Piše: Mile Lasić
Abstract
U svim „zemljama Zapadnog Balkana“ (terminus tehnicus) radi se o metastazi teške bolesti kojoj lijeka nema, jer u njima ne razumiju ni individualna ni kolektivna / skupna prava i slobode, te da je od obojih nužno poći u izgradnji pravne države i održivog i pravičnog društva. Inače, od zasada političke Moderne nema ništa. Otuda se u ovim zemljama radi samo o prividu kretanja ka europskim integracijama, posebice u BiH, jer bez ozbiljnih namjera da se tri etničke / nacionalne zajednice i tranzitiraju u tri “političke zajednice”, kako bi se od BiH uopće napravila funkcionalna pravna država, bez kolonijalnog, poluprotektorskog odnosa prema njoj, i nema kretanja, izuzev unatrag. U osnovi se ni u ovim predmodernim državama, ni u u tzv. međunarodnoj zajednici ne razumije da se „od zajedničkog života mora napraviti vrlina“ (John Stewart Mill, 1806–1873). O tomu se, pak, radi i u zemljama s autohtono oformljenim višenacionalnim identitetima, poput BiH, i u zemljama – tzv. polietničkim zajednicama, čije je neupitna mnoštvenost nastala useljavanjem u postkolonijalna useljenička društva, kako je to formulirao Will Kymlicka. Uostalom, tomu nas uče i Jürgen Habermas i Ulrich Beck i Amin Maalouf. Unatoč tomu što je BiH poslije disolucijskih jugoslavenskih ratova (1991-1995) par excellence višenacionalna zemlja, te k tomu i primjer pasiviziranog zamrznutog konflikta, i već time „idealna konsocijacijska situacija“, i u BiH i u tzv. međunarodnoj zajednici njeguju se iluzije o „jednosti“, koje u BiH prosto nema. Pri tomu, i srećom, ni nakon svih geopolitičkih, svjetonazorskih i vjerozakonskih intervencija putem tzv. visoke kulture u njezin narodnosni supstrat, kroz stoljeća, nisu posve prekinute bliskosti u oblasti tzv. pučke kulture u BiH. Otuda bi se ovdje kritički propitale i platforme koje su protivu opstojnosti BiH i one koje se otvoreno ili mimikrično zalažu za „većinsku demokraciju“ odnosno načelo „jedan čovjek jedan glas“, čime neskriveno ignoriraju potrebu balansa građanskog i (više)nacionalog. Pokazalo bi se, također, kako se takvi i nemaju pravo pozivati na „acquis“ – „pravnu stečevinu“ EU, jer se u EU ne radi o potiranju oformljenih identiteta, nego o procesima transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, to jest umreženja i obogaćenja identiteta – višestrukom identitetu ili alteritetu. U BiH se, pak, upravo uslijed ustavno-pravnih okova ali još više putem antieuropskih javnih politika svih aktera sinergijski doprinosi “horizontu koji se udaljava”, to jest onemogućuje budućnost BiH u EU. Temeljem i vlastitih iskustva u radu veoma sličnog skupa ovomu u Neumu, onom održanom u Sarajevu prije sedam godina u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, pa potom i dragocijenog deziluzioniraja tijekom sudjelovanja u radu Ekspertne skupine za promjene Ustava Federacije BiH, koju je 2013. formiralo američko veleposlanstvo u BiH, u razradi ovog sažetka bi se pokazalo kako je u postdaytonskom ambijentu neprijateljski nastrojenih „zajednica preživljavanja“ (Ugo Vlaisavljević) nemoguć konstitucionalni redizajn u BiH, te da bi – upravo zbog toga – bilo najžurnije potrebno putem „refleksivnih modernizacija“ (Ulrich Beck) i proeuropskih narativa nenasilja stvarati pretpostavke za ambijent kompromisa i konsenzusa o „europskom ustavu“ za europsku zemlju Bosnu i Hercegovinu. Jer, već je više nego izvjesno da do konstitucionalnog redizajna može doći samo putem kosmopolitizacije i identiteta i ambijenata, te kulturom međusobnog uvažavanja. Bez promjene u političkoj kulturi i ne možemo postati ni pravna država , ni dijelom svijeta u kojem vrijede rules of law. Otuda je preduvjet eventualnih ustavnih promjena uvažiti bh. višenacionalnost, pa kompromisom osmisliti putove ka održivoj i uljuđenoj BiH – uz poštivanje i nacionalnoga i građanskoga, s ambicijom institucionalne jednakopravnosti građana-državljana svih nacionalnosti koje žive u BiH. Samo tako bi se eventualno i nadvladale autoritarne kulture separatističkih i unitarističkih ambicija …
Ključne riječi: neuspjele tranzicije i demokrature, pasivizirani „zamrznuti konflikt“, nemogućnost ustavnih promjena, nužnost paradigmatskih promjena i metoda upravljanja razlikama …
***
Zahvaljujem organizatorima na pozivu i mogućnosti da kao slobodan čovjek i znanstvenik govorim i na ovakvom skupu. Ali, prvo moram demantirati da sam rekao ono kako je objavljeno u izdanju Večernjeg lista, od 15. ožujka: „Konferencija ima plemenitu namjeru deblokirati postojeće stanje totalnih mogućnosti ustavnih promjena.“ Ja sam, naime, govorio o „totalnim nemogućnostima“, pa sam zbog toga i naslovio moju ovogodišnju raspravu u Neumu: „Zašto je konstitucionalni redizajn u BiH mission impossible?“. A moram korigirati i pogrešku iz druge rečenice u Večernjem listu: „O tome se prestao voditi dijalog prije 5-6 godina i dobro je da ovdje imamo ljude iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, te ljude različitih nacionalnosti kako bi se pripremio međunarodni i napustio koncept unutar-nacionalnih razgovora o zajedničkoj višenacionalnoj državi.“ U ovoj drugoj rečenici se nije smjelo moje zalaganje za „inter-nacionalni razgovor“ prevesti u „međunarodni razgovor“, jer sam, zapravo, htio poručiti: potrebni su nam međunacionalni dijalozi a ne unutarnji monolozi. Uz zamolbu za uvažavanje ove ispravke u „Ich Form“, zamolio bih i za uvažavanje dosljedno sprovedenog izlaganja u istoj formi, te pozivanje i na vlastite (ne)objavljene knjige i bilježenje referentnih izvora u zagradama, umjesto korišćenja harvardskog ili europskog sustava uporaba fusnota.
