Što se dogodilo s buntovnom mladosti bivše Jugoslavije?

Europa je svjedočila bujici prosvjeda mladih u posljednjih nekoliko godina. Međutim, Balkanu izgleda nedostaje buntovnoga zamaha – zašto?

Prije nekoliko tjedana Europljani su gledali kako se ogroman broj policajaca bori s tisućama ljudi na ulicama Pariza. Suzavac je letio na sve strane, ispunivši elegantne bulevare neprobojnim dimom. Iako su mnogi na brzinu povezali ovaj događaja s odgovorom na krvavi teroristički napad na francuski glavni grad i njegove stanovnike prošloga mjeseca, to je u stvari bio prosvjed protiv klimatskoga samita Ujedinjenih naroda koji se trebao održati taj dan u Parizu – događaja koji se izokrenuo u nasilje. Mase ljudi, odjevenih u udobnu svakodnevnu odjeću, bili su tu zbog jednog jedinoga razloga: da bi prosvjedovali zbog nedostatka političkoga kapaciteta koje su današnje vođe pokazale u vezi s jednim od najvažnijih gorućih pitanja ove generacije – klimatskim promjenama (dogovor je na kraju postignut u subotu 12.12. – op. prev).

Njihove želje, uvjerenja i ideali bili su vrlo jasni. Ipak, njihova metoda djelovanja zasjenila je sve ostalo. Ne bi trebalo previše brzo suditi o nasilnim ispadima tih prosvjednika. Kako se ispostavilo, većina prosvjednika u Parizu bili su vrlo mladi. Ovaj prosvjed, kao i mnogi drugi prije njega, bio je prosvjed mladih – generacijski protest o temi koja je postala jako važna mladim Europljanima. Bio je to spektakl buntovničkoga duha koji je rođen  i njeguje se na najstarijem kontinentu.

Mladi u Parizu nisu bili jedini koji su prosvjedovali u posljednjih nekoliko godina. Masovne demonstracije također su se dogodile u Briselu, Londonu, Madridu, Temišvaru, Ateni i drugim prijestolnicama i velikim gradovima širom Europe. Unutarnji osjećaj odgovornosti za našu zajedničku budućnost, u kombinaciji s izvanrednom smjelošću da djeluju protiv vlasti bili su ono što je pokretalo te prosvjede. Ovakvi ispadi protiv javnoga reda uvijek uspiju poslati jasnu poruku – s europskom mladeži ne treba se igrati.

Protesti mladih javljaju se češće u zemljama zapadne Europe nego u onima u  srednjoj i istočnoj Europi. Nekako se čini da jedna regija posebno pati od određenog nedostatka buntovničkog zamaha. Pogodili ste – radi se o Balkanu.

U proteklih petnaest godina u državama bivše Jugoslavije desila su se svega dva veća prosvjeda: onaj koji se dogodio u Bosni i Hercegovini 2014. godine i drugi prije samo mjesec dana u Crnoj Gori. Oba prosvjeda bili su slični u svojoj biti – eksplozija javnoga nezadovoljstva, s malim ili nikakvim učinkom. Ipak, ne tako davno – prije dva desetljeća – deseci tisuća studenata izašli su na ulice Beograda da se bore protiv Slobodana Miloševića i njegovog režima. Što se dogodilo u međuvremenu? Kako to da je ovaj duh pobune mladih protiv vlasti, i što je tada bilo još važnije – protiv nezakonite vlasti, nestao iz dijela svijeta koji je jedan od povijesno najviše sklonih pobunama?

Tri su osnovna razloga zašto mladi na Balkanu ne sudjeluju u demokratskom procesu ‘odozdo prema gore’. Prvi razlog leži u onome što je Kurt Biray majstorski opisao u svome članku “Komunistička nostalgija u istočnoj Europi: čežnja za prošlošću” – inherentna međusobna povezanost između demokracije i neoliberalizma u istočnoeuropskim društvima. Mladi Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i donekle Hrvatske demokraciju poznaju samo u njenom izopačenom, predatorskom i neoliberalnome kontekstu.

