Autor: Digitalna demokracija

Austrijska Crkva potpuno je u pravu. Skup u Bleiburgu kompromitiran je ustaškom ideologijom

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Jedna od glavnih tema ovih dana u Hrvatskoj je uskraćivanje dozvole za održavanje komemorativne mise u Bleiburgu. Katolička crkva u Koruškoj odbila je molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanjem mise zbog njene političke i ideološke zloupotrebe. Razlog naravno leži u koketiranju s ustaštvom.

U priopćenju Koruške biskupije rečeno je da je misa u Bleiburgu postala “dijelom okupljanja koje politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koje služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti”, te da kao takva šteti i ugledu Katoličke crkve.

Reakcije su predvidljive. Hrvatska biskupska konferencija izražava “svoje duboko neslaganje s razlozima koji se navode za takvu odluku i u cijelosti ih odbacuje”. Vodeći HDZ-ovi političari reagirali su populistički. Nacionalistički ridikuli krive ‘agresivne lijeve lobije’. Čeka se da netko okrivi još i masone i Židove pa da se krug zatvori.

Ne treba biti analitički genij pa vidjeti kakvu štetu ova manifestacija nanosi ugledu Hrvatske. Umjesto da gradi image moderne i tolerantne države, koja odbacuje propale ideologije i grabi naprijed, Hrvatsku se nerijetko percipira kao bastion primitivnog nacionalizma. To svakako vrijedi za današnje poklonike ili relativizatore ustaštva, ali to nije većinska Hrvatska. U Hrvatskoj mora postojati svijest da se ružne etikete lako lijepe, a teško skidaju. Toga trebaju biti svjesni i Crkva i zvanična politika.

Odluka Crkve u Austriji je ispravna i simbolički jako važna. Politiku i komemoracije bilo koje vrste naprosto ne treba miješati. Katolička crkva u Hrvatskoj jasno mora povući crtu između vjerskoga obreda i propagiranja ustaštva. Ako traži krivce za ovo poniženje – a radi se o velikom poniženju i međunarodnoj blamaži – treba ih tražiti u svojim redovima, među svim tim košićima i sličnima koji samoj Crkvi ruše ugled u javnosti. A takvi i njima slični ugled Crkve ruše i u pristojnijem dijelu konzervativne javnosti koja odbacuje ustaštvo kao veliku povijesnu mrlju i civilizacijsku sramotu.

Ono što prolazi u jednom dijelu hrvatske javnosti, neće se tolerirati u Austriji. Hrvatska vlast i Crkva trebaju iz ovoga izvući odgovarajuće pouke.

DD

Svaki četvrti iseljenik mlada osoba, onima koji ostaju ne nude se sigurniji poslovi

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Gabrijela Galić

Svaka četvrta osoba koja se odselila iz Hrvatske u dobi je od 15 do 29 godina života.

Naime, iz Hrvatske se u 2017. godini odselilo 47.352 osoba, pri čemu „mladi čine 24,7 posto iseljenih osoba“. Podataka o iseljavanju u prošloj godini još nema, a ove porazne brojke o odlascima iz zemlje iznosi Ministarstvo rada i mirovinskog sustava u “Planu implementacije Garancije za mlade za razdoblje od 2019. do 2020. godine”, dokumentu koji se upravo nalazi u javnom savjetovanju. Pritom se navodi i da je od ulaska Hrvatske u EU do rujna prošle godine, iz evidencije nezaposlenih u inozemstvu zaposleno  preko šest tisuća mladih osoba, od čega više od 3,6 tisuća u Njemačkoj, a potom i Austriji, Irskoj, Sloveniji te Panami. Najveći broj mladih koji su se zaposlili u inozemstvu imaju završenu srednju školu – preko 4,6 tisuća.

Onima koji ostaju i dalje će se nuditi već poznate mjere uključivanja na tržište rada, bilo da je riječ o još uvijek prevladavajućem stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa (SOR), potporama za samozapošljavanje, pripravništvu, obrazovanju, sudjelovanju u javnim radovima. Resorno ministarstvo se nada da će „unaprijediti uspostavu Garancije za mlade“ te tako svakoj mladoj NEET osobi (koja ne radi, nije u redovitom obrazovnom sustavu, niti sustavu obrazovanja odraslih) u roku od četiri mjeseca od registriranja nezaposlenosti ponuditi posao, pripravništvo ili nastavak obrazovanja. Priznaje pritom da Hrvatska ima problema s ispunjavanjem Garancije za mlade, odnosno aktivacijom mladih u roku od četiri mjeseca od ulaska u nezaposlenost jer je u prethodnim godinama svega nešto više od 34 posto NEET-ovaca ponudu za posao, pripravništvo ili nastavak obrazovanja dobilo u roku od četiri mjeseca.

Ministarstvo znanosti želi doznati zašto se studenti ispisuju s fakulteta

Kada je riječ o nastavku obrazovanja, novina na kojoj će se raditi jest pokušaj povratka mladih koji su odustali od studija u školske klupe. No, za sada konkretnih poteza nema jer Ministarstvo znanosti i obrazovanja tek treba visoka učilišta “pozvati” da izrade “programe privlačenja osoba koje su odustale od studija”. Visoka učilišta bi pritom najprije provela istraživanje o studentima koji su napustili studij i razlozima odustajanja te bi NEET-ovcima u individualiziranom pristupu pružili priliku za povratak u obrazovanje. U drugoj fazi bi se, uz vrednovanje prethodnog učenja “na način prilagođen svakom od studenata iz ciljane skupine kreirao individualizirani put stjecanja i vrednovanja potrebnih znanja i vještina”, dok bi treća faza provedbe pretpostavljala individualizirane programe stjecanja i vrednovanja učenja i potpunu integraciju polaznika u visoko obrazovanje.

Najkonkretnije rezultate Garancije za mlade u Hrvatskoj do sada je donijela fiskalna olakšica poslodavcima. Broj mladih do 30 godina starosti koji su zaposleni na neodređeno vrijeme tijekom protekle četiri godine više se nego utrostručio kao izravna posljedica olakšice poslodavcima koji za svaku mladu osobu zaposlenu na neodređeno vrijeme pet godina ne plaćaju doprinose na plaću. Tijekom 2015. godine, kada je fiskalna olakšica uvedena, stalan posao dobilo je 33.508 mladih osoba.

U dokumentu resornog ministarstva navodi se da je koncem rujna prošle godine, zahvaljujući fiskalnoj olakšici, stalan posao imalo ukupno 101.869 mladih osoba. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO)  u međuvremenu je objavio statistiku na razini cijele godine i iz nje proizlazi da je lani ukupno 108.445 mladih bilo zaposleno jer su njihovi poslodavci oslobođeni plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, zaštitu na radu i zapošljavanje (od ove godine samo doprinosa za zapošljavanje, jer su preostala dva ukinuta).

Čak 60 posto mladih zaposleno na određeno vrijeme

No, ukupan broj mladih osiguranika daleko je veći i statistike HZMO-a kazuju da je krajem prošle godine bilo osigurano 267.570 osoba u dobi do 29 godina života. To znači i da je  59,5 posto mladih radilo na određeno vrijeme.  Mladi su se pritom lani najčešće zapošljavali u djelatnostima pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane, trgovini na veliko i malo, popravku motornih vozila i motocikala te prerađivačkoj industriji – djelatnostima u kojima su plaće tradicionalno niže, a fluktuacija radne snage zamjetna.

Podatak o tome gdje se mladi najčešće zapošljavaju, kao i njihovo prevladavajuće zapošljavanje na određeno vrijeme, pokazuje da većina mladih lani nije imala osiguranu radnu i socijalnu sigurnost koja bi trebala biti podrška demografskoj i populacijskoj politici.

(Faktograf)

Sretan osmi mart

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Matea Šimić

Ako je nekome uspjelo promaknuti, danas je Međunarodni dan žena.
Žene u Španjolskoj danas štrajkaju. Jer su svjesne u kakvom društvu žive, jer im je pun kufer i jer zahtijevaju promjene. Žene u Hrvatskoj i BiH ne štrajkaju jer im je dobro.

Danas se slavi ženski rod. Moj rodni grad Oroslavje je svojim ženama omogućio skraćeno radno vrijeme (ovima koje rade za grad barem), u Šibeniku policija dijeli ruže zatečenim ženama, zahvalnima na takvom krasnom znaku pažnje. Čestita se naveliko po društvenim mrežama: žene su ponosne jer su žene, muškarci izjavljuju koliko su im one potrebne i koliko ih cijene. Nekim će sretnicama danas partneri pomoći s kućnim poslovima. Možda čak i pričuvati djecu.

Ima samo jedan mali problem s ovom atmosferom ljubavi. Dan žena je dan borbe za ženska prava. Nije Valentinovo, ni Božić ni dan ljubitelja avokada. Borbe. Koja je davno počela, ali nikad nije završila.

Žene ne trebaju isprazne znakove pažnje jednom godišnje. Ne trebaju cvijeće ni mogućnost da odu ranije s posla ni da se odmore od uobičajenih obaveza jer je, eto, danas njihov dan. Žene ne trebaju da im njihova ‘precednica’ – koja za njih nije učinila apsolutno ništa u četiri godine mandata – poručuje da vjeruju u sebe.

Žene ne trebaju posebni tretman – ni danas ni ostatak godine. Trebaju da ih se tretira kao odrasle i jednakovrijedne. Trebaju osnovno poštovanje i zaštitu (na poslu, u društvu i kući). Pravo da odlučuju o sebi i svom životu koje im se ne pokušava konstantno oduzeti. Trebaju da se obiteljske obaveze pravedno raspodijele, da se pitanja morala prestanu stalno prelamati preko njihovih leđa i da im se prestanu nametati ideje o tome što je pravo žensko. 365 dana.

Govor mržnje na kaštelanskim karnevalima

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U tri dana Kaštelani su spalili dvije lutke Milorada Pupovca i dva puta uprizorili napad na vaterpoliste Crvene zvezde, što je predsjednik SDSS-a nazvao poticanjem na nasilje u atmosferi mržnje koju dopušta državni vrh

Nakon što je u subotu na karnevalu u Kaštel Sućurcu spaljen lik Milorada Pupovca, isto je u utorak ponovljeno u Kaštel Starom na Donjokaštelanskom krnjevalu. Na narodnoj zabavi, za koju mještani tvrde da traje već 206 godina i da je najstarija u Hrvatskoj, uz lutku predsjednika SDSS-a spaljen je i lik premijera Andreja Plenkovića koji je ‘preživio’ subotu. Osim toga, ponovljena je i epizoda s napadom na vaterpoliste Crvene zvezde, pa se jedan zamaskirani Kaštelanin opet našao u moru.

Komentirajući karnevale, Pupovac je kazao da bacanje vaterpolista u more i spaljivanje njegove lutke predstavljaju govor mržnje i poticanje na nasilje u atmosferi mržnje koju dopušta državni vrh. Istaknuo je da nitko ne treba a priori osuđivati maškare, ali i da se karnevalska proslava ne bi smjela usmjeravati na slabije i drugačije, na manjine, na migrante, na ljude drugačijih nacionalnih i vjerskih uvjerenja, nego na one koji imaju moć poput biskupa, ministara, stranih namjesnika.