***
U mojemu razumijevanju u obvezi smo – i na panelu „Kako preći iz dejtonske u briselsku fazu …“ dvodnevne konferencije „Europski ustav za Bosnu i Hercegovinu“ – prisjetiti se kako su individualna ljudska prava u samim temeljima „političke Moderne“ i kulturološkog liberalizma, ali nisu „švedski stol“, pa podrazumijevaju i uvažavanje kolektivnih prava i sloboda i izgradnju funkcionalne pravne države, bila ona jednonacionalna ili višenacionalna. Pri tomu nije svejedno koje se metode upravljanja razlikama primjenjuju u višenacionalnim zemljama s autohtono oformljenim nacionalnim identitetima, jer u takvim zemljama nijedan identitet ne trpi dominaciju većinskih identiteta, dok se u tzv. polietničkim državama, kakva je većina zapadnih zemalja, pitanja jednakopravnosti uređuju i putem inkulturacija ili akulturacija u čijem središtu je većinski identitet. Stoga bi u BiH bilo žurno potrebno na putu „iz dejtonske u briselsku fazu“, govoreći jezikom ovog skupa, razriješiti mnoštvo aporija (ustavnopravne prirode, pa potom i političke proturječnosti koje te aporije produciraju), jer je poigravanje s aporijama preopasna igra s mogućim „game over“ ishodom već na nekoj novoj „mirovnoj konferenciji“. U konačnici, moguća žalosna budućnost BiH bi bila tek sinergijska rezultanta maćehinskog bavljenja postdaytonskom dramom i bh. unutarnjih aktera i izvanjskih „padrona“ u BiH, koji i jesu odgovorni što je BiH četvrt stoljeća poslije potpisivanja „mirovnog sporazuma“ u Parisu tek zemlja „pasivnog zamrznutog konflikta“ .
Istini na volju, Bosna i Hercegovina se i tijekom posljednjih 140 godina od pokušaja prvih modernizacija – nakon što je cijela četiri stoljeća bila „terra interior“, zatvorena zemlja u logiku „millet sustava“ i gabarite Otomanske imperije – vrti u začaranom krugu neuspjelih ili prekinutih modernizacija. Njezine su prve modernizacije u infrastrukturnom pogledu, doduše, vidljive još uvijek u našim gradovima, kao i one druge, iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, tih „zlatnih godina“ (Dušan Bilandžić) u razvoju BiH, ali nije uspjela iskoristiti šanse „Druge Moderne“ (Ernest Gllner) za političku i kulturološku tranziciju, pa se ponovno zaplela demokrature – u trice i kučine. Uzrok tomu je što u BiH ni tzv. etnonacionalisti ni tzv. ljevičari i „građani“ ne razumiju abecedu liberalnog društva utemeljenu na poštivanju individualnih i skupnih prava i sloboda, pa i ne prihvaćaju da je jedno od elementarnih načela liberalizma ono koje govori o tomu da je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, na što nas je mudro upozorio još prije dva stoljeća John Stewart Mill, a pred smrt u „Iskušenjima neslobode“ i pokojni Ralf Dahrendorf, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na izbor; s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Vidjeti, Iskušenja neslobode, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)
Iz ovih razloga sam posljednjih godina u nizu rasprava i govorio o nužnosti „ukotvljenosti“ skupnih prava u filozofiju i praksu poštivanja individualnih ljudskih prava i sloboda, jer se u BiH dovode u pitanje i neotuđiva individualna i neotuđiva skupna prava i slobode. Skupnih je prava puno manje, ali nisu manje važna, pa čim se osporavaju i osporeni identiteti i identiteti koji ih osporavaju postaju „ubilački identiteti“ (Amin Maalouf). U skupna prava ubrajaju se ne samo prava naroda / nacija i prava nacionalnih manjina, nego i prava posebnih jezičnih ili narodnosnih skupina, prava starosjedilaca (eng. first nations), te prava obitelji kao temeljne stanice svakoga društva i tsl. Ova vrsta prava podrazumijeva u načelu i potrebu zasebnog tretmana ili tzv. pozitivnu diskriminaciju (eng. affirmative action), pravo na kulturnu autonomiju, pa i pravo na ne-pripadanje (opet Amin Maalouf), itd. Dakako, ovim se ne zagovara kulturna autonomija za konstitutivne narode u BiH, jer oni su konstitutenti ove zemlje, što je ugrađeno u ustavna rješenja i u mirovne sporazume. A treba dodati kako bi tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda i kod nas i u drugim predpolitičkim dijelovima svijeta bila još tužnija da ljudska prava nisu internacionalizirana. U BiH su deklaracije, konvencije i paktovi, nažalost, samo formalni dijelovi ustava i zakona, dok se u životu nastavlja s pravnim, političkim i kulturološkim nasiljem prema manjincima svih boja, uključivo i prema tzv. konstitutivnim manjinama (Ugo Vlaisavljević), o čemu i svjedoče odluke i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu („slučaj Sejdić i Finci protiv BiH“, „slučaja Zornić“ i „slučaja Pilav“, i drugi), kao i bojkotirane odluke Ustavnog suda BiH („slučaj Ljubić“ i drugi)!