Za one rođene početkom i sredinom 1990-ih demokracija znači opstanak najjačih, te slabe institucije i moć pojedinaca sa sumnjivom prošlošću. Za njih su ljudska prava pojam koji NVO sektor koristi da bi dobio finansijsku potporu izvana, a sloboda tiska postoji samo tamo gdje ne ‘dobacuje’ platežna moć lokalnoga poduzetnika. Vladavina prava je nebulozni pojam koji opstaje između očiglednoga  nepotizma i šokantnih razina korupcije. Za ove mlade ljude pitanje nije što bi demokracija mogla biti nego što je demokracija uopće. Za njih je rasprava o Jugoslaviji gotovo nestvarna. Njih se bombardira pričama o blagostanju koje je postojalo nekada davno ali danas ga nema nigdje. Kao rezultat toga oni doživljavaju demokraciju, ili ono malo demokracije što postoji na Balkanu, kao odlučujući faktor u određivanju njihove zle sudbine. Zapravo, umjesto osjećaja da im je demokracija dala moć, oni misle da ih je odgurnula u stranu. Mnogi od njih reći će da njihove sudbine nisu u njihovim rukama. Oni se osjećaju izuzeti od bilo koje vrste procesa odlučivanja. Politika ostaje apstraktan pojam – politika je nešto što se događa, a ne nešto na što se može utjecati. To je nešto što je izvan dosega. Demokracija nikada nije ni postojala na Balkanu. Umjesto nje tu je kombinacija izopačene ideologije i osobnih interesa, što je stvorilo jedno suludo stanje stvari koje služi kao užasno loš dvojnik istinske demokracije.

To nas dovodi do druge točke – nedostatka perspektive. Mladi na Balkanu uglavnom nemaju bilo kakve istinske perspektive u životu. Grabežljivi kapitalizam koji je instaliran nakon raspada Jugoslavije stvorio je ozbiljne klasne razlike među stanovništvom. Stvorio je i potaknuo pohlepu, osobne veze i polu-kriminalno ponašanje kao prečace do uspjeha. Kao rezultat toga mladi ljudi se često osjećaju bezvrijedno.

Teško je napraviti dobar izbor u potpuno anarhističkome okruženju. Ulaganje u sveučilišno obrazovanje možda se čini kao siguran izbor, no za razliku od drugih dijelova svijeta na Balkanu ono  jamči ne više od komada papira, vrijednog tek onoliko koliko vrijede veze vašega oca. Mnogi od onih koji diplomiraju pokušat će što prije napustiti zemlju. Navest ćemo samo jedan primjer. Trideset tisuća mladih ljudi napušta Srbiju svake godine u potrazi za boljim životom u inozemstvu – 15% od njih ima visoku stručnu spremu. Ovaj opasni trend je u porastu i predstavlja veliki izazov balkanskim društvima. Mladi sa sveučilišnim diplomama znaju da ih samo 500 do 700 kilometara od njihovih domova čeka svijet s puno prilika. Oni će imati daleko bolji život i sigurniju budućnost za svoje obitelji, kako stare tako i nove. Posljedica toga je da nova intelektualna elita ovih društava živi gotovo isključivo u inozemstvu. To samo produbljuje klasnu borbu u balkanskim društvima i, što je još važnije, stvara jaz unutar potencijalnog novoga vodstva.

Važno je razumjeti i što se događa s onima koji ne izaberu studije ili odlazak iz zemlje. Oni sigurno razumiju da njihovi izgledi nisu baš veliki. Nestabilne institucije, stalna politička borba, jako loša ekonomska situacija i vječita priča o tranziciji dovest će mnoge do straha i očajanja. Tražeći i držeći se nekakvog zajedničkog identiteta mladi na Balkanu često nalaze svoje uzore u povijesno sumnjivim likovima, kriminalcima, skupinama nogometnih huligana i tako dalje.

Mladi na Balkanu ne razmišljaju o revoluciji nego brinu o opstanku. Političke stranke ciljaju na nove naraštaje, nudeći im prečice kod dobijanja državnih poslova, onih koje se lako mogu kontrolirati i ne tako lako izgubiti. Oni koji se odluče da prihvate takvo što završe u vrtlogu stranačke poslušnosti; oni koji ne prihvate igru najčešće ostanu bez posla, postanu ogorčeni i na koncu stradaju zbog svoje odluke, služeći kao primjer što ne treba činiti.

Pa kako onda da nitko ne želi ništa promijeniti?