‘Sjedati na rudo onih koji šire mržnju prema pripadnicima drugih nacionalnih ili vjerskih manjina, to nije karneval. Nije kriva gomila i masa, već vlast koja mijesi svijest mase. Ne mislim samo na državnu, već mislim i na crkvenu, medijsku i druge vlasti’, kazao je Pupovac, čija je lutka u Kaštelima spaljena i prije dvije godine.

Prema njegovim riječima, ne radi se o duhovitom, inventivnom dalmatinskom karnevalu koji provocira vlast, nego manifestaciji nacionalističke i šovinističke priče.

Zbog govora mržnje kojem je izložen, Pupovac je izrazio i nezadovoljstvo položajem u vladajućoj koaliciji, čiji je SDSS član. ‘Kažem da nema odgovora, ne mogu braniti svoju poziciju, a sve dalje nije stvar mog promišljanja već stranačkog rukovodstva. Previše se toga nakupilo. Orkestrirana kampanja za ratne zločine koju vodi jedan gradonačelnik, i svi su je prihvatili… Tko ima obraza reći da ustaški pozdrav ‘Za dom spremni!’, nije ustaški pozdrav i da to nije ista tradicija’, upitao je.

Na pitanje gdje je granica, odnosno gdje je crta preko koje SDSS neće ići, Pupovac je kazao ovo: ‘Mogu samo reći da sam stao na tu crtu, ali da je neću prijeći’.

U svakom slučaju, njegova stranka će o ostanku u vladajućoj koaliciji raspravljati nakon lokalnih izbora u Ličko-senjskoj županiji, koji se održavaju u nedjelju 10. ožujka.

Ministar uprave Lovro Kuščević kazao je da se Vlada ne boji scenarija raskida koalicije sa SDSS-om, jer da nema nikakvog ozbiljnijeg razloga da bi se ta ‘dobro funkcionirajuća koalicija’ raskinula. Također je kazao da je Hrvatska društvo u kojem je zaštita nacionalnih manjina na visokoj razini te da maskenbalima ne pridaje nikakvu pažnju.

www.portalnovosti.com

Je li kava srušila Osmansko carstvo?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U ovim krajevima teško je zamisliti život bez kave. Kafići su mnogima važan dio rutine, nekima i svakodnevnice. Za razliku od mnogih segmenata društva, slobodno se može ustvrditi da su kafići ovdje odlični. Probajte, recimo, naći loš kafić u Sarajevu ili Zagrebu – namučit ćete se. U toj mjeri su dobri da možemo špekulirati: kad bi npr. BiH i njen državni aparat bili napola dobri i uspješni kao tamošnji kafići, gdje bi takvoj državi bio kraj.

Tradicionalna kava došla je s Turskom. Slična je svugdje, ali je različito nazivaju. U Grčkoj i na Cipru zovu je grčka kava. U Bosni je bosanska, u Armeniji armenska, a u Turskoj, Hrvatskoj i Srbiji je turska.

Ovdašnji kafići i kavane uglavnom su za razonodu i druženje, ali nekada je znalo biti drukčije. U slučaju Otomanskog carstva može se govoriti o značajnom utjecaju na društvene promjene koje su u konačnici dovele do raspada ovog velikog imperija.

Kako piše magazin Economist 1843, u Otomanskom carstvu kava se pojavila za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog. Došla je iz Jemena, a s njom je došlo i ime – qahwah. Ubrzo je postala jako popularan napitak. Legenda kaže da je sultanova žena, Hürrem Sultan, zbog gorčine uz kavu počela uzimati čašu vode i komad rahat lokuma, što je i danas tradicionalni način konzumiranja.

Prve kahvehane pojavile su se u Istanbulu 1555. godine i postepeno se prošile diljem Carstva.

Uskoro su počeli i prvi problemi. Kahvehane su bile mjesta gdje su se ljudi družili, razmjenjivali informacije, zabavljali, ali i educirali. Naime, pismeni građani čitali su vijesti onima koji nisu znali čitati. Dvorski zvaničnici tračali su o dešavanjima na dvoru, janjičari (sultanove elitne postrojbe) planirali proteste protiv sultana, a trgovci širili glasine o novim ratovima.

Vlasti na kahvehane počinju gledati kao na prijetnju. Neki sultani šalju špijune da im dojave kakvo je raspoloženje u narodu. Sultan Murat IV čak ih je pokušao zatvoriti, ali donosile su previše novca u državne kofere.

Tijekom 19. stoljeća širom Carstva pojavljuju se nacionalni, emancipatorski pokreti, a s njima raste i popularnost kavana. Ondašnji intelektualci se okupljaju u kavanama, planiraju poteze i sklapaju savezništva. Vremenom ovi napori dovode do uspostave nezavisne Grčke 1821., Srbije 1835. i Bugarske 1878. S pravom se zato može reći da su kavane, tj. kahvehane bile važne u ovim povijesnim procesima.

Bilo bi izvrsno kada bi danas naši stvarni i virtualni kafići i kavane mogli odigrati sličnu ulogu.

Foto: Deposit photos

Lažna demokracija antivaksera

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Koalicija Lige i Pokreta pet zvijezda koja obnaša vlast u Italiji međunarodno je poznata uglavnom po rasističkim migrantskim politikama. Odjeknulo je šire i zatezanje s Europskom komisijom oko visine proračunskog deficita, no tu se tamošnji “suverenisti” nisu pokazali odviše suverenima. Pa onda “brane” granice i “čiste” gradove od jadnih i nemoćnih.

No, nije samo rasizam važna i integralna komponenta njihove politike. Još je jedna nazadna ideologija sastavni dio njihova projekta. Riječ je o međunarodno raširenom pokretu protiv cijepljenja. Tzv. antivakseri diljem svijeta nastoje osporiti obvezno cijepljenje djece zbog navodnih, znanstveno nedokazanih štetnih učinaka, i odluku prepustiti njihovim roditeljima. Gotovo svugdje su prisutni, ali u Italiji njihova pojava i djelovanje zauzimaju jedno od ključnih poprišta političke rasprave.

Riječ je o pokretu koji, kako navodi David Broder u članku u New Statesmanu, uživa prilično visoku potporu u talijanskom društvu. Iako je prisutan već duže, ultimativni politički proboj je doživio 2017. godine kad je ministrica zdravstva iz tadašnje vlade Mattea Renzija, Beatrice Valencin, uvela zakonsku obvezu po kojoj djeca moraju primiti 10 različitih cjepiva. Na tu su se mjeru u predizbornoj kampanju odmah snažno zakačili i Liga i Pokret pet zvijezda. To je cijelom pokretu dalo krila, iako su već ranije polučili snažne učinke: 2017. godine je procijepljenost pala ispod kritičnih 95%, a šest puta je porastao broj oboljelih zbog izostanka cijepljenja te je zabilježeno šest smrtnih slučajeva.

Znanost i elite

Nakon preuzimanja vlasti koalicija nije naprasno ukinula svaku obvezu cijepljenja već je uvela neke kontradiktorne obrasce poput “fleksibilne obveze” dajući pritom roditeljima pravo izbora u slučaju nekih cjepiva. Međutim, novi val oboljenja ih je prisilio na prinudno cijepljenje nekih 800.000 ljudi, što djece što starijih. Dakle, skloni su pravu na izbor dok ih izbor ne demantira. A s druge strane, jača i pokret iz znanstvene zajednice, u prvom redu imunologa, koji nastoje suzbiti popularnost antivakcinacijskog pokreta i podučiti ljude širim društvenim i zdravstvenim implikacijama nedostatne procijepljenosti.

Neki imunolozi su postali i medijske zvijezde, a nezanemariv je i njihov utjecaj na rast svijesti o opasnosti pokreta protiv cijepljenja. No, ključna politička nit sukoba između koalicije i znanstvenika itekako je indikativna za vrijeme u kojem živimo. Osnovni argument koji predstavnici Pokreta pet zvijezda nude protiv cijepljenja je zasnovan na manjku demokratičnosti: oni nam propisuju što ćemo raditi, smatraju obične Talijane nepismenima i elitističke se zgražaju nad nama. A dodatno ih potpiruje i odgovor imunologa koji inzistiraju na tome da znanost naprosto nije demokratična.

Tvrde da, naravno, i znanost može pogriješiti, no stalni nadzor znanstvene zajednice čini te pogreške otklonjivima. Sve to daje povoda Pokretu i ostalim snagama antivakcinacijskog bloka da se navodno osjećaju autentičnim demokratima. No tu su itekako pobrkali lončiće. Naprosto su demokratsko preispitivanje ekonomije, kao navodne znanosti koja legitimira postojeći ekonomski i društveni poredak, proširili na šire znanstveno područje koje nije podložno takvom tipu sumnje.

Ili točnije: nisu ga proširili već u velikoj mjeri i zamijenili. Naime, pokret svoju popularnost prvenstveno zasniva na tome što ljudi uočavaju raskorak između onoga što im ekonomski analitičari govore i društvene stvarnosti koju žive. Kad ne postoji politička snaga koja može taj raskorak odstraniti, onda ga se pomiče u druge sfere, lakše zapaljive. I s potencijalno katastrofalnim učincima po zdravlje ljudi.

(Bilten)

Ilustracija: Sergiy Maidukov

„Bolji život“ i Bolji život

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Vedad Hasanović

„Bolji život“ odlazi na nebo, a bolji život neće pasti s neba, sam.

Početkom Nove 2019. godine umro je Marko Nikolić, čuveni Dragiša Giga Moravac Popadić iz jednako čuvene tv serije “Bolji život”. Prije Gige, na nebo su otišli mnogi bolježivotni akteri: Miloš Žutić (Baron – 1993.), Taško Načić (Majković – 1993.), Mija Aleksić (drug Krkić – 1995.), Predrag Laković (ujka Kosta – 1997.), Mihajlo Viktorović (drug Ciganović – 1998.), Radmila Savićević (daktilografkinja Živadinka – 2001.), legendarni Čkalja (drug Branković – 2003.), Danilo Lazović (zatvorenik Šaban – 2006.), Boris Dvornik i Semka Sokolović Bertok (roditelji doktora Ive Lukšića – 2008.), Olivera Marković i Petar Kralj („Terminatorova“ punica i Gigin advokat – 2011.), Josif Tatić i Dragomir Čumić (čivija Jataganac i profesor „Mravojed“- 2013.), Dušan Poček (Jezda hipohondar – 2014.), Bata Živojinović i Dragan Nikolić (gospodin Macola i taksista Pašalić – 2016.), Ljubiša Samardžić (Zavišić – 2017.), ali i dvojica od trojice režisera: Aleksandar Đorđević i Andrija Đukić. Treći, Mihailo Vukobratović, kao i scenaristi Siniša i Ljiljana Pavić su  još uvijek živući.

Nedvosmisleno, i bez cinizma, ova lista nije potpuna, jer je zaista mnogo bolježivotnih aktera koji su ostavili manji ili veći trag u ovoj seriji, bilo da su živući ili su pak u nekom drugom, boljem životu. Ipak, ovom prilikom spomenimo još dva bolježivotna aktera koji su stvarni život napustili nedavno, ali i prerano: Milorada Mandića Mandu (55) i Nebojšu Glogovca (49). Bili su kratko u „Boljem životu“, kao i u stvarnom.