***
U proslovu jedne od mojih novih knjiga, one koja bi se trebala pojaviti za Salon akademske knjige u Mostaru 2019., u lipnju ove godine, u nakladi University Pressa iz Sarajeva i pod naslovom „Zašto nam izmiču europski horizonti?“, ustanovio sam kako nama u BiH nisu ni približno iste „stojne točke“, te da su uzroci tomu u sinergijskim rezultantama geopolitičkih i vjerozakonskih nasilnih intervencija kroz povijest, ali i oprečnim aktualnim ambicijama političkih klasa i u BiH i u regiji jugoistoka Europe, te čitavog niza izvanjskih igrača koji u „zemljama Zapadnog Balkana“ vježbaju „mišiće“ u ime ljudskih prava i sloboda, nerijetko i uz nijekanje višenacionalne strukture BiH. Sociologija i politologija su, inače, ovu vrstu „zabrinutosti“ nazvali „velikodržavnim nacionalizmom“ (Vjeran Katunarić), što je samo drugo ime za američku i slične hegemonije. Upućeniji znaju, pak, da je još Friedrich Nietzsche u humanističke i društvene znanosti uveo pojam „horizont“ (iz optike) kako bi naglasio ograničenje vidnog polja uvjetovano „stojnom točkom“, pri čemu bi i „posljednjem slijepcu“ moglo biti jasno da je u BiH mnoštvo opozitnih „stojnih točaka“. Ono što je, primjerice, za mene aksiom, a to je pluralna i višenacionalna BiH, iz čega i proizlazi respekt ljudskih prava i sloboda građana pripadnika svih triju „ko-nacija“ i građana svih drugih identiteta, za brojne kolege u akademskoj zajednici je visoko upitno, pa takvi i vode užasne „politike obuzdavanja“ (eng. containment policy) bliskih i srodnih identiteta. Apsurd je savršen što se u višenacionalnoj BiH upravo narativi i politike svođenja „nacija“ na „etnije“ smatraju proeuropskim, te i posebice što se takvi usuđuju pozivati i na acquis – pravnu stečevinu EU. Postaje i tragikomično kada takvi progovore o „konstitutivnosti“ kao o totalitarističkoj / „komunističkoj izmišljotini“.
Na ketmaniziranoj, tobož građanskoj i lijevoj sceni nerijetko zaboravljaju, ili uopće ne znaju, da se u EU uopće ne radi o poništavanju osobitosti njezinih članica, nego o harmonizacijama putem precizno reguliranih podijeljenih nadležnosti između europskih radnih tijela i institucija i institucija zemalja-članica EU. Ali, radi se i u preporukama Vijeća Europe, organizacije koja nije dio EU, i u smjernicama institucija EU o nužnosti dokidanja politika aparthejdizacija, što bi mogli konačno naučiti svi politički akteri u BiH. Uostalom, o EU se i ne smije govoriti u kategorijama „super države“, nego u kategorijama sui generis tvorevine, pri čemu je i EU svoj modus vivendi morala pronaći u suptilnim metodama upravljanja razlikama, s ambicijom strpljive harmonizacije putem njih. U svakom slučaju u EU se – uz mehanizme „većinske demokracije“ – prosto podrazumijevaju i metode kompromisne, konsenzualne političke kulture. U mojim knjigama se otuda i ne krije prijezir prema svima koji apriori dovode BiH u pitanje, ali i onima koji se u BiH zalažu isključivo za načelo „jedan čovjek jedan glas“, ignorirajući potrebu balansa između građanskog i (više)nacionalog u njoj putem domova i vijeća naroda, ili instrumenata poput pariteta, veta i sl. U svakom slučaju, oni koji se bore posve otvoreno, ili mimikrično, protivu tzv. etničkog načela u višenacionalnoj zemlji i nemaju se pravo pozivati na „acquis“, jer upravo njihovi tobož proeuropski narativi jesu u temelju njihovih antieuropskih politika, te i oni sinergijski doprinose “horizontu koji se udaljava” – članstvu BiH u EU. Istini za volju, i u EU se udaljava „horizont“ koji su ocrtali „očevi–osnivači“, pa se više i ne zna u kojoj će formi EU preživjeti kao “projekt mira” i hoće li i ubuduće u EU biti proširenja punopravnim članicama. (O ovomu sam govorio i u Akademiji nauka i umjetnosti BiH „Europska unija između apokalipse i utopije“, u Sarajevu 09. studenog 2017., što je publicirano i u časopisu ANUBiH „Dijalog“, No. 3-4/2015. i uvršteno u knjigu „Zašto nam izmiču europski horizonti?“)
***
U BiH se radi o višegodišnjoj metastazi teške bolesti kojoj lijeka nema, i neće je ni biti, sve dok ne naučimo da se – nas samih radi – moraju respektirati i individualna i kolektivna / skupna prava i slobode, te da se od njih mora poći u izgradnji funkcionalnog, održivog i pravičnog društva, kako bi se tim putom i stiglo do “političke zajednice” jednakopravnih građana svih identiteta. Pri tomu je nužno razlikovati, sukladno naputku kanadskog sociologa Willa Kymlicke, višenacionalne zemlje s autohtonim nacionalnim identitetima od tzv. polietničkih zajednica, čije je neupitna mnoštvenost nastala useljavanjem u „postkapitalistička useljenička društva“, kako je to formulirao Jürgen Habermas. Slijedeći ovu temeljnu poruku Willa Kymlicke iz kapitalne studije “Multikulturalno građanstvo …” i posljednjem političkom i kulturološkom slijepcu u BiH bi trebalo biti jasno da se ne smiju u istu ravan dovoditi mnogonacionalne države, s autohtonim identitetima, kakva je upravo BiH, i polietničke države u kojima je identitarna pluralnost posljedica useljavanja u “postkolonijalne zapadnokapitalističke useljeničke zemlje” (Jürgen Habermas). U oba tipa države, moraju se uvažavati svi identiteti tako što će se poštovati i individualna i skupna prava građana useljeničkih zajednica, ali ne i putem istih metoda upravljanja razlikama. (Vidjeti, Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights, Oxford University Press, Oxford, 1995.). O tomu eksplicitno govori još jedna moja nova knjiga („Demokrature i neuspjele tranzicije u post-jugoslavenskim zemljama“ („Factum izdavašto“ iz Beograda, „Jesenski i Turk“ iz Zagreba i „Šahinpašić“ iz Sarajeva), koja bi se 28. svibnja 2019. Trebala predstaviti u okviru ovogodišnjeg „Mostarskog proljeća“ …
