Oznaka: izbori

Težak udarac za Erdoğana

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Nikola Vukobratović

Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) na jučerašnjim je lokalnim izborima u Turskoj izgubila kontrolu nad gotovo svim većim gradovima, uključujući Ankaru i (vjerojatno) Istanbul. Ovo predstavlja ozbiljan izazov za autoritarnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je tijekom prošle dvije godine – prvo promjenom Ustava, a onda i izvanrednim izborima u za njega najpovoljnijem trenutku – nastojao konsolidirati svoju vlast. AKP i predsjednik još službeno nisu priznali poraz u Istanbulu, nekadašnjoj Erdoğanovoj bazi i gradu u kojem sekularna opozicija nije bila na vlasti od ranih 1990-ih.

Ipak, zajedno s koalicijskim partnerima s ekstremne desnice, AKP se može pohvaliti kako je još uvijek stranka s najvećim brojem lokalnih i regionalnih čelnika te vijećnika. No sada su oni ponovo uglavnom u manjim gradovima i ruralnim područjima u unutrašnjosti Anadolije, koja je i ranije bila islamistička utvrda. Dobar dio gradova preuzela je Republikanska narodna stranka (CHP), koja potporu uživa među liberalnije orijentiranim urbanim biračima. No CHP-u su potporu u mnogim krajevima zemlje, uključujući i Istanbul, dale druge opozicijske stranke. Osobito važna bila je potpora Narodne demokratske stranke (HDP), široke koalicije kurdskog pokreta i socijalističkih organizacija.

Tek početak borbe

Kako za Bilten objašnjava bivši generalni sekretar HDP-a, Alp Altınörs, “Uspjeh CHP-a u gradovima omogućila je potpora HDP-a”. Ljevica je potporu opoziciji dala u krajevima gdje su druge stranke imale veće šanse poraziti AKP. HDP se pak zadovoljio povratkom kontrole nad općinama i regijama u kurdskim dijelovima zemlje koje je izgubio nakon što je vlada smijenila i zatvorila dobar dio lokalnih dužnosnika pod optužbom za nelojalnost. Pravi šok izazvali su pak rezultati u regiji Dersim gdje je pobijedio kandidat Komunističke partije, jedne od rijetkih legalnih socijalističkih stranaka u Turskoj, koja je uspjeh ostvarila uz ključnu potporu dijela vanparlamentarne ljevice. I dok se čeka što će od rezultata vlast zapravo prihvatiti, očito je kako su se neke stvari ovim izborima promijenile.

“Unatoč potpunoj kontroli države, Erdoğan je izgubio gradove i to je ogroman poraz, no još je velika borba pred nama”, dodaje Altınörs. “Unatoč smanjenoj društvenoj potpori, još uvijek su na vlasti. Mi ćemo nastaviti svoju demokratsku borbu iako će CHP vjerojatno nastojati naći neki način da surađuje s vlastima. Turski kapitalizam je trenutno na vrhuncu krize i sada se vodi klasna borba oko toga tko će platiti cijenu te krize.”

(Bilten)

Radikalna desnica, migracije i budućnost Europske unije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Terri E. Givens

Početni uspjeh radikalne desnce sredinom 1980-ih, poput francuskog Nacionalnog fronta (Front National), podudara se sa zabrinutošću o migracijskim tokovima diljem Europe. Iako je era gastarbeitera završila sredinom 1970-ih migracije su se se nastavile, uglavnom kroz spajanje obitelji.

Stranke radikalne desnice su 1980-ih 1990-ih privlačile birače koji su se osjećali ugroženi ekonomskom modernizacijom i globalizacijom. Ove stranke krivile su migrante za rastuću nezaposlenost, kao i širile strahove da novi migranti predstavljaju prijetnju kulturnoj homogenosti. Istraživanje u mojoj knjizi Glasanje za radikalnu desnicu u zapadnoj Europi pokazalo je da su glasači radikalne desnice bili uglavnom muškarci, zabrinuti zbog nezaposlenosti i nestanka radnih mjesta u proizvodnji.