Odgovor je da oni zapravo žele promjene, ali nedostaje im jasno vodstvo i jasni ciljevi. Nećemo reći ništa novo ako ustvrdimo da političko vodstvo na Balkanu nije na visokoj razini. Isti ljudi rotiraju se na vrtuljku ‘služenja narodu’ gotovo cijelo desetljeće. U takvoj vrsti okruženja mladi ljudi ne vide jasnu političku opciju koja bi mogla služiti njihovim interesima, bilo na neformalan način putem prosvjeda ili, pak, formalno putem glasovanja. Osim toga, kroz ‘bastardizaciju’ slobodnih medija bez presedana, ljudi s bilo kakvom vrstom integriteta postali su potpuno marginalizirani. Nova intelektualna elita gotovo da ne postoji, a oni koji dignu svoj glas protiv situacije često ostaju bez saveznika u svojoj borbi.

Čak i ako bi se ispunili svi uvjeti, opet bi bilo vrlo teško motivirati mlade ljude da se bune. Ranih devedesetih, dok je još bila dio bivše Jugoslavije, Srbija je doživjela goleme prosvjede protiv Miloševića, što je dovelo do ‘srpske revolucije’ 2000. godine koja je donijela željene demokratske promjene u taj dio Europe. Rezultati su bili, i još uvijek jesu, katastrofalni. Mladi ljudi ne samo da to znaju, nego su sve osjetili i na vlastitoj koži. U Bosni i Hercegovini desili su se veliki protesti u 2014. godini. Državno Predsjedništvo je zapaljeno, a tisuće ljudi izašli su na ulice. Rezultat je opet bio isti – razočarenje. Prosvjedi su polako posustali, dok je politička i ekonomska situacija ostala uglavnom ista. Konačno, prije samo mjesec dana u Crnoj Gori su se dogodili veliki javni prosvjedi protiv vlade. Ova vlada je, na ovaj ili onaj način, na vlasti već više od dvadeset godina. Iako brojni, ti prosvjedi još jednom nisu promijenili ništa. Crnom Gorom i dalje upravljaju isti političari. Mnogi su spremni iskazati svoje nezadovoljstvo, ali malo ih posjeduje jasnu ideju o tome što treba mijenjati.

Ima li onda ikakve nade za mlade na Balkanu? To ostaje da se vidi. Na koncu, nezadovoljstvo javnosti i pogotovo nezadovoljstvo mladih je tako veliko da ne bi trebalo puno da se desi nova 2000. S druge strane, mladi na Balkanu toliko su naviknuti na ovakav način života da se čini prilično nevjerojatnim da nešto može promijeniti njihovu želju da prežive u želju da žive. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati kako će se stvari odvijati.

Miloš Davidović, Open Democracy

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Oglasi

Unutarstranački razlazi za kraj 2015.

Političke krize, manje ili veće turbulencije – konstanta su bosanskohercegovačkog društva. U tom znaku završava i ova 2015. godina. U RS ne prestaju međusobne optužbe i verbalni rat između vlasti Milorada Dodika i opozicije. Dodikova pozicija postupno slabi: izložen je oštrim kritikama predstavnika međunarodne zajednice, ali i premijera Srbije Aleksandra Vučića. Uz malo manje buke i strasti u FBiH se odvijaju unutarstranački i međustranački obračuni. U glavnoj ulozi su Željko Komšić i njegova Demokratska fronta.

Željko Komšić je 15. decembra uputio otvoreno pismo članstvu i rukovodstvu svoje stranke. On u pismu traži da se iz DF-a isključe dva člana Predsjedništva, Emir Suljagić i Reuf Bajrović i da ostavku podnese generalni sekretar Sifet Podžic. Komšićev zahtjev bio je ultimativan: rekao je da ga brišu iz evidencije članstva ako ta inicijativa ne bude provedena. Komšićev politički uspon i cijela njegova karijera bazirana je na populističkoj demagogiji. Takvo mu je bilo i pismo upućeno članstvu, a i javni istupi u medijima nakon toga. O Suljagiću i Bajroviću govori kao o ljudima lošeg karaktera, naziva ih spletkarošima koji mu rade iza leđa; gotovo ih psihoanalizira u nekom negativnom kontekstu. Podžića proglašava dobrom i poštenom osobom, ali da on mora podnijeti ostavku zbog toga što je u Domu naroda Parlamenta BiH glasao da se za člana upravnog odbora Agencije za visoko obrazovanje imenuje Nikola Poplašen. Poplašen je tokom 90-ih bio poznat po nacional-šovinističkoj retorici i retrogradnim stavovima, zadnjih godina je slabije prisutan u javnosti.

