Čista struja napokon parira prljavoj

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Proizvodnja energije iz vjetra, sunca i biomase nadmašila je 2018. godine onu dobivenu iz ugljena. Rezultati su to godišnje analize europske statistike električne energije koju su provela dva think-tanka (Agora Energiewende i Sandbag). Podaci se posebno odnose na Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju. Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora energije (OIE) u 2018. godini iznosila je 32,3 posto u ukupnoj struji proizvedenoj u EU, što je porast od dva posto u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, energija dobivena iz ugljena pala je diljem EU za 6 posto, te sada iznosi ispod 30 posto, što je niže od razine iz 2012. godine.

Ukupno promatrano, emisije ugljičnog dioksida u energetskom sektoru pale su za 5 posto 2018. godine, što je rezultat strateškog napuštanja ugljena kao energenta. Budući da su tome za sada najozbiljnije pristupile Velika Britanija i Njemačka, promijenjeni odnos rezultat je prije svega napora u ovim zemljama, odnosno porasta udjela energije dobivene iz OI u tim zemljama, piše Euractiv. Tako je u Britaniji udio struje dobiven iz ugljena 2012. godine iznosio 40 posto, dok je 2018. iznosio 5 posto. U njemačkoj je u istom periodu korištenje ugljena palo sa 19 posto na 13 posto. Promjena odnosa vidljiva je i na cijenama. Tako megavat sat struje iz vjetra ili sunca u Njemačkoj npr. košta trenutno 45 – 60 eura što je jednako ili čak jeftinije od cijene struje po velikoprodajnim cijenama u brojnim zemljama. Cijena ugljena narasla je pak za 15 posto tokom prošle godine, a plina za 30 posto.

Problem Istok-Zapad

Najvažnija stvar koju je studija pokazala, je opovrgavanje stava o plinu kao posredniku između napuštanja ugljena i prelaska na čistu energiju. Prema statističkim podacima prikupljenima u ovoj studiji, na razini Europe, zemlje koje ostvaruju najbolje rezultate u proizvodnji čiste energije one su koje su odmah s ugljena prešle na obnovljive izvore. U samo 6 godina, između 2012. i 2018. europska godišnja razina emisija CO2 iz elektrana na ugljen pala je za 250 milijuna tona. No, što je još važnije, ta ušteda nije se prelila u emisije dobivene korištenjem plina, već se prelila u OIE, piše Euractiv.

Problem s podacima ove studije nastaje u dijelu gdje se piše o ugljenom problematičnim zemljama. Tu se obično krene od Poljske, pa polagano granicom željezne zavjese dođe do Rumunjske, koju ovih dana prate naslovi poput: ” Usprkos predsjedavanju EU, Rumunjska i dalje subvencionira ugljen. Problem s ovakvim studijama stoga je izostanak socioekonomske perspektive struje. Provedene na Zapadu, ovakve studije uzroke manjka agilnosti napretka postsocijalističkih zemalja ka prelasku na OIE, u pravilu pronalaze u nedostatku političke svijesti, političkoj korupciji, ili drugim više psihološkim karakteristikama nego geopolitičkim kauzalnostima.

Stoga je ovdje dovoljno napomenuti kako pravila nisu jednaka za sve zemlje Europe, iako su pisana kao da jesu. Dok skupa tehnologija za OIE, zeleni kapital, strane investicije i političke odluke putuju sa Zapada na Istok; profiti, globalni energetski tokovi i radna mjesta putuju na Zapad. Pritom se investicije pridošle npr. iz Njemačke, u obliku tehnologije, kapitala i know-how npr. za vjetroelektrane, u Bugarskoj npr. pretvaraju u izrazito visoke račune građana za struju, bez ikakvog napretka u industriji, u tehnologiji, u know-how-u i pristupu kapitalu koji bi omogućili postsocijalističkim zemljama da same grade postrojenja potrebna za OIE te da time tako dobivena energija bude sve jeftinija te sve prisutnija i sve dostupnija. U nedostatku toga, te u nuždi uvoza sa Zapada, struja iz obnovljivih izvora zapravo se na Istoku pretvara u još skuplju od one dobivene od ugljena. Ako se tome svemu pridoda prinuda EU da se u potpunosti dokine socijalna cijena struje, očekivanja od zemalja Istočne Europe da prate razvoj OIE u korak sa Zapadom su nerealistična, i svakako nisu odraz psiholoških karakteristika naroda Istoka, već zrcalno prikazuju geopolitičke odnose centra i periferije.

(Bilten)

HAJKA NA ANTIPATRIOTE: Sačuvajmo državu da bi je oni nastavili pustošiti!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Amarildo Gutić

Pokrenuto je do maksimuma političko podzemlje Stranke demokratske akcije zarad očuvanja vlasti na federalnom i “najvažnijem” kantonu, onom sarajevskom. Udarila je sva medijska te “facebook i twiter armija”, na najvećeg neprijatelja države, kako su etiketirali “Našu stranku”. SDA kartel označio ih je kao mete koje možete vrijeđati i etiketirati, a sve to unaprijed amnestira i moguće stranačke nasilnike koji su spremni prijetnje provesti u djela.

Stranka demokratske akcije tri je mjeseca konsolidovala redove nakon šoka izbornim rezultatima i najave da bi savez SDP-a, Demokratska fronte i Naše stranke nazvan “BH blok” mogao bez njih formirati vlast na federalnoj razini te u još 5 kantona. Potom su krenuli u kontraofanzivu, uz prethodnu svesrdnu pomoć iz sjene SBB-a, čitaj njenog lidera.

Odlučno NE znači NE

Poziv “BH bloku” na državotvorno jedinstvo, štogod ono značilo, imalo je u stvari za cilj samo njihovo razbijanje. Kao što vidimo, već su uspješno podijelili SDP na frakcije.

SDP, Demokratska fronta i Naša stranka propustili su svoju šansu u predizborno vrijeme. Tadašnji jedinstveni nastup pod plaštom “BH bloka” mogao je rezultirati boljim izbornim rezultatima, dovoljnim da mogu eliminirati barem SDA i tako zaustaviti destrukciju koju produkuju SNSD i HDZ BiH. Ulazak u koaliciju sa SDA samo bi omogućio ovoj stranci da ih “proguta”.

Jer, ovdje nije riječ o “udobnosti” opozicije, nego o odbijanju matrice na kojoj dvadeset i više godina djeluje SDA.

No problem i nastaje kada ne želiš biti dio “udruženog kriminalnog poduhvata”. SDA slijedi metod kojim se SNSD obrušio na opoziciju u Republici Srpskoj. Špijuni, dezerteri, strani plaćenici, antipatriote koji žele prodati i podijeliti BiH, samo su najblaže etikete, a ime i prezime Predraga Kojovića postalo je dovoljan dokaz “opasnih namjera” i “četničke ideologije”.

Fingiranje patriotizma

Najava Bakira Izetbegovića da će tobože tražiti ukidanje naziva Republike Srpske poslužila je zagrijavanju atmosfere. Dok im čelništvo priprema vezivanje zastava sa SNSD-om i HDZ-om, koje naziva razaračima države samo u predizborno vrijeme, bijes stranačkih vojnika na taj način je fokusiran.

Treba barem privremeno odagnati u zaborav kako su SDA kadrovi pljačkaškom privatizacijom uništili živote desetine hiljada radnika, kako su umrtvili zdravstveni i onepismenili obrazovni sistem, treba sakriti bogaćenje putem stranački interesnih tendera, na kojima su milijarde već nepotrebno potrošene.