Radeći istraživanja pred kraj ovog razdoblja, redovito mi je govoreno da su ove stranke kratkotrajni fenomen koji će nestati nakon sljedećih izbora. Posljednja dva desetljeća pokazala su ne samo da te stranke opstaju nego da sada redovito sudjeluju u nacionalnim vladama, bilo kao dio vladajuće koalicije kao u Austriji ili kao podrška manjinskoj vladi što je to bio slučaj u Danskoj od 2001. do 2011. Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački savezni parlament 2017. godine.

Nedavna istraživanja pokazuju da su migracije najveća briga za većinu glasača u EU. Kako se bliže izbori za za Europski parlament (u svibnju) važno je razumjeti veze između glasanja za radikalnu desnicu i migracija. Moja studija o radikalnoj desnici, napisana devedesetih godina, jasno je pokazala da mnogi birači smatraju izbore za Europski parlament načinom da se registrira njihovo nezadovoljstvo najvećim strankama.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da se broj dolazaka u Europu smanjio s preko 390000 u 2016. na 144000 u 2018. Iako je broj migranata i izbjeglica opao u posljednje dvije godine, migracije su i dalje visoko na listi prioriteta glasača i stranaka. To smo mogli vidjeti prilikom podjela između CDU-a Angele Merkel i bavarske sestrinske CSU prošlog ljeta. Iako je vlada Angele Merkel preživjela, njen autoritet je poljuljan i odstupila je s dužnosti vođe stranke (ostala je kancelarka).

Mnoge stranke radikalne desnice bilježe bolje rezultate na izborima za Europski parlament nego na nacionalnim izborima. Na primjer, Marine Le Pen i njena stranka (sada pod imenom Rassemblement national) osvojili su samo tri zastupnička mjesta na izborima 2009. Međutim, 2014. dobili su 24 zastupnika. Taj broj bi mogao narasti 2019. s obzirom na nisku razinu popularnosti predsjednika Macrona (iako se ona povećala kao odgovor na njegove ustupke pokretu “žuti prsluci” krajem prošle godine). Ista anketa pokazala je da se Le Penova antimigrantska stranka “profilirala kao ona koja najbolje predstavlja glavnu opoziciju vladi”.

Izbori za Europski parlament mogu se činiti kao referendum o unutarnjoj politici, ali su i pokazatelji trendova diljem Europe. Na izborima 2009. mnoge radikalne desne stranke uvidjele su da njihovi rezultati rastu. Britanska nacionalna stranka osvojila je dva mjesta, svoje prve zastupnike u Europskom parlamentu, dok je Laburistička stranka imala najniži postotak glasova još od početka europskih anketa 1979. Stranke ljevice imale su te godine neke od svojih najgorih rezultata na europskim izborima;  na primjer njemački socijaldemokrati osvojili su samo 20,8 posto glasova. Stranke lijevoga centra osvojile su 161 zastupničko mjesto, a one desnog centra 263, u parlamentu od 736 zastupnika. Stranke radikalne desnice formirale su dvije partijske skupine koje nisu bile posebno povezane.

Izbori za Europski parlament 2014. donijeli su još bolje rezultate strankama radikalne desnice, ali na kraju su ostali podijeljeni jer se mađarski Fidesz pridružio konzervativnoj EPP (Europska pučka stranka) skupini. Ostale radikalne desne stranke nalaze se u nekoliko stranačkih skupina: Europskih konzervativci i reformisti (ECR, 71 zastupnik), Europa slobode i izravne demokracije (EFDD, 45 zastupnika) i Europa nacija i sloboda (ENF, 35 zastupnika).

Svibanjski izbori

Čini se da će na predstojećim izborima pitanje migracija igrati ulogu u očekivanom uspjehu stranaka radikalne desnice, uključujući talijansku Sjevernu ligu. Njezin čelnik Matteo Salvini pozvao je na “novi nacionalistički blok za izbore za Europski parlament 2019. godine”. Njegova stranka, u koaliciji s Pokretom pet zvjezdica, zauzela je oštar stav prema izbjeglicama nakon formiranja vlade u svibnju prošle godine.

Međutim, bit će važno gledati i krajnju lijevu stranu političkog spektra. Primjerice, zelene stranke uspjele su u protekloj godini nadmašiti rivale iz radikalne desnice, u Nizozemskoj i na bavarskim izborima u listopadu.

