“Open Your Heart Open Your Mind / A Train Is Leaving All Day / A Wonderful Trip Through Our Time / And Laughter is All U Pay.”
Ovo su prve riječi koje je Prince otpjevao nakon legendarnog albuma Purple Rain. I osim što su evocirale potpuno novu vrstu slatke psihodelije koju će album pružiti slušatelju, taj metaforički vlak bio je na potpuno novim tračnicama.
Nastavi čitati “Obljetnica albuma: Prince and The Revolution, “Around The World In A Day”” →
Ima nešto tragikomično u tome kad se sa alanfordovskim Zavodom za istraživanje ruda i gubljenje vremena susretneš u realnom životu – i uvjeriš se da je stvaran! To je kao da ugledaš Bigfoota; možda te ugrožava i želi ti nauditi, ali je ipak uzbuđujuće.
***
Ovu priču mogao bi otpočeti od dana kada nisam susreo Bigfoota, ali sam upoznao Šeficu Biroa (mitski čupavac iz šuma Sjeverne Amerike je svakako simpatičniji). Šefica Biroa – zvučalo mi je kao neki neslužbeni naziv funkcije, poput samoproglašenog Jedinog zakona zapadno od Pecosa Roya Beana, ali tako su mi je predstavili. A ja sam samo tražio da me primi glavni u lokalnom Birou kantonalne Službe za zapošljavanje nakon što sam uvidio da sa službenikom na šalteru ne mogu riješiti ništa.
Ono što sam došao rješavati je pitanje besplatnog zdravstvenog osiguranja – kojeg sam izgubio zbog neredovnog javljanja za Biro.
Nastavi čitati “Nisam se snaš’o” →
Već neko vrijeme tragam za figurom ili upečatljivom slikom koja bi mogla da mi posluži kao svodni kamen knjige Bošnjaštvo kao promašen projekt na kojoj već predugo radim – onako kako mi je »Tunel Vidikovac« pomogao da završim Kritiku bosanskog uma.
Traženom rezultatu najviše sam se približio s »transhistorijskom konjoidentifikacijom« bosanskog muslimanskog subjekta. Kada je svojevremeno reis Kavazović kavazio u Sapni o nacionalnom imenu (»Mi smo Bošnjaci, nikakvi Bosanci!«), otpisao je po kratkom postupku kojekakve doktore i akademike koji su se o tome izjašnjavali i pozvao se na mjerodavan autoritet jednog relikta kasnog osmanskog feudalizma, »oca Adil-bega Zulfikarpašića« koji je tvrdio da »u Bosni samo konj može biti bosanac«. A ja sam se sjetio da sam nešto slično davno pročitao kod Save Skarića Zembilja (1878-1909). Skarić je bio srpski nacionalist uvjeren da bi za ukupno bosansko stanovništvo najveća sreća bila da mu glavni grad više ne bude Beč nego Beograd, njegovo evociranje »turske krivice« bosanskih muslimana danas bi ga svrstalo u srpske šoviniste opšte prakse, a kao protivnik austro-ugarske vlasti opirao se, sasvim razumljivo, Kalláyevom projektu bošnjaštva. Pa je jedne prilike podsjetio da se narod u Bosni »po zemlji … ne zove Bošnjaci, nego Bosanci«, i da »imenom Bošnjak madžarski grofovi nazivaju svoje konje«[1]. Tako su, u rasponu od nekih 130 godina, dvojica predstavnika dviju različitih škola kritičkog mišljenja razriješili zajedničkim snagama jedno važno identitarno pitanje: bili Bosanci ili Bošnjaci – u osnovi su konji!
Nastavi čitati “Tarik Haverić: Kao da zidu govoriš” →
Nakon gotovo dvadeset godina, KK Bosna se ponovo u eliti. Još donedavno, činilo se da je klub klinički mrtav, primoran na fuziju s malopoznatim sarajevskim KK Royalom, pa potom strmoglavljeno potonuo u drugu ligu BiH, kao da nestaje bez traga. No, vjetrovi su se promijenili. Podrškom vlasti Kantona i Grada te vizijom i upornošću Dubravka Barbarića, otpočeo je mukotrpan, ali dosljedan povratak
Nastavi čitati “U slavu KK Bosna” →
Visoki predstavnik Christian Schmidt održao je govor na sesiji Parlamentarne skupštine NATO-a u Daytonu, povodom tridesete godišnjice dokumenta koji je završio rat u Bosni i Hercegovini.
Govor je izazvao reakcije, pogotovo nakon što je portal Klix izvukao naslov da “ne možemo očekivati da Bosna i Hercegovina kao građanska država bude uspješna”.
Očekivano, negativne reakcije došle su od “građanske” javnosti, kako sebe voli prikazati bošnjački ogranak ovdašnje tronacionalističke stvarnosti. Ta vrsta građanske uljuđenosti i pluralizmu sklone društvene svijesti svoju najiskreniju političku volju i želju iskazuje kroz anonimne komentare. Dole je samo par kreativnijih komentara ispod članka na Klixu, koji naravno nisu obrisani iako se taj portal hvali da ne tolerira jezik mržnje.
