Kategorija: Društvo

Prekretna knjiga o Titu

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Ivan Lovrenović

(Integralni tekst zapisa o knjizi Ive i Slavka Goldsteina Tito, pročitanoga na predstavljanju knjige u Novinarskom domu u Zagrebu 16. 6. 2015)

Iz predgovora knjizi saznajemo kako je nastajala: njezina geneza ide iz prvih godina po Titovoj smrti, kada je u zimu 1982. Slavko Goldstein u Danasu Jože Vlahovića objavio prikaz Titova života i političkih okolnosti do  1937. godine. Tomu se kasnije nadodaju višegodišnja historiografska istraživanja i publikacije profesora Ive Goldsteina o novijoj hrvatskoj povijesti, da bi na kraju, kroz nova istraživanja, rasvjetljavanja i prosudbe obojice autora, sve to rezultiralo ovom velikom biografijskom sintezom, koja je u isti mah knjiga o Josipu Broz Titu, i knjiga o jednoj epohi hrvatske i južnoslavenske povijesti. Nastavi čitati “Prekretna knjiga o Titu” →

Je li u Jugoslaviji ubijeno više od milijun ljudi?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nekoliko je internetskih portala objavilo informaciju da je u komunističkoj Jugoslaviji ubijeno 1.172.000 ljudi. Kao izvor navode “Crnu knjigu komunizma”, objavljenu 1997. godine, a čije je hrvatsko izdanje izašlo 1999. godine. Nastavi čitati “Je li u Jugoslaviji ubijeno više od milijun ljudi?” →

Škrtost Crkve i liberalizam države krivi su za paljevinu Notre Dame

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

Bog mi je svjedok: nisam religiozan. Ali čim je planula Bogorodičina crkva u Parizu, povjerovao sam da se radi o samospaljivanju i da je ta slavna građevina, koja na neki način i nije građevina, nego je djelo mašte Victora Hugoa, koji ju je četrdesetak godina po revolucionarnoj 1789, kada je bila oskrnavljena, napuštena i prezrena, nanovo oživio, postupila kao Jan Palach, e ne bi li pomahnitalom svijetu pokazala kamo ga vodi njegova mahnitost. Ne treba vjerovati da su crkve isto što i ljudi, ne treba vjerovati ni da u ovome postoji Božja primisao, dovoljno je voditi se zdravim razumom i osjećajima – što onda znači i moralnim kodeksom, pa ostati osupnut tačnošću, istinitošću, proroštvom ovoga požara. Nastavi čitati “Škrtost Crkve i liberalizam države krivi su za paljevinu Notre Dame” →

Otpor, stoko ili kako pobijediti autocenzuru

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Haris Ćutahija

Šuti, vidiš kakva je situacija. Šuti, ne zamjeraj se. Šuti, kao i ostali. Ne izdvajaj se. Ne piši, ne komentariši, ne gledaj.

Novinari prenose agencijske vijesti. Rijetko se koji usudi pisati o stvarnim problemima ili istraživati, jer se boji da mu neko ne napadne kameru. Svi okreću glavu od korupcije naše svagdašnje. Prijavit će neko drugi, valjda. Neko bez štele se neće prijaviti na konkurs za državnog službenika. Namješten je, nema šanse. To je javna tajna. Nastavi čitati “Otpor, stoko ili kako pobijediti autocenzuru” →

Brkata prošlost i cinična sadašnjost

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Neven Šimić 

Čeprkanjem po prošlosti možeš puno saznati o sadašnjosti. Recimo, ako zaviriš u 1910. godinu, u tadašnji Bosanski sabor, nećeš imati osjećaj da si napravio stoljetni vremenski skok unatrag. Barem ne u društveno-političkom smislu. Kao da slušaš iste, jednako predvidljive i dosadne parlamentarne rasprave, obojene demagoškim fintama i etnopolitičkim bojama. Nastavi čitati “Brkata prošlost i cinična sadašnjost” →

Demokratija u BiH: đe ba zapelo?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Haris Ćutahija

Misliš da zaslužuješ bolje? Znaš li za šta se stranka za koju glasaš zalaže, konkretno? Ne znaš. Jesi li ikad pročitao njen program? Nisi. Jesi li glasao za nju nakon što nije ispunila ono što je obećala za prošle izbore? Jesi. Jesi li ušutkivao svoju djecu kad dignu glas protiv vladajućih zbog sestrinog malog koji radi u državnoj firmi? Jesi. Jesi li ikad policajcu dao cvaju da ti ne piše kaznu? Jesi. Jesi li ikad medicinskoj sestri kupio bombonjeru da te pusti preko reda na pregled? Jesi. Jesi li svoju visokoobrazovanu djecu pustio da idu na bauštel u Njemačku? Jesi. Jesi li onima koji izađu na proteste pred TV-om psovao majku huligansku? Jesi. Nastavi čitati “Demokratija u BiH: đe ba zapelo?” →

Trump, Brexit, a i Katalonija…

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Tarik Haverić

„Šta je gore, Trump ili Brexit?“ – to je pitanje koje ljevičari često postavljaju Garyju Youngeu otkako se ovaj kolumnist Guardiana vratio u Britaniju nakon 12 godina provedenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Nedavno je on, u istoimenom tekstu za The Nation (koji je kod nas preveden na nezamjenjivom Peščaniku), pokušao da na to pitanje i odgovori. Prihvatajući perspektivu prema kojoj „ni jedno ni drugo ne mogu donijeti ništa dobro“, Gary Younge objašnjava zašto između to dvoje postoje, prema njegovom mišljenju, važne razlike: Nastavi čitati “Trump, Brexit, a i Katalonija…” →

Metropola mora bolje

Published on by Digitalna demokracija2 komentara

Piše: Zlatko Bosnić

Ima javnih i društvenih fenomena, zbivanja i tema sveprisutnih, a nikada jasno definiranih i podrobno objašnjenih većini, tzv. prosječnom građaninu.