Jedan trend na koji ću obratiti pažnju je uloga imigranata i ljudi imigrantskog podrijetla kao birača i kandidata na izborima. U Europi koja postaje sve šarolikija, političke stranke u nekim zemljama su regrutirale kandidate imigrantskog podrijetla, što je opisano u knjizi  o imigrantskoj politici. Kao što je primjetila zastupnica u Europskom parlamentu Neena Gill, „od 751 zastupnika u Europskom parlamentu, samo se njih 12 izjasnilo kao ne-bijelci. Od toga, polovica nas je iz Velike Britanije. Dakle, nakon Brexita moguće je da će se broj smanjiti na samo šest. To bi bilo manje od jedan posto od ukupnog broja zastupnika u Europskom parlamentu“. Raznolikost nije jača strana Europskog parlamenta ali ostaje da se vidi hoće li to biti relevantno u svibnju.

(OpenDemocracy)

Je li građanski neposluh jedini smislen odgovor na demokraturu?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Čini mi se da smo još uvijek mnogo bliži zvijerima (majmunima) nego bogovima, konstatirao je polušaljivo Srđan Puhalo u nekoj vrsti proslova u važno istraživanje o apstinentima u BiH koje je uradio zajedno s kolegicom Nedom Perišić i uz podršku Zaklade Friedrich Ebert u BiH. Pozivajući se na Aristotelovu mudrost da onaj „tko ne može da živi u zajednici, jer je sam sebi dovoljan, i nije dio države, te je zvijer ili Bog“, Puhalo je prozvao okolišnim putom samozadovoljnu bosanskohercegovačku političku klasu, nesposobnu za autorefleksiju, to jest kritički govor o vlastitim zabludama i paralelnim svjetovima u BiH koje je stvorila. Nastavi čitati “Je li građanski neposluh jedini smislen odgovor na demokraturu?” →

Diktatoru gori pod petama

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prošlog mjeseca “na prepad” sazvao izbore, činilo se da su sve karte u njegovim rukama. Pomicanjem datuma izbora za godinu i pol unaprijed planirao je iz utrke eliminirati barem jedan dio opozicije, odnosno prije svega Dobru stranku (İyi parti) koja se osnovala tek nekoliko mjeseci ranije. Osnivanje te stranke ujedno je označilo kraj Erdoğanove dominacije na desnici. Posljednjih mjeseci postalo je jasno da su čak i dijelovi šovinističke, protukurdski orijentirane javnosti, kao i neki islamistički krugovi, okrenuli protiv predsjednika te da su u njegovim ratovima protiv Kurda te neprestanim čistkama i progonima opozicije prepoznali tek pokušaj konsolidiranja osobne diktature. Nastavi čitati “Diktatoru gori pod petama” →

SDA u raljama predizbornog života

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mario Kikaš

Bosnu i Hercegovinu u listopadu ove godine očekuju parlamentarni izbori. Kao što to obično biva, politička scena se uskomešala. Posebice to vrijedi za stožernu bošnjačku stranku: Stranku demokratske akcije (SDA). Sve veći broj stranačkih disidenata nužno provocira pitanje: prijeti li Izetbegovićevoj stranci dubinska kriza i što to znači za BiH? Nastavi čitati “SDA u raljama predizbornog života” →

Muzafer

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Edin Smailović

Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.

Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.

A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi  živjeti u komunizmu.

Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme  da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao  tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.

Na kraju je dočekao da gologuz  vitla zastavom na vjetru.

A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.

Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala  kožu sa dupeta.

Nakon eksperimenta od 20  godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.

Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.

Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.

Jedino ta opcija više nije u opticaju.

Foto: Matteo Vegetti

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Još jedan trijumf jeftinog populizma u Velikoj Britaniji

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U Velikoj Britaniji još jednom je trijumfirao jeftini populizam, toliko jeftin da bi mogao skupo koštati.

Prvi trijumf bio je 23.6. kada je Britanija na refendumu prepunom laži, rasizma, predrasuda i zastrašivanja tijesno izglasala izlazak iz Europske unije. Posljedice ovoga čina već se osjećaju, a mogle bi biti i puno gore. Britanija bi mogla imati velikih ekonomskih problema ako ne uspije zadržati slobodnu trgovinu s ostatkom EU. Kao velika sila je gotova, što se moglo vidjeti već na nedavnom sastanku zemalja G20.

