U Jajcu je u organizaciji franjevačkoga samostana, po zamisli fra Drage Bojića, 27. travnja održana javna tribina povodom 50 godina od smrti fra Josipa Markušića. Na tribini smo govorili dr. Jozo Džambo, dr. fra Drago Bojić i potpisnik ovih redova. Nastavi čitati “Ivan Lovrenović: “Narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana”” →
Satira je izrazito dobrodošla u politici, naročito u ovim krajevima. Mnogi političari i pokreti kao da su rođeni da budu ismijavani. Pompezni, šupljoglavi i umišljeni, idealan su materijal. Nastavi čitati “Dobra politička satira je i zabavna i važna (video)” →
Piše: Omar Brkan
Kompilacijski album „Hasanagin sevdah“ iz 1976. obuhvata pjesme koje najjasnije zaokružuju i definiraju Polovinin pjevački izraz. Te su interpretacije ključne za razumijevanje njegovog značaja i pozicije u okviru sevdalijske muzičke tradicije. Na albumu iz 1976. našle su se: Emina, Hasanagin sevdah, Na prijestolju sjedi sultan, Azra i Voljelo se dvoje mladih. Osim njih treba spomenuti poznate i prihvaćene Prošetala Suljagina Fata i Stade se cvijeće rosom kititi, ali manje važne u kontekstu ove teme. Nastavi čitati “Himzo Polovina, čuvar svetog grala” →
U jeku nedavno izrečene novčane kazne dosuđene Ivi Goldsteinu nakon privatne tužbe pokrenute od strane Antuna Vrdoljaka kojom Goldsteina tereti za navodnu povredu ugleda i dostojanstva tekstom objavljenom u Globusu, gdje se Goldstein kritički osvrće na Vrdoljakovu dokumentarnu seriju o Josipu Brozu Titu, Hrvatsko novinarsko društvo izdalo je priopćenje kojim osuđuje ishod presude kao neutemeljen napad na slobodu govora. Priopćenje prenosimo u cjelosti: Nastavi čitati “Drakonska kazna izrečena Ivi Goldsteinu napad je na slobodu govora” →
Piše: Mile Lasić
Ovim posve pristranim svjedočenjem želim se zahvaliti svim sudionicima promocije na iskazanoj hrabrosti da čestito svjedoče i o meni i o knjizi, unatoč višegodišnjim ružnim objedama koje me prate u sarajevskim političkim i akademskim kuhinjama, samo iz razloga što sam odbio govoriti tzv. poželjnim glasom i sarajevske i svake političke čaršije Nastavi čitati “O jednoj sjajnoj iako poprilično medijski ignoriranoj promociji” →
Piše: Ivana Pejić
Prema podatcima UNHCR-a, danas u egzilu živi rekordnih 65,6 milijuna ljudi, a gotovo polovicu te neslavne brojke čine izbjeglice i ljudi kojima je uskraćen pristup temeljnim pravima kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita i sloboda kretanja. Oni borave u kampovima, prihvatnim centrima, na graničnim prijelazima; u “čekaonicama na marginama svijeta”, kako ova mjesta bez identiteta, povijesti i budućnosti naziva francuski antropolog Michel Agier. Nastavi čitati “Izbjeglički kamp – trajno stanje privremenosti” →
Važna inicijativa organizacije Culture Action Europe, „mreže kulturnih organizacija i pojedinaca posvećenih promicanju kulture kao nužnog uvjeta za održivi razvoj na lokalnoj i europskoj razini“. Cilj njihove kampanje je osigurati da se u budućem proračunu Europske unije 1% odvaja za kulturu kao jedan od temelja europskog identiteta. Peticiju možete potpisati ovdje. Njihov ‘kulturni manifest’ prenosimo u nastavku: Nastavi čitati “Podrška kulturi je podrška Europi!” →
Piše: Zlatko Bosnić
Ima prastara narodna kletva koja glasi: dabogda imao pa ne imao. Neimaštinu nije lako trpjeti, a još je teže onome koji zna, koji ima iskustvo o imanju. Imati vlast draže je i slađe iskustvo od imanja materijalnih vrijednosti. Vjerovatno je u tim kategorijama i odgovor zašto političari koji gube važne pozicije brže-bolje osnivaju vlastitu stranku. Nastavi čitati “Izbori i poslije njih?” →
Vrijeme koje se udaljava, kako je u njegovoj testamentarnoj knjizi pojasnio pokojni Mirko Kovač, čini slike iz ranijih života nevjerojatnijim. I sam se zapitam: jesam li isti čovjek nakon što sam posve deziluzioniran i nakon što su ideali isparili u čemeru ožalošćenih ljudi u opkoljenim gradovima u antijugoslavenskim ratovima, putem kojih se Jugoslavija ružno strmoglavila u barbarizam? Nije toliki problem što je nema, koliko je poražavajuće kako je nestala. Nastavi čitati “Mile Lasić: Čemer ljudi u antijugoslovenskim ratovima!” →
Piše: Miljenko Jergović
Kada je 13. veljače 2018. u Zagrebačkom kazalištu mladih Zoran Predin na svome predvalentinovskom koncertu na bis zapjevao “Zarjavele trobente” i kada se neka čudna, malo postarija, građanska publika krenula njihati u ritmu jednostavne cirkuske melodije, upitao sam se zna li itko od tih ljudi, osim Siniše Škarice koji sjedi negdje u prvom redu, tko je napisao ovu pjesmu? Nastavi čitati “Kongres, zahrđale trube i sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake” →
Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina od 350.000 nezaposlenih došla do rasprava o uvozu radne snage kao moguće, no ne i jedine strategije. Velike ekonomske migracije otkrivaju strukturna proturječja ovdašnjeg tržišta rada. Nastavi čitati “Uvoz-izvoz radne snage” →
Piše: Patrick McNamara
Iako radikalno različita u smislu sadržaja i osjećanja, stanja u kojima se nalazimo dok sanjamo jednako su složena kao i dok smo budni. Ako promatramo životni vijek pojedinca, uviđamo da se dječji snovi jako razlikuju od snova odraslih osoba. Djeca sanjaju o emocionalnoj interakciji s članovima obitelji, prijateljima, zastrašujućim bićima i životinjama, dok odrasli sanjaju o drugim odraslima. Snovi mlađih odraslih osoba ispunjeni su društvenim interakcijama s prijateljima ili partnerima. Muški snovi znatno se razlikuju od ženskih: žene podjednako često sanjaju o muškarcima i ženama, dok muškarci češće sanjaju o drugim muškarcima. Starije odrasle osobe obično sanjaju o kreativnim djelima, o ostavljanju traga za sobom i stvarima koje ih trajno brinu, dok su snovi umirućih ljudi ispunjeni brojnim natprirodnim pojavama te slikama ponovnog susreta s umrlom voljenom osobom. Nastavi čitati “Snovi imaju više namjena i mijenjaju se kako starimo” →
Piše: Ivan Lovrenović, 27. 3. 2018.
Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su neki dan u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dobro, nije baš prvi: prije Izetbegovića pojmovima većine i manjine u istom smislu počeli su prošle godine mahati dvojica iz jedne sarajevske ekstremističke strančice, ali je izgledalo da ih ne treba uzimati ozbiljno. Sad ispada da su to bili rani izvikivači nove Izetbegovićeve politike. Nastavi čitati “Većina i manjina Bakira Izetbegovića” →
U dalekim i zabitim krajevima Sibira, usred stepa, planina i neprohodnih šuma, sretaju se ponekad neugledni gradići sa jednom, retko dve hijade stanovnika. Kuće su im od drveta, imaju po dve crkve – jednu u centru a drugu na groblju – i više liči na uređeno selo u Podmoskovlju nego na grad. Obični imaju napretek policijskih pisara, porotnika i drugih malih činovnika. Uopšte uzevši, službovanje u Sibiru vrlo je unosno i udobno i pored surove hladnoće. Tamo živi prost i konzervativan svet; način života je starinski, stabilan i vekovima osveštan. Činovnici – koji s pravom igraju ulogu sibirskog plemstva – ili su meštani-starosedioci ili došljaci iz Rusije, i to većinom iz prestonica[1]. Njih su primamili dobra plata, dvostruki putni troškovi i sablažnjive nade u budućnosti. Oni koji umeju da odgonetnu zagonetku života, vrlo rado se tamo nastanjuju, skoro uvek ostaju u Sibiru, i docnije ubiraju bogate i slatke plodove. Međutim, lakomislenim ljudima, koji ne umeju da odgonetnu zagonetku života, Sibir brzo dosadi, pa se pitaju s tugom: „Zašto su tamo dolazili?“ Oni sa nestrpljenjem odsluže zakonski rok od tri godine, odmah zatim mole za premeštaj i vraćaju se kući, rugajući se Sibiru i psujući ga. Takvi činovnici nisu u pravu, jer se u Sibiru može uživati ne samo u pogledu službe već i u mnogo čemu drugom. Klima je odlična, ima mnogo veoma bogatih i gostoljubivih trgovaca i imućnih domorodaca neruske narodnosti. Devojke su rumene kao ruža i neobično moralne. Divljač leti i juri po ulicama i sama naleće na lovca. Šampanjac se pije neprirodno mnogo. Ajvar je izvanredan. U nekim krajevima letina petnaestostruko plati trud… Uopšte uzevši, to je blagoslovljena zemlja. Treba je samo umeti iskoristiti. A u Sibiru to umeju.
[1] Do Petra Velikog prestonica Rusije bila je Moskva, a kasnije Petrograd. Međutim, Moskvu su i dalje nazivali prestonicom. – Prim. prev.
Odlomak, Zapisi iz mrtvog doma, izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1967., str 7-8.
Piše: Martina Raos
Ako se niste upravo probudili iz kakvog višegodišnjeg, zimskog sna ili se pak vratili s (naj)nepristupačnijeg mjesta na svijetu zahvaljujući čijoj izoliranosti ste imali reduciran (ili nikakav) kontakt s ljudima i suvremenom tehnologijom, pretpostavljam kako ste u zadnje vrijeme više puta (na)čuli priču o “rodnoj ideologiji“. I to “rodnoj ideologiji” upakiranoj u razno razne oblike, najčešće u oblik “čudovišta koje ima za cilj iskorijeniti svijet kakav znamo i poznajemo”. Primjerice, zadnje što sam ja (na)čula, priča je o “rodnoj ideologiji” kao “ideologiji koja vrši atentat na obitelj koju čine majka, otac, dijete ili djeca” uz “prijetnju” kako nakon “uništenja nuklearne obitelji” terminima “Roditelj 1” i “Roditelj 2”, sljedeća na redu je “nacija” čija će “destrukcija” trajati onoliko dugo koliko treba da se svi skupa ne počnemo nazivati – “ljudima”. Apokaliptična misao, nije li? Nastavi čitati “Što se to u teoriji roda skriva da naše crkvenjake toliko dira?” →
digitalnademokracija.com