Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?
Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.
Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.
Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.
Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.
Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.
Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.
Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.
Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.
Maxim Goryunov, Open Democracy
Foto: Alexander Aksakov / Getty Images
digitalnademokracija.com 