Autor: Digitalna demokracija

Piše: Mile Lasić

“Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? – zapitao se Predrag Matvejević, na kraju eseja enciklopedijske kakvoće “Kalamovi”, objavljenog i u časopisu “Most”

 ***

 I prvi  i drugi dio mojeg „posljednje zbogom“ Predragu Matvejeviću, objavljen u Dnevnom listu prije dvije godine, u međuvremenu  je objavljen i u mojoj prešućenoj knjizi „Mostarsko-europske priče 2015-2017“ (Art RABIC, Sarajevo, 2018.). Naslovljen je bio „Šta je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?“ i  oslonjen na „last tribute to…“,  kojeg su Predragu Matvejeviću uputili: Ivan Anđelić, Bora Ćosić, Nadažda Čačinovič, Nino Gvozdić, Elvedin Nezirović, Boris A. Novak,  Tonino Picula, Marko Tomaš i Velimir Visković. No neću in extenso prepričavati dvije godine poslije što je rečeno u ovom mostarskom hommageu vjerojatno najumnijem Mostarcu svih vremena, nego tek dotaći ono što se mora ponoviti. U stvari,  ponovit ću ovdje ono što govorim mojim studentima na kolegijima o Europskoj uniji i najdražem mi kolegiju Interkulturalno razumijevanje. A govorim im o čovjeku i autoru „višestrukih identiteta, s kojim bi se sve kulture kojima pripada morale ponositi, a hrvatska prije svega“. Zbog toga se i ovdje dotičem, kao i u susretima sa studentima, njegovih eseja  „Kalamovi“ i „Jugoslavenstvtvo danas“, zapravo što je ostalo od te velike ideje „poslije svega“ što smo uradili jedni drugima …

 Jugoslavenstvo

 “Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? – zapitao se Predrag Matvejević, na kraju eseja enciklopedijske kakvoće “Kalamovi”, objavljenog i u časopisu “Most” (188-189/2005.) dok ga je uređivao rahmetli Alija Kebo – to jest “sagledati koliko su joj sami pridonijeli”. I dogodilo mu se potom da se (polu)službeni ili lažni hrvatski “korifeji” na isti način odnose i prema njemu – da ga i u smrti ignoriraju, dok se na drugim stranama nerijetko koriste Matvejevićevim likom i djelom tako što ga neukusno svode na svoje majušne (političke i kulturološke) gabarite. Srećom je i u hrvatskoj i svim kulturama b-h-s-cg jezika veliki broj i onih koji s mjerom izražavaju pijetet i prema Matvejevićevoj osobnosti i književnosti i društvenom angažmanu. Osobno činit ću sve što je u mojoj moći na opisani način, sve dok me budu trpjeli tamo gdje sam djelatan i dok budem djelatan …

Ne želim se u „večeri sjećanja“ u Pavarotti centru u Mostaru dvije godine poslije Matvejevićeve smrti baviti iscrpnije ni sljepoćom ni gluhoćom, na jednoj, ni bezočnom instrumentalizacijom Matvejevićevih političkih izjava u ratu i poraću, na drugoj strani, izuzev što ću zaključiti da se u oba slučaja radi o svođenju Pokojnikove ličnosti i djela na palanačke kriterije razumijevanje Dobra i Zla. Pri tomu bih postavio ovdje hipotezu o Matvejevićevom nepripadanju samo jednoj kulturi, te o distanciranju od silnika i njihovih politika ma otkuda dolazili, te solidarnosti sa slabijima i ugroženima. Nije u svojoj dobroti i političkoj naivi imao nikad dilemu da se treba postaviti na stranu slabijih i ugroženih, ali je znao i griješiti, o čemu nije večeras i ovdje ni ukusno ni uputno govoriti. Kazat ću, ipak, toliko: i iz osobnih iskustava znadem da se iz daljine ne vidi uvijek sve u svojoj isprepletenosti, ružnoći i zloći, kao kad se vratite u Zavičaj. Barem u mojemu razumijevanju, ovdje i nema dobrih u izobilju, iako ima puno onih koji se takvim smatraju.