Treba zaboraviti na SDA koja je mirno gledala urušavanje pravosuđa, jer je takvo, instruisano, uplašeno, ucijenjeno ili kupljeno odgovaralo interesima stranačkih tajkuna.

Njima ne smetaju HDZ i SNSD jer su isti politički profil zasnovan na otimačini i pljački. Njima ne smeta što su stvorili prisilne ekonomske izgnanike, hiljade porodica koje su prinuđene tražiti egistenciju diljem Evrope.

Zato nas sada, uz pomoć zapjenušanih stranačkih udarača tastatura na društvenim mrežama, medija, boračkih udruženja, odanih sindikata i stranačkog članstva iz budžetskih kancelarija, pokušavaju natjerati da zaboravimo sva poniženja koja smo proživjeli pod svojevrsnom mentalnom i svakom drugom okupacijom nacionalističkih stranaka.

U vrijeme dok vlast u Kantonu Sarajevu broji tek nekoliko dana rada, iz SDA im prevrću svaku utrošenu marku. Istovremeno, sa HDZ sabraćom udvostručuju poslaničke paušale u SBK, sa 500 na hiljadu maraka.

Državotvornost i patriotizam SDA, ma dajte molim vas…

(zurnal.info)

Ivo Andrić: stereotipi o zemljama i narodima

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Kad slušam tako nekog kako daje opšte i uopštene sudove (crno ili belo) o zemljama ili narodima, ja nijednog trenutka ne mislim o tačnosti ili netačnosti takvih sudova, jer to zaista ne vredi, nego se pitam kako je stalo sa razumom i moralom toga koji te sudove daje.

***

Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 118.

Ovakvi laburisti su grozni i ne zaslužuju glasove progresivnih Britanaca

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Laburistička stranka je velika i važna politička institucija u Britaniji. Laburisti s pravom mogu biti ponosni na postignuća koja su imala ogroman pozitivan utjecaj na društvo: između ostalog uspostavu javnog zdravstvenog sustava (NHS) 1948., zakon o minimalnoj nadnici i mir u Sjevernoj Irskoj (postignut za vrijeme laburističke vlade) 1999.

Međutim, sadašnje vodstvo stranke sramoti tu slavnu povijest na nekoliko načina.

Prvo, antisemitizmom. Unatoč žestokim poricanjima i potonjem priznanju da u stranci postoji problem, malo toga se mijenja. Čak i ako nešto napokon učine, ostaje činjenica da je ovo prvi put od Drugog svjetskog rata da britanski Židovi osjećaju egzistencijalnu prijetnju, i to od strane šefa opozicije i njegovih ljudi. To je vječna sramota za ove političare (Corbyn, McDonnell).

Oko Brexita, laburisti su dvolični. Vodstvo je svoje uske, ideološke opsesije postavilo iznad interesa svoje zemlje. Odlučili su ignorirati veliku većinu svojih članova koji žele novi referendum zbog laži i manipulacija tijekom kampanje iz 2016. Ustrajavaju na svojem viđenju EU kao neoliberalne imperije koja postoji zbog biznisa i koja je podređena NATO paktu, kao i na svojim možda dobronamjernim ali besmislenim idejama (‘socijalizam u jednoj zemlji‘), do kojih drže više od okrutne stvarnosti Brexita.

Osim toga, čini se također i da vodstvo stranke iz ideoloških razloga brani tirane koji su uništili svoje zemlje (Maduro), kao i one koji se agresivno trude potkopati samu Britaniju (Putin).

Iako je u politici sve moguće, misterija je zašto bi oni koji žele modernu, otvorenu, prosperitetnu i tolerantnu Britaniju glasali za ovakve laburiste. Ostaje nadati se da će se jednog dana, s novim ljudima na čelu, ova stranka vratiti u 21. stoljeće i u progresivne vode.
DD

Razgovaraju li međusobno vodeći ljudi Živog zida?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Tijekom polusatne konferencije za novinare u Saboru, predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić uspio se ograditi i od izjava Dominka Vuletića, nove glavne zvijezde ŽZ koja se profilira za predstojeće izbore za Europski parlament, kao i od Ivana Pernara, najisturenijeg i najglasnijeg člana stranke.

Živi zid je u petak organizirao konferenciju sa zahtjevom da se na njoj isključivo razgovara o Zakonu o zviždačima. Međutim, novinari su mu neprestano ukazivali kako pitanje zviždača nije nevezano za pitanja koja su ih najviše zanimala – linča kojeg je Živi zid na svojoj službenoj Facebook stranici, ali i na službenoj internetskoj stranici pokrenuo protiv novinarke Jutarnjeg lista Željke Godeč, zbog njenog teksta u Jutarnjem listu, odnosno usporedbe svih novinara s Hitlerovim učenicima na facebook stranici Ivana Pernara. Zanimalo ih je i vodi li nas Živi zid u iliberalnu demokraciju.

„Kako se Zakon o zviždačima uklapa u vaš koncept iliberalne demokracije, za koji mnogi politolozi kažu da je zapravo uvod u fašizam“, bilo je novinarsko pitanje na koje je Sinčić odgovorio na sljedeći način:

„Što se tiče tog termina iliberalne demokracije, moram reći da mi je skroz novi, potekao je iz izjave gospodina Vuletića. Mi nismo nikada razgovarali o tom konceptu. Naš stav je direktna demokracija i da treba težiti ka direktnoj demokraciji. Od tog stava se (Vuletićevog) ako hoćete ograđujem. Mi smatramo da je direktna demokracija, što više referenduma, a što manje koruptivnih radnji, budućnost demokracije. To piše i u našem programu. Nikada takav termin nije do sada korišten, a na kraju krajeva i ovo pitanje je izvan onoga što smo tražili“.

Vuletić je, podsjetimo, na samom kraju emisije Otvoreno u srijedu ispalio: „Mi smo za potpuno novi koncept države. Ne ovu korumpiranu liberalnu demokraciju, nego jednu iliberalnu državu koja neće imati veze s ovim HDZ-om”, kazao je, pojasnivši dodatno voditelju emisije: “iliberalnu, neliberalnu”.

Prije Vuletića bio je Orban, ali Sinčić to ne zna

Pojam „iliberalne demokracije“ kao „potpuno novi koncept razvoja države“ prvi je kao svoju doktrinu prije nekoliko godina javno proglasio mađarski premijer Viktor Orban, a kasnije su njegovim stopama krenuli i u Poljskoj. Riječ je, ukratko, o uređenju u kojem postoje izbori, ali se nakon njih provodi vladavina većine bez ikakve brige o manjinama, a sudstvo i glavni mediji su pod punom kontrolom vlasti. Faktograf je o pojmu „iliberalne demokracije“, odnosno kolika je prijetnja da se i Hrvatska pridruži spomenutim zemljama već pisao.

Na europskoj sceni o tom se pojmu već nekoliko godina, a naročito sada pred europske izbore, vode rasprave, ali Sinčić, predsjednik druge ili treće stranke u državi (ovisno o istraživanjima) za to je, eto, prvi put čuo nakon što su ga mediji pitali  za komentar izjave Dominika Vuletića. Na upit 24 sata o toj temi iz Živog zida odgovorili su dan ranije  prilično nemušto.