Želio bih izrijekom i ovdje reći kako se u BiH još uvijek imaju slaba znanja o demokratskim metodama upravljanja razlikama, dok se njeguju velike iluzije o nedemokratskim metodama eliminiranja etničkih razlika, počev od metode odcjepljenja, do metoda majorizacije i prikrivene asimilacije, ili se, pak, obožavaju upravo najmanje demokratične metode iz seta upravljanja razlikama, poput hegemonističke kontrole / hegemonističke ravnoteže, o čemu sam govorio i u Neumu prošle godine. Uzrok tomu je što je kod nas u tijeku zakašnjela bitka za konstituiranje triju nacija-država po uzoru na nadvladane modele 19. i 20. stoljeća, dok je i dalje nedostatno znanje o suptilnim procesima u EU temeljem ideja dijeljenog ili prenijetog suvereniteta, višerazinskog upravljanje ili upravljanja s onu stranu nacionalne države. Otuda je BiH im ostala u njezinoj pred-političkoj, ili osmanlijskoj fazi (Urs Altermatt), bez istinske pluralizacije i demokratizacije, bez sposobnosti autorefleksije vlastite mnoštvenosti i spsobnosti nadilaženja ustavnopravnih i političkih aporija …
***
Na prostorima b-h-s-cg jezika pojavilo se posljednjih godina niz knjiga koje u naslovima ili u pojedinim poglavljima sadrže atribuciju „aporija“, a među njima je i moja studija „Aporije mulikulturalnosti u svijetu i kod nas“ (Rabic, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014.), koja i nije drugo do pledoaje za novu paradigmu o Bosni i Hercegovini, to jest očajnički apel za „refleksivnim modernizacijama“, kako bi to formulirao pokojni Ulrich Beck. Ali, ovdje nije riječ o njoj, nego o novoj knjizi kolege Uge Vlaisavljevića „Aporije suživota. Ka etnologiji bliskih stranaca“ (Sveučilište u Mostaru, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2018.). O aporijama naših (su)života govori i knjiga Ivana Lovrenovića (u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem) „Budućnost nezavršenog rata“ (Novi Liber, Zagreb, 2010.), s tim da je za ovu raspravu ovdje najvažniji treći dio u njoj „Dvadesetjedna teza o Bosni i Hercegovini“, koji je Lovrenovićev samostalni rad u knjizi. Zajednička je i Uginim i Ivanovim knjigama izravna ili implicitna preporuka da se izlaz iz „zamrznutog konflikta“, to jest stanja „nezavršenog rata“ (Ivan L.) ili „rata nakon rata“ (Ugo V.) mora tražiti putom uvažavanja višenacionalne i višeslojne povijesti BiH, te uz pomoć metoda nenasilja. I, uistinu, samo bi se tim putom i mogao otvorili put ka konstitucionalnom redizajnu u međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj postdejtonskoj zemlji. Ma koliko bili međusobno različiti ljudi i autori, povezuje ih i silna erudicija i stigmatizacija kojoj su izloženi, i to što svojim knjigama spašavaju čast akademskom Sarajevu. Pri tomu Ugina nova knjiga služi i na čast Sveučilištu u Mostaru, jer je njezin sunakladnik. Obzirom da je kolega Ugo sudionik i ove konferencije u Neumu, pa i ovog panela, kazat ću samo kako se unutar korica „Aporija suživota“ nalazi i poglavlje „Hrvatsko pitanje“, u kojemu se poručuje kako u višenacionalnoj BiH čista liberalna formula ne može biti rješenje za izlazak iz krize, pa bi i za tzv. građansko nadvladavanje i etnopolitičkih i pseudograđanskih koncepata bilo nužno uvažiti nacionalne identitete da bi se imala šansa izgraditi politička zajednica od BiH. (Vidjeti, „Aporije …“, na stranama od 233. do 313.)
Meni je u pripremama za ovu konferenciju bila puno intrigantnija Ugina rasprava u novoj knjizi „Drugi ustav i ustav Drugih: aporije suvereniteta“ (na stranicama od 61. do 86.), jer se u njoj raspliću pitanja nositelja suvereniteta u BiH, bez čega se ne može razumjeti ni „tko je taj tko donosi i utvrđuje Ustav?, tko je to „ustavno mi“ u BiH. Profesor Vlaisavljević ukazuje, inače, da se „konstitutivni narodi“ pojavljuju u posljednjoj alineji preambule Daytonskog ustava, dok se na još par mjesta samo spominju, kako bi se na brojnim mjestima u Ustavu Bošnjaci, Srbi i Hrvati poimenice spomenuli. U ustavnoj preambuli se, dakle, i izrijekom veli: „Podsjećajući na Temeljna načela usaglašena u Genevi 8. rujna 1995. i u New Yorku 26. rujna 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…“ (Aporije suživota, str. 65.). Potom slijedi elaboracija nes(p)retnog razdvajanja ustavotvornog „mi“, pri čemu se – i u mojem razumijevanju – razdvajanjem „građana“ i od konstitutivnih i „Ostalih“, stvorila nerazrješiva aporija sve do novog konstitucionalnog redizajna u BiH. Uostalom, pitam kolege pravnike i u ovomu panelu: nisu li „građani“ u svakoj državi istodobno i pripadnici nekog od nacionalnih identiteta? Je li to slučajno ili su tim putom akteri skriveni „neprozirnim velom“ omogućili „lov u mutnom“? Jesu li tvorci Daytonskog (ne)sporazuma, dakle oni u sjeni, i postavili „zarez“ na krivo mjesto kako bi svjesno proizveli „jakobinsku mogućnost“ koju su objeručke prihvatile tobožnje alternativne snage u BiH, koje to nisu, nažalost.