Šta bi značilo i kako bi izgledalo kada bi medijski prostor i vrijeme makar povremeno bili otvoreni i posvećeni pravim temama. U tom slučaju u medijima bi bilo, u tzv. općoj javnosti, mjesta i za pitanja zanimljiva i važna većini. Takva pitanja mogla bi država regulirati da važe za elektronske i printane medije, za javne i privatne servise. Mogla bi ali iz nekih razloga neće. To je suvišan luksuz za državu kakva je današnja Bosna i Hercegovina. Kada bi bilo i mnogo više vremena i medijskih načina i oblika za javne nastupe ni to ne bi bilo dostatno političarima da građanima nude svoj neartikulirani ego. Njihova već odavno bajata, nerealna obećanja i samohvalisanje građani su već odavno dešifrirali: jasno im je da nesposobni i amoralni politikanti tako čuvaju svoje ničim zaslužene pozicije. U daytonskoj BiH to glatko prolazi, a OHR i ‘’marljivi’’ Inzko dodaju svoj bahati obol – misli se na njihove plate.

I nije to sve. Mediji u najvećoj mjeri žive od donacija, od državnog budžeta sa različitih nivoa, i ponajviše od sveprisutnih reklama. Taj oblik komunikacije (reklame) čitatelja, slušatelja i gledatelja obavještava o svemu sve što se gdje i pod kojim uvjetima može kupiti. Sve je iz te masivne ponude kvalitetno, zdravo i domaće (hrana) pa još jeftino.

Važno je reći da mi u BiH nismo izmislili niti do ovoga nivoa razvili ovakve medijske programe i sadržaje. Cijela bogatstva sličnih ideja koriste se i u društvima zrelijim i razvijenijim nego što smo mi. To zapravo znači da ima smisla i rezona makar djelimično relativizirati gore izrečene stroge ocjene. Postoji i jači argument za djelimičnu relativizaciju rečene strogosti. Baš tragom jedne takve pojavnosti ispisani su ovi retci.

Subota je, 23. mart. BH Radio 1 najavljuje svoju poznatu emisiju ”Ovo je moja zemlja”. Koncepcija te emisije je jedan na jedan: novinar/ka javnog servisa i jedna osoba koja može ”iznijeti’’ tu temu. Kada je najavljeno ime govornika pisac ovih redaka pojačao je radijski ton i izoštrio svoju slušnu aparaturu. Gost govornik poznati je likovni umjetnik, ugledni građanin Sarajeva i BiH, poznat i priznat na mnogo širem prostoru. Izlagao je od Pariza do Tokija, od Moskve do Madrida, od Beča do Praga… U većini važnih muzeja i galerija bivše Jugoslavije.

Bez imalo pretjerivanja nastup ovoga važnog umjetnika i skromnog čovjeka trebao bi biti primjer i orijentir onima koji su često u javnosti, po bilo kojoj osnovi. Umjetnik o kojem je ovdje riječ ujedno je i intelektualac široke naobrazbe i znanja, a govoreći javno ništa od toga nije gurao u prvi plan. Sve mu je u priči jednostavno i skromno, ne zbog toga da ‘’kapitalizira’’ te atribute nego zato što je istina takva. A istina je njegov umjetnički i intelektualni put. Nema u toj priči nerealnog optimizma ni suvišnog pesimizma. Tu je samo realnost običnih dana, onakvih kakve sami kreiramo u datim okolnostima. Krene priča o događajima, putovanjima, susretima. Očekujete uzbudljiva sjećanja svečano upakirana u moćne slikareve boje. Ništa od toga, i dalje pulsira samo svakodnevna realnost, jer sve što se dešava desilo se baš onako kako su okolnosti nametale. Dobar je primjer za takve relacije kada gost emisije ”Ovo je moja zemlja” govori o cjelodnevnom druženju i ručku sa Ivom Andrićem, o večeri sa Kočom Popovićem, o kafi sa Zukom Džumhurom… Svjedok i učesnik tih zbivanja govori važne podatke i istine o tim velikim ličnostima, a nikako o svojim zaslugama što je u mogućnosti da javnosti posreduje takva saznanja.

Zaslugom spomenutog radio kanala i sposobne novinarke koja je moderirala razgovor, i ponajviše glavnom liku emisije, najširoj javnosti pokazano je kakva može biti medijska kompetencija i kultura. Dobro je što se to može dešavati u Sarajevu, a tek bi bilo dobro da nadležni ministri, direktori i urednici na takvim primjerima i sami uče kako u medijima može i mora biti više istine i tolerancije. Sadašnje i dosadašnje stanje funkcioniranja medija zaslužuje najniže ocjene. Ima Sarajevo, metropola evropske države, i u nekim drugim oblastima sličnih ili još problematičnijih stvarnosti. O tome nekom drugom prilikom.

Foto: Pixabay

Filozofija nemorala: državna služba i nestručni saradnici

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Haris Ćutahija

Oni su travnički pravnici, sestrići kantonalnih ministara, nadobudni članovi stranačkih podmladaka koji su dizali ruku kad je trebalo, podgojeni uhljupi čiji je ćaća valj’o predsjedniku Stranke, botovi na društvenim mrežama i oni čudni likovi u sakoima koje niko ne zna ali uvijek orbitiraju po stranačkim skupovima.

Da odmah raščistimo moje prizemne motive pisanja ovog teksta. Pišem ga iz zavisti, zlobe i pasjaluka. Pišem ga jer niko drugi neće da se zamjera. Pišem ga jer se ne bojim da ću negdje sebi zatvoriti već zatvorena vrata.

I da ne bi bilo sporazuma, ovo nije opis svih državnih službenika. Postoji određeni procenat onih koji pored svog posla rade posao i ovih uhljeba. Funkcionisanje administracije dugujemo ovim ljudima.

“Sretni robovi su najljući neprijatelji slobode.” Marie von Ebner-Eschenbach, Aphorismen (1890.)

Njima promjena ne odgovara i oni joj se aktivno i pasivno opiru. Status quo je ono za čim streme. Na nepravdu reaguju šapatom, u svoja četiri zida. Ne treba se igrati sa vlastitom egzistencijom. Brinu s kim će biti viđeni i šta će reći. Autocenzuru i licemjerstvo su doveli do savršenstva. E sad, po Zakonu o državnoj službi, oni ne smiju javno izražavati svoje političke stavove, međutim, u praksi, oni zabranu ograničavaju na izražavanje negativnih stavova o vladajućim strankama, barem one preko koje su se dokopali radnog mjesta.

