Oznaka: Rusija

Bezgrešno rusko proljeće

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?

Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.

Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.

Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.

Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona  ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.

Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.

Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.

Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.

Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.

Maxim Goryunov, Open Democracy

Foto: Alexander Aksakov / Getty Images

Rusija i slučaj Litvinenko

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Rusija će naprosto odbaciti optužbe u slučaju Litvinenko i tu se malo što može učiniti

Nakon dugogodišnje istrage, objavljivanje konačnog izvješća o smrti bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka ponovno je proizvelo kontroverze. Riječ je o najpoznatijem atentatu na tlu Velike Britanije u zadnjih nekoliko desetljeća. Priča ima sve sastojke špijunskog trilera, od nepoznatog otrova do međunarodne zavjere, ali njene posljedice su daleko od trivijalanih. Glavni događaj je neobična smrt Aleksandra Litvinenka u studenom 2006. godine. Radi se o odbjeglome bivšem službeniku ruske tajne službe kojemu je odobren politički azil u Velikoj Britaniji 2003. Litvinenko je otrovan rijetkom radioaktivnom materijom zvanom Polonij-210. S obzirom na Litvinenkovu reputaciju žestokog kritičara ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove sigurnosne službe, od početka se smatralo da je ruska država stajala iza ubojstva. Sada postoji i formalna optužba u vidu izvješća objavljenog kao rezultat javne istrage o Litvinenkovoj smrti. Samo izvješće nije moglo doći u gorem trenutku za Veliku Britaniju. Rješavanje brojnih kriza širom svijeta iziskuje suradnju s Rusijom. Međutim, postalo je jasno da Kremlj nije raspoložen za takvo što.
U zadnjih nekoliko desetljeća ruske službe sigurnosti bile su osumnjičene za niz ubojstava, a poznate su po tome da su spremne obračunati se s neprijateljima ruske države daleko izvan njenih granica. Međutim, Litvinenkov slučaj je odjeknuo širom svijeta i proizveo snažne reakcije. Način na koji je umro, te činjenica da se ubojstvo dogodilo u Londonu bili su siguran način da se uznrmiri javnost. Što je možda još i važnije, navodni osobni angažman predsjednika Rusije je vrlo ozbiljna optužba.
Kao što je istraga istaknula, bilo je mnogo razloga da se ruske tajne službe obračunaju s Litvinenkom. Vjerojatno najvažniji bio je njegov rad za britanske tajne službe, što je kardinalni grijeh za bivšeg časnika KGB-a. To je razlog zašto je dio dokaza koji su prikupljeni tijekom istrage i dalje nedostupan za javnost. Jednako važna je i činjenica da je Litvinenko već od ranije javno optuživao ruske sigurnosne službe i samog Vladimira Putina da stoje iza mnogih poznatih zločina. Govorio je npr. o bombardiranju stambenh zgrada u Rusiji 1999. kao opravdanju za pokretanje drugog čečenskog rata. Također je tvrdio da Putin ima veze s organiziranim kriminalom.
Postoji mogućnost da je Putin mogao znati ili da je čak osobno odobrio atentat, iako je Litvinenko bio operativac relativno niske razine pa bi bilo pomalo čudno da se previše bavio njime. U to vrijeme, Litvinenkove optužbe na račun ruskog predsjednika već su izašle u javnost i ruske vlasti nisu reagirale. Štoviše, način na koji je Litvinenko umro ostavio mu je dovoljno vremena da iznese nove dokaze protiv Putina ako ih je imao. Sve ovo ukazuje na osvetu kao motiv, što možda i nije posve neočekivano s obzirom na okolnosti.
Ruska reakcija na izvješće bila je jednostavna u istoj mjeri u kojoj je bila i predvidljiva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije optužilo je Britaniju da je “isključivo pravni“ slučaj pretvorila u političko pitanje time što je uopće pokretala javnu istragu. Za samu istragu su rekli da nije bila transparentna i da je svoje zaključke donijela s visokom razinom predrasuda. Ruski veleposlanik u Londonu Alexander Yakovenko nazvao je povezivanje ruske države s ubojstvom Litvinenka „provokacijom”. Putinov glasnogovornik je dodao da Rusija naprosto nije zainteresirana za istragu.
Osobni angažman predsjednika Putina je špekulacija i malo je vjerojatno da će ikada biti dokazan, ali sudjelovanje ruskih sigurnosnih službi je neporecivo a predsjednik Putin ima odgovornost za rad ruske države i njezinih vojnih i sigurnosnih službi.
Odnosi između Velike Britanije i Rusije su došli na samo dno nakon ruske aneksije Krima i sudjelovanja u ratu u Donbasu u Ukrajini. To je, usput rečeno, bilo ono što je prevagnulo da britanska vlada odobri javnu istragu o Litvinenkovoj smrti, a za što ranije nisu imali volje. Veliko je pitanje, međutim, što će se sada dogoditi. Britanska vlada govori o akciji, ali može li stvarno učiniti nešto? Na koncu, radi se o nečemu iz prošlosti, a u izvješću nema ništa što već nije bilo poznato britanskoj vladi ili tajnim službama. Rusija je u međuvremenu postala važan globalni igrač s kojim će se morati surađivati u jednom ili drugom obliku, npr. u potrazi za rješenjem sukoba u Siriji i borbi protiv tzv. Islamske države. Rusija nije jedina zemlja na svijetu koja u odnosu na zapad znatno zaostaje u smislu poštivanja ljudskih prava, vladavine prava i demokracije ali je možda najproblematičnija za Europu zbog blizine Europskoj uniji, te zbog veličine i vojne moći koja uključuje i nuklearno oružje.
To čini ono što se događa u Rusiji jednako važnim ili čak važnijim od sličnih trendova u Kini ili Saudijskoj Arabiji. Rezultati istrage u slučaju Litvinenko stvorili su britanskoj vladi dilemu za koju se nadala da se s njom neće morati baviti: kako pomiriti moralna načela s teškom, nezavidnom realnošću međunarodne politike i ekonomije.