Iz više razloga je vrijedno i Ugino ukazivanje kako „zastupnici radikalnih ustavnih promjena, koje vezujemo uz ‘građanski’ subjekt suvereniteta, stoje pred veoma ozbiljnim pitanjem. Kako eliminirati najmanje jednog suverenog subjekta?“, što je, možda i „najvažnije ustavno pitanje“ (Ibid, str. 77.). Ali, najvrjednija je poruka ove Ugine rasprave da od svih navedenih subjekata u preambuli Daytonskog ustava za BiH „nalazimo uistinu samo tri suverena subjekta i samo su oni bili u stanju proglasiti i potpisati Ustav, ne računajući druge ratne subjekte koji su ostali u sjeni“. Potom je u fusnoti na istoj stranici rasprave pojasnio kako misli na one subjekte koji su ostali „neprozirnim velom prikrivene strane“, koje su i omogućile donošenje Ustava i „tako ga izjednačile s mirovnim sporazumom“ (Ibid, str. 78.). Naravno, ni profesor Vlaisavljević ne može imati iluzija o „ubilačkim identitetima“, ali u duhu modernističkih razumijevanja nacije kao „sudbonosne zajednice“ precizira da „kao suvereni ratni subjekti ‘konstitutivni narodi’ su prije svega zajednice preživljavanja“, te da „ugrožavanje njihovog opstanka zakonom svih zakona ih nužno tjera izvan zakona“(Ibid, str. 82.). Otuda „prava priroda suverenih subjekata izlazi na vidjelo u izvanrednom stanju, ali ako i više od dva u jednom državnopravnom poretku, onda je borba za preživljavanje postala skriveni cilj njihovog političkog djelovanja“ (Ibid, str. 83.).
Dodao bih samo: teško zemlji osuđenoj na trajno izvanredno stanje! Lucidnu raspravu je profesor Vlaisavljević zaključio, kako slijedi: „U ratu i nakon rata, u ratu nakon rata, političari sva tri konstitutivna naroda s vremena na vrijeme saboruju, jer moraju rješiti najvažnija pitanja svoga kolektivnog opstanka“, pa je lako zamisliti „da se saboruje i o ustavnim promjenama“ (Ibid, str.86.). U smisao ovog posljednjeg nisam posve siguran u višenacionalnoj zajednici kakva je BiH, ali nažalost se za međunacionalno saborovanje akademskih i političkih aktera tek treba izboriti. Jer, u „zemlji rata nakon rata“ možda je jedino tim putom moguće osigurati pro-reformsku klimu unutar sve tri „zajednice preživljavanja“, kako bi se putem međunacionalnih akademskih komunikacija stiglo i do političkih komunikacija, te u konačnici mogao formirati i „predustavni konvent“, s ambicijom izlaska iz postojećih dihotomija i ustavnih aporija. ( Dodat ću, kako sam upravo temeljem ovog iskazanog respekta prema profesoru Vlaisavljeviću i dozvolio sebi rezervu prema njegovom zaključku u ovogodišnjem panelu kako je moguće rješenje glavne bh. aporije u trećem entitetu. Meni se, naime, čini da nijedna nova teritorijalizacija ne bi bila rješenje, jer se održiva rješenja za BiH moraju pronaći putem osiguranja institucionalne jednakopravnosti sva tri konstitutivna naroda, koja upravo ovom pozicijom mogu osigurati i jednakopravnost na prostorima na kojima su većina građana svih manjinskih identiteta, jer kao građani ko-nacija imaju samo veću odgovornost, a ne i veća prava.
I u knjizi Ivana Lovrenovića (u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem) „Budućnost nezavršenog rata – 21 teza o Bosni i Hercegovini“ se brutalno pošteno veli: „Nemoguće je sa sigurnošću procjenjivati da li bi se u današnjoj Bosni i Hercegovini stekao minimum unutarnje kohezivne snage, potreban da ju održi na okupu, ako bi međunarodna zajednica prestala bdjeti nad njezinim integritetom.“ Za našu raspravu je važno uočiti kako Lovrenović nema nikakvih iluzija o ulozi međunarodne zajednice u ratnoj i poratnoj drami u BiH, što se vidi i iz ocjene: „Teško je dovoljno naglasiti dramatičnost činjenice da kriza i stagnacija traju predugo, te se već pretvaraju u životni modus, ali još gore od toga jest gotovo sigurno predviđanje da će ovakvo stanje biti produljeno u svakom narednom izbornom ciklusu, jer je očuvanje statusa quo i odgađanje kvalitativnih promjena zapravo osnovni motiv i način održanja na vlasti postojećih partija, lidera, i političko-interesnih oligarhija, jednako umreženih u korupcijski sustav cijele jedne „nove klase”, potpuno neovisno o razlikama u njihovim proklamiranim političkim i ideološkim ciljevima i orijentacijama. Nije mnogo drukčija ni strategija međunarodnih faktora uključenih u rješavanje bosanskohercegovačke krize. Decenij i po od mirovnoga sporazuma, opće je iskustvo da pokušaji promjena što su inicirani izvana (tzv. „aprilski paket” 2006. godine i pregovori u Butmiru 2009. godine) nisu imali za cilj ozbiljnije uklanjanje dejtonskih diskrepancija i nepravdi ni strukturalnu konsolidaciju države … Drugim riječima, pokazuje se da, u krajnjoj liniji, ni kvintesencija mudrosti međunarodne zajednice u vezi s Bosnom i Hercegovinom nije ništa drugo nego održavanje statusa quo, u nedostatku ikakve naprednije vizije i plana … Cijeli model je tako postavljen, da domaćoj političkoj strukturi onemogućuje puni razvoj i osamostaljenje, dozrijevanje do pune svijesti o odgovornosti za vlastitu zemlju, ostavljajući je u nekoj vrsti trajne nepunoljetnosti, dok međunarodnomu faktoru, i pokraj sve njegove goleme realne moći, ograničava otvoreni i puni protektoratski kapacitet.“ No još gore je, veli Lovrenović, što „nikakav pozitivan iskorak iz takvoga stanja nije moguć izvan dogovora triju naroda, što je već na svim stranama i na svim razinama prihvaćeno kao etnopolitička formula bez alternative, a, istovremeno, interesi i ciljevi tih naroda, onako kako bivaju predstavljeni preko njihovih političkih predstavnika, do potpune su divergentnosti neuskladivi i nepomirljivi.“