„U oprečju neoliberalnoj, osobito tranzicijskoj i post-tranzicijskoj Europi, demokraciji koja se kao univerzalan magičan te neizbježan recept nameće slabijim državama od strane globalističkih anti-suverenističkih te imperijalnih silnica, vidimo koncept države koja ima demokratsko uređenje, ali izuzeta je iz globalističkog zagrljaja smrti gdje demokratski proces nije samo ukras koji otkriva beznadno korumpirane stranačke elite ili nije samo maska za stvarne odnose moći, nego je u temelj društvenog uređenja ugrađeno ljudsko dostojanstvo zajedno s pravom na slobodno izgovorenu riječ te pravom na dom koje je intrinzično skopčano s ljubavlju prema domovini i zavičaju. Ne ulazeći u terminološke i konceptualne dubine tumačenja pojma iliberalnosti, suštinska sredstva za pretvaranje države iz neoliberalne u iliberalnu jesu izravna demokracija te nesmiljeni progon kao i učinkovito kažnjavanje korupcije“, stajalo je u odgovoru kojeg je glavni tajnik stranke Tihomir Lukanić poslao za 24 sata.

Treba, međutim, istaknuti kako je Dominik Vuletić doktor pravnih znanosti i predavač na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta koji u svojoj biografiji navodi i sudjelovanje u projektima koji se tiču europskih politika i međunarodnog prava pa je teško vjerovati da on ne zna na što je mislio kada se opredijelio za iliberalnu demokraciju. Možda samo s teorijskim konceptom nije zamarao ostatak stranke.

Živom zidu, prije svega Pernaru, glavni su alat upravo društvene mreže i oni to znaju

„Ja se također ograđujem od tog stava, to morate pitati kolegu Pernara“, potvrdio je Sinčić na novinarsko pitanje hoće li se ograditi i od Pernara koji je na svom facebook profilu konstatirao da je „99 posto novinara učilo od Hitlera i da su novinari korisni idioti“.

Branimir Bunjac dodatno je istakao: „Mi smo se obratili kao stranka cjelokupnoj javnosti na našoj glavnoj stranici priopćenjem da je jedini službeni stav stranke onaj koji se objavljuje na press konferencijama ili na toj glavnoj stranici Živog zida, da nikakve pojedinačne facebook stranice ne odražavaju mišljenje stranke. Mi, na koncu konca, ne možemo kontrolirati 10 ili 15 tisuća članova što tko objavi“.

Naravno da ne mogu kontrolirati što će objaviti bilo koji član Živog zida na svojoj facebook stranici, ali ta se stranka ne može odreći odgovornosti za svoju službenu stranicu na facebooku koja u ovom trenutku ima 187. 000 pratitelja. Ona mora biti administrirana i očišćena od poziva na nasilje i od govora mržnje, kao što moraju biti administrirane sve druge stranice stranaka ili medija.

Službena facebook stranica Ivana Pernara još je prodornija i u ovom trenutku ima 273. 000 pratitelja.

U Živom zidu su, više nego u svim drugim strankama, svjesni  važnosti slanja poruka preko društvenih mreža. Tim je licemjernije njihovo pozivanje na to kako se službeni stavovi stranke nalaze isključivo na službenoj web-stranici, koju nitko zapravo ne prati, odnosno da se prenose preko njihovih konferencija za novinare. Možda bi im, ipak, korisnije bilo da se međusobno dogovore što je službena politika stranke.

(Faktograf)

Što je nama danas Predrag Matvejević?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

“Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? – zapitao se Predrag Matvejević, na kraju eseja enciklopedijske kakvoće “Kalamovi”, objavljenog i u časopisu “Most”

 ***

 I prvi  i drugi dio mojeg „posljednje zbogom“ Predragu Matvejeviću, objavljen u Dnevnom listu prije dvije godine, u međuvremenu  je objavljen i u mojoj prešućenoj knjizi „Mostarsko-europske priče 2015-2017“ (Art RABIC, Sarajevo, 2018.). Naslovljen je bio „Šta je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?“ i  oslonjen na „last tribute to…“,  kojeg su Predragu Matvejeviću uputili: Ivan Anđelić, Bora Ćosić, Nadažda Čačinovič, Nino Gvozdić, Elvedin Nezirović, Boris A. Novak,  Tonino Picula, Marko Tomaš i Velimir Visković. No neću in extenso prepričavati dvije godine poslije što je rečeno u ovom mostarskom hommageu vjerojatno najumnijem Mostarcu svih vremena, nego tek dotaći ono što se mora ponoviti. U stvari,  ponovit ću ovdje ono što govorim mojim studentima na kolegijima o Europskoj uniji i najdražem mi kolegiju Interkulturalno razumijevanje. A govorim im o čovjeku i autoru „višestrukih identiteta, s kojim bi se sve kulture kojima pripada morale ponositi, a hrvatska prije svega“. Zbog toga se i ovdje dotičem, kao i u susretima sa studentima, njegovih eseja  „Kalamovi“ i „Jugoslavenstvtvo danas“, zapravo što je ostalo od te velike ideje „poslije svega“ što smo uradili jedni drugima …

 Jugoslavenstvo

 “Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? – zapitao se Predrag Matvejević, na kraju eseja enciklopedijske kakvoće “Kalamovi”, objavljenog i u časopisu “Most” (188-189/2005.) dok ga je uređivao rahmetli Alija Kebo – to jest “sagledati koliko su joj sami pridonijeli”. I dogodilo mu se potom da se (polu)službeni ili lažni hrvatski “korifeji” na isti način odnose i prema njemu – da ga i u smrti ignoriraju, dok se na drugim stranama nerijetko koriste Matvejevićevim likom i djelom tako što ga neukusno svode na svoje majušne (političke i kulturološke) gabarite. Srećom je i u hrvatskoj i svim kulturama b-h-s-cg jezika veliki broj i onih koji s mjerom izražavaju pijetet i prema Matvejevićevoj osobnosti i književnosti i društvenom angažmanu. Osobno činit ću sve što je u mojoj moći na opisani način, sve dok me budu trpjeli tamo gdje sam djelatan i dok budem djelatan …

Ne želim se u „večeri sjećanja“ u Pavarotti centru u Mostaru dvije godine poslije Matvejevićeve smrti baviti iscrpnije ni sljepoćom ni gluhoćom, na jednoj, ni bezočnom instrumentalizacijom Matvejevićevih političkih izjava u ratu i poraću, na drugoj strani, izuzev što ću zaključiti da se u oba slučaja radi o svođenju Pokojnikove ličnosti i djela na palanačke kriterije razumijevanje Dobra i Zla. Pri tomu bih postavio ovdje hipotezu o Matvejevićevom nepripadanju samo jednoj kulturi, te o distanciranju od silnika i njihovih politika ma otkuda dolazili, te solidarnosti sa slabijima i ugroženima. Nije u svojoj dobroti i političkoj naivi imao nikad dilemu da se treba postaviti na stranu slabijih i ugroženih, ali je znao i griješiti, o čemu nije večeras i ovdje ni ukusno ni uputno govoriti. Kazat ću, ipak, toliko: i iz osobnih iskustava znadem da se iz daljine ne vidi uvijek sve u svojoj isprepletenosti, ružnoći i zloći, kao kad se vratite u Zavičaj. Barem u mojemu razumijevanju, ovdje i nema dobrih u izobilju, iako ima puno onih koji se takvim smatraju.

Iako s njim osjećam mnogostruku kulturološku bliskost, posebice mi je važan zbog opredjeljenja za život “između azila i egzila” u trajanju od 18 godina, točno koliko je trajao i moj boravak u drugoj kulturi i jeziku, pri čemu ne mislim na boravke u jugoslavenskim središtima, nego onima izvan prostora b-h-s-cg jezika. Otuda godinama i posredujem Predragovu lucidnu misao kako je identitet uvijek pitanje plurala a ne singulara, bio njegov nositelj tog svjestan ili ne! Vrlo mi je važna i Predragova ocjena da je u SFRJ postojalo deset vrsta ‘jugoslavenstva’ i da su više-manje bila kompatibilna, izuzev s tzv. vojnim jugoslavenstvom oslonjenim na pravnu i političku i golu silu, koje je SFRJ u konačnici i zadavilo! I, uistinu, već prije pojave njegove važne knjige “Jugoslavenstvo danas” (Zagreb, 1982.), Matvejević je na jednom savjetovanju u Marksističkom centru CK SK Srbije, daleke 1981., upozorio da se ne smije ni nadnacionalni ni bilo koji identitet braniti snagom oružja.