Bolji život, sve i-ili ništa

Na komadiću Planete čije je jedno od imena i Slavenski Jug a na kojem se, kako zapaža dobri aforističar Ismet Salihbegović, živi u dva stanja – „Il’ kuburimo, il’ puškaramo“, bolji život je sve što želimo, ali i sve što nemamo. Stanje kuburenja je prvobitno stanje, dok je puškaranje svojevrsno drugo stanje koje za razliku od onog blaženog traje na Slavenskom Jugu uvijek duže od devet mjeseci.

U stanju kuburenja a između dva puškaranja, u vremenu postbrozovskom, kada nestašicu nafte počinje adekvatno nadomješćivati drugo pogonsko gorivo – nacionalizam, a inflaciju dinara Crkve i njeni duhovni izbavitelji, osmišljena je i realizirana kultna serija opti(mističnog) imena „Bolji život“.

Iako joj se mogu naći nedostaci i ‘prišiti’ određene negativne kritike, kao npr. da je jeftina tv zabava prilagođena širokim narodnim masama, kao i da su mnoge stvari i pojave uljepšane ili izostavljene, ili pak da su negativni likovi prikazani kao nedovoljno mrski i tome slično, serija „Bolji život“ postala je zapravo puno više od pu(č)ke serije emitirane nekada davno. Postala je svojevrsni fenomen koji se i nakon 28 godina od njenog završetka i dalje spominje. Ono što pomalo iritira jeste prekomjerna upotreba njenog REprikazivanja na raznim tv stanicama, mada je i to, s druge strane, potvrda njene neprolaznosti i trajne vrijednosti.

Osmišljen i (tele)vizualiziran u vrlo nerzvoznom (geo)političkom trenutku – i za svijet jer se Hladni rat bližio kraju, a još više za tadašnju SFRJ koja se isto tako bližila kraju – „Bolji život“ je na jedan vješt, autentičan i sofisticiran, esnafski način prikazao tadašnje jugoslavensko (socijalističko) društvo, njegove specifičnosti, nedostatke i limite, kao i život pojedinca koji u potrebi i potrazi za nečim boljim, svojom ili greškom drugih, upada u neugodne situacije. Također je vrlo suptilno provučena i negativna kritika na račun tadašnjeg već zastarjelog društveno-ekonomskog i političkog sistema, kao npr. loše stanje u preduzećima, bune i nezadovoljstvo radnika, bahatost rukovodilaca, zloupotreba pri dodjeli društvenih stanova, spletkarenje i poltronstvo koje je glumački sjajno iznio i dočarao lik Stevica Kurčubić (Ivan Bekjarev) kao rukovodilac preduzeća, ali i neki drugi segmenti.

Naslovnu pjesmu koja je poznata koliko i sama serija maestralno je izveo stari glazbeni majstor endemičnog imena Adolf Dado Topić. „Ja hoću život, sve il’ ništa“ kao da je vječita parola i moto južnoslavenskog homo sapiensa nezadovoljnog sadašnjim i željnog nekog boljeg života. Riječi i stihovi ove poznate pjesme u velikoj mjeri korespondiraju i sa „Boljim životom“, ali i sa realnim životom čovjeka na brdovitom Balkanu. „Hoću glavni zgoditak, to moj je moto – ali šipak, nešto ipak tu ne štima, život nije loto“, pjevao je Dado Topić. A to zbog čega nešto ne štima je njeno veličanstvo – stvarnost, koja je uvijek prepuna mana i deficita, a njena jedina vrlina (kao takve) je to što provocira, ukazuje, dosađuje i ‘moli’ da je se mijenja ili popravlja.

I upravo u jednoj takvoj stvarnosti, u realnom društveno-političkom životnom ambijentu u kojem mnogo toga nije štimalo i koji nije bio d(j)ečija igra, osmišljen je i realiziran „Bolji život“- serija koja je svojom suštinom i svojim karakterom, zapravo jedan specifičan i autentičan prikaz stanja tadašnjeg društva i dotrajalog društvenog sistema, ali i specifičan izražaj ideje kojoj teži pojedinac (tadašnji), a to je promjena – bolji život. Takav ambijent i takva stvarnost su istovremeno i zahtijevali i nagovještvali neke promjene koje su ubrzo i došle, i koje su, pokazalo se, donijele sve samo ne bolji život za običnog čovjeka na Slavenskom Jugu.

Bogata brojnim živopisnim likovima i njihovim karakterima koje su nam maestralno predstavili i dočarali tadašnji glumački bardovi, te njihovim susretima i sukobima popraćenim također lucidnim dijalozima i šarmantnim humorom, ova serija je postala mnogo više od obične televizijske zabave za široko gledateljstvo. Obzirom da vješto detektira probleme običnog čovjeka u tadašnjem društvu, a koji su dosta slični problemima ljudi u današnjim ex-yu društvima, „Bolji život“ je zavrijedio pozornost i onih generacija koje su rađane ili u toku prikazivanja serije ili mnogo kasnije.

Prisjećanja radi, u fokusu „Boljeg života“ je porodica Popadić koju od samog početka prate unutrašnji problemi, ali i problemi sa vanjskim svijetom. Zatim ozbiljna kriza i nerazumijevanje među bračnim drugovima, kontinuirana besparica, ali i raznovrsni problemi s djecom koja su, ponaosob, svijet za sebe. Zapravo, cijela porodica je svojevrsni susret i sukob različitih svjetova koji kao takvi žive svoj, ali i život porodice ispunjen raznovrsnim izazovima, preprekama, frustracijama, ‘igrom’ želja i (ne)mogućnostima njihove realizacije.

Susret likova – bračnih drugova Emilije i Gige Moravca, obzirom na njihove korijene i porijekla, a dakako i na svjetonazore pa i klasne identitete njihove i njihovih predaka, prvorazredni je susret različitih svjetova koji često vrlo otežano funkcionišu, ali koji su zbog svoje porodične ćelije upućeni jedno na drugo. Glava porodice Popadić je Dragiša Giga Moravac, moralan i pravičan čovjek, sindikalac i istinski borac za bolji život svoje porodice. U preduzeću ne trpi nepravdu i hirove šefa-kvarnjaka, mufljuza i poltrona Kurčubića, zbog čega upada u razne neprijatne situacije, a kod kuće ga čekaju djeca sa svojim problemima, potrebama i fiks-idejama, ali i supruga koja je puna nerazumijevanja i koja ga izbacuje iz spavaće sobe. „Majke vam ga bre šašave i bezobrazne!“, česta je rečenica iz Giginog moravskog repertoara kojom bi verbalizirao svoju frustraciju.

Supruga Emilija je zainteresirana za djecu i njihov bolji život i pri tome se koristi suptilnim pedagoškim metodama koje same po sebi nisu dovoljne, baš kao ni Gigin autoritet i čvrsta ruka, pa se kao i u stvarnom porodičnom životu te dvije odgojne metodologije prepliću i rezultiraju sa manje ili više uspješnosti. Ali je, za razliku od Gige, Emilija zainteresirana i za razvod braka.

Najstariji sin Saša (zvani Guza) je diplomirani pravnik bez posla, bezazlen tip koga spopadaju neke čudne žene koje mu stvaraju razne probleme i neugodnosti. Srednja kćerka Violeta (Viki) je glumica-umjetnica, umišljena ženska persona atraktivnog izgleda koja nije baš posve sigurna šta i koga želi u životu. Najmlađi sin Slobodan (Boba) je mladi buntovnik, prilično nezreo i lakomislen, a koji počinje da sazrijeva tek nakon boravka u zatvoru i odsluženja vojnog roka.

Tri dominantna problema koja muče porodicu Popadić su problemi koji su u međusobnoj vezi i sprezi, a to su: nerazumijevanje i animoziteti među bračnim drugovima, tavorenje sa finansijama i problemi u vezi djece i njihove egzistencije.

Problem neslaganja među bračnim drugovima, nakon brojnih nesporazuma koji su ih odveli i u vanbračne avanture, ipak je nekako (raz)riješen na sudu i to odustajanjem od razvoda braka. Rješavanje finansijskih problema i egzistencije djece Popadića ovisilo je upravo o njima, jer je svako od djece trebao da ispuni svoj zadati uvjet nakon kojeg je stjecao pravo na masno nasljedstvo koje im je ostavila tetka. Kćerka Violeta (Viki), koja nije posve sigurna šta i koga želi u životu, svoj uvjet nije ispunila jer nije ostala u braku minimalno dvije godine, čime je dodatno zakomplicirala život sebi, svome suprugu, ali i roditeljima. S druge strane, međutim, uvjeti koje su ispunili Saša (uz pomoć Gige) i Boba (uz pomoć Emilije), a koji su im omogućili kolač nasljedstva, zapravo su samo otvorili nove životne probleme… Jer, „Život nije dečija igra“.

Jedna od specifičnosti „Boljeg života“ je to što je, koristeći instrumente trivijalnosti i zabave koja je ispunjena humorom, držao pozornost višemilionske publike ‘uvjeravajući’ time prosječnog gledatelja da se radi o komediji, što je kod njega stvaralo dojam i percepciju razbibrige. A zapravo se radilo o obradi i prikazu običnog čovjeka čiji život nije ružičast i koji jako sliči nekome iz našeg realnog životnog okruženja.

Također, iako su u „Boljem životu“ prisutni i određeni sapunični elementi, fokus je ipak uspješno zadržan na međuljudskim odnosima koji su imanentni odnosima ljudi u stvarnom životu (bar tog vremena), a ne na pretjeranim intgrigaško-zavjerničkim odnosima koji su specifikum latinoameričkih telenovela, ali i anglosaksonskih ‘sapunica’.

„Gde je tanko, tu se kida“

Obzirom da se danas na različitim portalima odveć užarenog ex-yu regiona svako malo pojavljuju raznovrsni sadržaji, poznate i manje poznate stvari i zanimljivosti vezane za „Bolji život“, jedne prilike pojavio se podatak da je Violetu Popadić navodno trebala igrati Ena Begović, a Sašu Popadića tada mladi dečko koji je obećavao Žarko Laušević. Da, to je onaj šarmantni i markantni dečko koji je voljom il’ redatelja il’ sudbine često igrao neke tugaljive, nesretne, odbačene i neshvaćene likove kao što su Braco Gavran u filmu „Braća po materi“, Pavle Ivković u filmu „Šmeker“, Šilja u seriji „Sivi dom“, ili Petar Horvat u filmu „Oficir s ružom“, zbog kojeg navodno nije mogao sudjelovati u „Boljem životu“. Na nesreću, jednu takvu ulogu je odigrao i u stvarnom životu 1993. godine kada je usmrtio dva napadača, nakon čega je u dva navrata bio u zatvoru, da bi potom emigrirao u SAD gdje je dugo živio bez dokumenata. A prekrasna Ena Begović tragično je izgubila život u saobraćajnoj nesreći 2000. god. Zanimljivo, Lidija Vukićević koja je odigrala lik Violete Popadić pristupila je notornoj desničarskoj „Srpskoj radikalnoj stranci“ čiji je predsjednik upravo onaj čovjek koji je početkom devedesetih godina stavio metu na čelo mnogim nesrbima, ali i Žarku Lauševiću…

Za razliku od bivše države, serija „Bolji život“ je imala sretan završetak. Inače, zadnja epizoda serije emitovana je samo nekoliko dana prije izbijanja oružanog konflikta u Sloveniji 1991., nakon čega je težište prebačeno na Hrvatsku, a nešto kasnije i na Bosnu i Hercegovinu. I tako je ovaj prostor, potkraj vijeka, iz prvobitnog stanja – kuburenja po ko zna koji put prešao u drugo, neblaženo stanje – stanje puškaranja. Nevjerovatno ali istinito, baš u to vrijeme, kada je Srbija bila pod sankcijama, a BiH pod agresijom i embargom, slična redateljsko-scenaristička i glumačka ekipa realizirala je seriju čudnog imena „Srećni ljudi“.