Ono što se dogodilo danas, 24.9. jeste da su britanski laburisti za predsjednika stranke ponovo izabrali Jeremy Corbyna, ekstremno lijevu populističku neznalicu koja nema šanse osvojiti opće izbore. Poznati i ponajbolji britanski novinar i kolumnist Nick Cohen napisao je da je ovo možda i kraj laburista kao relevantne stranke. Njegovo mišljenje dijeli velika većina političkih analitičara. Corbynovi sljedbenici su presretni ali ovaj rezultat od Britanije čini, u smislu izgleda za izbornu pobjedu i upravljanje zemljom, skoro pa jednopartijski sistem. Niti Liberalni demokrati niti ovakvi Laburisti nemaju šanse protiv Konzervativaca.

Današnjoj Europi ne nedostaje populističkih stranaka lijeve i desne orijentacije (Syriza, Nacionalni front, Podemos itd.). Međutim, ono što je u ovome slučaju drugačije jeste da su Laburisti tradicionalna stranka s dugom historijom, a koja je na određeni način ‘preuzeta’ od strane ekstremne ljevice. Ovo je zabrinjavajuće i za britansku demokraciju u trenutku kada stabilnosti treba više nego ikada, a ako je ovo presedan koji će se ponavljati onda potencijalno i za cijelu Europu.

Sve može… pred izbore

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima. Nastavi čitati “Sve može… pred izbore” →

Novi izbori su najbolje rješenje za Hrvatsku

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Hrvatska je u velikoj krizi. To vide građani Hrvatske, a znaju se i razlozi: potpuni gubitak povjerenja u predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, svađa između dva potpredsjednika vlade, Karamarka i Petrova, te blokiranje reformi obrazovnog sustava. Čini se da hrvatska vlada uopće ne funkcionira, turistička sezona je tu, a posla i inače ima preko glave i da je sve u najboljem redu.

U ovakvoj situaciji novi izbori su vjerojatno najpoštenije i najučinkovitije rješenje: najpoštenije jer hrvatskim građanima treba dati da odluče što misle o ovakvoj vladi, a najučinkovitije jer jedina druga opcija je patetično traženje nove saborske većine. Prioriteti moraju biti jasni: ili je to opstanak ovakve vlade ili su to interesi hrvatskih građana. Tu ne bi trebalo biti dilema.

Ako se novi izbori dogode, bit će zanimljivo vidjeti na koji način je kriza utjecala na popularnost glavnih aktera. Koalicija Most mogla bi izgubiti veliki broj glasova, ali to se može desiti i HDZ-u koji ima stabilno biračko tijelo. Živi zid mogao bi biti veliki dobitinik, ali u tome slučaju postoji mogućnost – s obzirom da oni sigurno ne bi podržali novu desnu vladu na čelu s HDZ-om – da  u nekoj novoj SDP-ovoj vladi budu ono što je Most bio HDZ-u. Takvo preslaganje ne bi dovelo do stabilne vlade, a stabilna vlada je upravo ono što Hrvatska treba. Jedino što je sigurno predvidjeti jeste da predstoje zanimljivi dani i tjedni.

DD

Ukrajinsko-ruska granica: prolaz je zabranjen, ali tko će vas zaustaviti?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nedavno sam bila na ukrajinsko-ruskoj granici, malo izvan sela Volfine u oblasti Sumy. Granica je bila obično polje i neko vrijeme nisam uopće mogla vidjeti gdje je. Naš vozač nije nas želio odvesti do nje jer je put bio daleko od glavne ceste i pun rupa: nije želio oštetiti svoj automobil.

Govorio je: “granica je tamo”, pokazujući kroz prozor.

“Gdje?”, upitali smo. Ali on je samo ponavljao iste fraze i pokazivao preko polja.

Na kraju smo tražili da se zaustavi i odlučli prošetati.

“Imaš dobre cipele za hodanje?” Antoine je upitao.

“Da, naravno, idemo!”, odgovorio sam i krenuli smo.