Pokazalo se da je Željko Komšić još uvijek karizmatični šef DF-a i da se u stranci sve odvija prema njegovim zamislima. Podžic je podnio ostavku, a Predsjedništvo stranke je isključilo Suljagića i Bajrovića. Nije neka šteta sto je ovaj dvojac isključen, jer oni jesu štetočine u politici. Naročito je problematičan Reuf Bajrović. On je bio ministar najvažnijeg i po ekonomskom potencijalu najvećeg ministarstva u Vladi FBiH (energetika, rudarstvo i industrija) i u toj vladi uglavnom proizvodio probleme. Na kraju je podnio ostavku vjerujući da je to ucjena koju će Vlada morati uvažiti. Prevario se, pa je to bila početna energija za isključivanje DF-a iz vlasti na svim nivoima. Za svoje tvrdoglave stavove i soliranje u Vladi Bajrović je imao podršku Željka Komšića. Tu vrstu ”politike” Bajrović je osmišljavao zajedno sa Suljagićem, pa su tako proizveli veliku štetu za sebe i za DF. Međutim, tadašnja politika DF-a i ponašanje Reufa Bajrovića nije samo posljedica slabih procjena Željka Komšića i Bajrovićeve bahatosti. U pozadini svega ipak je novac. Novinar, politički analitičar i dobar poznavatelj stranačkih politika Asim Metiljević kaže da je Bajrović na svaki način htio sačuvati postojeće loše rukovodstvo Aluminija Mostar. U tome ga je snažno podupirao Dubravko Barbarić, član Glavnog odbora i Predsjedništva DF-a. Barbarić je direktor firme Diamedic koja se bavi trgovinom lijekova i laboratorijske opreme, a Diamedic i Aluminij Mostar bili su najveći finansjeri DF-a. Treba vjerovati da Asim Metiljević ne govori napamet i da ima potrebne dokaze za informacije koje iznosi. Time se u drugačijim bojama sagledavaju do sada prenaglašena principijelnost i poštenje DF-a i njegovog rukovodstva.

Nikada neka politička stranka u tako kratkom trajanju (osnovana 07.04.2013.) nije imala toliko i tako burnih unutrašnjih previranja. Već u ljeto 2014. DF napušta jedan od najistaknutijih njenih članova Damir Marjanović. Bilo je više odlazaka manje zvučnih imena, raspušteni su pojedini općinski odbori (Mostar, Tuzla, Velika Kladusa). Pojedinci iz lokalnih rukovodstava, neki izabrani općinski i kantonalni vijećnici napuštaju Stranku. Ovih dana to je učinio i Ilhan Bušatlić iz Bugojna, član Glavnog odbora i zastupnik u Parlamentu FBiH. Svoj čin obrazložio je riječima: ”neću da mislim glavom Željka Komšića”.

Šteta je što DF slabi, tj. što rukovodstvo ne umije iskoristiti odličan izborni rezultat iz 2014. godine. Šteta je viseštruka: slabi opozicija kao korektiv aktuelnoj vlasti; slabe lijeve i socijaldemokratske političke strukture; slabe multietničke stranke, a to znači da gubi i multietničnost kao poželjna i povijesna društvena kategorija u BiH. Time se otvara još širi prostor jednonacionalnim a i pojedinim nacionalističkim politikama.