Imaju puno toga za izgubiti. Oni su postmoderna buržoazija. Njihov posao je raj za mediokritete. Stabilno radno vrijeme, osam kafa dnevno, slobodan petak zbog džume. Natprosječna plata, regres i kojekakve stimulacije i bonusi. U svoj posao se ne miješaju više nego što moraju.

Ne zaboravimo, imaju i nazvanični opis poslova i zadataka koji je važniji od onog zvaničnog. Nazvat će vas pred izbore sa savjetom za koga da glasate i tad će se pozivati na nacionalnu stvar. Kešom će puniti stranački crni fond za kampanju. Bit će tajni agenti Stranke, bavit će se potkazivanjem. Svađat će se sa neistomišljenicima – Stranke – jer lična mišljenja nemaju. Regrutovat će za Stranku. I najvažnije, Stranku priznaju za jedinog nadređenog.

Zlatno doba ove kvazi-buržoazije primiče se kraju. Bosna i Hercegovina je na korak od kandidatskog statusa za članstvo u Evropskoj uniji. Napredak na evropskom putu je napredak u borbi protiv korupcije, približavanje ka efikasnoj administraciji. Već smo svjedoci hapšenja zbog nelegalnog zapošljavanja i afera kupovine diploma. Sveti, do sad nedodirljivi, obred primanja državnih službenika polako dolazi u fokus. Pojavljuju se inicijative za bolji nadzor nad ovim procesom. Građani se sve teže mire sa činjenicom da nemaju pristupa državnoj službi.

Kada prestanemo biti društvo za podobne, onda ćemo i imati šansu života u normalnoj državi. Rezultat mediokriteta je u najboljem slučaju mediokritetski i na to ne trebamo pristajati. Demokratija funkcioniše kao kapitalizam, najbolji proizvodi opstaju. Administraciju države mi plaćamo i trebamo zahtjevati najbolju uslugu. Šta je rješenje? Rješenje je u mladim ljudima koji odlaze iz Bosne i Hercegovine. Ovo je i njihova država, ovdje su se školovali, a stručnost odnose negdje drugo. Kada oni budu imali jednaku šansu, onda će Bosna i Hercegovina uistinu biti država svih nas.

Kako je internet regrutirao novu generaciju fašista

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Dora Klindžić

Da bi se uputili u nove metode privlačenja mladih u ekstremno desne organizacije i kontekste, valja nam zaći duboko u područje internetske supkulture. I prepoznati da posrijedi nije samo neka “američka priča”, već da je pustila duboko korijenje i u lokalnom okruženju.

Manifest novozelandskog terorista objavljen na društvenim mrežama uslijed stravičnog krvoprolića u džamiji u Christchurchu onima neupućenima u internetsku kulturu i opskurne memove mogao bi se učiniti kao gomila nepovezivih pojmova, simbola i imena kako iz povijesti, tako i iz pop-kulture. Ni međunarodni mediji nisu sasvim uspjeli objasniti zašto su u njegovoj retorici povezane opsesija s američkim alt-rightpolitičarima, videoigre, nacrtane žabe, “bezazleni” simboli rukama, društvene mreže i YouTube kanali te korištenje pro-karadžićevske pjesme Bog je Srbin. Istraga je otkrila i da je terorist 2017. putovao po Balkanu jer ga je idolizirao kao primjer rasne homogenosti. I naša se regionalna povijest tako našla upletena u milenijsku neonacističku simboliku koju je nemoguće objasniti bez razumijevanja internetske supkulture koja ju je propagirala diljem svijeta prvo kao šalu, a zatim kao poziv na ekstremizam i islamofobiju.

Naime, terorist je bio redovit korisnik notornog foruma 4chan koji je u posljednjem desetljeću postao bastion politički nekorektnog humora dovedenog do svog ekstrema: nemoderiranog i anonimnog govora mržnje, kriminala i fašističke regrutacije. Štoviše, neki od članova upuštali su se u toliko degutantne aktivnosti – razmjenu dječje pornografije, apeliranje UN-u za njenu legalizaciju, organizaciju operacija koje uključuju uznemiravanje i napade na javne pojedince, osobito žene i manjine, dijeljenje osvetničke pornografije bivših partnerica – da su čak i na 4chanu nailazili na osudu od drugih korisnika. Ti su pojedinci osnovali svoju kopiju 4chana zvanu 8chan. Tamo je terorist prije masakra napisao “vrijeme je da prestanemo pisati postove i napravimo nešto u stvarnom životu” te podijelio link na live prijenos svog napada, a sva simbolika i jezik upotrijebljeni u videu zamišljeni su kao interna šala s ovom zajednicom.

“Bezazlena” simbolika

Mogli biste pomisliti kako ovakve web stranice zasigurno nisu popularne ni dostupne prosječnom klincu u vašem susjedstvu, ali grdo biste se zavarali. Po statistikama, 8chan se plasira među 5.000 najposjećenijih stranica na svijetu, iako ga Google blokira u svojim rezultatima. 4chan, koji se nalazi u top 1.000, tvrdi da prima 28 milijuna posjetitelja svaki mjesec, većinom mladih muškaraca u dobi od 18-34 godina s fakultetskom naobrazbom. Iz Hrvatske je u zadnjih pet godina registrirano preko 600.000 postova samo u politički nekorektnoj kategoriji, odnosno po jedan post svake tri minute, a uzevši u obzir da je lokacija neobavezan podatak, vjerojatnije je da se radi o milijunima. U cijeloj smo regiji po aktivnosti izjednačeni jedino sa Srbijom.