Antoine i ja bili smo kanadski izborni promatrači. U Ukrajini smo došli nadgledati prijevremene parlamentarne izbore u listopadu i bili smo raspoređeni u oblast Sumy. Srećom, područja koja su nam dodijeljena graniče s Rusijom. Dobar broj biračkih mjesta nalazio se u selima uz granicu. Otišli smo u posjet da vidimo kako teku pripreme za izbore. Dok smo boravili u selu Pavlivka pitali smo šefa seoskog izbornog povjerenstva koliko smo blizu granici s Rusijom.

“Oko tri kilometra” odgovorila je nasmiješena, krupnija žena. “Sljedeće selo je djelomično u Rusiji”, dodala je. Pitali smo je da objasni i rekla je da se zbog načina na koji su granice izvučene pojedini vrtovi i bašte dijelom nalaze na teritoriju Ruske Federacije. Seljani imaju posebne dokumente koji im dozvoljavaju da rade i provode vrijeme u svojim vrtovima.

“Možemo li otići vidjeti?”, upitao sam nestrpljivo.

“O ne, treba ti viza”, odgovorila je mirno.

Zaintrigirani, odlučili smo istražiti kako ukrajinsko-ruska granica izgleda u ruralnome dijelu oblasti. Uostalom, teška vojna oprema mjesecima je prenošena iz Rusije u Ukrajinu: u dvije pogranične oblasti, Donjeck i Lugansk, gdje je bjesinio rat.

Bio je sunčan, ali hladan dan. Dok smo se vozili bila sam opijena ljepotom prirode i činjenicom da je tako pusto. Nije bilo ljudi, zgrada ili prometa: samo polja, drveće i nebo. Zimska pšenica bila je posijana u urednim redovima u crnoj zemlji. Međutim, nije bilo ni traga granici.

Dok smo hodali stazom između polja, Antoine i ja smo se pitali kako znati gdje je granica. Šalili smo se o sirenama koje vrište nakon što se spotaknemo o nevidljivu žicu. No, umjesto toga, pas je počeo lajati i trčati prema nama iz seoske kuće u daljini. Stali smo. Nakon nekog vremena iz kuće je izašla žena. Mahnula sam i zvala je, ali nije odgovorila; međutim, zovnula je psa koji se onda vratio prema njoj. Nastavili smo se približavati farmi. Pojavio se mladić kojem sam se javila i pitala gdje je granica.

Kao i naš vozač, rekao je “Odmah tu.”

“Gdje?” pitali smo, osjećajući se kao izgubljeni turisti jer sve što se moglo vidjeti bilo je polje i nekoliko stabala.

“Tamo”, pokazao je prstom.

“Koliko je daleko i kako ćemo znati da smo stigli?”, inzistirali smo.

“Oko 20 metara, vidjet ćete crnu liniju na zemlji”, rekao je na način kao da smo pitali nešto glupo. Zahvalila sam mu i pružila ruku. Rukovao se, što nije učinio kad sam mu se predstavila. Nastavili smo hodati. Bilo je veoma hladno ali znala sam da smo blizu.

ukrajina granica

Antoine je primijetio crnu liniju na tlu. Put je izgledao kao i svaki drugi kojim smo prošli. Je li ovo stvarno granica? Pregledala sam horizont i ugledala znak. Bio je predaleko da bi se vidjelo što je napisano. Nije pomogao ni zoom na Antoineovoj kameri.

“Idemo vidjeti što kaže” predložio je. Po prvi put u ovoj našoj pustolovini oklijevala sam. Odjednom sam imala viziju šiljaka koji se pojavljuju ispod zemlje, sirena i helikoptera. “Idi ti prvi”, rekla sam. Tako je i učinio. Ništa se nije dogodilo pa sam ga slijedila.

Došli smo do plavo-bijeloga znaka. Pisalo je: “Pažnja. Državna granica Ukrajine. Zabranjen prolaz”.

Snimili smo par fotografija, na ukrajinskoj strani (mislimo). Onda smo počeli hodati natrag.

Antoine je primijetio automobil parkiran uz put kojim smo hodali. Gledajući udesno uočila sam dvojicu muškaraca u maskirnim uniformama. Imali su mitraljeze i išli su u suprotnom smjeru. “Slikaj i idemo”, rekla sam. Usnimili smo ih s leđa i nisu nas vidjeli.

