Važna inicijativa organizacije Culture Action Europe, „mreže kulturnih organizacija i pojedinaca posvećenih promicanju kulture kao nužnog uvjeta za održivi razvoj na lokalnoj i europskoj razini“. Cilj njihove kampanje je osigurati da se u budućem proračunu Europske unije 1% odvaja za kulturu kao jedan od temelja europskog identiteta. Peticiju možete potpisati ovdje. Njihov ‘kulturni manifest’ prenosimo u nastavku: Nastavi čitati “Podrška kulturi je podrška Europi!” →
Piše: Miljenko Jergović
Kada je 13. veljače 2018. u Zagrebačkom kazalištu mladih Zoran Predin na svome predvalentinovskom koncertu na bis zapjevao “Zarjavele trobente” i kada se neka čudna, malo postarija, građanska publika krenula njihati u ritmu jednostavne cirkuske melodije, upitao sam se zna li itko od tih ljudi, osim Siniše Škarice koji sjedi negdje u prvom redu, tko je napisao ovu pjesmu? Nastavi čitati “Kongres, zahrđale trube i sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake” →
U dalekim i zabitim krajevima Sibira, usred stepa, planina i neprohodnih šuma, sretaju se ponekad neugledni gradići sa jednom, retko dve hijade stanovnika. Kuće su im od drveta, imaju po dve crkve – jednu u centru a drugu na groblju – i više liči na uređeno selo u Podmoskovlju nego na grad. Obični imaju napretek policijskih pisara, porotnika i drugih malih činovnika. Uopšte uzevši, službovanje u Sibiru vrlo je unosno i udobno i pored surove hladnoće. Tamo živi prost i konzervativan svet; način života je starinski, stabilan i vekovima osveštan. Činovnici – koji s pravom igraju ulogu sibirskog plemstva – ili su meštani-starosedioci ili došljaci iz Rusije, i to većinom iz prestonica[1]. Njih su primamili dobra plata, dvostruki putni troškovi i sablažnjive nade u budućnosti. Oni koji umeju da odgonetnu zagonetku života, vrlo rado se tamo nastanjuju, skoro uvek ostaju u Sibiru, i docnije ubiraju bogate i slatke plodove. Međutim, lakomislenim ljudima, koji ne umeju da odgonetnu zagonetku života, Sibir brzo dosadi, pa se pitaju s tugom: „Zašto su tamo dolazili?“ Oni sa nestrpljenjem odsluže zakonski rok od tri godine, odmah zatim mole za premeštaj i vraćaju se kući, rugajući se Sibiru i psujući ga. Takvi činovnici nisu u pravu, jer se u Sibiru može uživati ne samo u pogledu službe već i u mnogo čemu drugom. Klima je odlična, ima mnogo veoma bogatih i gostoljubivih trgovaca i imućnih domorodaca neruske narodnosti. Devojke su rumene kao ruža i neobično moralne. Divljač leti i juri po ulicama i sama naleće na lovca. Šampanjac se pije neprirodno mnogo. Ajvar je izvanredan. U nekim krajevima letina petnaestostruko plati trud… Uopšte uzevši, to je blagoslovljena zemlja. Treba je samo umeti iskoristiti. A u Sibiru to umeju.
[1] Do Petra Velikog prestonica Rusije bila je Moskva, a kasnije Petrograd. Međutim, Moskvu su i dalje nazivali prestonicom. – Prim. prev.
Odlomak, Zapisi iz mrtvog doma, izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1967., str 7-8.
Prije svoje smrti u siječnju 2016. Bowie bio je općenito smatran jednim od iskonskih rock-zvijezdi modernog doba. Prodao je milijune albuma, osvojio nebrojene nagrade i utjecao na vojsku sljedbenika.