***
U sve ovo sam se morao i osobno uvjeriti po povratku u BiH prije 10 godina, sudjelujući u inicijativama koje su trebale voditi, ali nisu dovele do konsitucionalnog redizajna u BiH. Prvo mi je po povratku u BiH ukazana čast od strane bivšeg provincijala Bosne Srebrene fra Mije Džolana, ravnatelja Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, da budem uvodničar na važnoj međunarodnoj konferenciji „Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava. Znanstveni, etički i politički izazov“, održanoj u Sarajevu od 02. do 04. veljače 2012., uz sudjelovanje intelektualaca i iz sva tri konstitutivna naroda, kao i onih drugih, te gostiju iz Hrvatske i svijeta, s ambicijom da u BiH iskoračimo iz „winner – loser“ u „winner –winner“ poziciju, kako je to formulirao upravo fra Mijo Džolan na toj konferenciji, pa smo potom tu poruku ugradili i u predgovor zborniku radova s ovog skupa. Nažalost, i na ovaj skup i iznimno važan zbornik radova s tog skupa se skoro posve zaboravilo, tek na njega – osim mene – umije podsjetiti uvaženi sveučilišni profesor Sabahudin Hadžialić u njegovom časopisu „Diogen pro kultura magazin“. (Vidjeti, Hadžialić, S., Zemlja bez identiteta…? Identitet bez zemlje…? Konsenzualnost kao nemoguća misija, Diogen…, rujan – listopad 2013.). Potreba za međusobnim uvažavanjem, pa time i poznavanjem metoda upravljanja razlikama, pak, nije nikad bila veća, zbog čega preporučujem i ovdje svima koji to već nisu da se upoznaju sa sadržajem zbornika „Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava“, kojeg smo brižno uredili fra Mijo Džolan, Ivan Lovrenović, Alen Kristić, Ivan Vukoja i ja…
Nekolicina nas je potom ukazivala i na promocijama ovog zbornika u BKC-u u Sarajevu (10. srpnja 2013.) i u HD Kosača u Mostaru (16. srpnja 2013.) kako je nerazumno i kontraproduktivno stigmatizirati metode upravljanja razlikama u zemlji kakva je BiH, jer bi nam upravo one mogle pomoći izvesti zemlju iz „daytonske u briselsku fazu“ tobožnjeg kretanja ka europskim integracijama. I na sarajevskoj i mostarskoj promociji ovog zbornika osobno sam naglasio: „Ukazali smo u uredničkoj riječi, dakle, da su političke, akademske i kulturne elite u Bosni i Hercegovini zarobljene u utvare neodgovornih predodžbi o sebi i drugima, te zbog toga nesposobne misliti i cjelovitost i ‘plurimorfnu nacionalnu kompozitnost’ Bosne i Hercegovine. Utoliko su (akademske elite) suodgovorne za nepostojanje kritičke autorefleksije i vizije zajedničke budućnosti. Zbog te staro-paradigmatske, podaničke i licemjerne pozicije spram političke klase na vlasti, one su odgovornije i od političke klase za odloženi civilizacijski rasplet u međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji Bosni i Hercegovini. Ukazali smo, također, da je BiH i međunarodnim intervencionizmom dovedena pred sami rub ponora, pa danas uzaludno žudi za autohtonim i odgovornim društvenim dogovorom, kojim bi se međusobno priznale i bh. nacije i bh. građani svih svjetonazora.“ (Vidjeti, Jesu li akademski i politički narativi u žalosnom suglasju?, u knjizi: Lasić, M., Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politoloških i kulturooških fenomena (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016., str. 50 – 54.) …
***
Sudjelovao sam potom i na sličnoj konferenciji u organizaciji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, ali su i ambicije i dosezi „Filandrinog skupa“ o mogućnostima konvergencije u bh. politici bili još skromniji. Već na samom skupu su s otvorenim nerazumijevanjem primljeni upravo oni referati koji su govorili o metodama upravljanja razlikama. Gore od toga što se potom nije više ni pokušao akademski međunacionalni dijalog u BiH. Potom u Godišnjaku FPN-a nisu mogli biti objavljeni svi referati, ma koliko su se teorijski uvjerljivo i konzistentno zalagali za respekt višenacionalne strukture u BiH i za metode upravljanja razlikama, kakve su i federalizacija i decentralizacija i supsidijarnost i konsocijacija. Potom je upravo moj referat na „Filandrinom skupu“ izazvao i cijepanje uredništva sociološkog časopisa „Diskursi“, čiji sam bio član. Doduše, dio Uredništva, primjerice akademik Ivan Cvitković, je bio za objavljivanje „za“ i protiv“ autorskih priloga o konsocijaciji, ali su protivnici kazali da nije vrijeme za otvaranje takve priče, ma koliko i oni znaju da bez njezine detabuizacije u akademskim krugovima ne može doći ni do promjene paradigme u političkom životu u BiH. Naravno, i ovu sam raspravu objavio u mojim „Aporijama…“, jer mi je u njoj uspjelo dosljedno pokazati kako se konsocijacijska metoda mora razumjeti upravo u višenacionalnim, post-ratnim društvima nužnim putom u prostore „političke zajednice“ jednakopravnih građana svih ko-nacija i svih drugih identiteta u svakoj administrativnoj jedinici u BiH. No, bilo je uzaludno navoditi i primjere švicarske i belgijske konsocijacijske situacije, ili ukazivati na činjenice da su i neke članice EU, poput Nizozemske i Austrije, tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća napustile konsocijacijsku metodu nakon što su prešle iz faze nestabilnog u fazu stabilnog demokratskog razvoja. I u postdejtonskoj BiH bilo bi, dakle, nužno poći od neupitne činjenice da je BiH već temeljem mirovnih rješenja iz Washingtona i Daytona „idealna konsocijacijska situacija“, ali da konsocijacijska mogućnost neće uvijek biti u ponudi, jer bi moglo doći i vrijeme kada nijedna demokratska metoda neće više biti moguća. Ma kako visoko o sebi mislili, oni koji niječu demokratske metode upravljanja razlikama dovode se u opasne blizine nedemokratskih metoda eliminiranja razlika (genocid, prisilno premještanje stanovništva, odcjepljenje i prisilna asimilacija). U sličnoj su opasnosti, također, i oni političari i kulturni djelatnici među Hrvatima, koji ne žele učiti ni o dijalektici individualnih i kolektivnih prava, ni o nužnosti balansa građanskog i nacionalnog u višenacionalnoj BiH.