Tada je zazvonio telefon. “Jeste li dobro?” pitala nas je prevoditeljica. “Sve je u redu osim što smo se smrzli” uvjeravao ju je Antoine.

Kad smo se vratili u auto bilo im je vidno lakše. Vidjeli su automobil s dva naoružana muškaraca u uniformi ubrzo nakon što smo otišli tražiti granicu. Antoine i ja bili smo sretni što smo se vratili u topli automobil i šokirani koliko su stvari izgledale ležerno na granici dviju država koje vode neobjavljeni rat.

Marta Dyczok, E-International Relations

Tekst je odlomak iz knjige Ukrajinski Euromaidan. Knjiga se (na engleskome) može kupiti na Amazonu, u boljim knjižarama ili preuzeti kao besplatni PDF dokument ovdje.

Turska: od konzervativne demokracije do popularnog autoritarizma

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Foto: Osman Orsal (VOA)

U nedjelju 1. studenog Stranka pravde i razvitka (AKP) je na izborima ponovno osvojila većinu u parlamentu, dobivši 49% glasova. Stranka je osigurala 317 mjesta u parlamentu od 550 članova i nastavit će s jednopartijskom vladavinom još jedan mandat, nakon što su izgubili većinu na izborima 7. lipnja. Unatoč polarizirajućoj retorici, nedostatku tolerancije prema neposlušnima, kao i sve represivnijem stavu prema manjinama, AKP je ostvario jasnu pobjedu. Pobjeda ove stranke službeno završava proces koji se odvijao u posljednjih nekoliko godina – evoluciju Turske iz konzervativne demokracije u popularni autoritarizam.

Prije trinaest godina kada je AKP prvi put došao na vlast, također je bio studeni. Turska je proživljavala demokratsku krizu uoči AKP-ovog dolaska na vlast. Između 1997. i 2002. godine, vlade odobrene od strane vojske provode autoritarne politike koje uvelike ograničavaju medijske i, građanske slobode te neutralnost države prema svojim građanima, osobito prema vjernicima. Država postavlja stroga ograničenja spram vjerski inspiriranih društvenih i političkih organizacija. Vijeće za visoko obrazovanje povećava svoju kontrolu nad sveučilištima i strogo zabranjuje pokrivanje iz vjerskih razloga na sveučilištima.

AKP, ogranak zabranjenih islamističkih stranaka, nastaje kao jedna vrsta obećanja da će se poraziti autoritarna vladavina pod utjecajem vojske. AKP osuđuje islamizam i provodi reformističku i demokratsku političku strategiju. U suradnji s liberalima, manjinama i islamskim skupinama, stranka snažno podupire članstvo Turske u Europskoj uniji. Ova demokratska koalicija u 2000. godini slabi utjecaj vojske i jača tursku demokraciju. Zahvaljujući ovoj demokratskoj preobrazbi i gospodrskom rastu koji je nastupio zahvaljujući joj, AKP osigurava još dvije izborne pobjede u 2007. i 2011. Bio je to ‘konzervativni demokratski trenutak’ AKP-a.

Političko okruženje prije izbora u studenom bilo je slično, ako ne i gore nego prije trinaest godina. Međutim, ovaj put AKP nije bio žrtva, nego izvor autoritarnih politika. ‘Čarolija’ je počela nestajati nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. AKP je promijenio strategiju – umjesto reformi, preusmjerava se na uspostavu političke dominacije u Turskoj. Ohrabren uzastopnim izbornim pobjedama, Recep Tayyip Erdogan ambiciozno nastoji uspostaviti predsjednički sustav u turskome stilu, u kojem bi imao velike ovlasti glede preustroja sustava. ‘Arapsko proljeće’ koje počinje 2011. godine  navelo je vladu, tj. AKP da se dodatno pozabavi uspostavom autoritarizma, i to na dva načina. Prvo, mogućnost da će skupine povezane s Muslimanskim bratstvom, pokretom ideološki bliskom AKP-u, doći na vlast u Egiptu, Tunisu i Siriji, dovodi AKP u iskušenje da počne igrati ulogu na regionalnome planu na Bliskom istoku. U tu svrhu, stranka oživljava svoje islamističke korijene.