Bivši Jugovići su željeli život, bolji život, sve il’ ništa, a dobili su ništa i ratni zgoditak. „Ja hoću život, bolji život; lupam glavom posred zida, gde je tanko tu se kida“. A biće da je mnogo toga bilo tanko čim se tako lako pokidalo. Od boljeg života na Slavenskom Jugu, ostala je samo ova sintagma kao prazna ljuštura i serija koja je mnogima sjećanje na stara dobra vremena. A ta stara dobra vremena su ona vremena u kojima se bude sirove nacionalističke strasti i počinje da vaskrsava fašizam, vremena u kojima busiju zauzimaju kojekakvi kvazidemokratski vampiri i Crkve i njeni duhovni izbavitelji.

Paradoksalno, vremena za koja se očekivalo da će sa sobom donijeti bolji život, donijela su civilizacijsku, društvenu i ljudsku propast na Slavenskom Jugu, a vremena u kojima se prizivao bolji život postala su romantična stara dobra vremena. Tako su postsocijalističke demokrature, u velikoj želji da svojim narodima pruže bolji život, tim istim narodima zagorčale život i darovali kataklizmu u kojoj se i danas guše. Odavno je ovo postalo vrijeme kojekakvih kurčubića, grobara Macola i njima sličnih.

„Al’ šta to vredi kad ne spadam u taj soj, jer život traži bolje ljude“.

Kako se biraju dužnosnici institucija Europske unije i zašto u Europskom parlamentu sjedi Željana Zovko

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

„Bilo bi dobro da objasnite koje su razlike između Europskog parlamenta, Europske komisije i Vijeća Europe, kako se koji bira te za što je tko nadležan.

Također, zanima me koliko je legalno da u Europskom parlamentu sjedi Željana Zovko koja je članica stranke izvan EU te cijelu svoju karijeru zastupa interese zemlje koja nije članica EU“, upit je čitatelja koji je reagirao na poziv da nam uoči izbora za Europski parlament pošalju svoja pitanja.

Europski parlament jedina je institucija koju izravno biraju građani

Europski parlament jedina je institucija EU koju izravno biraju građani u svim državama članicama, a u trenutačnom sazivu u njemu sjedi 751 zastupnik. Europski parlament svoje plenarne sjednice održava naizmjenično u Strasbourgu i Bruxellesu. Zajedno s Vijećem EU, Parlament djeluje kao zakonodavac koji usvaja zakonodavne prijedloge i odlučuje o proračunu EU. On, također, nadzire i rad Europske komisije i drugih tijela EU.

Zastupnici u Europskom parlamentu biraju se na mandat od pet godina i ne mogu istovremeno biti zastupnici i u domaćim parlamentima. U EP-u oni ne djeluju kao predstavnici svojih država, već kao zastupnici koji brinu o interesima građana cijele EU pa su tako i svrstani po političkim opredjeljenjima i slijede zajedničku politiku europskih grupacija koje djeluju u Parlamentu. U postojećem sazivu Parlamenta, prije izbora predviđenih za svibanj, djeluje osam grupacija. Najveća grupacija je Europska pučka stranka (EPP) u koju spadaju zastupnici HDZ-a Dubravka Šuica, Ivana Maletić, Željana Zovko i Ivica Tolić te Marijana Petir. Slijedi Progresivni savez socijalista i demokrata u Europskom parlamentu (S&D) u kojem trenutačno sjede zastupnici iz SDP-a Biljana Borzan i Tonino Picula. Treća grupacija po veličini su Europski konzervativci i reformisti (ECR) u kojima je Ruža Tomašić. Slijedi Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE) u kojem su Ivan Jakovčić i  Jozo Radoš te Zeleni/Europski slobodni savez (Greens/EFA) u kojem je Davor Škrlec. U Parlamentu trenutačno djeluju još i Europska ujedinjena ljevica – Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL), Klub zastupnika Europe slobode i demokracije(EFDD) i Europa nacija i sloboda (ENF).

Nakon izbora u svibnju postoji velika mogućnost da će karte biti drugačije posložene, odnosno da će se osnovati neki novi klubovi zastupnika.

Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije sa sjedištem u Bruxellesu. Podijeljena je na odjele, odnosno glavne uprave, kojima su na čelu povjerenici.  U Komisiji u ovom trenutku (prije izlaska Velike Britanije iz EU) djeluje 28 povjerenika – svaka država članica predložila je po jednog kandidata za povjerenika. U ovom sastavu Komisije hrvatski je predstavnik Neven Mimica koji se nalazi na čelu Glavne uprave za međunarodnu suradnju i razvoj.

Predsjednika Europske komisije na mandat od pet godina imenuje Europski parlament iz grupacije koja je osvojila najveći broj mandata. Europska komisija sastavlja se nakon izbora za Europski parlament.

Za razliku od Europske unije, u Vijeću Europe su gotovo sve europske države

Vijeće Europe ne predstavlja instituciju EU i ne bi ga se smjelo miješati s gore spomenutim Vijećem EU ili s Europskim vijećem (summit šefova država ili vlada EU koji se sastaju nekoliko puta godišnje).

Vijeće Europe najstarija je europska organizacija sa sjedištem u Strasbourgu. Obuhvaća 47 država članica (sve europske države osim Bjelorusije), a glavni joj je cilj promicanje suradnje, ljudskih prava i temeljnih sloboda te demokracije i vladavine prava. Hrvatska je u Vijeće Europe ušla još 1996. godine. Temeljni dokument VE je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine u skladu s kojom je 1959. godine utemeljen Europski sud za ljudska prava. Odluke tog suda obvezujuće su za sve članice Vijeća Europe.

Glavno izvršno tijelo VE je Odbor ministara koji okuplja ministre vanjskih poslova država članica, a kojem je Hrvatska prošle godine predsjedala.

Glavno savjetodavno tijelo je Parlamentarna skupština Vijeća Europe. U njoj sjede izaslanici iz parlamenata zemalja članica. Za administrativno djelovanje Vijeća Europe zaduženo je Tajništvo, odnosno glavni tajnik Vijeća Europe, a važnu ulogu predstavlja i Povjerenica za ljudska prava. Za povjerenicu je prošle godine izabrana Dunja Mijatović iz BiH.

Željana Zovko na mjesto hrvatske eurozastupnice došla je iz BiH

Željana Zovko, porijeklom iz Mostara, na zajedničkoj listi Domoljubne koalicije na izborima za Europski parlament 2014. godine, bila je na devetom mjestu. Tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko namjeravao je, naime, obuhvatiti što širi spektar  – od umjerenog Andreja Plenkovića, preko branitelja u vidu Ivice Tolića, Hrvata u BiH čija je predstavnica Zovko do dijaspore u čije je ime na liste uvršten Ivan Sablić iz Njemačke.

Željana Zovko je prije ulaska u Europski parlament obnašala brojne dužnosti u BH diplomaciji, a u parlament je ušla s mjesta veleposlanice BiH u Italiji. Mjesto joj se otvorilo nakon što su se poslije izbora 2016. Andrej Plenković i Davor Ivo Stier vratili u Zagreb – jedan na mjesto premijera, a drugi na mjesto ministra vanjskih poslova. Lista se pomakla na Ivicu Tolića i Ivana Tepeša iz HSP-a – koji je od tog mjesta odustao i prepustio ga Željani Zovko.

Djelovanje u Europskom parlamentu načelno podrazumijeva rad za opće dobro svih građana Europske unije, ne u ime pojedine države članice, a kamoli za interese zemlje koja nije u Uniji, odnosno za dio stanovništva te zemlje.

Međutim, domaći Zakon o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske kao jedini uvjet za kandidaturu propisuje posjedovanje državljanstva. Navodi se kako „za člana u Europski parlament može biti biran hrvatski državljanin koji ima biračko pravo“, a Željana Zovko posjeduje dvojno državljanstvo.

Također, valjanost liste Domoljubne koalicije 2014. godine nije osporena, a isti zakon propisuje kako se ispražnjeno mjesto popunjuje sa sljedećom osobom na listi.

(Faktograf)

O legitimnosti i konstitutivnosti

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Krešimir Zubak

Prije i nakon posljednjih općih izbora u Bosni i Hercegovini (a i ranije), u vrijeme i poslije rasprava u hrvatskom Saboru o položaju hrvatskog naroda u BiH, pa evo, i iza svega toga ne prestaju polemike o problemu legitimiteta u našem ustavnom i pravnom poretku, kako problemu njegove regulative tako i praktične provedbe. Konkretnije: o legitimitetu uopće, a prije svega o pravilnom, pravovaljanom i pravednom izboru i zastupljenosti pripadnika konstitutivnih naroda u strukturama vlasti i sudjelovanju u njihovom radu, ali u svezi s tim i usko povezanim pitanjem konstitutivnosti tri bosanskohercegovačka naroda.

Naravno, u istupima i raspravi po tim, kao, uostalom, i po drugim pitanjima u nas, sudjeluju zvani i nezvani, znani i neznani, ali – zna se – u tome prednjače pravnopolitički poluobrazovani političari koji se predstavljaju pripadnicima narodnjačkih ili građanskih političkih opredjeljenja i uvjerenja. Ponekad o tome problemu pišu ili progovore za javnost i oni koji imaju formalnopravno i znanstveno zvanje iz čijih istupa je, međutim, teško razabrati radi li se i kod njih o neznanju ili nerazumijevanju ili, možda, komercijalizaciji svog zvanja. (Nisam sklon onima ovdje koji misle kako se o ovom posljednjem radi u slučaju, jedne, bez sumnje, vrsne znanstvenice koja je o toj problematici već dosta toga napisala, a koja bi poradi svog zvanja, ali prije svega zbog svog podrijetla morala poznavati i razumjeti karakter državnosti svoje prve domovine).

Političari narodnjačke provenijencije i njihovi serviseri poimaju i objašnjavaju be-ha državnost u ključu država-nacija, odnosno nacija-država, pa tako – oni tvrde – da je BiH država – savez tri nacije, (tro)nacionalna država Bošnjaka, Hrvata i Srba. Takvu predodžbu o BiH uspjeli su nametnuti i šire, a ne samo onima čijim se političkim skrbnicima predstavljaju. Sljedstveno tome izborna i ostala regulativa, kao i njezina praktična provedba treba biti takva kako bi u vršenju vlasti – zaključuju oni – legitimni bili samo oni koji su izabrani od svog (konstitutivnog) naroda i od tako izabranih postavljeni i imenovani dužnosnici. Takvo poimanje nije samo suprotno uspostavljenom ustavnom i pravnom poretku. Ono je suprotno konstitucionalizmu i suštini demokratskog poretka u slobodnom svijetu, kojem, kako kažu zagovornici takvog shvatanja, teže. To je zapravo čisti anakronizam. Jer, kada bi se to ugradilo u izbornu i drugu regulativu, ono ne bi vodilo nama nasušno potrebitoj tranziciji u zrelo demokratsko društvo, nego u naciokratizaciju društva, razgradnju države i onemogućilo nas u pridruživanju asocijacijama slobodnog demokratskog svijeta.