Neven Šimić

Važni događaji i njihova javna percepcija

Nemamo sreće da se u Bosni i Hercegovini često dogodi nešto važno a pozitivno.‭ ‬Kada se takvo što ipak desi,‭ ‬s pravom povjerujemo da nade još ima.‭ ‬Ali tu je i hronična bolest naše javne kulture:‭ ‬uvijek ima dovoljno osporavatelja.‭ ‬Međutim,‭ ‬čak iz tih pozicija teško je osporiti aktivnosti čiji je rezultat koristan a poruke jasne.‭ ‬Evo jednog takvog primjera.
U Sarajevu je,‭ ‬na inicijativu i poziv reisu-l-uleme Islamske zajednice Huseina Kavazovića,‭ ‬04.11.‭ ‬održan sastanak bošnjačkih uglednika‭ (‬političari,‭ ‬intelektualci,‭ ‬znanstvenici…‭) ‬na kojem se raspravljalo o potrebi i načinima borbe protiv ekstremizma i terorizma.‭ ‬Važno je da su u takvom sazivu doneseni razumni i hrabri zaključci koji su dobili opću podršku u svim strukturama društva,‭ ‬od političkih i nevladinih organizacija do istaknutih pojedinaca.‭ ‬Može se očekivati‭ ‬da će poslije‭ ‬04.11.‭ ‬ekstremizam i terorizam biti moguće efikasnije suzbijati.‭
Lako se složiti da nije dobro ako se iste ili slične pojave mjere različitim aršinom.‭ ‬Primjena takvog nepreciznog metra skupo košta ovo društvo i ovu zemlju.‭ ‬To je jedan od važnijih razloga gubljenja povjerenja u institucije države i društva.‭ ‬U konačnici,‭ ‬što je i najopasnije,‭ ‬tako se proizvode međunacionalne tenzije i nepovjerenje‭ – ‬u Bosni i Hercegovini se sve gleda u toj ravni,‭ ‬a to ovoj zemlji najmanje treba.‭ ‬Pa cijeli Dodikov projekat zasniva se na‭ “‬politici‭“ ‬međunacionalnog konflikta.
Nažalost,‭ ‬više je primjera koji proizvode dvojenja i suprotstavljena svrstavanja.‭ ‬Od više njih valja ukazati na dva relativno svježa primjera.‭ ‬Uposlenik Obavještajno sigurnosne agencije‭ (‬OSA‭) ‬Zlatko Humo u tunelu Salakovac kod Mostara aktivira eksplozivnu‭ ‬napravu‭! ‬Zašto,‭ ‬protiv koga,‭ ‬ni danas se ne zna.‭ ‬Zna se da je eksplozivna naprava bačena pred automobil u kojem se vozio general Ante Jeleč,‭ ‬načelnik zajedničkog stožera OS BiH.‭ ‬Reakcije na ovaj čin bile su spore i mlake.‭ ‬Ponavljamo,‭ ‬bombaš je tada bio aktivni uposlenik OSA-e‭!
Drugi primjer govori o prenaglašenom propitivanju zakonske i moralne odgovornosti ministrice odbrane Marine Pendeš.‭ ‬Krimen je u lošem radu jednog od njezinih savjetnika.‭ ‬Naravno da se za propuste mora odgovarati,‭ ‬a nadležne institucije će odlučiti kako i po kojim uzusima.‭ ‬Međutim,‭ ‬dojam je da se u ovom slučaju radilo o‭ “‬prekomjernom granatiranju‭“‬,‭ ‬ne uzimajući u obzir sve raspoložive parametre.‭ ‬Gospodin savjetnik o kojemu je riječ nekada je bio član Predsjedništva BiH i sigurno je povjerovao da ga minule‭ “‬zasluge‭“ ‬kvalificiraju za posve ležeran odnos prema aktuelnim radnim obavezama.‭ ‬Lako je pretpostaviti i da je njegova stranka odlučila koga će on savjetovati,‭ ‬a ne resorna ministrica.‭ ‬Treba pridodati i to da se radi o uspješnoj dužnosnici,‭ ‬a pri tome se radi o skromnoj i‭ ‬samozatajnoj osobi.‭ ‬Uostalom,‭ ‬žena na čelu Ministarstva odbrane,‭ ‬zahtjevna je to pozicija.‭ ‬Nije to čest slučaj ni u zemljama sa znatno višim nivoom političke kulture nego kod nas.
Dobro bi bilo da svi kojih se to tiče,‭ ‬svakako uključujući medije,‭ ‬izvlačimo pouke iz ovakvih primjera.

Zlatko Bosnić
Autor je magistar filozofije. Živi i radi u Sarajevu.

Iran kao problem i rješenje

Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.

Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od  vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.

S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti  teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.

Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama  nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.

Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.

Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.