Where is the UN in Kurdistan - Rally against Turkish attacks against Kurds fighting Islamic State

Foto: Takver

Drugo, povećanje nestabilnosti u arapskome svijetu čini da AKP zauzima sve neprijateljskiji stav prema neslaganjima sa svojim politikama, pod pretpostavkom da bi disidenti mogli svrgnuti vladu. U ljeto 2013. godine, vlada napada mirne prosvjednike koji su tražili da se spriječi plan gradske vlade u Istanbulu da izgradi trgovački centar u Gezi parku. Od tada se Erdoganovo otvoreno odbacivanje bilo kakvih kritika na račun vlade stalno povećava.

Korupcijska istraga protiv četiri ministra u prosincu 2013. godine bila je još jedan preokret u najezdi autoritarne vladavine. Nakon tog incidenta AKP ubrzano povećava svoj nadzor nad pravosuđem – kroz pokretanje novih sudova s politički imenovanim sucima i tužiteljima i kroz preraspodjelu državnih službenika. Politički motivirani sudovi započinju nove istrage protiv oporbe, posebice protiv pokreta Gulen – AKP-ovog bivšeg saveznika – optužujući oporbu za zavjeru s namjerom rušenja vlade. Pritisak državnog aparata na medije dosegao je svoj vrhunac u posljednje vrijeme. Erdogan je tužio stotine novinara zbog vrijeđanja predsjednika. Sudovi su proširili pravnu definiciju uvrede, uključvši u prekršajnu kategoriju i najmanju kritiku vlade ili predsjednika. Erdogan ne samo da izravno napada turske novinare, nego je od sebe otuđio i strane medije i njihove dopisnike. Samo nekoliko dana prije izbora, imenovani državni povjerenici preuzeli su upravljanje nad dvadeset i dvije tvrtke koje pripadaju konglomeratu Koza Ipek Holdinga, povezanom s pokretom Gulen i poznatome po svome oštrom suprotstavljanju vladi. Kroz ovaj potez država je neizravno preuzela kontrolu nad dva televizijska kanala i dvije novine vrlo kritične spram vlade.

Od izbora u lipnju 2015., AKP se udaljio od pregovora koje je započeo s PKK-om, kurdskom terorističkom organizacijom (takvom je smatraju EU, SAD, NATO i Turska ali ne i npr. Kina, Rusija, Indija, Švicarska ili Egipat. Op. prev. ) s namjerom da se pronađe političko rješenje tzv. kurdskog pitanja. Umjesto toga, vlada je sprovela u djelo vojnu strategiju koja je pokrenla val nasilja. Pritom AKP nastoji uvjeriti nacionalističko biračko tijelo u Turskoj da glasuje za tu stranku. Ukratko, uoči izbora u studenom, Turska je bila pod snažnim autoritarnim pritiskom definiranim dominacijom AKP-a, prezirom spram kritike, visoko politiziranim pravosuđem, oštro ograničenim medijskim slobodama, te sve više militarističkom državom.

Međutim, za razliku od 2002. godine, turska javnost nije bila toliko zabrinuta mrcvarenjem demokracije i ograničenim slobodama. AKP je dobio podršku polovice turskog biračkog tijela unatoč povećanju autoritarizma. Biračko tijelo je glasovalo za jaku vladu, sigurnost i političku stabilnost nauštrb građanskih sloboda. Prije 2002. godine, Turska je proživljavala ‘birokratski autoritaristički trenutak’ koji je završio s rastom konzervativnog demokracije. Danas, Turska doživljava ‘popularni autoritaristički trenutak’. Turska javnost podržava, ili se barem ne protivi rastućem autoritarizmu. Među raznim autoritarizmima, popularni autoritarizam je najteže poraziti jer u društvu ne postoji dovoljna količina otpora autoritarnim politikama.

Pobjeda nad popularnim autoritarizmom zahtijeva nemilosrdan rad odozdo prema gore (bottom-up, op. prev.), u okruženju koje postaje sve više neprijateljski nastrojeno prema kritici. Zaključak izbora je jasan: Turska može očekivati vrlo teške dane pred sobom, u smislu očuvanja demokracije koja nije isključivo ograničena na povremeno glasovanje na izborima.

Ramazan Kilinç

Open Democracy

Autor je izvanredni profesor političkih nauka i direktor programa islamskih studija na Sveučilištu Nebraska-Omaha