Nastavi čitati “David Bowie, romantičar novoga doba i suvremeni Lord Byron” →
Piše: Neven Šimić
Revolucija. Već podobro ofucana riječ s fensi prizvukom. Iz područja političke borbe odavno se preselila na t-shirt majice i u metaforiku svakodnevnog. O njoj raspravljaju namrgođeni čuvari tradicionalnih vrijednosti i dokoni teoretičari boljeg svijeta. O njoj raspravljaju dežurni kafanski mudroslovi i nadobudni hipsteraj sklon površnom intelektualizmu. Ako zakoračimo na teren semantike i semiotike, onda znamo da je revolucija u suštini svaki prevrat. U društvu, u nauci, u umjetnosti. U muzici i pop kulturi. Bend iz naslova teksta kreator je možda i najvećeg prevrata u pop kulturi 20. stoljeća. Neka se ne ljute Beatlesi, Andy Warhol i Mitar Mirić. Nastavi čitati “Kraftwerk brani Sarajevo” →
Piše: Mirza Halilčević
Feministička i queer čitanja popularne kulture, zbornik radova (Udruga LibertaMo, Mostar, 2017., uredili Ivan Šunjić i Anita Pajević)
Popularna kultura može biti sve i ništa. Popularnim bi se po nekom trećerazrednom značaju moglo označiti sve ono što se sviđa većini ljudi, što je zapravo načelno za prijedlog dao već Raymond Williams 1976. godine. Netom će poslije njega Tony Bennett krenuti da razlikuje primarnost i sekundarnost iste, i to preko kanala masovne produkcije i načina lokalne reprodukcije, dok će marksistička vizura ponuditi i u fokus razmatranja staviti i način korespondiranja onoga što zovemo popularna i visoka kultura. S tim u vezi marksistički radovi dodatno će kontekstulizirati i ukazati na neomeđenost i svepristunu relativnost termina popularna kultura, kao i na odnos i utjecaj dominantnih političkih strujanja na istu. Nastavi čitati “Feministička i queer čitanja popularne kulture” →
Piše: Zlatko Paković
Stvarnost je simptom dominirajuće ideologije. U manjoj ili većoj meri, ili simptom prosvetiteljstva, humanističkih nazora, entuzijazma razuma i kritičkog preispitivanja inače neupitnih vrednosti, ili simptom ideološkoverske dresure, ekstaze dogmatizma i bezumlja. Nije teško pogoditi u koji od ova dva vilajeta spada stvarnost nacionalnih država nastalih razaranjem Jugoslavije.
Nastavi čitati “Kritika bosanskog uma: Ova je knjiga fantom slobode!” →
Prije nekoliko dana Dubioza kolektiv postavila je dokumentarac Film za djecu i odrasle na svoj Youtube kanal. Iako je film premijerno prikazan par mjeseci ranije, ovim je postao dostupan gledateljima širom svijeta. Nastavi čitati “Dubioza kolektiv ima jako zanimljiv dokumentarac” →
Piše: Miljenko Jergović
Negdje u stanu na Sepetarevcu, odakle je prije četiri godine iznesena moja pokojna majka, trebala bi biti i jedna plava fascikla s novinskim izrescima, i u toj fascikli nešto što se – parafraziram po sjećanju – zvalo “Otvoreno pismo gospodinu Goranu Bregoviću”. Objavljen na dvolisnici zagrebačkog Starta, u to vrijeme najelitnijoj kulturnoj i političkoj platformi u državi, bio je to manifest benda koji u to vrijeme nije imao snimljenu ploču i za koji izvan sarajevske kotline nije znao apsolutno nitko. Potpisnik je bio Elvis J. Kurtovich. Grupa se zvala Elvis J. Kurtovich & His Meteors. A menadžer koji je, vjerojatno, ishodio nečuvenu novinsku objavu, kakve nikad prije nije bilo, niti će je ikada biti – bilo je to kao da u središnjem televizijskom dnevniku mladi, kurčeviti i nečuveno duhoviti pisac najavi svoju prvu knjigu otvorenim pismom najvažnijem piscu u zemlji – zvao se Malkolm Muharem. Ustvari zvao se nekako drukčije, kao i Elvis, kao i svi drugi koji će se pojaviti u ovoj priči, ali njihova su privatna imena bez većeg značaja i služe, uglavnom, samo tome da novinar pokaže svu svoju obaviještenost ili, što je još iritantnije, privatnu bliskost s likovime jedne ponajvećma fikcionalne priče. Nastavi čitati “Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca” →
Piše: Mirnes Sokolović
Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove. Nastavi čitati “Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca” →
Koliko pjevača ili bendova ostavi traga s malim opusom, godinama nakon što prestanu s radom? Recimo, s jednim albumom? Jako malo, čini se. U svjetskim razmjerama može se govoriti o Derek and the Dominoes, The La’s, Lauryn Hill i drugim, manje poznatim imenima. U ex-yu, vjerojatno će vam prvi na pamet pasti Šarlo akrobata. Rijetko ćete, međutim, naći grupu koja je skoro pa nestala iz glazbene povijesti ovih krajeva a čije pjesme i danas zvuče drugačije, pametno i kreativno. Ovdje želimo podsjetiti na jednu takvu grupu.