Lijeka brojnim boleštinama u BiH unutar sva tri konstitutivna naroda nema, nažalost, a i neće ga biti sve dok se ne razumije da u BiH nema jednog „temeljnog naroda“, jer su „temeljni narod“ i de facto i de iure njezina sva tri konstitutivna naroda. Upravo zbog ovoga i vrijedi se i prisjetiti poruka uglednog historičara, akademika Envera Redžića (1915- 2009), koji je mislio bosansko-hercegovačku oporu stvarnost “ispred njegova vremena“, kako je uočio i pokojni akademik Dubravko Lovrenović. „Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH“, upozorio je Enver Redžić, jer „da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda“, ključna je poruka ovog uglednog čovjeka i stručnjaka, vijećnika AVNOJ-a i povjesničara od integriteta, jer „gledište da je jedan narod, tj. bošnjački, nosilac i spasilac integriteta BiH podrazumijeva da bošnjačkom narodu pripada uloga vladajućeg naroda“. Međutim, nastavlja Redžić, „integritet BiH, koja je višenacionalna zajednica, nespojiv je sa postojanjem vladajućeg naroda“. Zato, zaključio je u knjizi “Sto godina muslimanske politike…” akademik Enver Redžić, „zastupanje stanovišta o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u nepovratnu destrukciju i dezintegraciju BiH“. Potom je Enver Redžić, kako je i priličilo vijećniku AVNOJ-a, znanstveniku i čovjeku od integriteta, poantirao: „Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoni narod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema“. (Vidjeti u knjizi: Redžić. E., Sto godina muslimanske politike. U tezama i kontrovezama istorijske nauke, Institut za istoriju, ANUBiH, Sarajevo, 2000., str. 113.) Sve mi se nešto čini da su nam i deset godina poslije Redžićeve smrti više nego ikada potrebne mudrosti redžićevskog tipa, posebice ako hoćemo osmisliti europski ustav za europsku BiH.
***
Moje treće iskustvo u potrazi za konstitucionalnim redizajnom u BiH bilo je uzaludno sudjelovanje u radu Ekspertne skupine za promjene Ustava Federacije BiH. Zalagao sam se u njezinom radu tijekom 2013. godine za ustavni (pred)konvent koji bi doveo do ustavnih promjena i u FBiH i u cijeloj BiH, što je i bila i ideja i bivšeg američkog veleposlanika u BiH, H. E. Patricka Moona kada je okupio neovisni tim stručnjaka, kako bi uz USAID-ovu logističku podršku postavili na noge prvu domaću ustavnu proeuropsku reformu. Doduše, uz garanciju totalne autonomije u radu Ekspertne skupine, H. E Patrick Moon nam je na prvom susretu dao do znanja da na dnevnom redu nisu ustavne promjene u Republici Srpskoj i da „treći entitet“ nije opcija. Podsjećanja radi, Ekspertnu skupinu su činili: prof.dr.sc. Mirjana Nadeždin–Defderdarević, prof.dr.sc. Kasim Trnka, odvjetnik Krešimir Zubak, pravnik Vehid Šehić i moja malenkost. Suradnici Ekspertne skupine su bili: gospođa Meagan Smith- Hrle, u svojstvu USAID-ove logističarke, i doc.dr.sc. Zlatan Begić, u svojstvu tajnika ES-a. I brojni su stručnjaci i javni djelatnici iz svih dijelova BiH sudjelovali u radu Ekspertne skupine, kako bi dali doprinos dijagnosticiranju problema i iznalaženju rješenja koja bi vodila racionalnijem, konzistentnijem, jeftinijem i demokratskijem ustroju FBiH.
Mi smo kao Ekspertna skupina prvo uradili kritičku analizu, pa potom sačinili i preporuke za ustavne promjene, kako bismo mogli moderirati javnu pred-ustavnu raspravu na jednoj međunarodnoj konferenciji u Sarajevu, kako bi naše preporuke bile naoružane solidnom demokratskom legitimacijom. Dakako, preporuke su bile rezultat i političkog i stručnog kompromisa, kako bi imale šanse postati ustavno-pravnom stvarnošću u Federaciji, za koju smo predložili da se ubuduće zove Federacija u Bosni i Hercegovini, te da (p)ostane federacija kantona/županija/regija, po mogućnosti objedinjenih (ali se nismo upustili minsko polje poimeničnog okrupnjavanja), s tim da bi i svi okrupnjali kantoni – uključivo s hrvatskom većinom u njima – postali političke zajednice jednakopravnih građana svih identiteta. Temeljna ideja vodilja bila je da se nitko ne smije osjećati zakinut u političkomu i kulturološkomu pogledu, jer svatko zaslužuje jednakost u šansama već kao ljudska jedinka, s tim da nitko ne smije biti uskraćen ni kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, dok se „Ostalima“, uključivo prava koja pripadaju nacionalnim manjinama, moraju osigurati i putem zakona, kako je to posvuda u svijetu. Ovaj poprilično usuglašeni pristup u Ekspertnoj skupini se ponajbolje ogledao u našem prijedlogu da se Federacija BiH ubuduće definira „kao zajednica jednakopravnih građana – pripadnika konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata, Srba), onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda (jer se ne mogu ili ne žele tako odrediti) i pripadnika nacionalnih manjina – od kojih polazi sva vlast …“ (Vidjeti, Preporuke ES-a za promjene Ustava FBiH, točka 3., u: Reforma Ustava Federacije BiH – a) Kritička analiza opravdanosti ustavnih promjena; b) Preporuke Ekspertne skupine; c) Dostignuti stupanj priprema za promjenu Ustava, uključivo i „radnu osnovu“ – nacrt Ustava Federacije u BiH, i u printanoj i CD verziji, Zastupnički dom FBiH, Sarajevo, studeni 2013.)