Iako s njim osjećam mnogostruku kulturološku bliskost, posebice mi je važan zbog opredjeljenja za život “između azila i egzila” u trajanju od 18 godina, točno koliko je trajao i moj boravak u drugoj kulturi i jeziku, pri čemu ne mislim na boravke u jugoslavenskim središtima, nego onima izvan prostora b-h-s-cg jezika. Otuda godinama i posredujem Predragovu lucidnu misao kako je identitet uvijek pitanje plurala a ne singulara, bio njegov nositelj tog svjestan ili ne! Vrlo mi je važna i Predragova ocjena da je u SFRJ postojalo deset vrsta ‘jugoslavenstva’ i da su više-manje bila kompatibilna, izuzev s tzv. vojnim jugoslavenstvom oslonjenim na pravnu i političku i golu silu, koje je SFRJ u konačnici i zadavilo! I, uistinu, već prije pojave njegove važne knjige “Jugoslavenstvo danas” (Zagreb, 1982.), Matvejević je na jednom savjetovanju u Marksističkom centru CK SK Srbije, daleke 1981., upozorio da se ne smije ni nadnacionalni ni bilo koji identitet braniti snagom oružja.

U eseju „Šta je jugoslavenstvo danas“, objavljenom 2014., takorekući pred smrt, Matvejević je post festum vema razložno ustvrdio: „Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.“ Sukladno njegovom razumijevanju, „jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.“ No, još je intrigantnija Matvejevićeva procjena: „Uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv – potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda.“ Pri tom se izravno pozvao i na poznatu misao Antuna Gustava Matoša: „Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude europska», pa se zapitao: „Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju? Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?“

I u širem yu kontekstu i u užem hrvatskom, te i posebice unutar bh. kulturološkog i političkog konteksta od iznimne je važnosti i Matvejevićev esej o „kalamovima“,objavljen 2005. godine i u  specijalnom broju čuvenog časopisa „Most“, rahmetli Alije Kebe. Uostalom, znano je da je  i Predrag bio „kalam“, matoševski kazano, i u jugoslavenskoj i europskoj i u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj kulturi, te da je i zbog toga bio istinski prijatelj Bosne i Hercegovine.  Usput kazano, o „kalamovima“ u hrvatskoj kulturi govore i  imena stranoga porijekla koja nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo ) itd., dok je gotovo zaboravljeni Harambašić srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica, među inim, piše Matvejević. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“ (godine 1890).

Posebno mi se priča o „kalamovima“ i potisnutom „kalemljenju“, na koje nas podsjeća i mrtav Predrag Matvejević,  čini važnom u njegovom rodnom Mostaru, kakav je postao tijekom i poslije rata, jer je pred posljednji rat u ovom gradu živjelo 18,4% obitelji u tzv. miješanim brakovima. „Moraš li se odricati polovice sebe samoga?“, piše Matvejević, uz konstataciju da „takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu.“ A vjerojatno i najvažnija je njegova poruka: „Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti“, uz obrazloženje – „ove riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim“!

 “Nismo umjeli slušati profesora”

“Nismo umjeli slušati profesora”, ocijenio je vrlo smisleno u nekrologu Matvejeviću mladi mostarski književnik Marko Tomaš, čemu bi se mirne duše smjelo dodati: ni u prošlom sustavu, ni u ne-sustavima nastalim na razvalinama bivše SFRJ. Marko Tomaš je ukazao, inače, na nepobitnu činjenicu da je Predrag bio “korektor u društvima u kojima je živio“, prvo u jugoslavenskom a napose u hrvatskom društvu. „Uvijek je ispravno skenirao neuralgične točke i probleme i o njima otvoreno govorio“, zaključuje Tomaš, koji se nedavno preselio baš u Zagreb, „taj njegov intelektualni angažman bio je od velikog značaja svakome tko pokušava sačuvati zdrav razum u vremenima kojima najviše nedostaje upravo zdravog razuma, u vremenima ludim i bijesnim, punim mržnje, beznađa, vremenima koja kao da nemaju svoje sutra.“ Nekrolog Marka Tomaša je vijedan spominjanja i na „večeri sjećanja“ ovdje u Pavarotti centru, dvije godine poslije, jer je ukazao i na povijesnu koincidenciju da su istog datuma  (2. veljače, u razmaku od 93 godine), umrli i Aleksa Šantić i Predrag Matvejević. Tu su koincidenciju uočili, naravno, i drugi Mostarci, ali je od iznimne važnosti upravo ono što u vezi sa Šantićevim sprovodom poručuje Tomaš: “Njegov je sprovod bio do tada a i zauvijek neviđen u Mostaru. Sa džamije se učila molitva za pokojnika, zvonila su zvona svih gradskih crkava i ljudi su ispraćajući Šantića zapravo odlučno počeli sanjati novi, bolji, sretniji Mostar u kojem će to jedinstvo biti pravilo, a ne incident. U tom snu, nikada do kraja dosanjanom, rodio se i odrastao Predrag Matvejević. Profesor je umro 2. veljače 2017. godine. A mi i dalje jedino možemo sanjati onakav Mostar kakav je ispratio Aleksu Šantića. Svaki grad je san. I Mediteran je san. Kada prestanemo sanjati tada se prestajemo odupirati zlu. Čovjek se mora boriti da bude dobar i da živi u dobrom svijetu. Puno je nekrologa napisano za profesora Matvejevića, ali mostarske crkve i džamije su šutjele”.