Sarajevska pop-rock scena bila je jedna od dominantnih u tadašnjoj Jugoslaviji. Po prodaji nosača zvuka vjerojatno je premašivala sve ostale. Lista popularnih pjevača i grupa iz ovoga grada prilično je impresivna: Indexi, Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Kemal Monteno, Merlin, Zdravko Čolić, Hari Mata Hari i Valentino samo su neka od poznatijih imena.
Gore spomenuta imena ona su koje bi prosječan slušatelj ex-yu glazbe vjerojatno nabrojao bez previše muke. Međutim, jedno ime s te scene skoro nitko ne zna. Grupa Kongres bila je možda jedini pravi sarajevski novovalni bend (po “lokalnoj originalnosti” parira im samo neponovljivi SCH). Izdali su jedan, sjajan album, imali jedan hit, a onda se razišli. Osim podsjećanja na ovu važnu grupu, zanimljivo je zapitati se zašto su promakli široj slušateljskoj publici, iako iz sredine koja je osamdesetih bila skoro pa osuđena na glazbeni uspjeh.
Prema dostupnim izvorima, grupu su u proljeće 1982. osnovali pjevač i gitarist Mahir Purivatra, basist Aljoša Buha, pjevač Emir Cerić, klavijaturist Jadranko Džihan i bubnjar Adam Subašić. Grupu su prije izlaska albuma napustili Cerić i Džihan. Isti izvor navodi da su prvi koncert održali „u jesen 1982. godine u sarajevskom klubu Sloga zajedno sa Zabranjenim pušenjem i grupom Elvis J Kurtovich. U samom početku surađivali su s dizajnerom Davorom Papićem, prema čijoj ideji su na svojim nastupima dijelili letke, puštali filmove i slajdove“.
1984. godine izdaju album Zarjavele trobente (Zahrđale trube) kao trojac. Naslovna pjesma bila je hit, barem u lokalnim okvirima. Osim nje, vrtile su se Zabava i Alisa prodaje zemlju čudesa. Kako to često biva, ubrzo po izlasku albuma krenuli su problemi. O tome se ne zna puno, ali može se pretpostaviti da nije bilo nešto beznačajno jer grupa prestaje s radom već 1985. Aljoša Buha odlazi u Crvenu jabuku s kojom objavljuje prvi album, a tragično gine 1986. godine u prometnoj nesreći, zajedno s Draženom Ričlom Zijom.
Ako danas slušate pjesme s jedinog Kongresovog albuma, prvi utisak je da je to znatno bolje, kreativnije i plemenitije od velike većine onoga što je današnja sarajevska, bh. i regionalna scena. Naslovna pjesma i većina albuma puno su originalniji u odnosu na tadašnju, megapopularnu sarajevsku produkciju. Zarjavele trobente je u isto vrijeme pomalo ekscentrična i pamtljiva pop pjesma. Alisa u zemlji čudesa zvuči kao Urban prije Urbana. Zabava i Optimist u najboljem su smislu riječi sasvim novovalne. Lavabo je otkačen i veseo. I tako dalje, skoro svaka pjesma ima ono nešto.