P.R. Kumaraswamy, E-International Relations

Bertrand Russell: deset zapovijedi kako živjeti u zdravoj demokraciji

Engleski filozof Bertrand Russell objavio je 1951. godine u New York Times magazinu članak pod nazivom “Najbolji odgovor na fanatizam – liberalizam”, s podnaslovom: “Njegovo staloženo traganje za istinom, koje se na mnogim adresama smatra opasnim, ostaje nada čovječanstva.”

Russell također kritizira radikale koji zagovaraju promjene pod svaku cijenu. Piše: “Učitelj koji zagovara doktrine subverzivne u odnosu na postojeću vlast neće, ako je liberalan, zagovarati uspostavu nove vlasti koja je još despotskija od prethodne. On se zalaže za određena ograničenja u ostvarivanju vlasti i želi da se te granice poštivaju ne samo kada vlast podrži uvjerenja s kojima se ne slaže, nego kada podržava i ona s kojima se u potpunosti slaže. Što se mene tiče, ja vjerujem u demokraciju ali mi se ne sviđa režim koji vjeru u demokraciju čini obaveznom”.

Na kraju članka, Russell nudi svojih ‘deset zapovijedi’ o životu u duhu liberalizma.

Premda objavljene prije šezdeset i četiri godine, kao da su napisane jučer s pogledom na ‘regiju’: politiku, ‘zvanične istine’, reality programe, poznate osobe, sveznajuće kolumniste itd.

1: Ne osjećajte se apsolutno sigurnim ni u što.

2: Nemojte mislite da vrijedi stvoriti uvjerenje prikrivanjem dokaza jer dokazi će sigurno izaći na vidjelo.

3: Nikada ne pokušajte obeshrabriti razmišljanje jer ćete sigurno uspjeti u namjeri.

4: Kada se nađete licem u lice s protivljenjem, čak i ako se radi o vašem partneru ili djeci, nastojte ih nadvladati argumentima a ne autoritetom jer pobjeda ostvarena na taj način je nestvarna i iluzorna.

5: Nemajte poštovanja prema autoritetu drugih jer uvijek možete naći suprotni oblik autoriteta.

6: Ne koristite silu za potiskivanje mišljenja za koje mislite da je opasno, jer ako to učinite ta mišljenja će potisnuti vas.

7: Ne bojte se imati ekscentrično mišljenje jer svako sada općeprihvaćeno mišljenje se nekada smatralo ekscentričnim.

8: Pronađite više užitka u inteligentnome neslaganju nego u pasivnome sporazumu, jer ako cijenite inteligenciju kao što biste trebali, ovo prvo znači dublje razumijevanje od potonjega.

9: Budite beskrupulozno istinoljubivi čak i kada je istina nezgodna jer ćete imati više problema kada ju pokušate sakriti.

10. Ne osjećajte zavist spram sreće onih koji žive u raju za budale jer samo budale će misliti da je to sreća.

Turska: od konzervativne demokracije do popularnog autoritarizma

Foto: Osman Orsal (VOA)

U nedjelju 1. studenog Stranka pravde i razvitka (AKP) je na izborima ponovno osvojila većinu u parlamentu, dobivši 49% glasova. Stranka je osigurala 317 mjesta u parlamentu od 550 članova i nastavit će s jednopartijskom vladavinom još jedan mandat, nakon što su izgubili većinu na izborima 7. lipnja. Unatoč polarizirajućoj retorici, nedostatku tolerancije prema neposlušnima, kao i sve represivnijem stavu prema manjinama, AKP je ostvario jasnu pobjedu. Pobjeda ove stranke službeno završava proces koji se odvijao u posljednjih nekoliko godina – evoluciju Turske iz konzervativne demokracije u popularni autoritarizam.

Prije trinaest godina kada je AKP prvi put došao na vlast, također je bio studeni. Turska je proživljavala demokratsku krizu uoči AKP-ovog dolaska na vlast. Između 1997. i 2002. godine, vlade odobrene od strane vojske provode autoritarne politike koje uvelike ograničavaju medijske i, građanske slobode te neutralnost države prema svojim građanima, osobito prema vjernicima. Država postavlja stroga ograničenja spram vjerski inspiriranih društvenih i političkih organizacija. Vijeće za visoko obrazovanje povećava svoju kontrolu nad sveučilištima i strogo zabranjuje pokrivanje iz vjerskih razloga na sveučilištima.

