historijsku pozornicu relativno kasno!) već aksiološki stav koji ima emancipacijsku ulogu. U posljednjih četrdeset godina ta regulativna ideja izgubila je na važnosti, i kao nosioci identiteta danas se percipiraju isključivo skupine (jezičke, kulturne, vjerske…).

Taj uzmak od prosvjetiteljskih vrijednosti, iako pogađa cijelu evropsku civilizaciju, naročito pridonosi ukupnom nazadovanju bosanskog muslimanskog subjekta, pa sam u Kritici bosanskog uma naveo nekoliko primjera iz kojih se vidi

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Identitet”

Je li svaki nacionalist potencijalni fašist?

Nacionalizam se obično smatra rezervatom desničarske politike i dugo je bio temelj autoritarnih i fašističkih vlada diljem svijeta. U demokratskim zemljama pojam “nacionalizam” povezan je s nacionalnim šovinizmom, vjerovanjem u inherentnu superiornost vlastite nacije i njezinih građana, ali slika je složenija nego što se na prvi pogled čini.

Za početak, malo je toga što razlikuje patriotizam od nacionalizma osim stupnja intenziteta. Većina nas, međutim, može prepoznati razliku između ljubavi prema vlastitoj domovini i oštrijih, često isključivih ili ksenofobičnih načela ekstremnog nacionalizma. Patriotizam je nacionalizam niskog stupnja, ali radikalni nacionalizam često prelazi u ksenofobiju.

Nastavi čitati “Je li svaki nacionalist potencijalni fašist?”

Izrael, SAD i Iran: bombardiranjem ne možete spriječiti širenje nuklearnog oružja

Doba razoružanja je završeno, ali vojne akcije samo povećavaju opasnost umjesto da ukinu prijetnju

Osamdeset godina nakon što su SAD bacile atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, te četrdeset godina nakon što su se SAD i Sovjetski Savez obvezali smanjiti svoje arsenale, prijetnja nuklearnog rata ponovno je aktualna. Doba razoružanja je završilo, upozorio je ovog tjedna istaknuti thinktank: „Vidimo jasan trend rasta nuklearnih arsenala, zaoštrenje nuklearne retorike i napuštanja sporazuma o kontroli naoružanja“, rekao je Hans M. Kristensen iz Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira.

Devet nuklearnih država svijeta zajedno posjeduju ekvivalent od 145 000 bombi iz Hirošime. Izraelski ilegalni napad na Iran navodno je posljednji pokušaj da se spriječi da se Teheran pridruži ovom klubu – a što je Izrael učinio davno, iako to ne priznaje. Iako Teheran posjeduje sposobnost razvoja nuklearnog oružja ako to zaželi, američke obavještajne službe vjeruju da režim nije donio tu odluku, i da bi mu trebale do tri godine da ga izgradi i rasporedi. Čini se da Izrael ne napada Iran zato što je američka nuklearna diplomacija propala, već zato što se boji da bi mogao uspjeti. Mnogi ciljevi koje je Izrael napao nisu povezani s nuklearnim programom, a neki čak ni s iranskom vojskom. Benjamin Netanyahu više je puta pozivao na promjenu režima: ili iskrenije, na kolaps iranskog režima.

Nastavi čitati “Izrael, SAD i Iran: bombardiranjem ne možete spriječiti širenje nuklearnog oružja”

Tarik Haverić: Ko o čemu, baba o uštipcima!

Kao pravo osvježenje doživio sam i intervju koji je 3. juna historičar Hrvoje Klasić dao Televiziji Bosne i Hercegovine, i Klasićev razgovor s Borisom Pavelićem za portal Tačno.net, i reakciju Amera Bahtijara na dva Klasićeva intervjua: pokazuje se da je ponekad moguće izražavati manjinsko mišljenje (i osporavati  takvo mišljenje) bez pljuvačko-pogromaške leksike, prijetnji i uvreda, i da postoji sfera u kojoj otvoreno neslaganje nije nužno »fašizam«! Veliko olakšanje, makar i privremeno…

I Klasićeva argumentacija i Bahtijarova protivargumentacija preklapaju se s tematikom kojom se godinama bavim u sklopu punog radnog vremena, pa ću ovaj povod parazitski iskoristiti da, nep(r)ozvan, ponovim vlastite stavove.

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Ko o čemu, baba o uštipcima!”

Obljetnica albuma: Prince and The Revolution, “Around The World In A Day”

“Open Your Heart Open Your Mind / A Train Is Leaving All Day / A Wonderful Trip Through Our Time / And Laughter is All U Pay.”