U eseju „Šta je jugoslavenstvo danas“, objavljenom 2014., takorekući pred smrt, Matvejević je post festum vema razložno ustvrdio: „Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.“ Sukladno njegovom razumijevanju, „jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.“ No, još je intrigantnija Matvejevićeva procjena: „Uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv – potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda.“ Pri tom se izravno pozvao i na poznatu misao Antuna Gustava Matoša: „Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude europska», pa se zapitao: „Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju? Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?“

I u širem yu kontekstu i u užem hrvatskom, te i posebice unutar bh. kulturološkog i političkog konteksta od iznimne je važnosti i Matvejevićev esej o „kalamovima“,objavljen 2005. godine i u  specijalnom broju čuvenog časopisa „Most“, rahmetli Alije Kebe. Uostalom, znano je da je  i Predrag bio „kalam“, matoševski kazano, i u jugoslavenskoj i europskoj i u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj kulturi, te da je i zbog toga bio istinski prijatelj Bosne i Hercegovine.  Usput kazano, o „kalamovima“ u hrvatskoj kulturi govore i  imena stranoga porijekla koja nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo ) itd., dok je gotovo zaboravljeni Harambašić srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica, među inim, piše Matvejević. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“ (godine 1890).

Posebno mi se priča o „kalamovima“ i potisnutom „kalemljenju“, na koje nas podsjeća i mrtav Predrag Matvejević,  čini važnom u njegovom rodnom Mostaru, kakav je postao tijekom i poslije rata, jer je pred posljednji rat u ovom gradu živjelo 18,4% obitelji u tzv. miješanim brakovima. „Moraš li se odricati polovice sebe samoga?“, piše Matvejević, uz konstataciju da „takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu.“ A vjerojatno i najvažnija je njegova poruka: „Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti“, uz obrazloženje – „ove riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim“!

 “Nismo umjeli slušati profesora”

“Nismo umjeli slušati profesora”, ocijenio je vrlo smisleno u nekrologu Matvejeviću mladi mostarski književnik Marko Tomaš, čemu bi se mirne duše smjelo dodati: ni u prošlom sustavu, ni u ne-sustavima nastalim na razvalinama bivše SFRJ. Marko Tomaš je ukazao, inače, na nepobitnu činjenicu da je Predrag bio “korektor u društvima u kojima je živio“, prvo u jugoslavenskom a napose u hrvatskom društvu. „Uvijek je ispravno skenirao neuralgične točke i probleme i o njima otvoreno govorio“, zaključuje Tomaš, koji se nedavno preselio baš u Zagreb, „taj njegov intelektualni angažman bio je od velikog značaja svakome tko pokušava sačuvati zdrav razum u vremenima kojima najviše nedostaje upravo zdravog razuma, u vremenima ludim i bijesnim, punim mržnje, beznađa, vremenima koja kao da nemaju svoje sutra.“ Nekrolog Marka Tomaša je vijedan spominjanja i na „večeri sjećanja“ ovdje u Pavarotti centru, dvije godine poslije, jer je ukazao i na povijesnu koincidenciju da su istog datuma  (2. veljače, u razmaku od 93 godine), umrli i Aleksa Šantić i Predrag Matvejević. Tu su koincidenciju uočili, naravno, i drugi Mostarci, ali je od iznimne važnosti upravo ono što u vezi sa Šantićevim sprovodom poručuje Tomaš: “Njegov je sprovod bio do tada a i zauvijek neviđen u Mostaru. Sa džamije se učila molitva za pokojnika, zvonila su zvona svih gradskih crkava i ljudi su ispraćajući Šantića zapravo odlučno počeli sanjati novi, bolji, sretniji Mostar u kojem će to jedinstvo biti pravilo, a ne incident. U tom snu, nikada do kraja dosanjanom, rodio se i odrastao Predrag Matvejević. Profesor je umro 2. veljače 2017. godine. A mi i dalje jedino možemo sanjati onakav Mostar kakav je ispratio Aleksu Šantića. Svaki grad je san. I Mediteran je san. Kada prestanemo sanjati tada se prestajemo odupirati zlu. Čovjek se mora boriti da bude dobar i da živi u dobrom svijetu. Puno je nekrologa napisano za profesora Matvejevića, ali mostarske crkve i džamije su šutjele”.

U mojemu kompendijskom hommageu pokojnom Predragu Matvejeviću od prije dvije godine našle su se, također, veoma dirljive reakcije predsjednice PEN centra Hrvatske Nadažde Čačinovič, hrvatskog književnika i enciklopediste Velimira Viskovića, potpredsjednika Međunarodnog PEN centra Borisa A. Novaka, “berlinskog apatrida” Bore Ćosića, čovjeka i književnika slične sudbine, a zbog neprijeporno važne mediteranske dimenzije Matvejevićeva života i djela i reakcija rođenog Šibenčanina Tonina Picule, kao i iznimno važan nekrolog Elvedina Nezirovića s temeljnim pitanjem: što je nama danas Predrag M., te mostarskog odvjetnika Nine Gvozdića i ravnatelja HLI iz Mostara Ivana Anđelića. S obzirom da je Elvedin jedan od sudionika večerašnjeg mostarskog prisjećanja na Matvejevića, izdvojit ću samo da mu se pravovremeno posrećilo i najdirljivije i najsmislenije pitanje: “Što je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?”, te ključnu poruku: “Prošao sam jutros Bulevarom i zaustavio se pored mjesta na kojem se nekada nalazila kuća Predraga Matvejevića …, kameni zidovi zarasli u travu savršeno opisuju odnos gradskih vlasti prema ovom velikanu. Odbačen od svih – i od onih koje je, u posljednjem ratu, branio, i od onih koje je napadao – nije dočekao da se useli u kuću u kojoj je rođen. Prvi mu, valjda, nikada nisu oprostili to što se zvao Predrag i što mu je otac Ukrajinac, a mati Hrvatica, katolkinja, a potonji to što je digao glas protiv njihove politike rušenja i protjerivanja s početka devedesetih. Takve greške se u ovom novom, postratnom Mostaru nikome ne praštaju. I kako to već obično biva u pričama o velikim ljudima i malim, zaostalim sredinama, tamo, u toj dalekoj Europi, Predrag Matvejević bio je i prihvaćen i cijenjen više od bilo kog drugog intelektualca s ovih prostora.“

Večeras bi imao potrebu  samo dometnuti: tko Matvejevićev lik i djelo iščitava izvan razumijevanja da je patio zbog toga što se događalo njegovom gradu i ljudima u BiH, ma koje nacionalnosti bili, tko njegov angažman ne razumije kao prosvjed istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine, pogotovu tko njegovu solidarnost u ratu i poraću koristi za viktimološki transagresijski narativ i politike, taj i nije ništa razumio o čovjeku i autoru Predragu Matvejeviću. Svi oni, pak, koji i ovih dana ignoriraju lik i djelo Predraga Matvejevića u njegovoj kompleksnosti pokazuju kako se nisu u stanju ophoditi s činjenicom da je ovaj veliki mediteranski um živio “plural” kao rijetko tko drugi, s lakoćom, poštujući sve svoje identitete i situirajući sebe samog u Mediteranski pojas, u epicentru s rodnim gradom i ušćem Neretve, otkud su njegovi s majčine strane, ne zaboravljajući ni očevu rodnu Odesu na obalama Crnog mora, ni na oplemenjivanja koja je doživio kao sveučilišni profesor u Zagrebu, Parisu i Rimu.