U mojemu kompendijskom hommageu pokojnom Predragu Matvejeviću od prije dvije godine našle su se, također, veoma dirljive reakcije predsjednice PEN centra Hrvatske Nadažde Čačinovič, hrvatskog književnika i enciklopediste Velimira Viskovića, potpredsjednika Međunarodnog PEN centra Borisa A. Novaka, “berlinskog apatrida” Bore Ćosića, čovjeka i književnika slične sudbine, a zbog neprijeporno važne mediteranske dimenzije Matvejevićeva života i djela i reakcija rođenog Šibenčanina Tonina Picule, kao i iznimno važan nekrolog Elvedina Nezirovića s temeljnim pitanjem: što je nama danas Predrag M., te mostarskog odvjetnika Nine Gvozdića i ravnatelja HLI iz Mostara Ivana Anđelića. S obzirom da je Elvedin jedan od sudionika večerašnjeg mostarskog prisjećanja na Matvejevića, izdvojit ću samo da mu se pravovremeno posrećilo i najdirljivije i najsmislenije pitanje: “Što je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?”, te ključnu poruku: “Prošao sam jutros Bulevarom i zaustavio se pored mjesta na kojem se nekada nalazila kuća Predraga Matvejevića …, kameni zidovi zarasli u travu savršeno opisuju odnos gradskih vlasti prema ovom velikanu. Odbačen od svih – i od onih koje je, u posljednjem ratu, branio, i od onih koje je napadao – nije dočekao da se useli u kuću u kojoj je rođen. Prvi mu, valjda, nikada nisu oprostili to što se zvao Predrag i što mu je otac Ukrajinac, a mati Hrvatica, katolkinja, a potonji to što je digao glas protiv njihove politike rušenja i protjerivanja s početka devedesetih. Takve greške se u ovom novom, postratnom Mostaru nikome ne praštaju. I kako to već obično biva u pričama o velikim ljudima i malim, zaostalim sredinama, tamo, u toj dalekoj Europi, Predrag Matvejević bio je i prihvaćen i cijenjen više od bilo kog drugog intelektualca s ovih prostora.“

Večeras bi imao potrebu  samo dometnuti: tko Matvejevićev lik i djelo iščitava izvan razumijevanja da je patio zbog toga što se događalo njegovom gradu i ljudima u BiH, ma koje nacionalnosti bili, tko njegov angažman ne razumije kao prosvjed istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine, pogotovu tko njegovu solidarnost u ratu i poraću koristi za viktimološki transagresijski narativ i politike, taj i nije ništa razumio o čovjeku i autoru Predragu Matvejeviću. Svi oni, pak, koji i ovih dana ignoriraju lik i djelo Predraga Matvejevića u njegovoj kompleksnosti pokazuju kako se nisu u stanju ophoditi s činjenicom da je ovaj veliki mediteranski um živio “plural” kao rijetko tko drugi, s lakoćom, poštujući sve svoje identitete i situirajući sebe samog u Mediteranski pojas, u epicentru s rodnim gradom i ušćem Neretve, otkud su njegovi s majčine strane, ne zaboravljajući ni očevu rodnu Odesu na obalama Crnog mora, ni na oplemenjivanja koja je doživio kao sveučilišni profesor u Zagrebu, Parisu i Rimu.