Nastavi čitati “Mnogi ga ne vole, ali Christian Schmidt je u pravu” →
Izrael već godinu i pol ignorira kritike EU diplomacije, koja se počela pomicati ali bez naročitog uvjerenja
Unatoč međunarodnim inicijativama i najavama kaznenih mjera, dramatična je stvarnost da se nitko i ništa ne čini sposobnim ni u najmanjoj mjeri zaustaviti brutalnu izraelsku ofenzivu na pojas Gaze, koja je izazvala neviđenu krizu i donijela smrt, glad i uništenje. Alarmantno ignoriranje međunarodnog pritiska od strane Benjamina Netanyahua može se mjeriti samo s njegovom odlučnošću na domaćem političkom planu da učvrsti svoju moć i izbjegne odgovornost za optužbe s kojima se suočava.
Nastavi čitati “Gaza treba više od riječi” →
Sarajevske sveske su, bez sumnje, najbolji i najveći interkulturni časopisni projekat nastao poslije krvavog raspada Titove Jugoslavije na prostoru zemalja formiranih nakon rata 1991-1995. Kad se izrekne ovakva ocjena, onda je nužno podastrijeti neke argumente za nju.
Prvi i najvažniji argument jeste rušenje granica koje je uspostavio nacionalizam između nekada jedinstvene književne prakse u kojoj su nacionalne književnosti bile toliko isprepletene da se, pogotovo kad su u pitanju književne nagrade, moglo govoriti o njihovom zajedničkom kanonu. On je bio prisutan i u čitankama, pa su na prostoru Socijalističke federativne republike Jugoslavije učenici čitali praktično isti književni kanon. To je bio plod duge tradicije književnog zajedništva na južnoslavenskom području, koja je začeta još u antikolonizatorskom stavu romantičara, a ovjerena u ideji bratstva i jedinstva i Krležinoj borbi za autonomiju književnosti iz Dijalektičkog antibarbarusa, pisanog između dva svjetska rata i kasnijeg Referata, izloženog na Kongresu jugoslavenskih pisaca u Ljubljani 1952. Titova Jugoslavija bila je emancipatorska književna i prevodilačka radionica u kojoj se ovdašnja književnost ogledala u onoj svjetskoj.
Nastavi čitati “Sarajevske sveske – Interkulturalna časopisna biblioteka” →
Zašto je prosvjed toliko važan, temeljan za ljudska prava i demokratsko društvo? Ovo je šest osnovnih razloga zašto moramo ostvariti i zaštititi pravo na prosvjed.
1. Ljudi shvate da nisu sami
Jedan od načina na koji establišment održava svoju moć jest stvaranje dominantnog diskursa iz kojeg su isključeni stavovi disidenata. Ako ljudi misle drugačije mogu se osjećati izolirano, marginalizirano i nemoćno. Javne demonstracije i marševi osnažuju ljude i pokazuju im da postoje tisuće ljudi koji misle isto.
Nastavi čitati “Šest razloga zašto su prosvjedi važni za demokraciju” →
U trenutku u kojem je budućnost Internet Archivea ugrožena, bitno je podsjetiti se na njegovu neprocjenjivu ulogu u očuvanju naše digitalne prošlosti
Zbog neizvjesne pravne situacije u kojoj se trenutačno nalazi, Internet Archive pozvao je širu javnost da iskaže svoju podršku potpisivanjem otvorenog pisma upućenog tužiteljima čije potraživanje od nevjerojatnih 700 milijuna američkih dolara dovodi u pitanje opstanak dugovječne digitalne knjižnice i arhiva. Parnica u pitanju pokrenuta je još 2023. godine, kada je koalicija velikih diskografskih kuća – među kojima su i divovi poput Universal Media Groupa i Sony Music Entertainmenta – tužila Internet Archive zbog kršenja autorskih prava u sklopu njegova projekta The Great 78.
Nastavi čitati “Pod prijetnjom zaborava” →
Sramotno. To je riječ koju je Gideon Sa’ar, izraelski ministar vanjskih poslova, upotrijebio kako bi opisao događanja na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) prošlog ponedjeljka. Ujedinjeni narodi zatražili su od suda da utvrdi mora li Izrael dopustiti ulazak humanitarne pomoći u Gazu, dva mjeseca nakon što ju je ponovno prekinuo, neposredno prije propasti sporazuma o primirju. Zalihe nestaju. UNICEF kaže da su tisuće djece već iskusile akutnu pothranjenost.