O tomu uvjerljivo svjedoči i samo letimičan pogled na njegovu knjišku bibliografiju: “Sartre” (esej, Zagreb, 1965.); “Razgovori s Krležom” (Zagreb, 1969., 1971., 1974., 1978., 1982., Beograd, 1987, Zagreb, 2001.); “Prema novom kulturnom stvaralaštvu” (Zagreb, 1975., 1977.); “Književnost i njezina društvena funkcija” (Novi Sad, 1977.); “Te vjetrenjače” (Zagreb, 1977., 1978.); “Jugoslavenstvo danas” (Zagreb, 1982., Beograd, 1984.); “Otvorena pisma” (Beograd, 1985., 1986.); “Mediteranski brevijar” (Zagreb, 1987., 1990., 1991, 2002.; Milano 1991., Pariz 1992., Barcelona, 1992., Prag, 1992., Zürich, 1993., Amsterdam, 1994., Lisabon, 1995., Sarajevo, 1998., Atena, 1998., Los Angeles, 1999., Istanbul, 1999., Casablanca, 2000., Tel Aviv, 2001., Podgorica, 2002., Ljubljana, 2002., Cluj-Napoca, 2002., Helsinki, 2002., Skopje, 2002., Sejny-Warszawa, 2003., Tirana, 2003., Tokyo, 2003., Budimpešta, 2006., Kairo, 2007.); “Istočni epistolar” (hrvatskom nakladniku knjige pomogla je Fondacija Soros, Zagreb, 1994; Pariz, 1993., Rim, 1998.); “Gospodari rata i mira” (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, Split, 2000., 2001.); “Druga Venecija” (Zagreb, 2002; Split, 2005; Warszawa, 2002, Milano, 2003, Pariz, 2004.); “Kruh naš” (2009.) …

Objava sabranih djela

 Matvejevićevim knjigama se večeras ne možemo pozabaviti, pa ću moje obraćanje na ovoj „večeri sjećanja“ Matvejeviću u čast završiti izvodom iz eseja Ivana Anđelića o Matvejevićevoj knjizi  “Kruh naš”, objavljenom i u sarajevskom „Oslobođenju“, čiji smo i Ivan i ja dugo godina i desetljeća bili izvanjski suradnici. “Prije četiri tjedna bio sam u Zagrebu i u Bogovićevoj se susreo sa književnikom Predragom Matvejevićem. Iako smo se samo jednom osobno sreli prije više od 20 godina u mom Konjicu zaustavio sam ga da mu prenesem pozdrave moje gospođe kojoj je bio profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu potkraj 60-tih godina prošlog stoljeća i kojem se neizmjerno divila zbog izuzetnih predavanja, silne erudicije i ljubavi prema književnosti. Sjetio se gospođe i tog studentskog doba i pošto sam mu priopćio da živimo u Mostaru i da nipošto ne bi selili iz Bosne i Hercegovine i pored teškoća u kojima živimo, da i Mostar ima svijetlih točaka, da su ljudi u Zagrebu loše informirani o stanju u našoj zemlji i da zaključke donose na temelju TV i novinstva u kojima se političari permanentno svađaju, uporno tvrdeći da su svi ugroženi, a u stvari mi ovdje živimo na način kako umijemo, družimo se, trgujemo, švercamo kao da političara i nema. Pokušao sam ga uvjeriti da Bosna i Hercegovina nije tamni vilajet i da će se kad-tad ona naći sama u sebi i za sebe. Oduševljen mojim optimizmom koji nije bio bez osnove, lagano se složismo da popijemo kavu koja je trajala znatno više od sata. Naravno, govorilo se i o književnosti o projektima na kojima radi i pitao sam ga gdje bi mogao naći njegovu knjigu Kruh naš o kojoj je pisalo i Oslobođenje. Nakon mog povratka u Mostar za tjedan dana mi je poštom, uz posvetu, stigla ova knjiga. Iščitavajući stranice javila mi se želja da napišem mali esej, koliko da je pokušam približiti čitatelju i sa skromnim mogućnostima odškrinuti vrata pogledu u unutrašnjost jedne složene književne strukture o kojoj će se tek pisati pravi esejistički uradci …“ No, najvažnijim mi se u „večeri sjećanja“ na Predraga Matvejevića u njegovom rodnom Mostaru čini Anđelićeva uzdržana rezignacija: „ … Sa žaljenjem moram konstatirati da nitko do sada nije objavio njegova sabrana djela što je kruna uspjeha svih književnika i priznanje kulturne javnosti. Ovakva gesta se uglavnom upriličuje velikim još za njegovog života. Adio poštovani profesore”!

___

Izgovorena besjeda na „Večeri sjećanja…“ , 02. veljače 2019., u Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru

Egzodus iz BiH

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Bosna i Hercegovina trenutno ima oko 2.396 milijuna radno aktivnog stanovništva, ukazuju podaci Ankete o radnoj snazi za 2018. godinu koju je provela Agencija za statistiku BiH. To je pad od 253.000 ljudi u odnosu na 2008. godinu kada je radno aktivnog stanovništva bilo 2.649 milijuna.

Anketom je obuhvaćeno više od 10 tisuća kućanstava od čega 6000 u Federaciji BiH te 3600 u Republici Srpskoj. Radno sposobno stanovništvo obuhvaća sve osobe s navršenih 15 i više godina, podijeljene u dvije glavne kategorije: radnu snagu (ekonomski aktivno stanovništvo) i ekonomski neaktivno stanovništvo. Radnu snagu ili aktivno stanovništvo čine zaposlene i nezaposlene osobe. Od ukupnog broja radno sposobnog stanovništva, više od 51 posto čine žene.

Podaci iz ankete svjedoče emigraciji iz BiH. Iz podataka je jasno da je u posljednje dvije godine BiH izgubila 93.000 radno sposobnih stanovnika. Prema emigracijskim podacima, u posljednje dvije godine iz BiH u Njemačku odselilo je više od 50.000 građana.

Broj nezaposlenih u prošloj je godini pao sa 311.000 na 185.000, no ne zbog novih radnih mjesta već zbog emigracije. Oslobođenje upozorava da su podaci Agencije za statistiku točni, te da su drastično niži od podataka kojima se inače barata u javnosti, a to su podaci iz popisa stanovništva iz 2013. godine, prema kojima BiH ima 3,5 milijuna stanovnika. Podaci Ankete razlikuju se od onih iz popisa, te prema prvima u BiH u startu živi pola milijuna ljudi manje nego prema popisu stanovništva.

Kako piše Oslobođenje, poslovni portal BiznisInfo proveo je usporedbu Ankete o radnoj snazi iz 2013. i 2018. te dobio frapantne rezultate da je u 5 godina BiH izgubila 349.000 stanovnika, odnosno 11,4 posto populacije. Broj zaposlenih 2018. identičan je broju zaposlenih 2013. Njih ima ukupno 822 hiljade.

No, broj koji je najviše zgrozio bh. medije onaj je koji pokazuje da se najviše smanjio broj stanovnika BiH mlađih od 15 godina. Taj je broj 2013. iznosio 452.000 dok danas iznosi 305.000, odnosno pad iznosi 32,5 posto. Oslobođenje zaključuje kako s radno sposobnim stanovništvom koje odvodi djecu iz zemlje nestaje i budućnost te države.