Ovo su prve riječi koje je Prince otpjevao nakon legendarnog albuma Purple Rain. I osim što su evocirale potpuno novu vrstu slatke psihodelije koju će album pružiti slušatelju, taj metaforički vlak bio je na potpuno novim tračnicama.

Nastavi čitati “Obljetnica albuma: Prince and The Revolution, “Around The World In A Day””

Nisam se snaš’o

Ima nešto tragikomično u tome kad se sa alanfordovskim Zavodom za istraživanje ruda i gubljenje vremena susretneš u realnom životu – i uvjeriš se da je stvaran! To je kao da ugledaš Bigfoota; možda te ugrožava i želi ti nauditi, ali je ipak uzbuđujuće.

***

Ovu priču mogao bi otpočeti od dana kada nisam susreo Bigfoota, ali sam upoznao Šeficu Biroa (mitski čupavac iz šuma Sjeverne Amerike je svakako simpatičniji). Šefica Biroa – zvučalo mi je kao neki neslužbeni naziv funkcije, poput samoproglašenog Jedinog zakona zapadno od Pecosa Roya Beana, ali tako su mi je predstavili. A ja sam samo tražio da me primi glavni u lokalnom Birou kantonalne Službe za zapošljavanje nakon što sam uvidio da sa službenikom na šalteru ne mogu riješiti ništa.

Ono što sam došao rješavati je pitanje besplatnog zdravstvenog osiguranja – kojeg sam izgubio zbog neredovnog javljanja za Biro.

Nastavi čitati “Nisam se snaš’o”

Tarik Haverić: Kao da zidu govoriš

Već neko vrijeme tragam za figurom ili upečatljivom slikom koja bi mogla da mi posluži kao svodni kamen knjige Bošnjaštvo kao promašen projekt na kojoj već predugo radim – onako kako mi je »Tunel Vidikovac« pomogao da završim Kritiku bosanskog uma.

Traženom rezultatu najviše sam se približio s »transhistorijskom konjoidentifikacijom« bosanskog muslimanskog subjekta. Kada je svojevremeno reis Kavazović kavazio u Sapni o nacionalnom imenu (»Mi smo Bošnjaci, nikakvi Bosanci!«), otpisao je po kratkom postupku kojekakve doktore i akademike koji su se o tome izjašnjavali i pozvao se na mjerodavan autoritet jednog relikta kasnog osmanskog feudalizma, »oca Adil-bega Zulfikarpašića« koji je tvrdio da »u Bosni samo konj može biti bosanac«. A ja sam se sjetio da sam nešto slično davno pročitao kod Save Skarića Zembilja (1878-1909). Skarić je bio srpski nacionalist uvjeren da bi za ukupno bosansko stanovništvo najveća sreća bila da mu glavni grad više ne bude Beč nego Beograd, njegovo evociranje »turske krivice« bosanskih muslimana danas bi ga svrstalo u srpske šoviniste opšte prakse, a kao protivnik austro-ugarske vlasti opirao se, sasvim razumljivo, Kalláyevom projektu bošnjaštva. Pa je jedne prilike podsjetio da se narod u Bosni »po zemlji … ne zove Bošnjaci, nego Bosanci«, i da »imenom Bošnjak madžarski grofovi nazivaju svoje konje«[1]. Tako su, u rasponu od nekih 130 godina, dvojica predstavnika dviju različitih škola kritičkog mišljenja razriješili zajedničkim snagama jedno važno identitarno pitanje: bili Bosanci ili Bošnjaci – u osnovi su konji!

Nastavi čitati “Tarik Haverić: Kao da zidu govoriš”

Mnogi ga ne vole, ali Christian Schmidt je u pravu

Visoki predstavnik Christian Schmidt održao je govor na sesiji Parlamentarne skupštine NATO-a u Daytonu, povodom tridesete godišnjice dokumenta koji je završio rat u Bosni i Hercegovini.

Govor je izazvao reakcije, pogotovo nakon što je portal Klix izvukao naslov da “ne možemo očekivati da Bosna i Hercegovina kao građanska država bude uspješna”.

Očekivano, negativne reakcije došle su od “građanske” javnosti, kako sebe voli prikazati bošnjački ogranak ovdašnje tronacionalističke stvarnosti. Ta vrsta građanske uljuđenosti i pluralizmu sklone društvene svijesti svoju najiskreniju političku volju i želju iskazuje kroz anonimne komentare. Dole je samo par kreativnijih komentara ispod članka na Klixu, koji naravno nisu obrisani iako se taj portal hvali da ne tolerira jezik mržnje.