AKP, ogranak zabranjenih islamističkih stranaka, nastaje kao jedna vrsta obećanja da će se poraziti autoritarna vladavina pod utjecajem vojske. AKP osuđuje islamizam i provodi reformističku i demokratsku političku strategiju. U suradnji s liberalima, manjinama i islamskim skupinama, stranka snažno podupire članstvo Turske u Europskoj uniji. Ova demokratska koalicija u 2000. godini slabi utjecaj vojske i jača tursku demokraciju. Zahvaljujući ovoj demokratskoj preobrazbi i gospodrskom rastu koji je nastupio zahvaljujući joj, AKP osigurava još dvije izborne pobjede u 2007. i 2011. Bio je to ‘konzervativni demokratski trenutak’ AKP-a.

Političko okruženje prije izbora u studenom bilo je slično, ako ne i gore nego prije trinaest godina. Međutim, ovaj put AKP nije bio žrtva, nego izvor autoritarnih politika. ‘Čarolija’ je počela nestajati nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. AKP je promijenio strategiju – umjesto reformi, preusmjerava se na uspostavu političke dominacije u Turskoj. Ohrabren uzastopnim izbornim pobjedama, Recep Tayyip Erdogan ambiciozno nastoji uspostaviti predsjednički sustav u turskome stilu, u kojem bi imao velike ovlasti glede preustroja sustava. ‘Arapsko proljeće’ koje počinje 2011. godine  navelo je vladu, tj. AKP da se dodatno pozabavi uspostavom autoritarizma, i to na dva načina. Prvo, mogućnost da će skupine povezane s Muslimanskim bratstvom, pokretom ideološki bliskom AKP-u, doći na vlast u Egiptu, Tunisu i Siriji, dovodi AKP u iskušenje da počne igrati ulogu na regionalnome planu na Bliskom istoku. U tu svrhu, stranka oživljava svoje islamističke korijene.

Where is the UN in Kurdistan - Rally against Turkish attacks against Kurds fighting Islamic State

Foto: Takver

Drugo, povećanje nestabilnosti u arapskome svijetu čini da AKP zauzima sve neprijateljskiji stav prema neslaganjima sa svojim politikama, pod pretpostavkom da bi disidenti mogli svrgnuti vladu. U ljeto 2013. godine, vlada napada mirne prosvjednike koji su tražili da se spriječi plan gradske vlade u Istanbulu da izgradi trgovački centar u Gezi parku. Od tada se Erdoganovo otvoreno odbacivanje bilo kakvih kritika na račun vlade stalno povećava.

Korupcijska istraga protiv četiri ministra u prosincu 2013. godine bila je još jedan preokret u najezdi autoritarne vladavine. Nakon tog incidenta AKP ubrzano povećava svoj nadzor nad pravosuđem – kroz pokretanje novih sudova s politički imenovanim sucima i tužiteljima i kroz preraspodjelu državnih službenika. Politički motivirani sudovi započinju nove istrage protiv oporbe, posebice protiv pokreta Gulen – AKP-ovog bivšeg saveznika – optužujući oporbu za zavjeru s namjerom rušenja vlade. Pritisak državnog aparata na medije dosegao je svoj vrhunac u posljednje vrijeme. Erdogan je tužio stotine novinara zbog vrijeđanja predsjednika. Sudovi su proširili pravnu definiciju uvrede, uključvši u prekršajnu kategoriju i najmanju kritiku vlade ili predsjednika. Erdogan ne samo da izravno napada turske novinare, nego je od sebe otuđio i strane medije i njihove dopisnike. Samo nekoliko dana prije izbora, imenovani državni povjerenici preuzeli su upravljanje nad dvadeset i dvije tvrtke koje pripadaju konglomeratu Koza Ipek Holdinga, povezanom s pokretom Gulen i poznatome po svome oštrom suprotstavljanju vladi. Kroz ovaj potez država je neizravno preuzela kontrolu nad dva televizijska kanala i dvije novine vrlo kritične spram vlade.