Sa’arov prigovor je da je Izrael nepravedno meta napada. Odvojeni slučaj međunarodnog kaznenog suda protiv premijera Benjamina Netanyahua i Yoava Gallanta, bivšeg ministra obrane, također se usredotočuje na navodno izgladnjivanje civila. Istina je da je uskraćivanje hrane uobičajeno oružje u ratu, no rijetko je bilo u fokusu međunarodnih pravnih slučajeva, dijelom i zato što je namjeru teško dokazati. Retorika izraelskih dužnosnika, sugerira dr. Boyd van Dijk , stručnjak za Ženevske konvencije, je ono što je to promijenilo.
Nastavi čitati “O izraelskoj blokadi Gaze: glad kao oružje rata” →
Američko stoljeće je završilo i krećemo se prema nečem novom, smatra autor i komentator Gabriel Gatehouse. Njegov članak za The Independent ovdje donosimo u skraćenoj verziji.
Administracija Franklina Delana Roosevelta (FDR) prva je upotrijebila proizvoljno mjerilo od stotinu dana za mjerenje svojih ranih postignuća. Usred velike depresije, FDR je kroz Kongres progurao petnaest važnih zakona koji koji su postali okosnica New Deala. Pojačao je moć savezne vlade i koristio je kao defibrilator kako bi šokovima vratio život američkom gospodarstvu. Rooseveltovih prvih stotinu dana bili su dramatični.
New Deal i Drugi svjetski rat stvorili su uvjete za uspon Amerike kao vodeće svjetske supersile. U narednih gotovo stotinu godina, Sjedinjene Države su dominirale svijetom kao nenadmašni globalni div liberalizma, kako ekonomskog tako i društvenog. Međutim, negdje u prvih stotinu dana Trumpovog drugog mandata čini se da je ovo doba završilo.
Nastavi čitati “Trumpu je trebalo stotinu dana da poništi stotinu godina napretka” →
Romi u Bosni i Hercegovini su najbrojnija manjina i najčešće su izloženi predrasudama, diskriminaciji i isključenosti. Jedan od načina kako se dvadestdvogodišnji Almir Agić iz Ilijaša kod Sarajeva bori protiv predrasuda i daje glas onima koji su nevidljivi u društvenim okvirima su poezija i umjetnost.
U zbirci pjesama “Kaktus u polju orhideja” prikazuje unutrašnju borbu između onoga što osjeća i onoga što društvo od njega očekuje, naglašavajući koliko se pojedinci često moraju prilagođavati unaprijed zadanim formama.
Nastavi čitati “Poezija kao način razbijanja predrasudama o Romima” →
Ne pridržavajući se naloga liječnika da se odmori nakon borbe s dvostrukom upalom pluća, slabašni papa Franjo prošlog je tjedna posjetio rimski zatvor Regina Coeli, gdje je slao poljupce zatvorenicima i proveo pola sata u raspravi s nekim od zatvorenika. Nažalost, ovaj susret na Veliki četvrtak bio je jedan od posljednjih činova njegovog izuzetno radišnog papinstva. Gledajući unatrag, mjesto radnje bilo je posve prikladno.
Tijekom dvanaest godina na stolici svetog Petra, Franjo je na zadivljujući način nastojao preusmjeriti energiju Katoličke crkve na marginalizirane, istovremeno se boreći protiv moći ukorijenjenih interesa. Došavši, kako je sam rekao, “s kraja svijeta”, prvi neeuropski papa modernog doba bio je papa autsajder i to radikalan. Unutar crkve, ovaj Argentinac ponekad je bio oštar i izravan kao reformator; izvan crkve, bio je važan saveznik visokog profila koji se borio za progresivne ciljeve.
Nastavi čitati “Papa Franjo: autsajder koji je bio snaga dobra u ovom svijetu” →
Umro je papa Franjo – kakvo olakšanje! Nema danas više nikoga tko bi o pravima najugroženijih, o „univerzalnom bratstvu“, o migrantima i migrantskoj politici s tako visokoga mjesta, riječima koje ne mogu da se ne čuju po cijelom planetu istoga časa kad su izgovorene – zanovijetao, kvario raspoloženje moćnicima današnjega skandalozno nepravednoga poretka. Tko ima uši, mogao je čuti huk gromoglasnog odahnuća diljem meridijana i paralela slavne napredne civilizacije.
Nastavi čitati “Strašno lice J. D. Vancea pred papom Franjom” →
Uhićenje gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua 19. ožujka stavilo je u središte pozornosti stanje demokracije u Turskoj. Ovaj čin označava moguću prekretnicu u postupnoj demontaži sekularnih i demokratskih stupova zemlje.
Prilikom svog osnutka 1923., Republika Turska uspostavljena je kao sekularna država pod vodstvom Mustafe Kemala Atatürka. Sekularizam se smatrao ključnim za moderni razvoj budući da je odvojio državne strukture moći od vjerskih vlasti. Međutim, nedavne studije pokazuju da je to razdvajanje oslabilo otkako je Stranka pravde i razvoja (AKP) došla na vlast 2002. godine.
Nastavi čitati “Kriza demokracije u Turskoj: preplitanje religije, moći i represije” →
digitalnademokracija.com