Zbog vizualne prirode chan foruma, gdje je skoro svaki post popraćen slikom ili memom, proliferacija simbola je ustaljena praksa kojom se (ne uvijek s predumišljajem) stvara “tajni jezik” uključenih. Te slike ili fraze, naoko humoristične i nevine, a uvijek suptilnije od svastike, često se dijele izvan foruma na javnim mrežama kao što su Facebook, Twitter ili YouTube kako bi se pronašli istomišljenici u masi ili zainteresirali potencijalni novi članovi. Na taj način forumaši zadržavaju plausible deniability, tj. uvjerljivo poricanje odgovornosti i upletenosti u distribuciju radikalnih poruka pod izlikom ironije. Primjerice, najpopularniji simbol forumske alt-desnice u posljednjih pet godina postao je Žabac Pepe kojeg su i njegov originalni autor i američka Anti-Difamacijska Liga osudili kao simbol mržnje i netrpeljivosti, unatoč njegovim bezazlenim stripovskim počecima. Pepeove slike na chan forumima koristile su se uz eksplicitne ekstremističke poruke te su za vrijeme izbora u SAD-u 2016. godine eksplodirale u svojoj raširenosti na društvenim profilima fanova alt-desnice i Donalda Trumpa, pa čak i među mladima u Hrvatskoj koji su zbog pripadnosti forumskoj zajednici usvojili američku političku simboliku. (Naoko bezazlene crteže Pepea autorica je uočila od školskih i fakultetskih klupa pa sve do čekaonica javnih zdravstvenih ustanova, gdje stoje mjesecima jer ljudi izvan tzv. milenijalske generacije nisu upućeni u Pepeove konotacije.) Tako je i 28-godišnjak iz Zagreba osnovao prvu hrvatsku alt-right stranku Generacija Obnove koja s preko 200 službenih članova i 12.000 obožavatelja na drušvenim mrežama većinu aktivnosti bazira i provodi na internetu, a poziva se na borbu protiv socijalizma, feminizma i imigracije te za svoj simbol drži upravo Žapca Pepea. Svakim danom postaje sve teže otpisivati frustrirane, nesocijalizirane mladiće u našim gradovima i kvartovima kao bezopasne internetske ratnike umjesto kao nove fašističke simpatizere.

“Ironični” fašizam

Tu u priču ulazi i Serbia Strong (God is a Serb), u originalu “Od Benkovca do Petrova Sela”, srpska nacionalistička pjesma u čast Radovana Karadžića čiji je video, snimljen 1993. u blizini Knina, na YouTubeu skupio preko 15 milijuna pogleda u posljednjih sedam godina te stvorio preko 230.000 video-parodija i referenci. Iako je originalni video obrisan nakon što ga je novozelanski terorist koristio kao pozadinsku glazbu, stotine tisuća drugih varijanti još uvijek se lako pronalaze. Naime, nakon Pepea, Serbia Strong jedna je od najvećih mem senzacija globalne alt-desnice. Snimka se pojavila na internetu oko 2008. godine, a visoko pikselizirane scene vojnika u četničkim uniformama koji stihove “Karadžiću, vodi Srbe svoje” prate uz harmoniku, trubu i klavijature na obrasloj livadi vrlo su se brzo počele dijeliti internetom kao morbidna, apsurdistička karikatura jednog prošlog desetljeća. Publika koja nije nužno razumjela riječi ili kontekst ovog videa bila je fascinirana bizarnim kadrovima vojnika mrtvih očiju koji na harmonici svira energičnu poskočicu, kontrast toliko brutalno nadrealan da više nalikuje sceni iz cohenovskog filma nego snimci ratnih zločinaca među kojima su neki nakon rata osuđeni po 15 točaka genocida i umrli u zatvoru. Nakon što je video cirkulirao po tada još mladom 4chan forumu, ubrzo se počeo pojavljivati uz poruku remove kebab (uklonimo kebab = uklonimo muslimansku kulturu) i počeo znatiželjne upućivati u snažne anti-muslimanske i islamofobne sentimente, kako se u internetskim krugovima koristi i danas. Pjesma i vizuali postali su još jedan kulturni artefakt koji simbolizira set ekstremnih politika i pripadnost internetskoj ekstremnoj desnici.

Naravno, chan forumaši svjesni su svojeg lošeg glasa i postupnog povećavanja javne svijesti o simbolima. Tako su isplanirali i kontroverzu oko “OK” znaka rukama (kažiprst i palac u dodiru, ostali prsti ispruženi) koji su predstavili kao novi znak bijelih supremacista znajući da je gesta toliko učestala izvan radikalnog konteksta da ju je nemoguće zabraniti. Sve bi skupa trebala biti nezrela šala na račun onih koji će se razljutiti i pokušati dokazati vezu s alt-desnim internetskim krugovima, međutim šala je odavno prešla iz ironije u stvarnost: OK znak se sada redovito pojavljuje na Trumpovim skupovima i pressicama, okupljanjima neonacista i među alt-desnim ličnostima, a terorist iz Christchurcha pokazao ga je tijekom ispitivanja. Ovakvo skrivanje iza ironije i patronizirajuća objašnjenja tipa “to je samo mem” zapravo su taktike koje službeno na svojim sajtovima propagiraju američke neonacističke grupacije. “Neindoktrinirani ne bi smjeli moći razaznati šalimo li se ili ne”, piše Daily Stormer, jedan od najvećih otvoreno neonacističkih blogova. “Kad god netko učini nešto nasilno, treba se o tome našaliti. [Cilj je] dehumanizirati neprijatelja do točke gdje su ljudi spremni smijati se njihovim smrtima.”

Posljednja internetska referenca koju je terorist izrekao prije napada bila je “Subscribe to PewDiePie”. PewDiePie je nadimak najvećeg YouTubera na svijetu s preko 90 milijuna pratitelja (uz značajnu fan bazu u našoj regiji), čiji je sadržaj gotovo u potpunosti posvećen videoigrama i namijenjen djeci i milenijalskoj publici. Imenom Felix Kjellberg, mladi Šveđanin već se više puta našao u središtu političkih skandala zbog korištenja rasističkih i seksističkih uvreda u videima, nacističkih salutacija u uniformi, dijeljenja linkova na sadržaje antisemitskih i alt-desničarskih teoretičara zavjere, gubitka multimilijunskog ugovora s Disneyem zbog neprimjerenog ponašanja pred maloljetnom publikom, i najgnjusnije od svega, incidenta gdje je platio siromašnim indijskim frilenserima ograničenog znanja engleskog jezika da drže natpise “Smrt Židovima” i “Hitler nije kriv” kako bi iste sadržaje mogao pokazati na svom kanalu za potrebe komedije. Kjellbergove društvene mreže pritom pokazuju da je često promovirao i bio povezan s alt-desničarima kao što su Ben Shapiro, Lauren Southern, Paul Joseph Watson, Jordan Peterson, Stefan Molyneux i drugi. Njegov kanal taj način služi kao “mamac” sugestibilnim mladima koji dolaze radi videoigara, a zatim se polako preusmjeravaju u toksične internetske zajednice i politički radikaliziraju. Bez obzira na to što Kjellberg i dalje inzistira na svojoj nevinosti, neonacistička baza korisnika koja ga je posvojila kao još jedan od svojih simbola počela je masovno zlostavljati i ušutkavati sve koji protiv njega progovaraju, pa tako i kanadski akademik i gay aktivist Anthony Oliveira već danima prima gomilu uznemiravajućih slika trupala s poprišta zločina fotšopiranih kao da rukama i nogama klikaju gumb “Subscribe to PewDiePie”.