O tomu uvjerljivo svjedoči i samo letimičan pogled na njegovu knjišku bibliografiju: “Sartre” (esej, Zagreb, 1965.); “Razgovori s Krležom” (Zagreb, 1969., 1971., 1974., 1978., 1982., Beograd, 1987, Zagreb, 2001.); “Prema novom kulturnom stvaralaštvu” (Zagreb, 1975., 1977.); “Književnost i njezina društvena funkcija” (Novi Sad, 1977.); “Te vjetrenjače” (Zagreb, 1977., 1978.); “Jugoslavenstvo danas” (Zagreb, 1982., Beograd, 1984.); “Otvorena pisma” (Beograd, 1985., 1986.); “Mediteranski brevijar” (Zagreb, 1987., 1990., 1991, 2002.; Milano 1991., Pariz 1992., Barcelona, 1992., Prag, 1992., Zürich, 1993., Amsterdam, 1994., Lisabon, 1995., Sarajevo, 1998., Atena, 1998., Los Angeles, 1999., Istanbul, 1999., Casablanca, 2000., Tel Aviv, 2001., Podgorica, 2002., Ljubljana, 2002., Cluj-Napoca, 2002., Helsinki, 2002., Skopje, 2002., Sejny-Warszawa, 2003., Tirana, 2003., Tokyo, 2003., Budimpešta, 2006., Kairo, 2007.); “Istočni epistolar” (hrvatskom nakladniku knjige pomogla je Fondacija Soros, Zagreb, 1994; Pariz, 1993., Rim, 1998.); “Gospodari rata i mira” (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, Split, 2000., 2001.); “Druga Venecija” (Zagreb, 2002; Split, 2005; Warszawa, 2002, Milano, 2003, Pariz, 2004.); “Kruh naš” (2009.) …

Objava sabranih djela

 Matvejevićevim knjigama se večeras ne možemo pozabaviti, pa ću moje obraćanje na ovoj „večeri sjećanja“ Matvejeviću u čast završiti izvodom iz eseja Ivana Anđelića o Matvejevićevoj knjizi  “Kruh naš”, objavljenom i u sarajevskom „Oslobođenju“, čiji smo i Ivan i ja dugo godina i desetljeća bili izvanjski suradnici. “Prije četiri tjedna bio sam u Zagrebu i u Bogovićevoj se susreo sa književnikom Predragom Matvejevićem. Iako smo se samo jednom osobno sreli prije više od 20 godina u mom Konjicu zaustavio sam ga da mu prenesem pozdrave moje gospođe kojoj je bio profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu potkraj 60-tih godina prošlog stoljeća i kojem se neizmjerno divila zbog izuzetnih predavanja, silne erudicije i ljubavi prema književnosti. Sjetio se gospođe i tog studentskog doba i pošto sam mu priopćio da živimo u Mostaru i da nipošto ne bi selili iz Bosne i Hercegovine i pored teškoća u kojima živimo, da i Mostar ima svijetlih točaka, da su ljudi u Zagrebu loše informirani o stanju u našoj zemlji i da zaključke donose na temelju TV i novinstva u kojima se političari permanentno svađaju, uporno tvrdeći da su svi ugroženi, a u stvari mi ovdje živimo na način kako umijemo, družimo se, trgujemo, švercamo kao da političara i nema. Pokušao sam ga uvjeriti da Bosna i Hercegovina nije tamni vilajet i da će se kad-tad ona naći sama u sebi i za sebe. Oduševljen mojim optimizmom koji nije bio bez osnove, lagano se složismo da popijemo kavu koja je trajala znatno više od sata. Naravno, govorilo se i o književnosti o projektima na kojima radi i pitao sam ga gdje bi mogao naći njegovu knjigu Kruh naš o kojoj je pisalo i Oslobođenje. Nakon mog povratka u Mostar za tjedan dana mi je poštom, uz posvetu, stigla ova knjiga. Iščitavajući stranice javila mi se želja da napišem mali esej, koliko da je pokušam približiti čitatelju i sa skromnim mogućnostima odškrinuti vrata pogledu u unutrašnjost jedne složene književne strukture o kojoj će se tek pisati pravi esejistički uradci …“ No, najvažnijim mi se u „večeri sjećanja“ na Predraga Matvejevića u njegovom rodnom Mostaru čini Anđelićeva uzdržana rezignacija: „ … Sa žaljenjem moram konstatirati da nitko do sada nije objavio njegova sabrana djela što je kruna uspjeha svih književnika i priznanje kulturne javnosti. Ovakva gesta se uglavnom upriličuje velikim još za njegovog života. Adio poštovani profesore”!

___

Izgovorena besjeda na „Večeri sjećanja…“ , 02. veljače 2019., u Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru