Oznaka: Turska

Je li Turska novi partner EU u borbi protiv Rusije?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Je li novo vojno partnerstvo na pomaku, koje bi u značajnoj mjeri ojačalo poziciju Turske i bilo od velike koristi za EU?

DW piše da je “zbog učestalih povreda zračnog prostora od strane Rusije u članicama Europske unije raste zabrinutost za sigurnost Europe. Šefovi država i vlada su se već dogovorili oko većih izdataka za obranu i rade na planovima za bolju zaštitu od Rusije. Jedna od mogućnosti je i jačanje partnerstva s Turskom. Erdogan se u prošlosti nije pokazao kao lak partner, ali na polju obrane ima puno za ponuditi”.

Izgleda da dolazi vrijeme za krupne odluke, sa dalekosežnim posljedicama.

Nastavi čitati “Je li Turska novi partner EU u borbi protiv Rusije?” →

Kriza demokracije u Turskoj: preplitanje religije, moći i represije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Uhićenje gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua 19. ožujka stavilo je u središte pozornosti stanje demokracije u Turskoj. Ovaj čin označava moguću prekretnicu u postupnoj demontaži sekularnih i demokratskih stupova zemlje.

Prilikom svog osnutka 1923., Republika Turska uspostavljena je kao sekularna država pod vodstvom Mustafe Kemala Atatürka. Sekularizam se smatrao ključnim za moderni razvoj budući da je odvojio državne strukture moći od vjerskih vlasti. Međutim, nedavne studije pokazuju da je to razdvajanje oslabilo otkako je Stranka pravde i razvoja (AKP) došla na vlast 2002. godine.

Nastavi čitati “Kriza demokracije u Turskoj: preplitanje religije, moći i represije” →

Turski novinari imaju cjepanice

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kada je u martu 1999. NATO počeo bombardirati vojne ciljeve u Srbiji, neki moji francuski poznanici, po intimnom ubjeđenju trockisti, organizirali su po Parizu i ostaloj Francuskoj manje-više nezapažene prosvjede, i bio im je jako čudan moj potpun nedostatak entuzijazma za njihovu osudu ove najnovije manifestacije američkog imperijalizma. Znajući da tu razgovora nema, pribjegavao sam svom omiljenom izražajnom registru – sarkazmu. Beograđani imaju neviđenu sreću, govorio sam ja, da ih bombardiraju Zapadnjaci, kulturan svijet koji prethodno najavi koja će postrojenja gađati, pa tu civili ginu samo slučajno. Da Beograd bombardiraju idemo reći Srbi, civili bi bili primaran cilj, kao u Sarajevu. A Beograđani to ne znaju da cijene!

Nastavi čitati “Turski novinari imaju cjepanice” →

Izborni rezultati u Turskoj: korak prema autokraciji?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Uoči predsjedničkih izbora u Turskoj održanih u nedjelju, činilo se da postoje dobri razlozi za povjerovati da će birači okrenuti leđa autoritarnom nacionalizmu Recepa Tayyipa Erdoğana. Njegovo preuzimanje kvazimonarhijskih predsjedničkih ovlasti 2018. uspjelo je ujediniti višegodišnje podijeljenu opoziciju. Ankete su ukazivale na tijesnu utrku, ali i da glavni Erdoğanov rival, Kemala Kılıçdaroğlu, ima značajnu prednost. Iako treba dobiti više od 50% glasova da bi pobijedio i izbjegao drugi krug, gospodin Kılıçdaroğlu je izjavio da stvari želi “završiti u prvom krugu”.

Nastavi čitati “Izborni rezultati u Turskoj: korak prema autokraciji?” →

Tragedija na tragediju

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Iako se stvarne razmjere katastrofe tek spoznaju, već sada znamo da je potres koji je pogodio Tursku i Siriju u ranim jutarnjim satima u ponedjeljak bio jedan od najsmrtonosnijih u zadnjih nekoliko desetljeća, i da je odnio tisuće života. Potres magnitude 7,8 po Richteru izuzetno je snažan, a još je opasniji kada pogodi na relativno maloj dubini i kada nakon njega slijedi drugi veliki udar. Ali čak i kad su katastrofe prirodnog podrijetla, njihov učinak jednako je oblikovan ljudskim djelovanjem, prije i nakon, kao i njihovom inherentnom snagom. Siromašni i ranjivi ljudi gotovo uvijek su nerazmjerno pogođeni.

Nastavi čitati “Tragedija na tragediju” →

Erdogan protiv ekonomije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Autoritarni lideri misle da mogu kontrolirati sve i da im je sve podložno. Političari poput predsjednika Erdogana imaju moć ušutkati glasove koje ne želi čuti, ali ne mogu poreći stvarnost koju ti glasovi opisuju. The Economist je objavio kratku analizu najnovijih Erdoganovih ekonomskih intervencija.  Ovaj ugledni magazin tvrdi da od rujna prošle godine gospodin Erdogan pokušava prkositi zakonima ekonomije, na koje ipak nema pravo veta:

Nastavi čitati “Erdogan protiv ekonomije” →

Autokracije srednje veličine imaju sve veći geopolitički utjecaj

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Zanimljivu analizu geopolitičkih trendova objavio je ovih dana The Economist. Kada se govori o rivalstvu država, obično se misli na supersile: SAD, nekad Sovjetski Savez a sada Kinu. Međutim, s obzirom na to da SAD polako napušta svoju ulogu globalnog policajca, otvorio se teren za države srednje veličine da se iskažu:

Nastavi čitati “Autokracije srednje veličine imaju sve veći geopolitički utjecaj” →

Pukotine u “novoj Turskoj”

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nešto više od pet godina nakon pokušaja državnog udara od 15. srpnja 2016. Turska je dramatično drugačija zemlja. Ugledni novinar i analitičar Cengiz Çandar piše da je propali udar postao osnivački mit “nove Turske”, podsjećajući da je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan neuspjeli puč odmah proglasio “darom od boga” i šansom za preoblikovanje zemlje. U pokušaju udara ubijeno je 250 civila, ali urotnici zbog niza faktora nisu uspjeli: u pobuni je sudjelovalo svega oko 8.500 od 630.000 pripadnika oružanih snaga, vodili su je srednjerangirani, a ne najviši zapovjednici, njihovi planovi su otkriveni te su improvizirali. Vjerojatno najznačajniji faktor bio je otpor stanovništva koje je poslušalo Erdoğanov poziv, masovno izašlo na ulice i suprotstavilo se pučistima, protiv kojih su odlučno stale i sve opozicijske stranke, i to unatoč činjenici što su pojedine, poput kurdske Narodne demokratske stranke (HDP), same izvrgnute državnoj represiji.

Nastavi čitati “Pukotine u “novoj Turskoj”” →

Što je to erdoganizam?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ovaj članak temelji se na predavanju koje je autor održao tijekom prvog sastanka NORIA -e o Turskoj, održanog 19. i 20. listopada 2020 

Trenutni režim u Turskoj autokracija je po mjeri jakog vlastodršca. Ovaj režim može se nazvati erdoganizmom. To je izrazito predsjednički režim koji obesmišljava razdvajanje ovlasti i djeluje s vertikalnom strukturom moći. Taj termin, koji Vladimir Putin koristi kao opis arhitekture moći u Rusiji, savršeno je pogodan za opis političke i institucionalne arhitekture erdoganizma. Ovo je vertikala moći u turskom stilu, puno je neurednija i primjenjuje se više metodom pokušaja i pogrešaka. Slijedom toga, proizvoljnost i slučajnost mnogo su prisutniji nego u klasičnim autokratskim režimima. 

Nastavi čitati “Što je to erdoganizam?” →

Predsjednička diktatura u Turskoj

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju predstavlja veliki simbolički korak ka Erdoganovom idealu – islamiziranoj jednopartijskoj državi.

Kada su Osmanlije 1453. osvojile Carigrad, crkva Svete Sofije odmah je pretvorena u džamiju. To je tada bio normalan postupak. U ratu bi pobjednik najprestižniji vjerski objekt pobijeđenog neprijatelja pretvorio u hram vlastite vjere. Španjolci su to isto učinili s džamijama u Toledu, Sevilli i Cordobi. Nastavi čitati “Predsjednička diktatura u Turskoj” →

Jesu li novi izbori u Istanbulu ključna bitka za budućnost Turske?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ovu nedjelju, 23.6. održat će se ponovljeni izbori u Istanbulu. Nakon što je vlastodržac Erdogan izgubio izbore, glavno izborno vijeće poništilo ih je i naredilo ponavljanje. Za nove izbore, po svemu sudeći, nema baš nikakve pravne osnove. Erdogan naprosto ne može preboljeti poraz u najvećem i najvažnijem turskom gradu. Nastavi čitati “Jesu li novi izbori u Istanbulu ključna bitka za budućnost Turske?” →

Težak udarac za Erdoğana

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Nikola Vukobratović

Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) na jučerašnjim je lokalnim izborima u Turskoj izgubila kontrolu nad gotovo svim većim gradovima, uključujući Ankaru i (vjerojatno) Istanbul. Ovo predstavlja ozbiljan izazov za autoritarnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je tijekom prošle dvije godine – prvo promjenom Ustava, a onda i izvanrednim izborima u za njega najpovoljnijem trenutku – nastojao konsolidirati svoju vlast. AKP i predsjednik još službeno nisu priznali poraz u Istanbulu, nekadašnjoj Erdoğanovoj bazi i gradu u kojem sekularna opozicija nije bila na vlasti od ranih 1990-ih.

Ipak, zajedno s koalicijskim partnerima s ekstremne desnice, AKP se može pohvaliti kako je još uvijek stranka s najvećim brojem lokalnih i regionalnih čelnika te vijećnika. No sada su oni ponovo uglavnom u manjim gradovima i ruralnim područjima u unutrašnjosti Anadolije, koja je i ranije bila islamistička utvrda. Dobar dio gradova preuzela je Republikanska narodna stranka (CHP), koja potporu uživa među liberalnije orijentiranim urbanim biračima. No CHP-u su potporu u mnogim krajevima zemlje, uključujući i Istanbul, dale druge opozicijske stranke. Osobito važna bila je potpora Narodne demokratske stranke (HDP), široke koalicije kurdskog pokreta i socijalističkih organizacija.

Tek početak borbe

Kako za Bilten objašnjava bivši generalni sekretar HDP-a, Alp Altınörs, “Uspjeh CHP-a u gradovima omogućila je potpora HDP-a”. Ljevica je potporu opoziciji dala u krajevima gdje su druge stranke imale veće šanse poraziti AKP. HDP se pak zadovoljio povratkom kontrole nad općinama i regijama u kurdskim dijelovima zemlje koje je izgubio nakon što je vlada smijenila i zatvorila dobar dio lokalnih dužnosnika pod optužbom za nelojalnost. Pravi šok izazvali su pak rezultati u regiji Dersim gdje je pobijedio kandidat Komunističke partije, jedne od rijetkih legalnih socijalističkih stranaka u Turskoj, koja je uspjeh ostvarila uz ključnu potporu dijela vanparlamentarne ljevice. I dok se čeka što će od rezultata vlast zapravo prihvatiti, očito je kako su se neke stvari ovim izborima promijenile.

“Unatoč potpunoj kontroli države, Erdoğan je izgubio gradove i to je ogroman poraz, no još je velika borba pred nama”, dodaje Altınörs. “Unatoč smanjenoj društvenoj potpori, još uvijek su na vlasti. Mi ćemo nastaviti svoju demokratsku borbu iako će CHP vjerojatno nastojati naći neki način da surađuje s vlastima. Turski kapitalizam je trenutno na vrhuncu krize i sada se vodi klasna borba oko toga tko će platiti cijenu te krize.”

(Bilten)

Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.

(The Conversation)

Diktatoru gori pod petama

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prošlog mjeseca “na prepad” sazvao izbore, činilo se da su sve karte u njegovim rukama. Pomicanjem datuma izbora za godinu i pol unaprijed planirao je iz utrke eliminirati barem jedan dio opozicije, odnosno prije svega Dobru stranku (İyi parti) koja se osnovala tek nekoliko mjeseci ranije. Osnivanje te stranke ujedno je označilo kraj Erdoğanove dominacije na desnici. Posljednjih mjeseci postalo je jasno da su čak i dijelovi šovinističke, protukurdski orijentirane javnosti, kao i neki islamistički krugovi, okrenuli protiv predsjednika te da su u njegovim ratovima protiv Kurda te neprestanim čistkama i progonima opozicije prepoznali tek pokušaj konsolidiranja osobne diktature. Nastavi čitati “Diktatoru gori pod petama” →

Hoće li svijet napokon progovoriti o dešavanjima u Turskoj?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Istina i pravda postali su stranci u Turskoj. Šest aktivista za zaštitu ljudskih prava uhapšeni su ovoga tjedna na osnovu apsurdne optužbe za podršku terorističkoj organizaciji. Sada čekaju suđenje, što bi vrijeme koje će provesti u pritvoru moglo produžiti za nekoliko mjeseci. Četvorica aktivista puštena su na slobodu ali ostaju pod istragom. Njihovi kretanje je ograničeno a tri puta tjedno moraju se javiti policiji.

Među zatvorenicima je i Idil Eser, direktorica Amnesty Internationala u Turskoj. “Nisam učinila ništa loše” napisala mi je iz pritvora prošlog tjedna. Niti je bilo tko od ostalih kriv. Od pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine turska vlada iskoristila je i najmanji znak neslaganja kao izgovor za represiju protiv političkih protivnika. U ovakvoj političkoj klimi, čak i zalaganje za ljudska prava tretira se kao zločin.

Unatoč vanjskoj politici koja se navodno zalaže za pružanje podrške aktivistima za ljudskih prava na globalnoj razini, javna reakcija EU-a na dosadašnju represiju turskog režima bila je tiha ili nikakva. Međutim, samo nekoliko dana nakon najnovijih hapšenja Europska komisija se pridružila vladama i svjetskim čelnicima, uključujući Angelu Merkel, koji zahtijevaju trenutačno i bezuvjetno puštanje na slobodu uhapšenih aktivista. S izuzetnom brzinom i neuobičajenim jedinstvom vlade Njemačke, Nizozemske, SAD-a, Francuske, Belgije, Irske i Austrije zatražile su njihovo trenutačno puštanje na slobodu.

Na sastanku s ministrom vanjskih poslova Turske koji će se održati u Briselu 25.7. šefica Europske unije za vanjsku politiku Federica Mogherini imat će priliku za iskupljenje. Umjesto da se skriva iza praznih riječi i meke diplomacije, ona mora izričito tražiti oslobađanje Eserove i drugih aktivista za ljudska prava koji su nepravedno uhapšeni.

Prošle godine građani Turske s užasom i nevjericom gledali su dok su novinari odvođeni za vrijeme emitiranja uživo. Djeca su se budila iz sna dok su zrakoplovi grmili iznad, a pucnjevi odzvanjali diljem Ankare. Tijekom dvanaest sati krvoprolića 250 ljudi je poginulo a tisuće ih je ozlijeđeno. Mnogi građani osjetili su olakšanje sljedećeg dana kada su se proširile vijesti da je pokušaj puča propao.