Metode regrutacije

Veza kulture videoigara i toksične internetske zajednice koja je orkestrirala i proslavila teroristički čin je neosporiva; posuđivanje jezika i vizualnih aluzija iz igara je očito. Ali neki su mediji zbog toga napravili izrazito nepravedan i zastarjeo interpretacijski skok izjavama da su nasilne videoigre uzrokovale napadačev ekstremizam. Osim što znanstvene studije već desetljećima pokazuju da veze između igara i agresije nema, insinuacija u suprotnom smjeru uvreda je jednom umjetnički vrijednom mediju kroz koji igrači mogu istraživati bogatstvo tema od anti-ratne filozofije, destigmatizacije mentalnih bolesti, analize etičkih i moralnih dvojbi, pa sve do nošenja sa rakom i smrti. Ono što je stvarni problem jest to da su videoigre jedan od glavnih interesa pomoću kojih se usamljene i labilne mlade ljude mami u smjeru alt-desnice. Prvi organizirani fašistički pokret novog milenija bio je tzv. Gamergate 2014. godine, jedna od 4chanovih “operacija” ciljanog zlostavljanja i prijetnji prema ženama te rasnim, religijskim i LGBT manjinama u industriji videoigara. Internetska netrpeljivost po prvi put je rezultirala nasiljem, traumatizacijom i uništavanjem karijera manjina u stvarnom životu, a “internetska politika” i “politika u stvarnom životu” stopile su se u jedno. Niti tri godine kasnije, dogodio se Charlottesville, skup bijelih supremacista iskoordiniran na forumima, gdje je na čelu s bakljom bio i 20-godišnji Hrvat iz dijaspore. Umjesto skinheada s tregerima i crnim čizmama, mržnja je ujedinila i mobilizirala nove milenijske neonaciste: ogorčene šmokljane i gamere koji sjede na 4chanu i YouTubeu i maltretiraju crne žene na Twitteru.

Novi kanali radikalizacije mladih već su bili područje i novinarskog i akademskog interesa. Ovaj informativni video na lako probavljiv način sažima studiju koju je proveo Data&Science Societyo tzv. “mreži alternativnog utjecaja” koju na YouTubeu čine svi alt-desni politički kanali, ali i teorije zavjere kao što su paranoja od cijepljenja i Zemlja ravna ploča. Studija je pronašla da YouTubeov automatizirani algoritam koji odlučuje koji će vam videi biti predloženi najviše kapitalizira na rezultatima koji su skandalozni, šokantni i adiktivni, odnosno uvlače gledatelja u “zečju rupu” kako bi nastavio gledati što dulje i dulje. Baš zato će YouTube prosječnom gledatelju iz bilo kojeg ugla svijeta predlagati videe eskalirajuće radikalnosti, prvo o “feministicama uništenim racionalnim argumentima”, zatim Petersonove narcisoidne monologe o uroti marksista protiv zapadnog društva, pa teorije zavjere kako muslimani istrebljuju bjelački narod (tzv. Great Replacement), a onda npr. video o eugeničkoj teoriji o crnačkoj inteligenciji, nakon čega ćete pronaći link na 4chan krug ekstremista. (Lak način za provjeru nepristranosti YouTube algoritma je da otvorite incognito preglednik, ispraznite kolačiće i svoje podatke te pogledate kakav sadržaj bi vam YouTube predložio da ne zna vaše interese.) Ovakav algoritam optimiziran je kako bi YouTubeu donio najveću stopu gledanosti, odnosno prihoda od reklama, pritom ne uzimajući u obzir realnu reprezentaciju stvarnosti niti društvenu odgovornost. Nedemokratski utjecaj najpopularnije svjetske video platforme na formaciju političke svijesti i ishode izbora diljem svijeta izrazito je značajan. U alarmantnom intervjuu bivši YouTubeov inženjer kaže: “YouTube je najgore podcijenjena priča od 2016. godine. Njegovi algoritmi za pretraživanje i preporuku zapravo su sistemi dezinformacije.”

Novozelandski incident nije prvo krvoproliće inspirirano internetskom retorikom. U 2018. godini, ama baš svaki Amerikanac koji je umro u ekstremističkim zločinima umro je od ruke radikalno desnih terorista, a ne islamista, i to u najvećem zabilježenom broju od 1995. godine. Od toga, za preko stotinu ubojstava direktno je odgovorna alt-desna ideologija, daleko previše da se upozorenja još uvijek otpisuju kao ljevičarska ili medijska paranoja. Štoviše, neka od ekstremnih udruženja otvoreno zahtijevaju barem jedan izvršen čin fizičkog nasilja nad “liberalima, antifašistima i socijalistima” kao uvjet za inicijaciju. Broj žrtava se povećava ako pribrojimo ubojstva koja nisu islamofobna, ali su inspirirana drugim teorijama zavjere koje propagiraju chan zajednice. Primjerice incel pokret (involuntary celibate = protuvoljni celibat, muškarci koji vjeruju da ne mogu pronaći partnericu zbog urote žena i feminizma) izvršio je barem 11 potvrđenih činova terora, od čega je u jednom poginulo 17 srednjoškolki. Sve teorije zavjere unutar moderne internetske desnice nose jedno od Umberto Ecovih obilježja fašizma: njihov neprijatelj prikazan je kao istovremeno bezvrijedan i neopisivo moćan.