(Bilten)

Brexit je noćna mora. Novi referendum je rješenje

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Brexit je katastrofa za Veliku Britaniju. Na referendumu 2016., prepunom lažnih i nerealnih obećanja, 52% građana odlučilo se za izlazak iz EU. Nakon što su pregovori o budućim odnosima, koji su trajali dvije godine, završeni i nakon što je britanski parlament odbio ponuđeni dokument, pstavlja se pitanje što dalje. Izlazak iz EU bez potpisanog ugovora bio bi iznimno štetan za EU, a još gori za Britaniju. Vremena nema puno ( do 29.3.) a nešto se mora promijeniti, iz temelja. Osim ponekog tvrdolinijaša, ostatak svijeta vidi kakva se šteta nanosi svima.

Stručnjaci se slažu da se Britanija nalazi usred krize bez presedana. Zemlja se suočava ne samo s velikim poremećajima ako i kada napusti EU, pogotovo u slučaju da ne bude dogovora o budućim odnosima. Ono što je potencijalno gore su godine ili desetljeća nazadovanja, što se nažalost čini gotovo neizbježnim.

Mnogo je argumenata za ili protiv novog referenduma. Međutim, promijeniti mišljenje trebalo bi biti osnovno demokratsko pravo, tim prije što većina britanskih građana želi novu šansu da pokažu što misle.

U globaliziranom svijetu velikih ekonomskih igrača, izolirana Britanija neće moći odlučivati ni o čemu. Morat će slijediti pravila koja su kreirali drugi. Osim toga, rastući nacionalizam i populizam znače da se više ne može računati na povijesne saveznike i „posebne odnose“ sa SAD-om.

U najmanju ruku, učinci Brexita nisu bili pravilno ili u potpunosti shvaćeni 2016. Obećanja britanskih nacionalista i realnost nešto su sasvim drugo. Stoga je drugi referendum, iako nesavršeno, jedno, ili možda jedino razumno i demokratsko rješenje za izlazak iz sadašnje krize.

DD

Gube li znanost i razum bitku u 21.stoljeću?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Matea Šimić

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je svoju tradicionalnu listu najvećih prijetnji globalnom zdravlju 2019. Po prvi put u povijesti, u top deset našli su se i protivnici cijepljenja. Malo koga bi trebalo iznenaditi da je, još jednom, upravo ljudska glupost najveći neprijatelj čovječanstva. Nastavi čitati “Gube li znanost i razum bitku u 21.stoljeću?” →

Qwant: europska javna internet tražilica

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kako prenosi britanska platforma za reformu medija Media Reform Coalition, francuska vlada najavila je u oktobru kako se neće više oslanjati na američke digitalne tražilice (Google, Bing, Yahoo) za pretragu interneta već će umjesto toga koristiti tražilicu Qwant koju su zajedničkim snagama razvile Njemačka i Francuska. Najvažnija razlika američkih tražilica – u privatnom vlasništvu – i ove europske – u javnom vlasništvu – leži u tome što Qwant neće prikupljati privatne podatke korisnika i neće zloupotrebljavati privatne podatke korisnika za unapređenje komercijalnih ciljeva.

Britanski digitalni aktivisti u ovoj najavi vide potencijale za početak internet revolucije: “Po prvi put događa se pokušaj na razini vlade da se uzme natrag makar dio kontrole koje američke kompanije sada imaju nad našim životima”, napisala je profesorica Angela Phillips sa fakulteta Goldsmiths, pri Sveučilištu u Londonu. Riječima Floriana Bacheliera, predsjednika radne skupine za cyber sigurnost i digitalnu suverenitet: “Ovdje se radi o sigurnosti i digitalnom suverenitetu”. Ovo je tek jedan korak koji odaje promjenu pozicija prema oblicima regulacije interneta.

Profesorica Phillips također ističe historijat medijskih tehnologija, pa posebno navodi primjer telegrama. U 19. stoljeću francuska vlada razvila je telegramski sustav znatno učinkovitiji od onog britanskog, što je potom dovelo do nacionalizacije britanskog telegramskog sustava kako bi ga u rukama države učinili učinkovitijim te kako bi osigurali jednak pristup svih građana i organizacija ovoj službi. Razvoj radio sustava u Britaniji imao je sličnu putanju. Prvo je uspostavljen sredstvima namijenjenima za komunikaciju brodova s obalom u Prvom svjetskom ratu, da bi potom bio uspostavljena javna radijska služba kako bi se izbjegli monopoli i kako se ti monopoli ne bi koristili kao propagandna platforma bilo koje pojedine osobe, organizacije ili čak i vlade.

Privatno, pa javno

Proces preko oceana odvija se upravo obratno: pravo privatnog vlasništva uvijek je u SAD-u imalo prioritet nad javnim vlasništvom čak i onda kada je osnovna tehnička infrastruktura izgrađena javnim sredstvima kao u slučaju World Wide Weba. Rezultat toga su, piše Phillips, tzv. FANGS (kandže) – akronim najvećih digitalnih kompanija: Facebook, Amazon, Netfix and Google – odnosno šačica oligopolističkih kompanija koje imaju globalnu dominaciju i čije se poslovanje pušta po principu laissez faire. Phillips brine da se isto poslovno načelo počinje primati u Europi te da tržišne preference nadvladavaju javno vlasništvo i javni interes, ali zajedno s njima događa se i deregulacija medijskih tehnologija kao i gubljenje kontrole nad monopolističkim kompanijama.

Francuzi naglašavaju da Qwant neće prikupljati osobne podatke korisnika te da će se na taj način suštinski razlikovati i od Kine, koja ima javne tražilice, ali je država ta koja prikuplja podatke. Media Reform Coalition i Angela Phillips britanskim su Laburistima predložili osnivanje posebne javne organizacije koja će osmisliti i izraditi tražilicu koja bi zadovoljavala sve javne standarde ili da jednostavno nacionaliziraju neku postojeću, pa osnuju nezavisno tijelo koje će se ovime baviti.

No, najvažnija njihova poruka je da tražilice ne moraju biti sagrađene oko modela prodaje privatnih podataka korisnika oglašivačima, što smatraju praskom koja je ostavila negativne posljedice na društvo u gotovo svakom pogledu. Mamac klikovima lansirao je pogon lažnih vijesti, erodirao novinarsku struku sadržajno i financijski – lišivši medije važnog izvora prihoda. Povratak na stari režim u kojem oglašivači moraju birati platformu u koju će uložiti s ciljem prodaje svog proizvoda smatraju načinom povrata dijela kontrole i nezavisnosti i korisnicima, i medijima i javnosti općenito.

(Bilten)

Skliske hrvatske stepenice

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Matea Šimić

Vrijeme je da si priznamo – zaštita žena u Hrvatskoj na nivou je smijurije. Krajem studenog prošle godine frustracija me navela na kratak društveno-mrežni osvrt (manje ili više jalov kakvi već oni budu s obzirom da se najčešće svode na tzv. preaching to the converted). Tri tada najsvježije vijesti bile su savršeni presjek ne samo 2018., već i nepogrešivi podsjetnici na sve što je trulo u hrvatskom društvu, kao i da se na tu sramotnu hrpu neprestano dodaje te se ne čini apsolutno ništa da bi se takva situacija promijenila.