BiH nije državni savez ili zajednica tri nacije, nego je zajednička država građana čija se ogromna većina u nacionalnom smislu određuju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi i koji su kao takvi rekonstituirali BiH. Na prvi pogled to izgleda kao igra riječi, ali nije tako. Nije tako promatrano iz povijesnog ili aktualnog kuta. Kada je riječ o povijesnom, onda su po tom pitanju relevantne političko-pravne odluke kojima je obnovljena i re-kon-sti-tuirana državnost BiH. Ne misli se pri tome samo na čuvenu i ingenioznu zavnobihovsku definiciju po kojoj BiH nije ni hrvatska ni muslimanska ni srpska, nego i hrvatska i muslimanska i srpska. Misli se, s pravnog gledišta, na konkretniju odredbu istog tijela sadržanu u Deklaraciji o pravima građana BiH, kojom se BiH određuje kao zajednička i nedjeljiva domovina u kojoj se zajamčuje ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba. Sličnog sadržaja je referendumska odluka iz 1992. godine, kojom je potvrđen status neovisne i suverene BiH, kao države “ravnopravnih građana i naroda: Hrvata, Muslimana i Srba i drugih koji u njoj žive”. I, konačno, to proistječe iz važeće ustavne odredbe prema kojoj: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalim) i građani BiH donose (uređuju) Ustav BiH” u kojem su sadržana i njegova konkretna normativna rješenja kojima se osigurava ravnopravnost, pa i ona glede zastupljenosti konstitutivnih naroda u strukturama vlasti.

Ni u jednoj odredbi tog ustava, niti u bilo kojem ustavu u BiH, a ima ih još dvanaest, kada je u pitanju nacionalna struktura zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih tijela vlasti ne propisuje se da se ona konstituiraju na načelu nacionalnog predstavljanja, nego ta tijela u svom sastavu moraju imati odgovarajuću (paritetnu ili proporcionalnu) zastupljenost članova koji se određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda ili ostali. Ustavna rješenja su u funkciji osiguranja jednakopravnosti kroz zastupljenost u strukturama vlasti, a ne u funkciji ekskluzivnog nacionalnog predstavljanja. A nacionalna jednakopravnost dalje se osigurava i kroz punu ravnopravnost nacionalnih i građanskih parlamentarnih domova, donošenje odluka konsenzusom ili kvalificiranom većinom, zaštitom vitalnih nacionalnih interesa pred ustavnim sudovima itd.

U praksi se, međutim, događa da u oblasti nacionalne zastupljenosti brojniji nameću svoja rješenja i svoju izbornu volju malobrojnijim i pozivajući se na važeća ustavna i izborna pravila to opravdavaju svojoj slobodom izbora, pa tako po njima izabrani-smatraju-imaju legitimitet. Legalnost i legitimnost nisu korelativni pojmovi. Legitimitet nema samo dimenziju formalnopravne valjanosti – legalnosti, nego i svoju vrijednosnu, moralnu sadržinu – pravednosti. U kontekstu zajamčene jednakopravnosti naroda među kojima postoji velika razlika u brojnosti svojstvo legitimnosti mora biti zasnovano na pravednosti izbora. Jer, o tome ovisi i način korištenja ostalih ustavnih mehanizama koji su u funkciji osiguranja istinske jednakopravnosti naroda. I taj problem svakako treba ustavnim i izbornim pravilima riješiti, ali ne na način kako to neki zamišljaju – kroz izborno pravo na posebnu nacionalnu predstavljenost. Ovo utoliko prije ako se imaju u vidu za nas obvezujuće ustavne promjene koje proistječu iz nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava koje se odnose na ostvarivanje pasivnog biračkog prava u okviru slobodnih i demokratskih izbora i za one koji se ne određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda.

Ustavni sustav i izborna pravila u BiH kombinacija su građanskih i etnonacionalnih elemenata, pri čemu su ovi drugi u funkciji osiguranja jednakopravnosti i zaštita od dominacije brojnijih. No taj sustav je nužno doraditi kako bi se s jedne strane provele odluke Europskog suda za ljudska prava, a s druge neutralizirala mogućnost nametanja i dominacije. Te, za nas obvezujuće, ustavne i izborne promjene otvoriće dodatna pitanja i probleme za našu legislativu, koji, iako složeni, nisu nerješivi. No, nisu ni rješivi na način kako to zamišljaju političari i njihovi serviseri koji sebe određuju kao pripadnike građanskih opredjeljenja i uvjerenja. U osnovi njihovog tumačenja demokracije jeste osporavanje, marginaliziranje, ili čak, negiranje, i omalovažavanje kolektivnih prava. To nekada čine tako napadno da i manje sumnjičavi zaključe kako iza svega kao cilj ne stoji istinska demokracija na koju su pozivaju, nego prikrivena dominacija. Njihove ideje i vizije, ne samo u svezi sa izbornim pravilima, jednako su anakrone. Njihovo poimanje građanstva je građanstvo s početka prošlog stoljeća. To je rudimentarno građanstvo prije usvajanja brojnih međunarodnih konvencija, koje se tiču građanskih, političkih i temeljnih ljudskih prava i sloboda, kako pojedinaca tako i naroda. Tim “građanskim prvoborcima” u – po njima zamišljenoj – preobrazbi BiH u građansku državu ogroman problem i smetnju predstavlja ustavna kategorija konstitutivnosti tri b-h naroda. Pogrešno razmišljajući zaključuju kako bi jednostavnim brisanjem te ustavne odrednice bila otklonjena glavna prepreka u izgradnji građanske države, kao da postojeća nije građanska država. U nedostatku ozbiljne argumentacije oni tu pravnu kategoriju pobijaju pravno nerelevantnim argumentima. Tako, služe se etimološkim argumentima objašnjavajući latinsko i englesko podrijetlo i izvorno značenje te riječi, kao da se radi o leksikološkom pitanju. Ili, pak, ideološkim razlozima, objašnjavajući konstitutivnost kao komunistički politički proizvod.

Odrednica o konstitutivnosti b-h naroda ne objašnjava se (a ne može se ni pobijati) etimološkim i ideološkim, nego pravnim i povijesnim razlozima. Naime, polazeći od svog (međunarodno priznatog) prava na samoodređenje Hrvati, Muslimani (Bošnjaci) i Srbi, kao formirani narodi, u svima nama poznatom povijesnom razdoblju odlučili su re-kon-sti-tuirati (ponovo utemeljiti) državu Bosnu (i Hercegovinu). Zato su oni kon-sti-tu-tivni narodi. Odlučujući obnoviti državu kao zajedničku domovinu, oni nisu sebi priskrbili privilegirani položaj u toj državi u odnosu na druge njezine građane, nego su sebi zajamčili međusobnu jednakopravnost i zadržali status koji im jamči pravo na odlučivanje o sebi, svojoj sudbini, izboru društvenog i političkog uređenja. Onima koji osporavaju konstitutivnost treba dodati još nešto: taj status ne može se brisanjem oduzeti, a pravo na odlučivanje o sebi nije potrošna roba.

Suvremena građanska društva i demokratske države pripadnost naciji tretiraju kao sastavni dio osobnog identiteta. Sukladno tome je temeljno ljudsko i građansko pravo da pojedinac i istovremeno pripadnik kolektiviteta-nacije uživa ravnopravnost sa drugima, koja podrazumijeva i slobodu od dominacije drugih-brojnijih kolektiviteta. Dakle, u osnovi se radi o temeljnom ljudskom pravu pojedinca-građanina koje zaslužuje uvažavanje, a ne osporavanje.

Evidentno je, dakle, kako na političkoj pozornici imamo dvije sukobljene koncepcije od kojih ni jedna ne odražava pravi smisao i duh zavnobihovskih i referendumskih odluka, ni međunarodnih konvencija o ljudskim i građanskim pravima, a niti slijede rješenja i iskustva u demokratskom svijetu izgrađenih i funkcionirajućih složenih društava i država. Dapače, iako se na njih pozivaju, u suštini ih negiraju, međusobno se pothranjuju i opravdavaju i zadržavaju nas u stanju neprekidnog političkog konflikta. Problemi su složeni, ali rješivi. No, njihovo rješenje prije svega pretpostavlja razumijevanje prava kako pojedinca, tako i kolektiviteta kao građanskih prava. Jednako tako pretpostavlja razumijevanje BiH kao društvene i državne zajednice složene nacionalne i kulturološke pluralnosti.

Države poput BiH održive su i prosperitetne pod uvjetom uvažavanja i poštivanja različitosti političkih volja, interesa i potreba. Međutim, najviše pretpostavlja da oni koji pretendiraju upravljati BiH imaju potpuno obrazovanje, širu opću i političku kulturu. Nažalost, upravo poradi ovog posljednjeg tamo smo gdje jesmo.

Prenosimo uz dozvolu autora

Leonardo da Vinci: 500 godina nakon smrti njegov genij oduševljava kao i uvijek

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Gabriele Neher

Rijetko je koji stari majstor poštovaniji i prepoznatljiviji od Leonarda da Vincija. Međutim, razmišljati o Leonardu kao o starom majstoru – što podrazumijeva uobičajenost, tradicionalizam, staromodnost i dosadu – čini ozbiljnu nepravdu ovom izuzetnom umjetniku. Nema baš ničeg ustajalog ili predvidivog kod čovjeka čije osobne mane iritiraju i frustriraju suvremenike, jednako kao što ih njegova blistavost i kreativnost zasljepljuju i uzbuđuju. Jedno je sigurno: što god Leonardo bio, nije bio star i dosadan.

Drugog svibnja ove godine navršava se 500 godina od Leonardove smrti, u Amboiseu u Francuskoj. Ovaj iznimno važan datum obilježava se velikim brojem aktivnosti, između ostalog i sjajnom i maštovitom serijom od 12 istovremenih izložbi diljem Velike Britanije, od kojih svaka sadrži dvanaest umjetnikovih crteža iz kraljevske zbirke u Windsoru.

Crteži pružaju uvid u to kako je ovaj pionir i inovator vidio svijet oko sebe. Stoga nema prikladnije proslave njegova života od prikazivanja 144 crteža. Bilo bi lijepo i zabavno baviti se „Leonardo turizmom“, jer se svaka od dvanaest izložbi fokusira na određenu temu.

file-20190201-108334-6ornsdNa primjer, muzej i umjetnička galerija u Bristolu izložili su crteže koji prikazuju životinje i njihove pokrete, uključujući uistinu zavodljive Mačke, lavove i zmaja (između 1513-18). Radi se o crtežu koji bi napokon trebao upokojiti ideje o Leonardu kao starom, nemaštovitom majstoru.

Leonardo gleda mačku koja se čisti, ali ono što na kraju bilježi nije mačka već najčudesniji mali zmaj, čije su obline istovjetne onima mačaka u istome djelu. Leonardov um nikada nije mirovao i upravo kroz njegove crteže možete na djelu vidjeti kako funkcionira um umjetnika koji je naslikao veličanstvenu Posljednju večeru, a jednako se zabavljao crtajući mačke.

Šegrt u radionici

Leonardovi počeci kao umjetnika slijedili su tradicionalni put šegrta u radionici renomiranog majstora, u ovom slučaju u studiju Andrea del Verrochia, vrlo uspješnog umjetnika koji se kretao u krugu obitelji Medici i koji je bio jednako uspješan poslovni čovjek kao što je bio umjetnik.

file-20190201-127151-qfw470Renesansne radionice proizvele su mnoštvo talenata. Radionica je u bilo kojem trenutku mogla raditi slike po mjeri za bogate pokrovitelje, a istovremeno surađivati ​​s drugom radionicom na velikim freskama, konstrukcijskim radovima ili na dizajniranju i proizvodnji pozlaćenih dekoracija od kaširanog papira za bankete. Od umjetnika se očekivalo da mogu proizvesti izuzetne dizajne za nakit, odjeću i životinjsku livreju za bogate trgovce renesansne Firence. Istovremeno su pravili popularne prigodne ukrasne pladnjeve za poklon novim majkama, slike na ploči za jeftinije tržište te kopirali heraldičke dizajne i skicirali karte.

Renesansne radionice bile su uspješne zbog raznolikosti vještina koje je pod jednim krovom okupljao majstor poput Verrochia. Tim je uvijek bio jači od zbroja pojedinaca i održavao se kroz svoje šegrte. Što se Leonarda tiče, on je bio majstor svih zanata, umjetnik koji se ne ističe u samo jednoj vrsti umjetnosti nego u svima.

Dvorski umjetnik

Leonardo je bio posve svjestan svojih izvanrednih talenata i vrijednosti za pokrovitelje, što je pokazao u pismu u kojem traži posao na jednom od najekstravagantnijih europskih dvorova, onome koji je pripadao Ludovicu il Moro Sforzi, vojvodi od Milana.

Leonardo u pismu spominje stručnost u dizajniranju i izgradnji efektivnih topničkih i oborinskih mostova, opisuje svoje vještine u izradi strateških rovova za opsade kao i uređenju okoliša. Također govori o stručnosti koju posjeduje kao arhitekt i kipar i obećava da može “slikati sve što može učiniti bilo tko drugi, tko god da je on”.

file-20190201-75085-q29vu6

Vojvoda od Milana mu je naravno dao posao. Na Sforzinom dvoru, kamo je došao u dobi od gotovo 30 godina, Leonardo je sljedeća dva desetljeća proveo stvarajući svoja najpoznatija djela (Mona Lisu, Posljednju večeru, Bogorodicu na stijenama, Damu s hermelinom). Cijelo to vrijeme usporedno je radio na narudžbi koja je bila najbliža srcu njegovog pokrovitelja – izradi konjaničke statue u prirodnoj veličini koja slavi Sforzinog oca.

Leonardo kao umjetnik nije se mjerio sa svojim suvremenicima. Njegovi pravi takmaci bili su veliki majstori klasične antike. Jedini način na koji je mogao postići trajnu slavu svojim radom bio je da njegovi radovi – osobito spomenik Sforzinom ocu – postanu remek djela i ogledni primjerci. Leonardove namjere bile su da pokaže nenadmašnu vještinu i znanje.

Najvažnije naslijeđe koje nam je Leonardo ostavio iz svojih milanskih godina su njegova bilježnice i crteži (uključujući neke koji se sada prikazuju). Jedan od razloga za ove crteže bila je želja da ovlada svime što mu je bilo potrebno kako bi najbolje završio Sforzin spomenik.

file-20190201-108338-1y72ov

Morao je razumjeti anatomiju životinje i njenog jahača. Njegova bilježnica pokazuje nevjerojatne studije ljudske i životinjske anatomije, pokreta i izražavanja, s Leonardom koji se iznova vraća istom motivu i beskrajno radi na malim varijacijama.

Da bi izradio veliki spomenik, morao je razumjeti kako se ponašaju metal, vatra i minerali, kao i mehanički procesi lijevanja i podizanja spomenika. Proučavao je strojeve, crtao postojeće i poboljšavao stare dizajne i izumio nove. Leonardo je želio znati o pojedinostima tekstura, a morao je i holistički sagledati i razumjeti krajolik.

file-20190201-124043-mua440Bilježnice su u nekim svojim temama enciklopedične i oduzimaju dah u svojoj zamršenosti i ljepoti. Upravo je beskrajna upornost u njegovim crtežima ključ za razumijevanje bezvremenske privlačnosti ovog, najvećeg, umjetnika.

Leonardo je umro prije 500 godina u Amboiseu, na dvoru Franje I. gdje se povukao nakon što je radio za neke od najvećih mecena početkom 16. stoljeća. Putovao je s vojskom Cesarea Borgie i crtao neke od najranijih mapa urađenih iz ptičje perspektive.

file-20190201-124043-wldmvy

Ostao je na Papinskom dvoru Lea X (Giovanni de’ Medici), gdje eksperimentira s mehaničkim satovima i sve se više usredotočuje na proučavanje meteoroloških fenomena kao što su oblaci i prolomi oblaka. Jedina konstanta bilo je crtanje.

Zato uživajte u ovim crtežima u kojima se ogleda 500 godina povijesti umjetnosti. I znajte cijeniti to što možete zaviriti u um najvećeg renesansnog čovjeka od svih.

(The Conversation)

Radikalna desnica, migracije i budućnost Europske unije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Terri E. Givens

Početni uspjeh radikalne desnce sredinom 1980-ih, poput francuskog Nacionalnog fronta (Front National), podudara se sa zabrinutošću o migracijskim tokovima diljem Europe. Iako je era gastarbeitera završila sredinom 1970-ih migracije su se se nastavile, uglavnom kroz spajanje obitelji.

Stranke radikalne desnice su 1980-ih 1990-ih privlačile birače koji su se osjećali ugroženi ekonomskom modernizacijom i globalizacijom. Ove stranke krivile su migrante za rastuću nezaposlenost, kao i širile strahove da novi migranti predstavljaju prijetnju kulturnoj homogenosti. Istraživanje u mojoj knjizi Glasanje za radikalnu desnicu u zapadnoj Europi pokazalo je da su glasači radikalne desnice bili uglavnom muškarci, zabrinuti zbog nezaposlenosti i nestanka radnih mjesta u proizvodnji.

Radeći istraživanja pred kraj ovog razdoblja, redovito mi je govoreno da su ove stranke kratkotrajni fenomen koji će nestati nakon sljedećih izbora. Posljednja dva desetljeća pokazala su ne samo da te stranke opstaju nego da sada redovito sudjeluju u nacionalnim vladama, bilo kao dio vladajuće koalicije kao u Austriji ili kao podrška manjinskoj vladi što je to bio slučaj u Danskoj od 2001. do 2011. Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački savezni parlament 2017. godine.

Nedavna istraživanja pokazuju da su migracije najveća briga za većinu glasača u EU. Kako se bliže izbori za za Europski parlament (u svibnju) važno je razumjeti veze između glasanja za radikalnu desnicu i migracija. Moja studija o radikalnoj desnici, napisana devedesetih godina, jasno je pokazala da mnogi birači smatraju izbore za Europski parlament načinom da se registrira njihovo nezadovoljstvo najvećim strankama.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da se broj dolazaka u Europu smanjio s preko 390000 u 2016. na 144000 u 2018. Iako je broj migranata i izbjeglica opao u posljednje dvije godine, migracije su i dalje visoko na listi prioriteta glasača i stranaka. To smo mogli vidjeti prilikom podjela između CDU-a Angele Merkel i bavarske sestrinske CSU prošlog ljeta. Iako je vlada Angele Merkel preživjela, njen autoritet je poljuljan i odstupila je s dužnosti vođe stranke (ostala je kancelarka).

Mnoge stranke radikalne desnice bilježe bolje rezultate na izborima za Europski parlament nego na nacionalnim izborima. Na primjer, Marine Le Pen i njena stranka (sada pod imenom Rassemblement national) osvojili su samo tri zastupnička mjesta na izborima 2009. Međutim, 2014. dobili su 24 zastupnika. Taj broj bi mogao narasti 2019. s obzirom na nisku razinu popularnosti predsjednika Macrona (iako se ona povećala kao odgovor na njegove ustupke pokretu “žuti prsluci” krajem prošle godine). Ista anketa pokazala je da se Le Penova antimigrantska stranka “profilirala kao ona koja najbolje predstavlja glavnu opoziciju vladi”.

Izbori za Europski parlament mogu se činiti kao referendum o unutarnjoj politici, ali su i pokazatelji trendova diljem Europe. Na izborima 2009. mnoge radikalne desne stranke uvidjele su da njihovi rezultati rastu. Britanska nacionalna stranka osvojila je dva mjesta, svoje prve zastupnike u Europskom parlamentu, dok je Laburistička stranka imala najniži postotak glasova još od početka europskih anketa 1979. Stranke ljevice imale su te godine neke od svojih najgorih rezultata na europskim izborima;  na primjer njemački socijaldemokrati osvojili su samo 20,8 posto glasova. Stranke lijevoga centra osvojile su 161 zastupničko mjesto, a one desnog centra 263, u parlamentu od 736 zastupnika. Stranke radikalne desnice formirale su dvije partijske skupine koje nisu bile posebno povezane.

Izbori za Europski parlament 2014. donijeli su još bolje rezultate strankama radikalne desnice, ali na kraju su ostali podijeljeni jer se mađarski Fidesz pridružio konzervativnoj EPP (Europska pučka stranka) skupini. Ostale radikalne desne stranke nalaze se u nekoliko stranačkih skupina: Europskih konzervativci i reformisti (ECR, 71 zastupnik), Europa slobode i izravne demokracije (EFDD, 45 zastupnika) i Europa nacija i sloboda (ENF, 35 zastupnika).

Svibanjski izbori

Čini se da će na predstojećim izborima pitanje migracija igrati ulogu u očekivanom uspjehu stranaka radikalne desnice, uključujući talijansku Sjevernu ligu. Njezin čelnik Matteo Salvini pozvao je na “novi nacionalistički blok za izbore za Europski parlament 2019. godine”. Njegova stranka, u koaliciji s Pokretom pet zvjezdica, zauzela je oštar stav prema izbjeglicama nakon formiranja vlade u svibnju prošle godine.

Međutim, bit će važno gledati i krajnju lijevu stranu političkog spektra. Primjerice, zelene stranke uspjele su u protekloj godini nadmašiti rivale iz radikalne desnice, u Nizozemskoj i na bavarskim izborima u listopadu.

Jedan trend na koji ću obratiti pažnju je uloga imigranata i ljudi imigrantskog podrijetla kao birača i kandidata na izborima. U Europi koja postaje sve šarolikija, političke stranke u nekim zemljama su regrutirale kandidate imigrantskog podrijetla, što je opisano u knjizi  o imigrantskoj politici. Kao što je primjetila zastupnica u Europskom parlamentu Neena Gill, „od 751 zastupnika u Europskom parlamentu, samo se njih 12 izjasnilo kao ne-bijelci. Od toga, polovica nas je iz Velike Britanije. Dakle, nakon Brexita moguće je da će se broj smanjiti na samo šest. To bi bilo manje od jedan posto od ukupnog broja zastupnika u Europskom parlamentu“. Raznolikost nije jača strana Europskog parlamenta ali ostaje da se vidi hoće li to biti relevantno u svibnju.

(OpenDemocracy)

Licemjerstvo nacionalističkog javnog morala

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Vedran Filipović

U periodu poslije rata nije bilo veće hajke od ove na Damira Nikšića, kantonalnog SDP-ovog zastupnika u Sarajevu.

Što bi se reklo, digla se kuka i motika da ga se istjera iz SDP-a, a sve se čini i iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Intenzitet hajke je toliki da je opravdano sumnjati kako će mu život biti doveden u opasnost kao Stanivukovićev u Banjoj Luci.

Radi se o videu u kojem on, vidno uznemiren, prepričava incident sa sjednice Glavnog odbora SDP-a. Tu spominje „ruralnu“ Tuzlu, misleći na predstavnike SDP-a iz manjih mjesta u Tuzlanskom kantonu, koji po njemu hoće u vlast sa SDA, bošnjačkom nacionalnom a po nekima i nacionalističkom partijom s velikim brojem sumnjičenja njihovih članova za kriminal najrazličitije vrste. Nikšićev motiv da se bori da njegova partija ne ide u vlast sa SDA jest čast same partije. Kaže da im je u toku svađe i nagurivanja s njima upućivao psovke i kaže da se pitao kako nema nikog ko bi ih s njim u njihova mjesta uputio kolima hitne pomoći. Kaže isto da je dijabetičar, kad popije terapiju i smiri se, uputit će izvinjenje svima.

Jasno je da bi se SDP morao ograditi od njegovog ponašanja i izjava te noći te da to ne smije biti opravdanje za ponašanje niti jednom njihovom članu i političaru. Jasno je da i sam Nikšić treba uputiti izvinjenje, što on jest na neki način učinio, ali suviše dvosmisleno.

Jasno je da neće biti osnova da se bilo tko buni ako SDP odluči i o Nikšićevom isključenju iz partije i jasno je da bi bilo kakva obrana Nikšića od njega samog bila neozbiljna u tekstu koji kao ovaj pretendira da bude ozbiljan.

Međutim, bez, kao što rekoh, stajanja u Nikšićevu obranu, vrijeme je da se suočimo s licemjerstvom našeg javnog morala.

Skoro, u emisiji Nedjeljom u dva, voditelj Aleksandar Stanković upitao je člana Predsjedništva BiH Željka Komšića da li zna šta je njegov savjetnik za medije Nihad Hebibović govorio o predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović.

Njegov Facebook status, zgražam se što ga moram doslovno prenijeti, kaže ovako: „Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest…Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji“

Tekst je prenesen doslovno, izmijenjen je prored, status je razlomljen tako da svaka nova misao (ako je to tako mogućno nazvati) ide u novi redak.

Komšić je na taj upit odgovorio da on ne zna za to te da, ako je to i radio, nije dok je bio njegov savjetnik. Željko Komšić je bez sumnje političar s dovoljno iskustva te bi takvog savjetnika sigurno maknuo s takve pozicije da je s nje ovo napisao. No, ne treba misliti da smo svi naivni te da ćemo ga opravdati činjenicom što on, Bože moj, nije bio zaposlen kao savjetnik kad je javno iznosio svoje spin planove. On je radio još štošta. Jednog Željkovog protukandidata na posljednjim izborima nazvao je „paščetar“, aludirajući na njegovo prezime, a i urednika ovog portala nazivao je ustašom.

Postavlja se pitanje nije li onda Habibović upravo imenovan na mjesto savjetnika kao vid vraćanja duga za svu silnu mržnju i spinove kreirane tijekom kampanje? Osim toga, to je čovjek, sudeći po njegovim medijskim i FB napisima, nedovoljno kompetentan pa čak i pismen da se tim poslom bavi.

Nema ni reakcije partije Građanski savez čiji najistaknutiji član Emir Suljagić političke oponente putem svog Twitter naloga naziva najpogrdnijim imenima. Četnici, ustaše, fekalije, kanalizacija, samo su neki od najupečatljivijih.

Nije bilo ni adekvatnih reakcija niti osuda kad je lider SDA, Bakir Izetbegović, najznačajnija politička ličnost u Bošnjaka danas, na Federalnoj televiziji rekao kako je predsjednik Naše stranke Predrag Kojović došao nakon rata iz Srbije i kako mu je glavna misija da onemogući SDA da vlada.

Pritom čovjek uopće nije došao iz Srbije niti je ikad rekao da mu je to misija. Taj se govor također može podvesti pod huškanje.

Od svega navedenog (a ima toga još) u sarajevskoj javnosti problem je samo Damir Nikšić. Nije to ništa lično prema Damiru, problem bi bio i bilo tko drugi s lijevih ideoloških pozicija da se ponašao tako. On je ideološki neprijatelj javnog, dominantnog političkog Sarajeva. Etnički drugi su iz Sarajeva gotovo očišćeni, a ono malo preostalih se moraju izvinjavati što nisu Bošnjaci. Sad je došao red na obračun s Bošnjacima, onim ideološki nepodobnima.

Ako to nije tako, problem bi trebale biti i stvari gore od ovih Nikšićevih, koje dolaze s bošnjačke desnice, iz DF-ovih, GS-ovih i SDA redova. Možda još nije kasno da vidimo i tu izvinjenja i partijska isključenja.

(Prometej.ba)

Zašto je Dnevnik Anne Frank tiho odstranjen iz hrvatskih škola

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

U obveznoj školskoj lektiri za više razrede osnovne škole, među šest knjiga koje će osnovci u te četiri godine morati pročitati, nalaze se i “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića. Potresan testamentarni tekst, pisan i kontekstualiziran u vrijeme kada je padao grad, vjerojatno je i najvažniji književni dokument nastao u ratu u Hrvatskoj 1991. Njegova vrijednost nije ni stilska, a ni tematska, nego je emocionalna i dokumentarna. “Priče iz Vukovara” nisu pisane za djecu i adolescente, ali je dobro što su u lektiri. Književnost je, pored svega drugog, najpouzdaniji način svjedočenja o epohi, ali i o onim općeljudskim vrijednostima koja promiču kroz cjelokupnu povijest čovječanstva, tako što neprestano variraju u svojim manifestacijama. Uvrstivši “Priče iz Vukovara” u obaveznu lektiru, njezini sastavljači su jasno pokazali da postoje i izvanknjiževni razlozi o kojima su vodili računa sastavljajući svoju listu. I to je, da ponovimo, dobro.

Jedna takva knjiga čija je vrijednost u svjedočenju, u gesti i u sudbini autoričinoj šezdeset je godina bila u obveznoj školskoj lektiri u svim osnovnim školama ne samo u zemljama bivše Jugoslavije, nego i diljem Europe. Uvedena je u škole kada je niže razrede tada osmogodišnje gimnazije pohađala moja pokojna mati – rođena 1942, a izbačena iz hrvatskog školskog programa, nema je ni u “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, niti u “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”, u mandatu i s potpisom ministrice znanosti obrazovanja i športa Blaženke Divjak. Ovu je činjenicu važno vrlo precizno formulirati i ekstenzivno navesti zato što ona svakako nadilazi okolnosti obrazovno-pedagoških procesa i procedura i sugerira vrijednosti sustav u kojemu na jednoj strani ima biti Siniša Glavašević, a na drugoj Anna Frank. Po mišljenju ovoga čitatelja, takav vrijednosni sustav je nemoguć, ukoliko se ne falsificira i mrtav ne zloupotrijebi upravo Siniša Glavašević.

“Dnevnik Anne Frank” nije u pogledu stila naročito vrijedan tekst. Pisala ga je relativno načitana i inteligentna adolescentica, s rudimentarnim literarnim darom. Vrijednost tog dnevnika nije u njegovoj izuzetnosti, nego upravo suprotno, njegova vrijednost je u tome što je Anna Frank gotovo po svemu bila samo jedna od bezbroj djevojčica koje su pisale dnevnik, koje ga pišu i koje će ga pisati, dok god je ljudi, a ljudi će biti dok god bude pismenosti. Ali ipak, “Dnevnik Anne Frank” je među najpotresnijim književnim tekstovima, uopće. I naprosto je idealna knjiga iz obavezne (ili da budem jezično korektan – obvezne) školske lektire. Iz njega će darovit učenik spoznati barem dvije stvari. Prva i manje važna: Književnost može biti jedini način da se nešto o sebi i svojima kaže. Druga i mnogo važnija: Ako je Anna Frank ispisivala iste rečenice kakve pišu i njezini suvremeni vršnjaci, tada je između njih i nje samo jedna razlika. Razlika u imenu, u podrijetlu, u sudbini, u Holokaustu.

Nijedna knjiga za stvaranje općeeuropske svijest o Holokaustu nije bila i ostala tako važna kao “Dnevnik Anne Frank”. Druge se mogu poricati i osporavati, ova ne može. O drugima se može lagati, o ovoj teško. I to je razlog što se u svim europskim školama, i u svim školama bivše Jugoslavije, a onda i u svim školama postjugoslavenskih zemalja, čitao “Dnevnik Anne Frank”. Generacije mladih Europljana, njihovih očeva i majki, ali već i baka i djedova, prošle su, makar i na brzinu, kroz tu knjigu. Ona je, pored svega drugog, neka vrsta intelektualnog i emocionalnog cjepiva. Da nije bilo “Dnevnika Anne Frank”, današnji bi svijet bio neusporedivo gori nego što jest. Mržnje, rasizma i antisemitizma bilo bi nesagledivo više nego što ih je s ovom knjigom. I ne bi stradali samo Židovi. Čak bi se moglo reći da bez “Dnevnika Anne Frank” ne bi stradali većinom Židovi. Stradavali bi svi koji pripadaju nekoj od ozloglašenih manjina.

Odnos prema “Dnevniku Anne Frank” u školskoj lektiri je, bez ikakve sumnje, odnos prema Holokaustu i Drugom svjetskom ratu. Ali i da nije toga, izbacivanje knjige koja je preko šezdeset godina bila u svim školskim lektirama, zahtijevala bi vrlo ozbiljno objašnjenje. Pogotovu kad na “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, kao niti na “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanja ili čitanje ulomaka” nema niti jednog jedinog židovskog pisca, tojest niti jednog jedinog pisca židovske teme. Opet budimo precizni, pa prenaglasimo stvar, da je i zlonamjerni razumiju: Kafka, kojeg nalazimo na popisu, jest Židov, ali njegova tema nije u užem smislu riječi židovska. Pisci židovske teme su Šolem Alejhem, Isaac Bashevis Singer, Primo Levi… spomenimo samo one koji su se znali naći u školskim lektirama širom Europe. Pisac židovske teme je, naravno, Danilo Kiš.

Izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. Ponovimo ovu rečenicu ako je nismo razumjeli: izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. To je mnogo ozbiljnija stvar od pitanja suvremenih pisaca u lektiri. Uostalom, Blaženka Divjak pokazala nam je tko su za nju i njezine u klasike proizvedeni živi hrvatski pisci: Gavran i Pavličić. Obojica u obaveznoj lektiri za upravo onaj uzrast kojemu je prethodno bio namijenjen “Dnevnik Anne Frank”. Naravno, rečeni pisci s tom okolnošću nemaju ništa, niti su za nju odgovorni više od bilo kojeg drugog građanina.

Objašnjenje koje se lako da naslutiti, prema kojemu je tema Holokausta zastupljena u hrvatskim školama kroz druge školske predmete, nemoguće je ozbiljno razmotriti. Štoviše, možemo ga unaprijed otpisati kao cinizam negacionista. Najprije, i Biblija i nabožni te obredni tekstovi (kakav je “Muke spasitelja našega”, s popisa “klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”), kao i Domovinski rat, izučavaju se kroz druge školske predmete, ali eto ih i u nastavi hrvatskog jezika i u školskoj lektiri. Drugo, Holokaust nije bilo kakav povijesni događaj, jednako kao što Biblija nije zbirka obrednih tekstova, niti je Domovinski rat za građane Hrvatske nešto što može počinuti u povijesnim udžbenicima, nego je riječ o civilizacijskim, identitarnim i tematskim vrelima književnosti, one svjetske ili naših lokalnih. Stoga je Holokaust moguće samo tendenciozno zaobići. “Dnevnik Anne Frank” iz školske je lektire izbacio netko tko je prethodno o tome jako dobro promislio. Činjenica da je lektira i mimo toga oslobođena židovskih tema samo je logična posljedica takvih promišljanja.

Najvažnije hrvatske književne tekstove dvadesetog stoljeća napisali su Miroslav Krleža i Ivan Goran Kovačić. Ali ne radi se o tome da je “Jama” među nekoliko najuspjelijih i najautentičnijih hrvatskih pjesničkih tekstova uopće, nego o tome da nijedan hrvatski stih ni strofa u dvadesetom stoljeću nisu tako snažno posvjedočili o ovom jeziku kao “Jama”, te stoga nema pjesničkog teksta iz dvadesetog stoljeća koji bi se u školskoj lektiri trebao naći prije “Jame”. Ali “Jama” je naravno izbačena s onog obavezujućeg popisa, te se može obrađivati “u cjelovitom čitanju ili čitanju ulomaka”.

Nijedna prozna riječ Krležina nije više u obaveznoj školskoj lektiri. Izbačeni su “Djetinjstvo 1902-03”, ali i “Hrvatski bog Mars”. Čitat će se “Gospoda Glembajevi”, a sjećamo se kako smo kao đaci tretirali čitanje dramskih tekstova. Ali zato budući đaci ima da uživaju u Šenoinom “Prijanu Lovri”, tekstu koji je i prije četrdeset godina, usljed svoje tematske i jezične zastarjelosti, učenicima služio kao izvor dobrog izrugivanja ne samo na račun pisca, nego i na račun književnosti, općenito. Šenoom protiv Krleže nije, međutim, književna, nego je ideološka i svjetonazorna gesta. Kao i “Mukama spasitelja našeg” protiv “Dnevnika Anne Frank”.

I tu će ovaj čitatelj i pisac staviti točku i tačku na temu školske lektire. Njegov, čitateljev, problem nije u podnošenju promjene, nego u njezinoj interpretaciji. I u onoj šutljivoj građanskoj većini koja je Annu Frank ispratila u dim i u ništa.

Prenosimo sa stranice jergovic.com

Čista struja napokon parira prljavoj

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Proizvodnja energije iz vjetra, sunca i biomase nadmašila je 2018. godine onu dobivenu iz ugljena. Rezultati su to godišnje analize europske statistike električne energije koju su provela dva think-tanka (Agora Energiewende i Sandbag). Podaci se posebno odnose na Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju. Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora energije (OIE) u 2018. godini iznosila je 32,3 posto u ukupnoj struji proizvedenoj u EU, što je porast od dva posto u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, energija dobivena iz ugljena pala je diljem EU za 6 posto, te sada iznosi ispod 30 posto, što je niže od razine iz 2012. godine.

Ukupno promatrano, emisije ugljičnog dioksida u energetskom sektoru pale su za 5 posto 2018. godine, što je rezultat strateškog napuštanja ugljena kao energenta. Budući da su tome za sada najozbiljnije pristupile Velika Britanija i Njemačka, promijenjeni odnos rezultat je prije svega napora u ovim zemljama, odnosno porasta udjela energije dobivene iz OI u tim zemljama, piše Euractiv. Tako je u Britaniji udio struje dobiven iz ugljena 2012. godine iznosio 40 posto, dok je 2018. iznosio 5 posto. U njemačkoj je u istom periodu korištenje ugljena palo sa 19 posto na 13 posto. Promjena odnosa vidljiva je i na cijenama. Tako megavat sat struje iz vjetra ili sunca u Njemačkoj npr. košta trenutno 45 – 60 eura što je jednako ili čak jeftinije od cijene struje po velikoprodajnim cijenama u brojnim zemljama. Cijena ugljena narasla je pak za 15 posto tokom prošle godine, a plina za 30 posto.

Problem Istok-Zapad

Najvažnija stvar koju je studija pokazala, je opovrgavanje stava o plinu kao posredniku između napuštanja ugljena i prelaska na čistu energiju. Prema statističkim podacima prikupljenima u ovoj studiji, na razini Europe, zemlje koje ostvaruju najbolje rezultate u proizvodnji čiste energije one su koje su odmah s ugljena prešle na obnovljive izvore. U samo 6 godina, između 2012. i 2018. europska godišnja razina emisija CO2 iz elektrana na ugljen pala je za 250 milijuna tona. No, što je još važnije, ta ušteda nije se prelila u emisije dobivene korištenjem plina, već se prelila u OIE, piše Euractiv.

Problem s podacima ove studije nastaje u dijelu gdje se piše o ugljenom problematičnim zemljama. Tu se obično krene od Poljske, pa polagano granicom željezne zavjese dođe do Rumunjske, koju ovih dana prate naslovi poput: ” Usprkos predsjedavanju EU, Rumunjska i dalje subvencionira ugljen. Problem s ovakvim studijama stoga je izostanak socioekonomske perspektive struje. Provedene na Zapadu, ovakve studije uzroke manjka agilnosti napretka postsocijalističkih zemalja ka prelasku na OIE, u pravilu pronalaze u nedostatku političke svijesti, političkoj korupciji, ili drugim više psihološkim karakteristikama nego geopolitičkim kauzalnostima.

Stoga je ovdje dovoljno napomenuti kako pravila nisu jednaka za sve zemlje Europe, iako su pisana kao da jesu. Dok skupa tehnologija za OIE, zeleni kapital, strane investicije i političke odluke putuju sa Zapada na Istok; profiti, globalni energetski tokovi i radna mjesta putuju na Zapad. Pritom se investicije pridošle npr. iz Njemačke, u obliku tehnologije, kapitala i know-how npr. za vjetroelektrane, u Bugarskoj npr. pretvaraju u izrazito visoke račune građana za struju, bez ikakvog napretka u industriji, u tehnologiji, u know-how-u i pristupu kapitalu koji bi omogućili postsocijalističkim zemljama da same grade postrojenja potrebna za OIE te da time tako dobivena energija bude sve jeftinija te sve prisutnija i sve dostupnija. U nedostatku toga, te u nuždi uvoza sa Zapada, struja iz obnovljivih izvora zapravo se na Istoku pretvara u još skuplju od one dobivene od ugljena. Ako se tome svemu pridoda prinuda EU da se u potpunosti dokine socijalna cijena struje, očekivanja od zemalja Istočne Europe da prate razvoj OIE u korak sa Zapadom su nerealistična, i svakako nisu odraz psiholoških karakteristika naroda Istoka, već zrcalno prikazuju geopolitičke odnose centra i periferije.

(Bilten)

HAJKA NA ANTIPATRIOTE: Sačuvajmo državu da bi je oni nastavili pustošiti!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Amarildo Gutić

Pokrenuto je do maksimuma političko podzemlje Stranke demokratske akcije zarad očuvanja vlasti na federalnom i “najvažnijem” kantonu, onom sarajevskom. Udarila je sva medijska te “facebook i twiter armija”, na najvećeg neprijatelja države, kako su etiketirali “Našu stranku”. SDA kartel označio ih je kao mete koje možete vrijeđati i etiketirati, a sve to unaprijed amnestira i moguće stranačke nasilnike koji su spremni prijetnje provesti u djela.

Stranka demokratske akcije tri je mjeseca konsolidovala redove nakon šoka izbornim rezultatima i najave da bi savez SDP-a, Demokratska fronte i Naše stranke nazvan “BH blok” mogao bez njih formirati vlast na federalnoj razini te u još 5 kantona. Potom su krenuli u kontraofanzivu, uz prethodnu svesrdnu pomoć iz sjene SBB-a, čitaj njenog lidera.

Odlučno NE znači NE

Poziv “BH bloku” na državotvorno jedinstvo, štogod ono značilo, imalo je u stvari za cilj samo njihovo razbijanje. Kao što vidimo, već su uspješno podijelili SDP na frakcije.

SDP, Demokratska fronta i Naša stranka propustili su svoju šansu u predizborno vrijeme. Tadašnji jedinstveni nastup pod plaštom “BH bloka” mogao je rezultirati boljim izbornim rezultatima, dovoljnim da mogu eliminirati barem SDA i tako zaustaviti destrukciju koju produkuju SNSD i HDZ BiH. Ulazak u koaliciju sa SDA samo bi omogućio ovoj stranci da ih “proguta”.

Jer, ovdje nije riječ o “udobnosti” opozicije, nego o odbijanju matrice na kojoj dvadeset i više godina djeluje SDA.

No problem i nastaje kada ne želiš biti dio “udruženog kriminalnog poduhvata”. SDA slijedi metod kojim se SNSD obrušio na opoziciju u Republici Srpskoj. Špijuni, dezerteri, strani plaćenici, antipatriote koji žele prodati i podijeliti BiH, samo su najblaže etikete, a ime i prezime Predraga Kojovića postalo je dovoljan dokaz “opasnih namjera” i “četničke ideologije”.

Fingiranje patriotizma

Najava Bakira Izetbegovića da će tobože tražiti ukidanje naziva Republike Srpske poslužila je zagrijavanju atmosfere. Dok im čelništvo priprema vezivanje zastava sa SNSD-om i HDZ-om, koje naziva razaračima države samo u predizborno vrijeme, bijes stranačkih vojnika na taj način je fokusiran.

Treba barem privremeno odagnati u zaborav kako su SDA kadrovi pljačkaškom privatizacijom uništili živote desetine hiljada radnika, kako su umrtvili zdravstveni i onepismenili obrazovni sistem, treba sakriti bogaćenje putem stranački interesnih tendera, na kojima su milijarde već nepotrebno potrošene.

Treba zaboraviti na SDA koja je mirno gledala urušavanje pravosuđa, jer je takvo, instruisano, uplašeno, ucijenjeno ili kupljeno odgovaralo interesima stranačkih tajkuna.

Njima ne smetaju HDZ i SNSD jer su isti politički profil zasnovan na otimačini i pljački. Njima ne smeta što su stvorili prisilne ekonomske izgnanike, hiljade porodica koje su prinuđene tražiti egistenciju diljem Evrope.

Zato nas sada, uz pomoć zapjenušanih stranačkih udarača tastatura na društvenim mrežama, medija, boračkih udruženja, odanih sindikata i stranačkog članstva iz budžetskih kancelarija, pokušavaju natjerati da zaboravimo sva poniženja koja smo proživjeli pod svojevrsnom mentalnom i svakom drugom okupacijom nacionalističkih stranaka.

U vrijeme dok vlast u Kantonu Sarajevu broji tek nekoliko dana rada, iz SDA im prevrću svaku utrošenu marku. Istovremeno, sa HDZ sabraćom udvostručuju poslaničke paušale u SBK, sa 500 na hiljadu maraka.

Državotvornost i patriotizam SDA, ma dajte molim vas…

(zurnal.info)