Nastavi čitati “Mnogi ga ne vole, ali Christian Schmidt je u pravu”

Gaza treba više od riječi

Izrael već godinu i pol ignorira kritike EU diplomacije, koja se počela pomicati ali bez naročitog uvjerenja

Unatoč međunarodnim inicijativama i najavama kaznenih mjera, dramatična je stvarnost da se nitko i ništa ne čini sposobnim ni u najmanjoj mjeri zaustaviti brutalnu izraelsku ofenzivu na pojas Gaze, koja je izazvala neviđenu krizu i donijela smrt, glad i uništenje. Alarmantno ignoriranje međunarodnog pritiska od strane Benjamina Netanyahua može se mjeriti samo s njegovom odlučnošću na domaćem političkom planu da učvrsti svoju moć i izbjegne odgovornost za optužbe s kojima se suočava.

Nastavi čitati “Gaza treba više od riječi”

O izraelskoj blokadi Gaze: glad kao oružje rata

Sramotno. To je riječ koju je Gideon Sa’ar, izraelski ministar vanjskih poslova, upotrijebio kako bi opisao događanja na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) prošlog ponedjeljka. Ujedinjeni narodi zatražili su od suda da utvrdi mora li Izrael dopustiti ulazak humanitarne pomoći u Gazu, dva mjeseca nakon što ju je ponovno prekinuo, neposredno prije propasti sporazuma o primirju. Zalihe nestaju. UNICEF kaže da su tisuće djece već iskusile akutnu pothranjenost.

Sa’arov prigovor je da je Izrael nepravedno meta napada. Odvojeni slučaj međunarodnog kaznenog suda protiv premijera Benjamina Netanyahua i Yoava Gallanta, bivšeg ministra obrane, također se usredotočuje na navodno izgladnjivanje civila. Istina je da je uskraćivanje hrane uobičajeno oružje u ratu, no rijetko je bilo u fokusu međunarodnih pravnih slučajeva, dijelom i zato što je namjeru teško dokazati. Retorika izraelskih dužnosnika, sugerira dr. Boyd van Dijk , stručnjak za Ženevske konvencije, je ono što je to promijenilo.

Nastavi čitati “O izraelskoj blokadi Gaze: glad kao oružje rata”

Trumpu je trebalo stotinu dana da poništi stotinu godina napretka

Američko stoljeće je završilo i krećemo se prema nečem novom, smatra autor i komentator Gabriel Gatehouse. Njegov članak za The Independent ovdje donosimo u skraćenoj verziji.

Administracija Franklina Delana Roosevelta (FDR) prva je upotrijebila proizvoljno mjerilo od stotinu dana za mjerenje svojih ranih postignuća. Usred velike depresije, FDR je kroz Kongres progurao petnaest važnih zakona koji koji su postali okosnica New Deala. Pojačao je moć savezne vlade i koristio je kao defibrilator kako bi šokovima vratio život američkom gospodarstvu. Rooseveltovih prvih stotinu dana bili su dramatični.

New Deal i Drugi svjetski rat stvorili su uvjete za uspon Amerike kao vodeće svjetske supersile. U narednih gotovo stotinu godina, Sjedinjene Države su dominirale svijetom kao nenadmašni globalni div liberalizma, kako ekonomskog tako i društvenog. Međutim, negdje u prvih stotinu dana Trumpovog drugog mandata čini se da je ovo doba završilo.

Nastavi čitati “Trumpu je trebalo stotinu dana da poništi stotinu godina napretka”

Papa Franjo: autsajder koji je bio snaga dobra u ovom svijetu

Ne pridržavajući se naloga liječnika da se odmori nakon borbe s dvostrukom upalom pluća, slabašni papa Franjo prošlog je tjedna posjetio rimski zatvor Regina Coeli, gdje je slao poljupce zatvorenicima i proveo pola sata u raspravi s nekim od zatvorenika. Nažalost, ovaj susret na Veliki četvrtak bio je jedan od posljednjih činova njegovog izuzetno radišnog papinstva. Gledajući unatrag, mjesto radnje bilo je posve prikladno.

Tijekom dvanaest godina na stolici svetog Petra, Franjo je na zadivljujući način nastojao preusmjeriti energiju Katoličke crkve na marginalizirane, istovremeno se boreći protiv moći ukorijenjenih interesa. Došavši, kako je sam rekao, “s kraja svijeta”, prvi neeuropski papa modernog doba bio je papa autsajder i to radikalan. Unutar crkve, ovaj Argentinac ponekad je bio oštar i izravan kao reformator; izvan crkve, bio je važan saveznik visokog profila koji se borio za progresivne ciljeve.

Nastavi čitati “Papa Franjo: autsajder koji je bio snaga dobra u ovom svijetu”