Od izbora u lipnju 2015., AKP se udaljio od pregovora koje je započeo s PKK-om, kurdskom terorističkom organizacijom (takvom je smatraju EU, SAD, NATO i Turska ali ne i npr. Kina, Rusija, Indija, Švicarska ili Egipat. Op. prev. ) s namjerom da se pronađe političko rješenje tzv. kurdskog pitanja. Umjesto toga, vlada je sprovela u djelo vojnu strategiju koja je pokrenla val nasilja. Pritom AKP nastoji uvjeriti nacionalističko biračko tijelo u Turskoj da glasuje za tu stranku. Ukratko, uoči izbora u studenom, Turska je bila pod snažnim autoritarnim pritiskom definiranim dominacijom AKP-a, prezirom spram kritike, visoko politiziranim pravosuđem, oštro ograničenim medijskim slobodama, te sve više militarističkom državom.

Međutim, za razliku od 2002. godine, turska javnost nije bila toliko zabrinuta mrcvarenjem demokracije i ograničenim slobodama. AKP je dobio podršku polovice turskog biračkog tijela unatoč povećanju autoritarizma. Biračko tijelo je glasovalo za jaku vladu, sigurnost i političku stabilnost nauštrb građanskih sloboda. Prije 2002. godine, Turska je proživljavala ‘birokratski autoritaristički trenutak’ koji je završio s rastom konzervativnog demokracije. Danas, Turska doživljava ‘popularni autoritaristički trenutak’. Turska javnost podržava, ili se barem ne protivi rastućem autoritarizmu. Među raznim autoritarizmima, popularni autoritarizam je najteže poraziti jer u društvu ne postoji dovoljna količina otpora autoritarnim politikama.

Pobjeda nad popularnim autoritarizmom zahtijeva nemilosrdan rad odozdo prema gore (bottom-up, op. prev.), u okruženju koje postaje sve više neprijateljski nastrojeno prema kritici. Zaključak izbora je jasan: Turska može očekivati vrlo teške dane pred sobom, u smislu očuvanja demokracije koja nije isključivo ograničena na povremeno glasovanje na izborima.

Ramazan Kilinç

Open Democracy

Autor je izvanredni profesor političkih nauka i direktor programa islamskih studija na Sveučilištu Nebraska-Omaha

Njemačka energetska revolucija (VIDEO)

Ugljen trenutno podmiruje gotovo polovicu njemačkih energetskih potreba. Do 2050. godine, ova zemlja se nada da će dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora. Pogledajte te fascinantne promjene  – kako po veličini četvrta svjetska ekonomija čini odlučne pomake ka obnovljivim izvorima energije. Ovaj odlično snimljeni  kratki film, koji je napravio National Geographic, nudi viziju njemačke energetske tranzicije, a možda i uvid u budućnost energetskog sektora u svijetu.

Prijevod se nalazi ispod videa.

  • Njemačka je započela energetsku revolucije zvanu energiewende. Nadaju se da će do 2050. godine dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora.
  • Jedna vjetrenjača u Sjevernome moru može proizvoditi električnu energiju za 6000 domova.
  • Jedna vjetrenjača od staklenog vlakna, visine 75 metara  teži više od 25 tona.
  • Tehničari u vjetroelektranama uče kako preživjeti bilo kakvu katastrofu na moru – od pada ​​helikoptera do oluje.
  • Devetnaest vjetroelektrana u njemačkim teritorijalnim vodama su ili već završene ili su radovi u tijeku.
  • Obnovljivi izvori energije danas zadovoljavaju nekih 27% njemačkih potreba za električnom energijom, ali ta zemlje još uvijek dobiva više od 44% svoje energije iz ugljena.
  • Njemačka je vodeći svjetski proizvođač najprljavijega ugljena, lignita. Više od 200 milijuna tona izvađeno je 2014. godine.
  • U 2011. Njemačka je odlučila zatvoriti svih 17 svojih nuklearnih elektrana. Devet su već isključene, a ostatak će se zatvoriti do 2022.
  • Nakon što se isključe, trebat će desetljeća da se polako demontiraju i očistite sve radioaktivne površine.
  • Kao dio strategije prelaska na obnovljive izvore energije, ovaj nikada upotrijebljeni nuklearni rashladni toranj je sada je jedna od vožnji u zabavnome parku.
  • Čak i uz dodatnih 18.85 eura na račune za struju svaki mjesec, 92% Nijemaca kažu da podržavaju ovu energetsku tranziciju.