Legitimno je stoga zapitati se zašto Kongres nije opstao i zasluženo postao mnogo uspješniji. Jedan od razloga mogao bi biti pjevanje (djelomično) na slovenačkom. Naime, Zarjavele trobente i Zabava otpjevane su na tom jeziku, uz pomoć Zorana Predina iz grupe Lačni Franc. Ovo je kuriozitet i svakako hrabar čin, ali moguće je da je ograničio potencijalni komercijalni domet grupe, bez obzira na to to što je naslovna pjesma bila hit.
Druga ideja, sasvim izgledna i već iznošena drugdje, jeste da je u to vrijeme Sarajevo imalo velike adute u vidu pokreta New primitivs (predvođene Elvisom J. Kurtovićem i Zabranjenim pušenjem), kao autentičnim i veoma uspjelim lokalnim odgovorom na novi val. Nakon toga, 1985. dolaze teen idoli Plavi orkestar, pa Merlin. Sigurno nije bilo lako izboriti se za svoje mjesto pod suncem pored takvih rivala.
Osim toga, mogla je zakazati reklamna kampanja, moglo je nedostajati novca ili mnogo toga što može zakočiti potencijalno uspješan projekt. O tome bi bilo lijepo jednom porazgovarati s članovima benda. Ovako, ostaje žaljenje za karijerom koja je mogla biti puno veća. Ali i ovaj jedan uradak vrijedan je i važan doprinos ovdašnjoj glazbi i zaslužuje da se za njega zna mnogo više. U idealnom svijetu napravio bi se dokumentarac o grupi, a možda bi vidjeli i reizdanje albuma.
Dražen Šimić
Piše: Mile Lasić
Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu
Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. Nastavi čitati “U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića” →
Piše: Ivan Lovrenović
Jesen je 1968, tek si stigao iz vojske i odmah nastavio raditi u mrkonjićkoj Gimnaziji 25. novembar. Škola je dobila zadatak da za proslavu 25. godišnjice prvoga zasjedanja ZAVNOBiH-a pripremi tzv. „recital poezije“, a uprava škole taj posao povjerila tebi. Maturanti, momci i djevojke, legli su strasno i poneseno na Ujevića (Visoki jablani, Pobratimstvo lica u svemiru…) i Miljkovića (Zajednička pesma, Odbrana zemlje…), bilo je i pjesnika i pjesama slabih ali prigodno nezaobilaznih, priredba je prošla odlično, dijelio se i šapirografirani gimnazijski časopis s tekstovima učenika. Prvi red staroga negrijanog kina bio je pun republičkih rukovodilaca, svi smo u zimskim kaputima, glavni gost bješe Rodoljub Čolaković. Sjedio si negdje pri kraju trećega reda škripavih stolica. Nastavi čitati “Jesen je 1968.” →
Piše: Hannah Arendt
Pariz, april-maj 1952.
Bila sam u Chartresu… Čovječe, kakva divota! I ovo božanstveno proljeće, i sunce koje je prodiralo kroz plave vitraže, pri čemu je njihovo plavetnilo postajalo još plavlje. Tek su mi se sada otvorile oči za arhitekturu. Dosad još nisam znala kakvo je to savršeno čudo od ljepote… Nastavi čitati “Od Pariza do Tel Aviva” →
Ivan Lovrenović piše: “Ima jedna velika hrvatska pjesma koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato, što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi! Da jest kao što nije, pjesmu bi na svoj barjak stavljali slobodari svih vrsta, pjevali bi je kao svoju internacionalu. Ne bi silazila s barjaka, ni s usta”.
Teško je, zapravo nemoguće, nešto dodati ili oduzeti ovome. Treba pročitati pjesmu. Nastavi čitati “Anđelko Vuletić, I ja sam ovdje ubijao” →
digitalnademokracija.com