Prva je bila širenje prava na priziv savjesti kada je ljekarnica odbila djevojci izdati kontracepcijske pilule, a da nije dobila ni opomenu. Druga je bila skandal u kojem je stotine žena podijelilo javno svoja iskustva ginekoloških zahvata bez anestezije i ponižavajućeg tretmana u bolnicama općenito; samo da bi ministar zdravstva manje-više ustvrdio da lažu, predsjednica tek malo, usput lamentirala o tome kako se treba manje koncentrirati na skandale, premijer uopće nije komentirao, a interna istraga očekivano zaključila da nije bilo nikakvih propusta. Treća koja je prelila čašu tog jutra bila je pak priča o muškarcu koji je dvije godine maltretirao i tukao izvanbračnu suprugu, brutalno je premlatio i prijetio da će ih oboje raznijeti plinskom bocom u ljeto 2017. – da mu na kraju svega ne bi bio ni određen pritvor.

Što možemo zaključiti iz ovih primjera? Koliko god su sva navedena iskustva strašna i neprihvatljiva – posljedice su još gore. Jer ih nema. Jer vam vaša vlada i vaše društvo poručuju: “jebiga”. Ne očekujte ni zaštitu ni pravdu, ma što vam se dogodilo.

A čemu se imamo veseliti u novoj 2019.? Recimo za početak da bi vlada trebala ove veljače ‘prilagoditi vremenu’ Zakon o pobačaju (koji, uzgred budi rečeno, datira iz 1979.) nakon što joj je to prije dvije godine naložio Ustavni sud uz naputak da nije moguće zabraniti ga (u potpunosti). No, svi znamo da gdje ima volje, ima i načina. Pa ako uzmemo u obzir da je Ministarstvo sastavilo povjerenstvo od deset stručnjaka konzervativnih stavova (od kojih četvoro uopće ne izvode prekide trudnoće), jasno nam je valjda kako će i ova hrvatska priča završiti.

No, zanemarimo načas sporedne sitnice koje bi neke žene voljele, poput jednake plaće za jednaki rad, nedobivanja otkaza u slučaju trudnoće, anestezije ili tjelesne autonomije. Za početak bi se zadovoljile i s time da ih se fizički ili seksualno ne napada. Idimo redom. U suštini, da bi išta željele ili potraživale, osnovni je preduvjet da ste – žive.

infographic-violence-against-women-en-11x17-no-bleeds

Kada se dotaknemo rodno uvjetovanog nasilja, pokušaji skretanja pozornosti u stilu ‘svako nasilje je pogrešno’ i ‘a što je s nasiljem nad muškarcima/djecom/životinjama’ je nepromišljeno, djetinje i zlobno. Naravno da je svako nasilje pogrešno, o tome je suvišno raspravljati. No, ni jedna vrsta nasilja nije toliko raširena i normalizirana kao ono nad ženama. U čemu je, dakle, stvar?

UN naziva nasilje nad ženama kršenjem ljudskih prava pandemijskih razmjera. Prema njihovim statistikama, svaka treća žena doživjela je fizičko ili seksualno nasilje – i to najčešće od strane svog partnera. 2012. godine svaku drugu ubijenu ženu ubio je njen partner ili član obitelji; istu sudbinu je doživio tek jedan od dvadesetorice ubijenih muškaraca.

U Hrvatskoj, ali i u Europi, uobičajen je stav da su u pitanju izolirani incidenti. Barbarsko ponašanje prema ženama se događa negdje drugdje, nikako ne ovdje, u srcu civilizacije. Nažalost, to naprosto nije istina i iznimno je važno inzistirati na tome koliko je nasilje nad ženama još uvijek ukorijenjeno u zapadnim društvima i koliko se ono ignorira, normalizira i ne sankcionira adekvatno. Da, zakoni postoje, no oni su mahom tragično zastarjeli – ako i kada se uopće provode.

Naravno da tu Hrvatska nije usamljeni primjer. Ako pratite međunarodne vijesti, u posljednjih dvanaest mjeseci mogli ste čitati o razjarujućim slučajevima kao što je onaj u kojem je muškarac u SAD-u oteo ženu s benzinske crpke, gušio je dok nije izgubila svijest te masturbirao po njoj da bi potom dobio ozbiljno upozorenje da se to više nikada ne smije ponoviti (i niti dan zatvora); slučaju silovanja u Irskoj u kojem je odvjetnica na sudu priložila čipkasto donje rublje žrtve kao dokaz pristanka, a počinitelj oslobođen; slučaju silovanja u Sloveniji u kojem počinitelj također oslobođen jer se silovanje računa samo ako je upotrijebljena sila, a žrtva je bila bez svijesti na početku i tijekom većeg dijela, ili pak onome iz Španjolske u kojoj su petorica silovala djevojku i sve snimila da bi bili osuđeni samo za seksualno napastovanje jer žrtva nije pokazivala otpor – a zatim pušteni na slobodu dok čekaju izdržavanje kazne.

U međuvremenu se u Hrvatskoj ka seksualnom nasilju ne usuđujemo ni pogled skrenuti jer nismo sposobni ni priznati ozbiljnost i raširenost onog fizičkog, posebice u obitelji, odnosno, od strane partnera – a kamoli uhvatiti se u koštac s njime. U takvoj državi, imamo li se uopće pravo zgražati kada ministrica obitelji komentirajući temu izjavi da je „to tako u braku“?

I dok je trenutno u medijima najistaknutiji slučaj Daruvarca koji je (vjerojatno pukom slučajnošću ili zbog velike zainteresiranosti javnosti) napokon nepravomoćno osuđen na 5 godina zatvora, nemojmo zaboraviti da je najprije u spektakularnom primjeru nesposobnosti pušten da čeka suđenje sa slobode, a da DORH njegov životinjski napad nije vidio kao pokušaj ubojstva.

Nemojte da vam promaknu gotovo svakodnevne vijesti u samo posljednjih mjesec dana – kao što je ona o nasilniku iz Splita koji je psihički i fizički maltretirao obitelj, prebio tadašnju suprugu, prijetio djeci i njoj nožem, a u studenom je osuđen na 500 sati rada za opće dobro. O muškarcu u Zagrebu koji je prebio i zatočio bivšu djevojku. O pokušaju ubojstva kod Đakova u kojem je muškarac suprugu napao električnom pilom, porezao je po glavi i rukama te joj odrezao dva prsta. O pokušaj ubojstva u Biogradu u kojem je muškarac autom udario i pregazio suprugu, a zatim je izbo nožem. O muškarcu koji je prebio djevojku ispred noćnog kluba u Rijeci. Lista se nastavlja.

Sve su ove žene imale sreće i žive su, barem zasad. Jer to je očito dovoljno dobro kod nas. Šuti, živa si, još si dobro prošla. Ne treba biti nezahvalan, mnoge prođu lošije.

Kako N1 prenosi: „U posljednjih pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, što čini čak 47 posto svih ubojstava. U 70 posto tih ubojstava počinitelji su ženama bliske osobe, a u više od polovice slučajeva (54%) njihovi – intimni partneri.“ A broj mrtvih će nastaviti biti postojan ili čak i rasti jer je poruka koju nasilnici uvijek iznova primaju je da je njihovo ponašanje prihvatljivo, a da će posljedice (čak i ako ih bude) biti blage.