U mojoj knjizi „Avanti diletanti“ nalazi se, primjerice, pod naslovom Posljednja politička šansa i moje obraćanje Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, 24. lipnja 2013. godine, kada sam apelirao na one koji su oboružani političkim legitimitetom da na naše ustavne preporuke gledaju kao na inicijalnu pomoć za pokretanje ustavne reforme koja bi Federaciju, a potom i cijelu zemlju zaputila ka Europskoj uniji. Nažalost, na ovoj proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH je samo formalno prihvaćena ideja ustavne reforme, s neskrivenim predumišljajem da se sinergijskom akcijom spriječi ustavna reforma. Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH je, doduše, pet mjeseci kasnije, u studenom 2013., usvojio i zaključak kojim je službeno započet proces ustavne reforme Federacije BiH, ali je već bila ispuštena mogućnost za ustavnu reformu u Federaciji. Inače, Zastupnički dom je u lipnju 2013. obvezao njegovu Ustavnu komisiju da pripremi nacrt Ustava FBIH, ali je ona potom zamolila nas u Ekspertnoj skupini da pripremimo radnu verziju nacrta Ustava do 30. rujna 2013. godine. Mi smo kao Ekspertna skupina potom i održali tijekom lipnja i srpnja te godine niz javnih tribina u velikim regionalnim centrima u Federaciji, primjerice u Bihaću, Tuzli, Zenici i Mostaru, te sačinili i radnu verziju Ustava Federacije u BiH i dostavili je Tajništvu Zastupničkog doma Federacije BiH na vrijeme. U toj „radnoj verziji“ budućeg Ustava buduće Federacije u BiH došle su, doduše, do izražaja i neskrivene razlike među članovima Ekspertne skupine u razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje, ali mogu ovdje govoriti detaljnije o tim prijeporima. U obvezi sam , pak, reći kako sam se i u radu Ekspertne skupine ponašao kao profesor postmodernih teorija kulturološkog senzibilizma: ”multikulturalnog građanstva” i ”multikulturalnog federalizma”, te kao privrženik ”svjetskog ethosa” Hansa Künga i „ustavnog patriotizma“ Dolfa Sternbergera i Jürgena Habermasa, te da sam u tomu imao principijelnu podršku Krešimira Zubaka, člana Ekspertne skupine.
***
U bezbroj navrata sam ponavljao kako se mogu razumjeti strahovi u „političkom Sarajevu“ i od secesionizma i disolucije BiH, ali da bi se u tom istom Sarajevu prosvijećeni i razumni morali početi pitati: rade li upravo unitaristi, oni koji bez stida niječu višenacinalnost BiH, kako bi nijekali i potrebu za metodama upravljanja razlikama, uz pomoć onih iz Ugine fusnote „prekrivenih velom“, protivu dugoročnih interesa BiH kada neskriveno forsiraju izmicanje ”trećeg potpornja” u bosanskohercegovačkom tronošcu. Ali, i nije umjesno govoriti samo o političkom nasilju nad Hrvatima u BiH, a prešutkivati političke promašaje i u ratu i u poraću, startegijske i taktičke prirode, prema BiH i Hrvatima u BiH u Zagrebu, ili nedozrele politike samih Hrvata u BiH. Uostalom, tek razumijevanjem BiH u njezinoj ”kompozitnoj integralnosti” (Ivan Lovrenović) moglo bi se eventualno iznaći rješenje koje zadovoljava sve tri „zajednice preživljavanja“ (Ugo Vlaisavljević), te se tim putom izbjeći i da se od glavnih i regionalnih središta političkog i kulturnog života u BiH čini ”palanka” i da u njima pobijedu odnosi ”palanački duh” (Rade Konstantinović).
Jedan od najupornijih „Sizifa“ u BiH, onaj koji je spoznao kako se u „uzaludnom kotrljanju kamena uzbrdo“ u biti skriva i „sreća“, a ne samo muka, objavio je krajem prošle godine premudru knjigu razgovora i kronika (Vidjeti, Lovrenović, I., Sizifova sreća, OKC Cetinje / Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2018.), pa ću se još jednom pozvati na njegov eksplicitni iskaz da su posljednja desetljeća “po dubini promjena i po drastičnosti lomova što su ih unijela u privatne živote ljudi i u njihov društveni život, vrtoglavija (su) od stoljeća“, pri čemu „autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom – dok je trajalo svjedoštvo i sudioništo – mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja – vlastitih i tuđih – da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putem atrofije društvenog smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom, kao iz potaje, skeptično došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao? Treba li uopće i reći da se pritome i najprije i najviše, možda i jedino, misli na Bosnu.“ (Sizifova sreća, Uvodna napomena, str. 9-10.) U jednoj od „Dvadesetjedne teze o BiH“ Ivan Lovrenović nam je, pak, oporučio: „Jasno je danas svakome razumnom u Bosni i Hercegovini da ‘nam je Evropa jedina šansa’; ako bi nas ona napustila, ova bi se zemlja definitivno pretvorila u zonu sumraka, suvremenu ‘demokratsku’ verziju nekadašnje Enver Hodžine Albanije. Nije, dakle, Bosni i Hercegovini mjesto u Evropi zato što to zaslužuje jer je ‘Evropa oduvijek’, nego zato što joj je to – biti ili ne biti.“ Nazdravlje!
U Neumu, 15. ožujka 2019.