Međutim, taj je osjećaj bio je kratkotrajan. Pet dana kasnije, vlada je uvela izvanredno stanje. Ono se produžava svaka tri mjeseca i stvari postupno postaju sve lošije. Otvorene su kaznene istrage protiv 150000 ljudi optuženih da su dio “Fethullahove terorističke organizacije” (Fetullah Gülen je Erdoganov protivnik koji živi u SAD-u) za koju vlada tvrdi da je osmislila srpanjski pokušaj državnog udara. Također svakodnevno raste broj ljudi koji su pod istragom.

Kao rezultat ove represije u zatvoru se nalazi oko 50000 ljudi. Među njima je najmanje 130 novinara, što je najveći broj bilo gdje u svijetu. Više od 100000 državnih službenika, uključujući i četvrtinu pravosuđa proizvoljno su otpušteni. Samo prošloga tjedna izdato je više od 140 naloga za uhićenje radnika u informacijskom sektoru, a stotine akademika otjerano je s posla.

Prošlog mjeseca ova čistka stigla je i na vrata Amnesty Internationala. Taner Kilic, direktor Amnestya  za Tursku prebačen je u pritvor zbog fiktivne tvrdnje da je član „Fethullahove terorističke organizacije“. Vlasti ga optužuju da je u posjedu mobilne aplikacije za šifriranu razmjenu poruka koju favorizira i koristi Gülenov pokret. Taner, koji je profesionalac za ljudska prava ali tehnološka neznalica nikada nije niti čuo za tu aplikaciju a kamoli da ju je koristio.

Turski predsjednik Recep Tayyep Erdogan ovaj tjedan upozorio je da izvanredno stanje može potrajati “nekoliko godina”. “Prvo ćemo te izdajnike skratiti za glavu”, rekao je u svojoj prijetećoj tiradi. “Kada se pojave na sudu, neka budu u narančastim odijelima poput zatvorenika u zaljevu Guantanamo.”

Vladajući izvršnim dekretima, izbjegavajući kontrolu od strane parlamenta i sve preplašenijih sudova, turska vlada paralizirala je državne institucije i civilno društvo s žestinom koja je ravna onoj koju je primjenjivala vojna hunta 1980-ih.

Osobe koje su odgovorne za nasilje koje je dovelo do ubistava i ranjavanja građana u prošlogodišnjem pokušaju puča zasigurno moraju biti izvedene pred lice pravde. Međutim, ti zločini ne mogu poslužiti kao opravdanje za val represije koji ne pokazuje znakove popuštanja. Gospodin Erdogan došao je na vlast obećavši da će napraviti otklon od ružne prošlosti svoje zemlje. Međutim, što je moćniji Erdogan sve više oponaša represivnu praksu svojih prethodnika.

Uz neke iznimke, međunarodna zajednica je dosada rigorozno šutjela o onome što se događa u Turskoj. Za mnoge države Ankara je suviše važna politička saveznica da bi ljudska prava mogla to savezništvo dovesti u pitanje. Ove zemlje Tursku trebaju da zaustavi valove izbjeglica, da bude saveznik u Siriji i da zaustavi širenje tzv. Islamske države. Gospodin Erdogan to zna i koristi u svoju korist. Zna da će strani čelnici biti slijepi na kršenja ljudskih prava koja se očigledno događaju.

Članovi moga osoblja su na terenu u Turskoj. Neki od njih čekali su ispred suda do ranih jutarnjih sati do izricanja presuda. Kada sam razgovarao s njima bili su jako emotivni. Tužni su ne samo zbog svojih prijatelja već i zbog svoje zemlje. Što će biti potrebno da svijet prekine svoju šutnju? Dok strani čelnici bez riječi promatraju situaciju, ljudi koji se bore za temeljna ljudska prava u Turskoj se hapse i zatvaraju jedan po jedan. Uskoro nitko neće ostati.

John Dalhuisen

Autor je direktor Amnesty Internationala za Europu.

Izvor: Open Democracy

Foto: Umit Bektas/Reuters

Pratite nas na Facebooku i Twitteru