Alexander Titov, The Conversation

Iran kao problem i rješenje

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.

Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od  vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.

S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti  teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.

Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama  nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.

Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.

Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.

P.R. Kumaraswamy, E-International Relations

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD

Erdoganov trijumf i budućnost Turske

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Voljeli ga ili mrzili, Recep Tayyip Erdogan je još jednom pokazao svoj vrhunski talent kao politički operator. Na izborima 1. studenoga njegova Stranka pravde i razvitka (AKP) dobila je većinu u  Narodnoj skupštini Turske, osvojivši 49.4% glasova – porast u odnosu na ranijih 40.9% (i 4.5 milijuna birača) u odnosu na prilično nejasne izbore od 7. lipnja. AKP sada može samostalno formirati vladu. Turska je manje-više u istom položaju kao i prije glasovanja u lipnju: ima snažnog, izravno biranog predsjednika koji ima neograničene ambicije, a koji kontrolira zakonodavnu vlast.

Ono što se promijenilo jest da je Erdogan dobio jak novi mandat. Iako formalno nepolitička figura, on u praksi može usmjeravati politiku Vijeća ministara. Turska je zapravo u praksi prešla na predsjednički sustav, bez obzira što AKP-u nedostaje trinaest glasova za većinu od 330 zastupnika potrebnu za raspisivanje referenduma o ustavnim promjenama.

Nemir i podjele u Turskoj u zadnjih nekoliko mjeseci išle su na ruku Erdoganu. Obnovljeni rat s PKK-om (Kurdistanska radnička stranka) i grozni bombaški napad u Ankari 10. listopada dali su vjerodostojnost AKP-ovoj kampanji koja je građanima obećala stabilnost i sigurnost  kroz jednopartijsku vlast. Kao i pred izbore 2011, vladino suočavanje s PKK-om se isplatilo. Dva milijuna birača odlučilo je napustiti Stranku nacionalne akcije (MHP), čiji je udio smanjen s 16.3% na 11.9%, a broj njihovih  mjesta u parlamentu se prepolovio.

Prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) također je izgubila podršku, završivši na četvrtom mjestu s 10.7% glasova, u odnosu na 13.1% u lipnju. Većinu glasova izgubili su na jugoistoku zemlje, gdje su se konzervativni Kurdi otuđili od PKK-a. Taj dioTurske ušao je u sukob koji se proširio na urbana središta poput Cizre, a stanovništvo se nakon kratkotrajne podrške HDP-u vratilo u okrilje AKP-a. HDP je još jednom pokazao da izborni prag od 10% nije prepreka, ali stranka je izgubila zato što je od strane vlade prikazana  kao puki produžetak ‘terorističke organizacije’, tj. PKK-a. Mala utjeha i nagrada im je da će, s pedeset i devet zastupnika, HDP imati veću zastupljenost u budućem sazivu parlamenta nego MHP.

Također je upadljivo da glavna oporbena snaga, Narodna republikanska stranka (CHP), ne može pobjeći od svoje uloge promatrača u turskoj politici. Ne mogu povećati svoj udio od 25% glasova i naprosto ne mogu biti vjerodostojan protivnik AKP-u. HDP i MHP mogu konkurirati i uzimati glasove od AKP-a unatoč tomu što su po veličini manje od jedne trećine AKP-a, što nije slučaj s CHP-om, čak ni s osvojenom četvrtinom biračkoga tijela.

Stop the Genocide

Turskom predsjedniku zasada dobro ide. Jednostranačka vlada znači stabilnost, što je dobar znak međunarodnim investitorima. Turska lira je porasla 3% u odnosu na dolar, nakon ranijeg pada od 25% tijekom ove godine. Dionice istanbulske burze skočile su za pet posto 2. studenog. Barem kratkoročno, financijsko tržište – osim glasačke kutije jedina vjerodostojna kontrola Erdogana – se kreće u pravome smjeru. To se, naravno, može brzo promijeniti, pogotovo ako kratkoročne političke kalkulacije nove vlade dovedu do loše gospodarske politike ili ako bude uplitanja iz predsjedničke palače. Sastav sljedećeg kabineta i ravnoteža između Erdoganovih ljudi i tehnokrata ključni su signali na koje treba gledati. Tu je i premijer Ahmet Davutoglu, koji je dobio toliko potreban podstrek nakon jakih izbornih rezultata. On sada ima priliku izboriti se za vlastito polje djelovanja, iako to ne mora nužno značiti politički izazov Erdoganu, kao što se nadaju neki promatrači.

Veći izazov za Erdogana i AKP, nakon što su si vratili političku prevlast, je izvući zemlju daleko od ruba. Daleko najveći test je onaj koji se tiče ponovnog početka kurdskog mirovnog procesa. Nakon 1. studenog, predsjednik nema nikakve koristi od nastavka borbi. Međutim, smirenje situacije se može postići na različite načine. Erdogan može pružiti ruku isključivo Abdullahu Ocalanu i PKK-u, ili odlučiti da želi surađivati i s HDP-om. Iako  sporazum između dva lidera – Erdogana i Ocalana – bez sumnje može vratiti stabilnost, samo pomirenje ugrađeno u parlamentarnu politiku može generirati prijeko potreban širi proces političkih promjena.

Ponovno pokretanje kurdskog mirovnog proces također će ojačati Erdogana u regiji. Ankara se povlači iz Sirije. Ruska intervencija onemogućila je uspostavu zone zabrane leta, na zaprepaštenje Turske. Islamska država (IS) se pretvorila od tajnog saveznika u težak izazov za unutarnju stabilnost zemlje. Doista je ironično da kao premijer Davutoglu, arhitekt politike ‘nula problema sa susjedima’, mora voditi rat na nekoliko frontova – protiv Assada, PKK / PYD i IS. Povratak za pregovarački stol kod kuće će bez sumnje poboljšati reputaciju Turske u inozemstvu, u vrijeme kada se prvi krug pregovora vodi u Beču, s ciljem okončanja pokolja u Siriji.

Erdogan je pokazao da je neupitni gospodar turske politike. On sada mora otpočeti proces ozdravljenja otrovnih podjela svoje zemlje i posijati sjeme reformi i pomirenja.

Dimitar Bechev i Nathalie Tocci, Open Democracy