I dok su naši zakoni ili sramotni ili se provode kriminalno šlampavo, napori poput Istambulske konvencije doživljavaju poprilični otpor iz potpuno promašenih i ridikulnih razloga, iako je u svojoj suštini zamišljena kao mehanizam koji bi, između ostalog, primorao države da educiraju građanstvo te da ažuriraju i dosljedno provode zakone. U takvom, ne-idealnom, no prihvatljivom svijetu, prevencija i primjerena kazna učinile bi da se gotovo polovica društva napokon počne osjećati sigurno. U stvarnosti, (hrvatske) žene se moraju osvijestiti i pomiriti sa činjenicom da ih nitko ne štiti i da ne mogu očekivati pomoć ni od koga, a da o pravdi mogu samo sanjariti. Prepuštene ste same sebi. O dostojanstvu, poštovanju i pravu na samo-odlučivanje ni ne sanjajte.

Po prvi put spominje se izlazak Njemačke iz EU

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Njemačka je najveća europska ekonomija i tradicionalno jedna od vodećih zemalja Europske unije. Mnogi smatraju da je Angela Merkel de facto europski lider, bez obzira na poljuljani položaj kod kuće i na pokušaje Emmanuela Macrona da se profilira kao novi vođa.

Njemačka je oduvijek bila veoma proeuropski usmjerena i tu postoji jak konsenzus. Ipak, čini se da se stvari mijenjaju, barem na donedavno ekstremnim rubovima njemačke političke scene. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland ili AfD) stranka je ekstremne desnice. Osnovana je 2013. kao euro-skeptična stranka kojoj je jedan od ciljeva bio napuštanje europske valute. Vremenom su počele dominirati poruke protiv imigranata i protiv islama. Nažalost, popularnost im je značajno porasla u zadnjih par godina i postali su najveća opozicijska stranka u Bundestagu.

AfD sada, pod određenim okolnostima, predlaže „Dexit“, tj. izlazak Njemačke iz Europske unije. To su objavili na svome kongresu 13.1. Detalji možda nisu važni koliko simbolika, ali jedan od uvjeta koje su postavili jeste raspuštanje Europskog parlamenta i svojevrsni povratak na savez nacionalnih država. Znajući da bi im ovo moglo naštetiti kod birača, lideri stranke pokušavaju ublažiti ranije izrečene stavove da EU treba ‘mirno raspustiti’ do 2024.

Je li ovo važno i zašto? Teško je zamisliti da će Nijemci podržati ovakve politike kod kuće. Svatko s mrvom zdravog razuma zna da je EU odlična za Njemačku. Ali, dolaze europski izbori u svibnju. AfD je jedna od populističkih stranaka širom Europe koje počinju surađivati jer žele značajno povećati svoj utjecaj u Europi i sprovesti svojevrsni ‘populistički puč’. Ako uspiju, to bi moglo imati negativne reperkusije po cijeli kontinent (porast nacionalizma bio bi samo jedan od brojnih problema).

Simbolički je značajno da jedna njemačka stranka predlaže ovako drastične mjere. Pokazuje nam kako daleko su otišle stvari. Do jučer nezamislivo danas je normalno. Pokazuje nam još jednom da Europa ima velike probleme koji se moraju sagledati i riješiti.

Što je rješenje? To je teško pitanje ali odgovor leži u progresivnim strankama diljem Europe koje se naprosto moraju probuditi. Ako žele poraziti populističku osovinu zla, moraju pronaći i implementirati konkretna rješenja za, prije svega, porast nejednakosti i nekontrolirane migracije u Europi. To je mnogo lakše reći nego učiniti ali ako se ne učini to će glasače i dalje tjerati u ruke ekstremista.

Poziv AfD-a na izlazak iz Europske unije treba poslužiti kao upozorenje pred europske izbore. Ako ga se shvati i počne konkretno djelovati, ovo upozorenje moglo bi biti korisno.

DD

Danilo Kiš: O nacionalizmu

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd.

Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).

To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova “tajna”, da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, “potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta”.

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše “iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.

Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.

Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, “nikoga do Boga”, a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, “ponos porodice”, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi, blesavi rođak.

Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. “To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune” – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija…

Danilo Kiš, Po-etika, knjiga druga, 1974.

Prenosio sa stranice Prometej.ba

Gradovi odbijaju Salvinijevu rasističku politiku

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Gradonačelnici nekoliko talijanskih gradova odbili su poštovati novi zakon ministra policije Mattea Salvinija i tako stvorili još jednu prepreku Salvinijevoj protuizbjegličkoj kampanji. Prema upozorenjima gradonačelnika Palerma, Firence i Napulja, zakon zapravo cilja na to da strancima krive boje kože, čak i onima koji uredno žive, rade i plaćaju porez u Italiji već godinama, s vremenom oteža ili potpuno oduzme legalni status, kako bi ih se otjeralo u ilegalnost. To je mjera koju gradonačelnici, ali i mnogi drugi u Italiji, nazivaju ne samo antičovječnom, nego i protuustavnom.

U bijesnom ispadu, Salvini, koji je formalno “mlađi partner” u vladajućoj koaliciji, ali zapravo u potpunosti kontrolira vladu, pozvao je gradonačelnike da podnesu ostavke i zaprijetio im sankcijama. Ali ti su verbalni ispadi samo potaknuli predstavnike drugih gradova da se solidariziraju. Unatoč diktatorskim fantazijama ministra policije, on nema nikakve ovlasti da kontrolira legalno izabrane predstavnike gradova. Inače, novi zakon samo je dio Salvinijeve kampanje pokušaja konsolidacije vlasti preko širenja teorija zavjere i “rasnog rata”.

Stvaranje problema

Ovaj političar je do prije par godina bio tek predstavnik male separatističke sjevernotalijanske stranke koja je bila vjerni partner notorno korumpiranog bivšeg premijera Silvija Berlusconija. No pažljivim manevriranjem uspio se domoći mjesta ministra policije koje sada koristi za izazivanje tenzija među zajednicama u Italiji koje onda koristi za održanje vlastite popularnosti. Glavna meta su mu, dakako, najnezaštićeniji, odnosno uglavnom Romi i izbjeglice. U više je navrata odbio osuditi fašističke napade na manjine, uključujući i ubojstva, a u skandaloznim javnim ispadima nije propustio uspoređivati sebe i s Benitom Mussolinijem.

Jedna od skandaloznijih stavki novog zakona je ukidanje statusa međunarodne zaštite izbjeglicama koje se nađu u Italiji, ali bez vraćanja u zemlju porijekla. Time Salvini nastoji izbjeći tužbe pred međunarodnim sudovima zbog protuzakonitog ugrožavanja života izbjeglica. Ali, istovremeno, dovodi do neobične situacije da ministar policije od legalnih izbjeglica preko noći bez ikakvog suvislog povoda stvara “ilegalne migrante”. Čovjek koji je cijelu karijeru izgradio na širenju mržnje prema strancima tako zapravo stvara problem od kojeg će onda narednih godina nastojati politički profitirati.

(Bilten)

Ovo su naši najčitaniji tekstovi u 2018.

Published on by Digitalna demokracija2 komentara

Ovo je naših top 5 u prošloj godini. Mislimo da ih vrijedi pročitati pa ih ovdje i preporučamo. Zadovoljstvo nam je da nam raste broj čitatelja, te da su teme koje obrađujemo dosta raznolike.

1. Dva loša i Boriša O kandidatima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. O nacionalizmu, ispraznom populizmu i ‘glasu budućnosti’.

2. Enver Hoxha: luđak koji je upravljao ludnicom O jednom nevjerojatnom režimu i o njegovom neupitnom vođi.

3. Kraftwerk brani Sarajevo O koncertu najutjecajnije grupe svih vremena i o Sarajevu.

4. Zaista, ima li išta napornije od žena i njihovih prava? O jednome ružnom, uznemiravajućem skandalu u Hrvatskoj.

5. Poetika driblinga O nogometu općenito i o Diegu Maradoni.