Lokalna publika

Što onda učiniti po pitanju internetske radikalizacije? Prije svega, bitno je napomenuti da ovo nije situacija bez presedana. Iste metode regrutacije preko društvenih mreža prije nekoliko godina koristio je i ISIS, ali nakon objave smaknuća novinara Jamesa Foleya 2014. društvene mreže su započele koordiniranu akciju na svim platformama za iskorjenjivanje bilo kakve ISIS propagande. Stvoreni su alati za automatsku detekciju i brisanje problematičnih sadržaja, a propagandni računi bi se zatvarali unutar nekoliko minuta od njihovog otvaranja. No u 2016. godini provedena je usporedna studija koja je pronašla da bijeli nacionalisti i nacisti u pravilu imaju daleko veći broj pratitelja i sadržaja na mrežama nego ISIS-ovi regruteri te su češće aktivni. Vjerovati da društvene mreže toga nisu svjesne i da ne kapitaliziraju na tim sadržajima je sasvim naivno – naime, Twitter zna točno koji računi pripadaju bijelim supremacistima i cenzurira ih u državama poput Njemačke gdje su ti sadržaji protuzakoniti. Drugdje ih prikazuje bez skrupula.

Prema GONG-ovom istraživanju čak 66% maturanata navodi društvene mreže kao svoj svakodnevni izvor političkog informiranja, što znači da hrvatska mladež primarno formira političku svijest preko mreža, više nego preko roditelja, prijatelja ili novinarskih sajtova, što uz nedostatak informacijske pismenosti u školama otvara priliku za političkom manipulacijom i radikalizacijom. Činjenica da se i kod nas javljaju anti-vaxeri, flat Eartheri i čak naša vlastita mlada alt-desna podružnica ukazuje da ni mi nismo imuni na internetsku ironično-fašističku epidemiju. Dapače, kako bi konzervativna superzvijezda Jordan Peterson, favorit na incel i alt-desnim forumima, mogao doći u Ljubljanu, davati intervjue za hrvatske medije i kod nas objavljivati bestseller kada ne bi imao ovdje publiku? Dugujemo mladima da ih izvučemo iz (doslovne) žabokrečine i uputimo, na primjer, ka drukčijim YouTube uzorima i edukatorima, ljevičarima koji pokušavaju de-radikalizirati internet – ContraPoints, Philosophy Tube, Hbomberguy, Three Arrows, Shaun i dr. – kada već to neće učiniti YouTube algoritam.

U konačnici, nisu ni društvene mreže ni internet uzrok stoljetnog etno-nacionalističkog nasilja nad muslimanima i drugim manjinama, osobito u postkolonijalnim državama kao što je Novi Zeland. Promjene na društvenim mrežama teško je očekivati dokle god prevladavajući politički odnosi, institucionalni poredak, ekonomski interesi i patrijarhat osiguravaju plodno tlo za opisane pojave.

(Bilten)

Foto: AFP / Scott Eisen

Sve je već viđeno u nacističkoj Njemačkoj, samo tada nije bilo interneta, Facebooka, Twittera i ostalih elektronskih čuda

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

1. EU i NATO – hello, goodbye?

‘(…) Bez truna patetike, rezultat referenduma u Velikoj Britaniji, kao i izbor slijedećeg američkog predsjednika, krajem tekuće (2016.) godine, imaće kardinalan, ako ne i sudbinski uticaj na geopolitičku poziciju i budućnost tzv. zapadne alijanse, odnosno njenih glavnih stubova – NATO i EU…’ – Izvod iz teksta objavljenog prelomne 2016. godine. Ispričavam se, u istom je data sumorna, ali i dosta precizna projekcija posljedica dva rečena ključna događaja.

Danas, sa relativno kratke vremenske distance na polovici prvog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, svjedočimo onome što jedni euforično zovu novim svjetskim poretkom u ‘neumoljivom multipolarnom zamahu’. U tom svjetlu posebno pozdravljaju: javno cjenkanje američkog predsjednika sa europskim članicama NATO oko namjenskih kontribucija iz budžeta; navijanje i simpatije prema Brexitu; koketiranje i srdačnu podršku liderima desnih i ultra-desnih partija u EU; te njegov upadljivo spušten gard prema predsjedničkom kolegi iz Rusije bez istorijskog presedana u odnosima Washingtona i Moskve. Što je bilo više nego razvidno na njihovom prvom summitu 2017. u Helsinkiju.

Ali, unatoč rečenoj neslavnoj performansi u Helskinkiju, zakleti i fingirani trumpisti urbi et orbi nadalje imaju nešto zajedničko – priželjkuju da sadašnji stanar Bijele kuće, koliko god da je predvidivo-nepredvidiv, ‘ostane u sedlu bar dotle dok se mi namirimo’ –  što god to značilo za ove  ili one.

 Ali, tako ne misle demokrati, njegovi glavni oponenti u SAD. Nakon što su odnedavno na tzv. mid-term izborima preuzeli prevažnu kontrolu u Kongresu SAD, odmah su otvorili posebnu istragu o svim predsjednikovim ‘grijesima’, onim prije i nakon izborne pobjede. Dok notorna ‘Muellerova komisija’ za istragu vrlo moguće ruske umiješanosti u hibridno štimanje rezultata američkih predsjedničkih izbora 2016., sa novim elanom radi non-stop. Kako stvari stoje, drugi mandat aktuelnog predsjednika SAD se baš i ne nazire u realnom horoskopu. Prije da će biti – impeachment first.

Dvije visoke delegacije SAD na redovnoj Konferenciji o sigurnosti u Munchenu ovog februara/veljače bile su više nego upečatljiva slika i prilika duboke podjele američke političke klase. Prva, ispred Kongresa koju je predvodila predsjedavajuća tog tijela Nancy Pelosi u plenumu ovog mega događaja dočekana je gromkim aplauzom. Druga, predvođena podpredsjednikom Michaelom Penceom ispred Bjele kuće dočekana je dotada nezapamćenom –  gromkom tišinom!

U međuvremenu kalvarija premijerke Ujedinjenog Kraljevstva Madam Therese May u odbrani Brexita u Westminsteru ušla je u treću godinu. Njen neminovan odlazak sa pozicije je za sada u drugom planu, sve dok ‘saga o Brexitu’u Westminsteru ne dobije svoj epilog, nakon što je Bruxelles rekao svoje.

U skalameriji političkih igara i konfliktnih prognoza, opet se ne isključuje eventualno ponavljanje referenduma o odlasku ili ostanku u EU, nakon što su britanski građani ‘progledali’.  Jer, ako pitate pro-europske britance i njihove prijatelje u ostatku EU, prvi referendum iz 2016. – kako u pripremi, tako i u izvedbi – bio je ciljano ‘zamagljena populistička operacija engleskih suverenista’.

Kakogod, ovo se rimuje sa onim što tvrde Trumpovi oponenti sa obje obale Atlantika koji upozoravaju da se sa njegovim dolaskom na međunarodnu scenu radi o kliničkoj slici restauracije eto-vas-tamo-suverenizma (čitaj: neonacizma) na Zapadu, u ime ‘odbrane naših vrijednosti’. Da se ovdje ne pominju sve crnje slutnje oko predstojećih izbora za Europski parlament ovoga maja/svibnja.

Jer, za one koji dan-danas pamte i/ili podsjećaju na neupitne arte-fakte o usponu fašizma između dva svjetska rata, aktuelna antiimigrantska pomama u SAD i Europi je samo vrh ledenog brijega i populistička mantra za preuzimanje i održavanje na vlasti. Uporediva jedino sa onom iz 30-tih godina prošlog stoljeća u pripremi nacističkog projekta pogroma Jevreja. Potom, sa cvjetanjem mase – kako tada, tako i sada – dolazi na red nepatvorena agenda izbornih pobjednika – sa okusom džungle, krvi i tla.

2.  Frankfurtska škola je ‘vidjela’ dolazak Trumpa

U septembru 2017. godine, dakle nekoliko mjeseci po ulasku Donalda Trumpa u Bijelu kuću, na policama svjetskih knjižnica osvanula je izvrsna knjiga Stuarta Jeffrisa, kolumniste The Guardiana, ‘Grand Hotel Abyss, The Lives of the Frankfurt School’. Riječ je o rodonačelnicima filozofskog all-star tima ‘neprskanih ljevičara’ koji su na startu daleke 1923. godine, na toj i toj adresi Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu, činili Walter Benjamin, Theodor Adorno, Max Horkheimer, Herbert Marcuse i dr., tada još puni nade da će socijalizam, nakon krvavog građanskog rata i pobjede u nerazvijenoj Rusiji, u neuporedivo razvijenu Njemačku doći na bijelom konju.

Utoliko su bolje progledali i izoštrili glasovite kritičke alate, jer je otrežnjenje došlo u vidu uspona Adolfa Hitlera, šefa Nacističke partije, potom apsolutnog Führera Njemačke.

Jeffris sa nepogriješivim instinktom za istorijski momentum iznosi dokaze iznad razumne sumnje da je jedanput prosvijetljena Frankfurtska škola, zapravo njena (emigrantska) američka ‘filijala’, još 60-tih godina prošlog stoljeća pomno skenirala ‘industriju američke kulture’ i pretskazala sve moderne društvene konvulzije i belaje u toj zemlji, potom i drugdje.

Naprimjer, prema Adornu, Horkheimeru, Markuzeu i dr., najveća opasnost za američku demokraciju dolazi od medija koji dominiraju masovnom kulturom – u prvom redu filma, radija i televizije.

Naime, pobrojani mediji djeluju poput diktature prije nego je u političkom polju sama diktatura uopće uspostavljena. Tako što rade kolektivnu hipnozu i ‘lobotomiju’ masa, nudeći komforne blagodeti konzumerizma i slijepog podaništva u ime supremacije Naših kontra Njihovih. Jer, sve to je svojedobno manje-više viđeno u nacističkoj Njemačkoj. Naravno, minus Internet, Facebook, Twitter, mobilna telefonija i elektronska čuda koja su u ova digitalna doba samo upotpunili zastrašujući instrumentarij za širenje fake-news kuge – kao uvoda  u hibridno, kibernetsko, hladno i vruće ratovanje.

Što sve u integralnom, esperanto prevodu glasi: f a š i z a m. Ali ne mora da znači, da se oprezno poslužimo tom klasičnom akrobacijom u  političkom diskursu.

Nastaviće se… 

Kritika prljavog uma: pošast nacionalizma

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Haris Ćutahija

Ako ste se ikada pitali zašto su svi nacionalisti glupi i zatucani, odgovor je jednostavan. Neko ko nema ličnih kvaliteta i ostvarenja kojima se može ponositi, neko ko nema vlastiti identitet, traži svoje mjesto u grupnom identitetu. Oni su nacionalisti, huligani, zaluđeni uposlenici trgovinskih lanaca koji na more nose peškir sa logom svoje firme. Oni su svjetina koja linčuje.

Jeste li se ikada zapitali kako su na Zapadnom Balkanu sedamdesetih godina prošlog vijeka nacionalisti zvanično bili statistička greška, a devetesetih su bili ogromna većina? To je posljedica mentaliteta stada, svjetini treba čoban, mesija, a ideologija je u drugom planu. Takav pojedinac hoće da oduševljeno stoji pred televizijom u svojoj garsonjeri dok na državnom kanalu govori njegov Spasitelj i nije mu bitno što mu se na plastičnom stolu hladi ugrijano haše. Njemu treba neko ko će dati viši smisao njegovom malom i jadnom životu. On hoće i krivca za ono haše na stolu, za neplaćenu ratu kredita i golfa dvojku kojem je otišla lamela.

Rješenje je nacionalizam. Svoj će ponos delegirati na svoju naciju, ponositi se precima, nečim s čim se rodio, nečim što lično nije uradio. Bit će dio dogme koja će ga ubijediti da je bolji od ostalih, da zaslužuje najbolje. Za sve što ne valja u njegovom uzvišenom životu kriv je onaj preko rijeke.

Njemu poput droge trebaju riječi od kojih će se naježiti. Njegov će vođa vrištati “krv i tlo” a on će oduševljeno klicati jer ne zna da to znači da će on lično liti krv za vođinu nekretninu. Nije ni bitno. Od principa neće odustati jer bi onda bio idiot u svojim očima nakon svih ovih godina zaluđenosti, odricanja i ličnih žrtava za ideju.

Nacionalizam se sastoji od ovih elemenata: nostalgije prema imaginarnom zlatnom dobu plemena, stremljenju ka početku novog zlatnog doba i mržnji prema susjednim plemenima koje ovo stremljenje sprječavaju. Posljedice nacionalizma su masovna duboka paranoja, svjesno licemjerje i kompleks niže vrijednosti.

Nacionalista drugome fakturiše sve što prezire kod sebe samog. To možemo pročitati u nacionalističkim raspravama u komentarima na vijesti po društvenim mrežama. Jedni druge optužuju za nekupanje, nepismenost, itd. Sebe i svoju naciju pokušavaju dići na pijadestal omaložavanjem drugog i ljubav dokazuju mržnjom.

Tu se vraćamo na onu floskulu nacionalista, kad kažu da je nacionalizam ljubav prema naciji. Ne, nije. Nacionalizam je mržnja prema drugima i uvertira je za fašizam. Bio je uvertira za ratove u bivšoj Jugoslaviji i prepreka je normalnom životu i preko dvadeset godina poslije.

O nekim aspektima hrvatsko-bošnjačke ljubavi

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Neven Šimić

Lijepo je čitati učene, tolerantne i intelektualno izazovne tekstove koji potiču na razmišljanje, golicajući sivu masu. Pa tako, rovareći po sadržaju jednog hrvatskog portala u BiH, pročitaš tekst u kojem stoji da su Bošnjaci politički degenerici i prevjereni smutljivci. I da im je, od onog trenutka kad su im preci prevjerili, maltene u genima zapisano da budu takvi smutljivi degenerici. Ili degenerativni smutljivci, ko će ga znati. E sad, nije baš najjasnije u kakvoj su vezi promjena vjere i genetika, ali od prosječnog medijskog etnoduduka i ne očekuješ da razjasni tu tananu nit koja stoji između društva i biologije. Uglavnom, lijepo je znati da i rasističke paradigme uredno popunjavaju dio prostora medijskog hrvatstva u BiH. Paranoja, nesuvislost i geni kameni našli su svoje prirodno ok(r)uženje u digitalnim bespućima medijske posttuđmanovštine.

Na jednom drugom sarajevskom, prograđanskom & antinacionalističkom portalu pročitaš tekst u kojem se govori o Hercegovacima kao zadrtim neofašistima i ksenofobima. Naravno, da ne bi bilo zabune, rečeni Hercegovci su oni kojima se iz antinacionalističkih i prograđanskih medijskih brloga tepa kao ustašama ili UZP-ovcima. To je taj poslovično pomirljivi ton kojim jedan tip sarajevskih prograđanskih antinacionalista gradi kulturu mira i dijaloga. Ta vrsta stereotipizacije nekog kolektiva nije bitno drugačija u odnosu na stereotipne budalaštine kakve obitavaju u glavi prosječnog thompsoniziranog kroatoljuba. Ali to prosječan pseudograđanski duduk ne može pojmiti. Ili može, ali mu neki drugi aspekti vlastite gluposti odmažu da stvar kognitivno procesuira do kraja. O lijevo-građanskom i antinacionalističkom medijskom huškanju pisano je ranije, i nema potrebe da se ovdje ponavljamo. Vrijedi tek konstatirati da ta prograđanska huškačka histerija nije iščezla iz javnog prostora. Štaviše, u međuvremenu je aplicirala i suptilnije forme huškanja.

Oba uzeta medijska uzorka tek su zloćudni mikroprimjeri i manifestacije jednog znatno šireg problema, jedne u biti prozaične društvene pojave, toliko dosadno svakidašnje da mnogi više i ne primjećuju o čemu se tu zapravo radi. A radi se o sukobu dviju javnosti, hrvatske i bošnjačke, i njihovih političkih, akademskih i medijskih megafona. Radi se u biti o sukobu dva nacionalizma. S jedne strane SDA-ovski tip probosanstva i pripadajućeg mu antinacionalističkog građanluka, s druge borci za svetu hrvatsku nacionalnu stvar. Posljedica tog sukoba je širenje kroatofobije i bošnjakofobije u javnom medijskom prostoru.

Svoju najzaoštreniju formu spomenute etnofobije dobivaju na društvenim mrežama. Dovoljan je jedan otrovan pojedinac – a ima ih, baš ih ima! – pa da fejzbučke i tviteraške kopije Marija Karamatića ili Emira Suljagića krenu kolektivno pljuckati jedni po drugima. Čitajući tu pisaniju vidiš da je društvena struktura Bosne i Hercegovine puno složenija nego si ranije pretpostavljao. Pa tako saznaš da, pored punkera i skinheadsa, u BiH obitavaju i razne druge subkulturne skupine, poput islamističkih degenerika, bošnjačkih fašista, ustaških krvopija, UZP-ovskih neonacista… A ima i zanimljivih križanaca poput ustaških kozojeba ili džihad građanlija. Čini se da je društvena stratifikacija u BiH još uvijek nedovoljno istražena oblast.

No ostavimo po strani ove portalističke i fejzbučke izljeve ljubavi i iskonske dobrote. Fejzbučke ratne trube ionako se često oglašavaju. Tastatura je na Balkanu već poodavno postmodernistička zamjena za kalašnjikov iz koje neselektivno prosipaju municiju nacional-žurnalistički jurišnici i prvoborci sa društvenih mreža. Konstatirajmo tek, ne po prvi put, da su se u političkoj, intelektualnoj i medijskoj sferi kristalno jasno isprofilirala dva međusobno nepomirljiva pristupa – etnonacionalni i pseudograđanski, dva u suštini nacionalistička refleksa koji guše zdravorazumske glasove i produciraju ništa drugo doli netrpeljivost i mržnju. Konstatirajmo još i da su mediji u ogromnoj većini sluge i megafoni svojih etnopolitika i teško da, ovakvi kakvi trenutno jesu, mogu biti društveni korektiv i zdravorazumski glas.

Hrvatski medijski entitet i svekolika mu javnost (čast izuzecima) dosljedno slijede principe etnoteritorijalnog markiranja i segregacijsku logiku etnikuma. U Sarajevu se (opet čast izuzecima) sve manje čuju razumni glasovi od halabuke koju stvaraju sda-ovština i komšićluk, dvije dominantne struje sarajevske političke i medijske čaršije. Dok je tako, zdravorazumski glasovi će se doživljavati kao neka vrsta intelektualne egzotike i neprijateljske rabote. Dok je tako, džihad građanlije i ustaški kozojebi vodit će svoje virtualne i medijske bitke, iskazujući jedni drugima bezuvjetnu ljubav.

Objavljeno i na Prometej.ba

Izvor fotografije: NPR/Chelsea Beck